DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 67     <-- 67 -->        PDF

kom, komentirali smo u našoj studiji, povezujući ga s izgradnjom
hidroelektrane i predloživši dopunska istraživanja.
Te naše teze recenzent ne komentira.


U zaključku recenzent ističe da smo se u izradi studije
koristili "klasičnim teorijama, suvremenim metodama
i modernom kompjutorskom tehnologijom", što u
cijelosti prihvaćamo. Nadalje, recenzent tvrdi da su "rezultati
istraživanja sukladni klasičnim, fenomenološkim
teorijama, te je stoga i prihvatljiv režim podzemnih
voda gruba aproksimacija prirodne stvarnosti". Načelno
se slažemo s recenzentom, iako bi voljeli provjeriti da li
se naše i njegovo shvaćanje epiteta "grub" podudaraju.
Jasno je, dakako, da se radi o aproksimaciji, po našem
mišljenju najboljoj koja se u konkretnom slučaju mogla
napraviti, a sasvim prikladnoj za zadanu svrhu.


Slažemo se s recenzentom da je "predskazivanje
budućeg prirasta i budućeg razvojnog tijeka sastojinske
strukture šuma, kao i razvojnog tijeka šumskog
ekosustava složen zadatak", a ne bi se složili daje on
"praktično nemoguć". Bez obzira na to, naša studija se
u biti ne bavi predskazivanjem takve vrste, pa nije jasna
veza te teze s našim radom. Dodali bi daje i objašnjavanje
stogodišnjeg prirasta u funkciji okolišnih varijabli,
čime smo se u svojoj studiji detaljno bavili, slo


žen zadatak. Zbog toga smo na studiji radili gotovo
dvije godine.


U daljnjem tekstu zaključka recenzent raspravlja o
mogućnosti primjene kvantne teorije polja u istraživanju
zakonitosti rastenja šumskog drveća. Kako fizika
subatomskih čestica nije naša struka, ne bi željeli podcijeniti
autorove ideje, iako za sada ne vidimo vezu između
Heisenbergova principa neodređenosti (koji kaže
daje subatomskoj čestici moguće odrediti masu ili brzinu,
ali ne oboje istovremeno) s problemom obrađivanim
u našoj studiji. Nije nam iz relevantne znanstvene
literature poznato da je kvantna fizika primjenjiva u
vrlo praktičnom problemu poput onog kojim se bavila
naša studija. Stoga ostaje nejasno što recenzent misli
navodeći Heisenbergov princip neodređenosti, kao argument
kritike naših rezultata. Ipak, uočavamo daje to
zapravo jedina konkretna kritika našeg rada izrečena u
recenziji, iz čega bi proizašlo da recenzent drugih primjedbi
nema.


Zahvaljujemo recenzentu na uloženom trudu.


Dr. se. Oleg Antonić dipl. ing. šum.
Institut Ruđer Bošković, Zagreb


PRILOG RASPRAVI O PRIHVATLJIVOM REŽIMU PODZEMNIH VODA
SA STAJALIŠTA ODRŽANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVA GLEDIŠTE
IZVODITELJA ISTOIMENE STUDIJE
ZA "HE NOVO VIRJE"


U Šumarskom listu broj 7-8 (2001.) u dva su se
članka (B e z a k 2001, P r p i ć 2001) pojavili osvrti na
studiju "HE Novo Virje - prihvatljivi režim podzemnih
voda sa stajališta održanja šumskih ekosustava", koju
je izvelo projektantsko poduzeće Oikon d.o.o. iz Zagreba
(Oikon d.o.o. 1999). U ovom članku odgovaram
na spomenute osvrte, kao voditelj predmetne studije u
svojstvu konzultanta poduzeća Oikon d.o.o. i kao predstavnik
ostalih suradnika u izradi studije.


Komentari kritičnih tvrdnji iz članka prof. dr.
se. Branimira Prpića (Šumarski list 7-8, 2001,
379-790)


U spomenutom radu (od str. 379 do str. 384) autor
općenito raspravlja o utjecaju vodotehničkih zahvata
na stabilnost sastojina hrasta lužnjaka u Hrvatskoj, ponajprije
na temelju brojnih negativnih iskustava hrvatskog
šumarstva u prošlosti. Na str. 384, u sklopu poglavlja
"O mogućem utjecaju HE Novo Virje na nizinske
šume zaobalja", autor spominje našu studiju, iznoseći
nekoliko netočnih, nepreciznih ili nejasnih tvrdnji
koje mogu čitatelja navesti na krivo zaključivanje i zabludu
u vezi s njom. Te je tvrdnje, jednu po jednu, potrebno
ispraviti ili razjasniti, s ciljem pravilnog infor


miranja hrvatske šumarske javnosti. U daljnjem tekstu
se spomenute tvrdnje obrađuju u dvije grupe, unutar
svake grupe redoslijedom kojim se pojavljuju u izvornom
tekstu (počevši od str. 384 na dalje).


