DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2002 str. 107 <-- 107 --> PDF |
IN MEMORIAM MIROSLAV PRPIĆ, dipl. ing. šum. (1926 - 2001) Iako je grad Senj zajedno s mjestom Krasno kolijevka suvremenog šumarstva naše zemlje, do nedavno, razmjerno se mali broj domaćih srednjoškolaca odlučivao na studij šumarstva. U razdoblju nakon II. svjetskog rata šumarstvo očito nije pripadalo kategoriji atraktivnih disciplina, pa je to bio razlog više za slabo zanimanje mladih za studij šumarstva. Uza sve to, završeni gimnazijalac Miro odlučio se za šumarstvo svojim slobodnim izborom na temelju obiteljske tradicije koja je sadržavala urođeni afinitet prema šumi i prirodi u cjelini. Takav izbor životnog poziva našao je punu potvrdu u njegovu radu u šumarskoj struci tijekom njegovog cijelog radnog vijeka. Miroslav "Peče" Prpi ć rođenje u Senju 26. 10. 1926. godine u višečlanoj obrtničkoj obitelji. Nakon završene pučke škole nastavlja školovanje na poznatoj senjskoj gimnaziji. Međutim, zbog ratnih prilika osmi razred i maturu polaže u Zagrebu 1945. godine. Potom upisuje Poljoprivredno- šumarski fakultet u Zagrebu kojeg završava 1952. godine. Pripravnički staž obavlja u Šumskom gospodarstvu "Viševica", Rijeka na području Šumarije Klana. Tijekom 1955. zapošljava se kao referent za iskorištavanje šuma u Nacionalnom parku "Plitvička jezera". Početkom 1956, pa do kraja rujna, obnaša dužnost upravitelja Šumarije "Jelovac" u Krasnu, a potom obavlja više odgovornih dužnosti u DIP-u Senj. Krajem 1959. postavljenje za upravitelja Šumarije Rab. U to vrijeme na Rabu se obavljaju obimni radovi pošumljavanja otočića Dolina i vrlo nestabilnog područja Lopara na krajnjem sjeveroistočnom dijelu otoka Raba. U novoj reorganizaciji šumarstva 1960. godine osnivanjem šumskih gospodarstava kolega Miro postaje upravitelj Šumarije Ravna Gora u sastavu Šumskog gospodarstva Delnice. Na tom radnom mjestu ostat će više od jednog desetljeća, gdje zapravo do življava svoju punu afirmaciju. Pod njegovim rukovodstvom šumarija postiže zavidne rezultate i to poglavito u izgradnji šumskih cesta, te razvoju lovstva kao komplementarne grane šumarstva. Izgradnjom adekvatnih smještajnih kapaciteta za lovce i ostalih lovno-tehničkih objekata, stvorene su pretpostavke za nesmetani razvoj domaćeg i stranog lovnog turizma. Njegov angažman u razvoju lovstva nije prošao nezapaženo, pa kolega Miro dobiva više ponuda za prijelaz u specijalizirana poduzeća za lovstvo. Međutim, po potrebi službe, ali i protiv svoje želje, prelazi početkom 1971. godine na višu dužnost šefa nabavno-prodajne službe u Radnoj zajednici Šumskog gospodarstva Delnice. Na tom odgovornom i dinamičnom poslu njegove sposobnosti dobrog organizatora došle su do punog izražaja. Ponovnom reorganizacijom 1984. godine raspoređen je za internog inspektora Goransko- primorskog šumskog gospodarstva Delnice do odlaska u zasluženu mirovinu sredinom 1987. godine. Povremeno surađuje u časopisu "Lovački vjesnik", ali je ipak najviše poznat kao dugogodišnji suradnik lokalnih novina šumarstva Gorskog kotara u području enigmatike. U dvije vrlo vrijedne knjige u povodu 10. i 20. obljetnice djelovanja Šumskog gospodarstva Delnice, znalački je obradio poglavlja o njegovu tržištu i proizvodima. Odlaskom u mirovinu vraća se u Senj, gdje se aktivno uključuje u rad područnog Lovačkog društva "Jarebica". Višegodišnji je tajnik Društva, gdje se osobito ističe ne organizaciji prve izložbe lovstva u Senju 1996. i izradi lovno-gospodarskih osnova. Za svoj rad u Društvu dobiva više priznanja. I sam se bavio lovom, u čemu je nastavljao obiteljsku tradiciju. Svi njegovi trofeji, osim jednog, pripadaju kategoriji vrlo rigoroznog sanitarnog odstrela. Po temperamentu bio je vedre naravi, te neobično jednostavan i skroman. Volio je glazbu, a i sam je povremeno svirao tamburicu. Govorio je više stranih jezika, a posebno zanimanje iskazivao je za gramatiku, povijest i zemljopis. Pred kraj svoga života, iako teško bolestan, Miro nije opterećivao svoje najbliže, nego je stoički i s velikim optimizmom podnosio sve tegobe. Iz tog razdoblja prisjećamo se njegovog posljednjeg javnog pojavljivanja medu šumarima prigodom proslave 235. obljetnice Šumarije Krasno, najstarije šumarije u našoj zemlji krajem 2000. godine. Naime, organizacijski odbor spomenute proslave odlučio je da spomen ploču na Šumariji Krasno otkrije kolega Miro, kao njezin najstariji upravitelj. Znali smo za njegovu tešku bolest i zato je čin otkrivanja ploče bio u isto vrijeme neobično tužan, ali za njega i vrlo poticajan u borbi protiv podmukle bolesti. Nekoliko mjeseci poslije prestalo je kucati srce našeg Mire, čime je šumarska struka, ali i njegova uža i šira sredina, postala siromašnija i usamljenija za još jedan vrijedni i neobično sadržajni život. Hvala i slava našem Miroslavu "Peci" Prpiću. Vice Ivančević |