Netočne tvrdnje


1.
Poduzeće Oikon d.o.o. nije izrađivalo "konačnu
studiju utjecaja HE Novo Virje na šume", kako navodi
autor članka. Studija "HE Novo Virje - prihvatljivi
režim podzemnih voda sa stajališta održanja
šumskih ekosustava", koju je izradilo poduzeće
Oikon d.o.o., nije se, kako je razvidno već iz njezinog
naslova, uopće bavila procjenom utjecaja potencijalne
HE na šume u njezinom zaobalju. Ona se
bavila isključivo projektiranjem prihvatljivog režima
podzemne vode za šumu Repaš, na temelju egzaktnih
pokazatelja, kao jednom od podloga koje su
nužne za konačno tehničko rješenje zaštite zaobalja,
s ciljem održanja postojećih nizinskih šumskih
ekosustava u zaobalju planirane HE Novo Virje. Na
idejnoj je razini predmetni problem praktično jednak
problemu navodnjavanja šume Repaš nakon izgradnje
HE Đurđevac, za koji su šumarsku podlogu
(procjenu potrebne količine vode) izradili Prpić i


ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 68     <-- 68 -->        PDF

dr. (1987 i 1989), dok su metode ekološkog modeliranja
kojima smo se koristili u studiji srodne
metodama koje je kod nas (opet na području šume
Repaš) već koristio Ivkov (1993, 1994).


2.
Kolegica Vera Cvek-Domljan dipl. ing. šum.
nije bila recenzent naše studije, kako to navodi autor,
pa sukladno tome nije ni mogla dati negativnu
recenziju. Ona je bila član Komisije za prihvat SUO
za Novo Virje i inicijator izrade treće recenzije.
3.
Na stručnoj tribini Hrvatskog šumarskog društva
nije ukazano na neprihvatljivost bilo kojih podataka
koje smo koristili u našoj studiji, kako to autor navodi.
Smatramo da nije dovoljno izraziti subjektivnu
sumnju u neke podatke da bi se ukazalo na njihovu
neprihvatljivost. Takav pristup odlučno odbijamo.
U znanosti, a i u tehnici (biotehnici), uvriježene
su pouzdanije metode ocjene prihvatljivosti.
Neprecizne i nejasne tvrdnje


1.
Prva rečenica drugog odjeljka na str. 385 ("Studija
je zadovoljila cilj zadatka...") je nerazumljiva, jer
nije jasno za što se "može reći daje ishitreno...": za
cilj, zadatak ili za nešto treće. Ipak, iz daljnjeg teksta
razvidno je da autor članka dovodi u pitanje same
rezultate naše studije (prihvatljivi režim podzemne
vode) tvrdeći na više mjesta u tekstu da su "korišteni
podaci o kapilarnom usponu netočni". Zapravo, u
našoj studiji nisu se koristili nikakvi podaci o kapilarnom
usponu, pa sukladno tome nisu ni korišteni
netočni podaci. Mi smo, naime, kao polazište prihvatili
rezultate ranijih hidropedoloških istraživanja
(usporedi npr. Antić i dr. 1987 ili Bušić 1997)
koji pokazuju daje udio frakcije sitnog pijeska (čestice
promjera od 0.05 do 0.02 mm) u mehaničkom
sastavu tla visoko koreliran s visinom kapilarnog
podizanja. Zatim smo na temelju postojećih rezultata
laboratorijskih analiza mehaničkog sastava tla s
100 pedoloških profila u Repašu izradili model procjene
udjela sitnog pijeska u funkciji kvalitativne
procjene klase teksture (fingerprobe - proba prstom),
koji smo na kraju primijenili na svakoj od
5712 hidropedoloških sondi (na kojima je klasa teksture
uzorkovana na terenu), i to za svakih 10 cm
dubine, od površine do dubine bušenja (maksimalno
4 m). Slijedila je prostorna interpolacija i korištenje
dobivenih podataka u modeliranju prirasta.
Drugim riječima, mi smo usvojili kao ranije dokazanu
činjenicu daje udio sitnog pijeska u mehaničkom
sastavu dobar procjenitelj kapilarnog uspona,
a zatim smo taj udio procjenjivali na sondama u
funkciji klase teksture. Naravno daje takav pristup
aproksimacija stvarnosti, kao što su uostalom i drugi
dijelovi naše studije, npr. rekonstrukcija klimatskih
parametara za postaju Đurđevac u funkciji udaljenih
postaja Osijek i Zagreb (za razdoblje prije
početka mjerenja), rekonstrukcija dubina podzemne
vode u šumi Repaš determinističkim modelom u
funkciji vodostaja rijeke Drave tijekom cijelog 20.
stoljeća, kao i korištenje sadašnjih kompeticijskih
odnosa između stabala u sastojini kao procjenitelja
kompeticijskih odnosa u prošlosti. Aproksimacija
je i sam model prirasta u funkciji okolišnih varijabli
koji je, osim stoje opterećen pogreškom izmjere izvrtaka
i greškama svih gore navedenih aproksimacija,
opterećen još neuključivanjem podataka o napadima
primarnih šumskih štetnika, eventualnim
nejednolikim gospodarenjem šumama na istraživanom
području, kao i genetskom varijabilnošću unutar
uzorkovanih populacija dominantnih vrsta drveća.
Jasno je da su i konačni rezultati naše studije,
sukladno svemu tome, aproksimacija. Nije, međutim,
jasno na koji način autor članka izvodi zaključak
da su zbog opisane procjene kapilarnog uspona
konačni rezultati naše studije neprihvatljivi. Sama
činjenica da se radi o aproksimaciji ne može biti dovoljan
argument za takav zaključak, jer su aproksimacije
svakodnevni dio šumarske struke (i ne samo
nje). Tako je aproksimacija i procjena drvne mase u
funkciji prsnog promjera i ocjene boniteta šume
(uporaba jednoulaznih tablica), kao i procjena drvne
mase u funkciji prsnog promjera i visine stabla,
koja je pak opet aproksimativno procijenjena na
manjem uzorku visinskom krivuljom (korištenje
dvoulaznih tablica). Za zadatke sličnije onome kojeg
smo rješavali u našoj studiji, dobar je primjer
"Studija hidrološke sanacije šume Repaš" (P rp i ć i
dr. 1987), u kojoj je količina vode koju je potrebno
osigurati navodnjavanjem nakon izgradnje derivacijskog
kanala planirane HE Đurđevac također
aproksimirana na temelju (preuzeto iz Prpić i dr.
1987): 1) izmjere transpiracije šumskog drveća gravimetrijskom
metodom (mg/g u minuti) tijekom tri
dana krajem kolovoza 1986. na lišću dohvaćanom iz
krošnje puškom sačmaricom, 2) pretpostavke da biomasa
lišća iznosi 4 t/ha i da vegetacijsko razdoblje
traje 180 dana, 3) vremenske ekstrapolacije srednjaka
izmjerenih vrijednosti transpiracije na cijelo vegetacijsko
razdoblje, 4) prostorne ekstrapolacije
srednjaka izmjerenih vrijednosti na temelju podataka


o uredajnim razredima, 5) oduzimanja prosječne godišnje
oborine tijekom vegetacijskog razdoblja i 6)
zaokruživanja konačnog rezultata s 10 416 784 m3 na
10 000 000 m! vode.
2.
Autor neprecizno navodi da smo u izradi naše studije
koristili "pedološke podatke, piezometre i karte
detaljne izmjere koje je pripremio fakultetski tim".
Pojašnjavajući pitanje korištenja hidropedoloških
podataka, treba istaknuti daje 1987. godine tim Šumarskog
fakulteta u Zagrebu pod vodstvom prof,
dr. se. Branimira Prpića izveo u sklopu istražnih


ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 69     <-- 69 -->        PDF

radova za HE Đurđevac spomenutu "Studiju hidrološke
sanacije šume Repaš", s ciljem procjene količine
potrebne vode koju valja dodati šumi navodnjavanjem
nakon pretpostavljenog sniženja podzemne
vode uslijed presijecanja šumskog kompleksa
derivacijskim kanalom HE Đurđevac. Budući da
je ta studija procijenila samo ukupne količine potrebne
vode, a ne i njihovo prostornu razdiobu, dvije
godine kasnije uslijedila su dopunska istraživanja
u sklopu kojih je istražena hidropedološka varijabilnost
područja i detaljno snimljen mikroreljef. Hidropedološka
istraživanja vodio je prof. dr. se. Željko
Vidaček, a Poljoprivredni fakultet u Zagrebu
bio je izvršni nositelj tog dijela zadatka. U sklopu
"Detaljne studije hidrološke sanacije šume Repaš"
(1989), koju zajedno potpisuju šumarski fakultet u
Zagrebu i Poljoprivredni fakultet u Zagrebu, prikazan
je samo manji dio izvornih terenskih podataka,
s težištem na njihovoj obradi i interpretaciji rezultata.
Izvorne podatke spomenutih hidropedoloških laboratorijskih
mjerenja i terenskih opažanja (s 100
pedoloških profila i 5712 pedoloških sondi) koristili
smo u suradnji s prof. dr. se. Željkom Vidačekom,
koji je jedan od suradnika na našoj studiji. Priprema
i prilagodba tih vrijednih podataka za potrebe
studije (počevši od ukucavanja terenskih manu-
ala, preko konstrukcije regresijskih funkcija procjene
parametara izmjerenih na profilima na temelju
parametara opaženih na sondama, zatim digitalizacije
koordinata lokacija profila i sondi, prostorne
interpolacije teksture tla sa sondi za svakih 10 cm
dubine tla, te na kraju modeliranje prostorne i vremenske
dinamike relevantnih zavisnih hidropedoloških
parametara) trajala je gotovo 5 čovjek-mjeseci.
Pojašnjavajući pitanje korištenja piezometarskih
podataka, treba istaknuti da su piezometri i bunari
na istraživanom području na kojima se redovno
mjeri razina podzemne vode, ili dio mreže Državnog
hidrometeorološkog zavoda ili su dio mreže
koju je za svoje potrebe postavio HEP. I u našoj studiji,
kao i u gore spomenutim studijama hidrološke
sanacije šume Repaš, korišteni su podaci s tih piezometarskih
mreža. Pojašnjavajući pitanje korištenja
detaljnih topografskih karti (mjerilo 1:2000,
ekvidistanca 10 cm), treba istaći daje terensku geodetsku
izmjeru i kartiranje istraživanog područja izvelo
poduzeće Geobeta d.o.o. iz Čakovca, pod izravnim
ugovorom s HEP-om, a isporučene karte je
investitor proslijedio izvoditeljima "Detaljne studi


je hidrološke sanacije šume Repaš", a kasnije i nama.
Priprema i prilagodba tih karata za potrebe naše
studije (počevši od georeferenciranja, preko digitalizacije
slojnica i kota, izrade digitalnog modela terena
prostorne razlučivosti 3 x 3 m, te ekološki relevantnih
izvedenica) trajala je 4 čovjek-mjeseca.


3.
Četvrti odjeljak na str. 385 autor započinje rečenicom:
"U težnji zadovoljenja investitora zanemarena
je netočnost podataka o kapilarnom usponu...". Pod
točkom 1. ovoga poglavlja obrađeno je pitanje navodne
netočnosti podataka o kapilarnom usponu. Što se
tiče investitora, on je trebao i naručio prostorne razdiobe
prihvatljivih razina podzemne vode potrebne
za projektiranje zaštitnih mjera, koje u skladu s
obvezama preuzetim u Konačnoj SUO mora izvesti
želi li graditi elektranu. Upravo je to od nas kao izvoditelja
studije i dobio. Nakon predaje gotove studije,
investitor je u više navrata očitovao svoje zadovoljstvo
profesionalnošću obavljenog posla.
4.
Opisujući ranija šumarska i hidropedološka istraživanja
(str. 385, počevši s petim odjeljkom), autor
opisuje prostornu varijabilnost hidropedoloških
čimbenika važnih za uspijevanje drveća i zaključuje
tezom da "svako stablo u šumi Repaš ima svoj način
opskrbe vodom". Na temelju iste teze (preciznije,
tada je napisano da "svako stablo ima svoju podzemnu
vodu"), u "Detaljnoj studiji hidrološke sanacije
šume Repaš" (Prpić i dr., 1989), zaključuje se
da navodnjavanje šume Repaš nije moguće. Slično
bi se moglo na prvi pogled učiniti da nije moguće
projektiranje prihvatljivog režima podzemne vode
kojim smo se bavili u našoj studiji. U vezi s tim želimo
posebno istaći da je teza prema kojoj "svako
stablo u šumi Repaš ima svoj način opskrbe vodom"
bila osnovna ideja vodilja u dizajnu našeg terenskog
uzorka i kasnije obrade podataka, u kojima
su jedinice uzorka pojedina stabla. To znači da se u
izgradnji modela zavisnosti prirasta od okolišnih
čimbenika prirast konkretnog stabla združuje s dubinom
podzemne vode i hidropedološkim varijablama
koje se odnose samo na to stablo (jednako kao i
s procjenom utjecaja položaja stabla u sastojini, dok
se makroklimatske varijable uzimaju kao prostorno
konstantne). Takav pristup omogućio nam je prostorno
gust hidropedološki uzorak (5712 sondi), detaljna
topografija koja pokriva stvarni mikroreljef
(1 : 2000, ekvidistanca 10 cm) i precizno određivanje
koordinata svakog stabla u uzorku. Na kraju je
projektiranje jedinstvene prostorne razdiobe prihvatljivih
razina podzemne vode za cijelu šumu Repaš
moguće zbog jednostavne činjenice da razina
podzemne vode na jednoj točki korelira s razinom
podzemne vode na drugoj točki. Drugim riječima,
iako je zbog varijabilnosti hidropedoloških čimbenika
moguće ustvrditi da "svako stablo ima svoj način
opskrbe vodom", pretjerana je teza da "svako
stablo ima svoju podzemnu vodu".
5.
Autor na više mjesta u svom članku ispravno ističe
da šuma Repaš predstavlja samo dio šumskih ekosustava
za koja je moguć negativan utjecaj nakon izgradnje
HE Novo Virje. Za koje se sve sastojine oče


ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 70     <-- 70 -->        PDF

kivani utjecaj može prihvatiti, a za koje bi se morale
izvesti mjere zaštite (medu kojima je šuma Repaš
svakako na prvom mjestu) posebno je pitanje kojim
se mi nismo bavili. Sukladno tomu, konačni rezultati
naše studije (prostorne razdiobe prihvatljivih razina
podzemne vode u mjerilu 1 : 25000) prostorno su
ograničeni na šumu Repaš i ne mogu se izravno primijeniti
na ostale šumske sastojine u zaobalju HE
Novo Virje. S druge strane, imajući na umu svojstva
dravskog aluvija duž planirane akumulacije i odvodnog
kanala, kao i činjenicu da su već unutar šume
Repaš projektiranim prihvatljivim režimom uspješno
pokrivene različite šumske zajednice (od šuma
hrasta lužnjaka s grabom na najvišim položajima gredama,
do čistih šuma poljskog jasena u mikrodepresijima
- barama), može se očekivati da bi projektiranje
prihvatljivog režima podzemne vode za ostale
šumske sastojine u zaobalju HE Novo Virje bilo relativno
jednostavan zadatak, uz obilato korištenje međurezultata
iz šume Repaš. Valja ovdje još jednom
istaći da se naša studija nije bavila kvantifikacijom
utjecaja (koji je u pravilu prostorno specifičan), nego
projektiranjem graničnih vrijednosti (dovoljno unutar
ekološke valence dominantne vrste drveća) jednog
(najvažnijeg) okolišnog čimbenika (podzemne
vode), uvažavajući pritome i utjecaj drugih okolišnih
čimbenika. Iz toga proizlazi da se međurezultati naše
studije mogu upotrijebiti i na drugim područjima
gdje se radi o istim vrstama drveća, sličnim tipovima
šuma na mikroreljefnom gradijentu greda-niza-bara,
sličnom klimatu, geološkoj podlozi i hidropedološkim
odnosima.


6.
Dio teksta zaključka skraćenog prikaza naše studije
(Antonić i dr. 2000), koji autor citira u svom
članku, ne oslikava dovoljno dobro konačne rezultate
naše studije, o kojima detaljno raspravljamo u
okviru posebnog poglavlja ovog članka.
7.
Autor na više mjesta u članku (a i u mnogim drugim
tekstovima u kojima raspravlja odnos hidrotehničkih
zahvata i nizinskih šuma) inzistira na potrebi
"zadržavanja postojećeg stanja vodnih odnosa u nizinskim
šumama". U posebnom poglavlju ovog
članka, baš na primjeru šume Repaš dokazujemo da
je takav pristup, iako naizgled logičan i prihvatljiv
sam po sebi, zapravo previše paušalan i načelan da
bi se mogao nekritički primijeniti u bilo kojem konkretnom
slučaju.
Očitovanje na članak dr. se. Karla B e z a k a (Šumarski
list 7-8, 2001, 455-456)


Članak je zapravo skraćeni oblik autorove recenzije
naše studije. Cjeloviti tekst recenzije, zajedno s našim
odgovorom, dajemo u prilogu drugog članka, u kojemu
iznosimo općenite informacije o našoj studiji. Zbog
toga je detaljno očitovanje na predmetni članak dr. se.


Karla B e z a k a ovom prigodom suvišno. Za svaki slučaj,
potrebno je samo još jednom istaći daje minimalni
debljinski prirast hrasta lužnjaka (0.5 mm, na preživjelim
jedinkama tijekom katastrofalnog sušenja u šumi
Kalje) kod nas zabilježen u literaturi (Prpić i dr.,
1994) u našoj studiji prikazan samo kao ilustracija za
usporedbu. U projektiranju prihvatljivog režima kao
minimalni još prihvatljivi prirast korišten je tzv. modelni
minimum, koji je daleko konzervativniji (višestruko
veći) od minimalnog zabilježenog prirasta u
svim starostima tijekom ophodnje (usporedi Antonić i
dr. 2000, 2001), pa čak i od subminimalnog prirasta
(5 %-tni percentil) zabilježenog na uzorkovanim stablima,
što znači da su konačni rezultati na strani sigurnosti
šumarske struke.


Ovdje je još potrebno podsjetiti da je autor na spomenutoj
stručnoj tribini Hrvatskog šumarskog društva
i usmeno iznio svoju kritiku naše studije, temeljeći je
ponajprije na opisu svoje teorije periodičnog rasta,
koja nalazi inspiraciju u kvantnoj teoriji polja, odnosno
fizici subatomskih čestica. Za to smo se autorovo izlaganje
bili detaljno pripremili proučivši ponajprije njegovu
disertaciju (obranjenu na Šumarskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine pod mentorstvom
akademika prof. dr. se. Dušana K1 e p c a), kao i drugu
relevantnu literaturu iz tog područja. Pri tomu je određen
problem predstavljala činjenica da autor do sada
još nije objavio znanstveni rad u kojemu bi sustavno i
cjelovito obrazložio svoje hipoteze i testirao njihovu
održivost. Naš odgovor na tribini ukratko se može sažeti
u sljedećim točkama.


1.
Govoreći o oscilacijama u rastu drveća autor nije
konzistentan u tumačenju njihova podrijetla. S jedne
strane on uključuje oscilacije u samu funkciju rasta,
pretpostavljajući tako barem implicitno da su te oscilacije
autonomne (nezavisne od okolišnih čimbenika),
a s druge strane to poništava pripisivanjem tih
oscilacija "periodičnom gibanju kodominantnih i
podstojnih stabala u sastojini kojima susjedna dominantna
stabla sprječavaju ulazak u dominantnu etažu",
što zapravo predstavlja objašnjavanje prirasta
vanjskim (okolišnim) utjecajima (u ovom slučaju
prostornom kompeticijom između susjednih stabala).
2.
Zbog te nekonzistentnosti u svim autorovim tekstovima
i nastupima ostaje nejasno koje se oscilacije
žele dokazati: one koje bi bile autonomna pojava
nezavisna od okolišnih čimbenika ili one izazvane
nekim okolišnim utjecajem. Ako se radi o prvom
slučaju, dakle dokazivanju postojanja autonomnih
oscilacija, onda problemu valja pristupiti na način
da se iz odabranog dendrokronološkog materijala
(po mogućnosti što starijih stabala koja rastu na
osami) standardnim statističkim postupcima izluči
varijabilnost uvjetovana okolišnim čimbenicima
(utjecaj klimatskih parametara, podzemne vode i


ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 71     <-- 71 -->        PDF

si.), a na preostaloj varijabilnost testira postojanje
periodičnosti. Dok se takav pokus ne učini, šumarska
struka mora se zadovoljiti sigmoidnom krivuljom
kao modelom rasta, jer taj model ima i teorijsku
podlogu (usporedi npr. Levakovi ć 1935,
1938) i, kako se za sada čini, potvrdu u praksi. Ukoliko
bi se, međutim, sustavnim znanstvenim istraživanjem
dokazalo postojanje autonomne periodičnosti
u prirastu, to bi zaista bila prvorazredna znanstvena
novost. No pitanje je bili nam i u tom slučaju
za tumačenje te pojave trebala kvantna fizika, jer
biološka znanost već poznaje slične pojave, npr. u
dinamici populacija (usporedi npr. Begon et al.
1996). Ako se radi o drugom slučaju, dokazivanju
postojanja oscilacija u korelaciji s okolišnim varijablama
(prirast, dakle, ne oscilira sam po sebi nego
u funkciji okolišnih varijabli), tada ta pojava nije
nepoznata šumarskoj znanosti (lijep primjer na dendrokronološkom
materijalu iz Hrvatske za to daju


Rosa i dr., 1994).


3.
Bez obzira o kojem se od dva gore navedena slučaja
radi, dokazivanje postojanja periode od približno 90
godina koju autor pretpostavlja, zahtijeva vrlo duge
dendrokronološke nizove, a svakako znatno duže od
onih koje je autor koristio primjerice u svojoj disertaciji
(hrast lužnjak iz gospodarskih sastojina, dakle
unutar ophodnje). Nadalje, postojanje periodičnosti
u prirastu ne može se egzaktno dokazati jednostavnim
uvidom u krivulju izjednačenja izmjerenih podataka
kako to čini autor, nego za to prikladnom analitičkom
metodom, npr. Fourierovom analizom.
4.
U našoj studiji smo za potrebe modeliranja prirasta
u funkciji ekoloških varijabli razvili i koristili dva
potpuno različita i međusobno nezavisna modela,
upravo s ciljem kontrole dobivenih rezultata. Prvi,
generalni linearni model, pošao je od sigmoidne
krivulje čiji su parametri iskazani u funkciji okolišnih
varijabli. Takav model, u kojemu prirast u vremenu
ima samo jedan maksimum, zaista ne može
opisati autonomne oscilacije, ako one postoje (naravno,
oscilacije u funkciji okolišnih varijabli može,
ukoliko su one uključene u model kao nezavisni
procjenitelji). Međutim, drugi pristup, koji se temeljio
na izgradnji neuronske mreže u kojoj utjecaj
vremena nije kao u prvom modelu unaprijed strogo
definiran sigmoidnom krivuljom (nego se i za njega,
kao i za okolišne varijable, dopušta najbolje prilagođenje
podacima), zahvatio bi u postupku izjednačenja
podataka modelom i autonomne oscilacije,
kada bi one postojale. Na spomenutoj tribini Hrvatskog
šumarskog društva zorno smo na brojčanim
podacima preuzetim iz disertacije kolege Bezaka
prikazali daje naš model neuronske mreže sposoban
opisati periodični prirast koji kolega Bezak
pretpostavlja. No kako je model neuronske mreže u
našoj studiji dao vrlo slične rezultate kao i prvi, generalni
linearni model (koji pretpostavlja sigmoidni
rast), zaključili smo da u našem uzorku autonomnih
oscilacija prirasta nije bilo.


Na ovom je mjestu prikladno komentirati i bilješku
pod zvjezdicom u sklopu članka Karla Bezaka na str.


455. Ne znajući kome se točno obraćamo (autori su nepoznati,
ali prema formulaciji pretpostavljamo da bi se
moglo raditi o Uredništvu časopisa), želimo istaknuti da
je neprimjerena i netočna tvrdnja kako je naša studija
"izhitreno prihvaćena usprkos negativnom mišljenju šumarske
struke". Od ukupno tri recenzije dvije su bile
pozitivne, a treća nije. Dakle, postavlja se pitanje koga
se, i na temelju čega, u bilješci podrazumijeva pod pojmom
"šumarska struka". S druge strane, u bilješci stoji i
daje "dr. se. Karlo Bezak djelomično obuhvatio negativne
strane naše studije, koje su potanko opisane u istome
broju šumarskog lista u članku B. P rp i ć a". Nakon
detaljne analize tog članka, a polazeći od pretpostavke
da se zaista radi o potankom opisu negativnih strana naše
studije, zaključujemo da prof. dr. se. Branimir P rp i ć
zapravo i nema na nju mnogo konkretnih primjedbi, točnije
samo jednu - onu o kapilarnom usponu, o čemu
smo se očitovali u prethodnom poglavlju.
Koji je režim podzemne vode prihvatljiv za šumu
Repaš?


Detaljan opis projektiranja prihvatljivog režima
podzemne vode iz naše studije ne spada u ovaj članak,
a objavljenje u radovima Antonić i dr. (2000, 2001).
Ovdje je u cilju daljnje rasprave nužno samo istaći da
projektirani režim zadovoljava tri uvjeta:


1.
Srednja godišnja razina podzemne vode i godišnji
opseg variranja podzemne vode na svim istraživačkim
plohama postavljenim u Repašu (njih 20, na različitim
šumskim staništima duž gradijenta vlaženja
uzorkovanog mikroreljetom) i u cijelom rasponu
fluktuacija makroklimatskih čimbenika (tijekom 20.
stoljeća na području istraživanja), rezultiraju prirastom
koji je definiran kao prihvatljiv (kako je već istaknuto,
on je u svim starostima znatno viši od gore
spomenutog apsolutnog literaturnog minimuma, kao
i od subminimalnih vrijednosti izmjerenih na živućim
stablima u Repašu tijekom našeg istraživanja).
2.
Prostorne razdiobe srednje godišnje razine i godišnjeg
opsega variranja podzemne vode sukladne su s
prirodnim padom terena duž korita rijeke Drave
(što smo osigurali razvojem modela "prirodnog
vodnog lica").
3.
Konačan rezultat, godišnja dinamika razina podzemne
vode (u obliku prostornih razdioba srednjih
mjesečnih vrijednosti), interpolirana je unutar godišnjeg
opsega, a oko godišnjeg srednjaka, uvođenjem
mjesečnih koeficijenata izračunatih iz statistike
stvarnih podataka. Dobiveni rezultat (maksimum


ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 72     <-- 72 -->        PDF

u travnju, mimimum u rujnu) može se smatrati pri


rodnom godišnjom dinamikom podzemne vode is


traživanog područja, zavisnom ponajprije od dina


mike vodostaja rijeke Drave.


Usporedba gore opisanog prihvatljivog režima podzemne
vode kao rezultata naših proračuna s razinama
podzemne vode dobivenih mjerenjem na 22 piezometra
u Repašu unazad četvrt stoljeća, pokazala je da između
ta dva skupa podataka nema većih razlika (Oikon
d.o.o. 1999). Sukladno toj činjenici, kada bi sintagmu
"postojeće stanje vodnih odnosa", koje prema
načelnom stavu Prpića (2001 i ranije) valja zadržati
u nizinskim šumama, u slučaju šume Repaš shvatili
kao četvrtstoljetni prosjek, uslijedio bi zaključak da su
naši rezultati u potpunom suglasju sa spomenutim stavom,
što sasvim relativizira kritiku naše studije od stranePrpića
(2001).


No smijemo li tu sintagmu tako shvatiti? Cime je
uopće valjano opisano postojeće stanje vodnih odnosa
općenito, a čime gaje prikladno opisati u šumi Repaš?


U našoj studiji izvedena rekonstrukcija srednjih
mjesečnih prostornih razdioba dubine podzemne vode
za cijelo 20. stoljeće (usporedi Antonić i dr. 2000,
2001 i Antonić 2001), pokazuje daje tijekom tog
razdoblja u šumi Repaš prisutan stalni pad razine podzemne
vode, koji prosječno za cijelo razdoblje iznosi


1.5 m. Uz to, nekoć redovne proljetne poplave i zadržavanje
vode u mikrodepresijima Repaša danas su znatno
rjeđe ili čak potpuno izostaju. Na rijeci Dravi kod
Terezinog polja (usporedi Biondić iVidakovićS
u t i ć, 1998) zapaža se paralelni proces pada vodostaja
još od sredine 19. stoljeća. Za pretpostaviti je daje
taj pad posljedica produbljivanja korita rijeke Drave,
prirodnog procesa koji je najvjerojatnije ubrzan izvođenjem
hidrotehničkih mjera zaštite od poplava u prošlosti
(povećanje brzine tečenja uslijed presijecanja
meandara, a time i povećanje vučnih sila rijeke), a u
zadnjim desetljećima prošlog stoljeća vjerojatno i utjecajem
postojećih nizinskih hidroelektrana (Varaždin,
Čakovec, Dubrava) na rijeci Dravi (taloženje nanosa u
akumulaciji ima za posljedicu povećanje erozijske moći
rijeke nizvodno od brane). S obzirom na to daje razložno
pretpostaviti nastavak tog procesa u budućnosti,
on se jamačno treba uključiti u definiciju "postojećeg
stanja vodnih odnosa". To stanje sjedne strane odavno
više nije prirodno (zbog utjecaja čovjeka), a s druge je
u stalnoj mijeni (kao što bi bilo čak i daje prirodno).
Posljedice opisanih promjena vodnih odnosa u šumi
Repaš, očituju se ponajprije u širenju običnog graba
{Carpinus betulus L.) kao indikatora suših staništa tzv.
greda (Prpić i dr., 1987), odnosno u progresiji
svih šumskih zajednica prema sušim tipovima (Prpić
i dr., 1987). Nadalje, na dendrokronološkim podacima
(135 stabala iz sastojina pri kraju ophodnje) prikuplje


nim u našoj studiji dokazali smo (nakon predaje završene
studije naručitelju i nezavisno od nje) daje prirast
hrasta lužnjaka tijekom 20. stoljeća u Repašu značajno
povećan (Hatić i dr. 2000), stoje u skladu s progresijom
prema sušim tipovima koju prati povećanje produktivnosti
staništa za hrast lužnjak (u Repašu približno
iz 3. u 1. bonitet, prema Š p i r a n c u, 1975).


Sve to govori u prilog zaključku da su stabla hrasta
lužnjaka koja danas u Repašu grade zrele sastojine (i čiji
opstanak nakon eventualne izgradnje HE osigurava naš
prihvatljivi režim), u svojoj mladosti bila izložena znatno
drugačijim ekološkim uvjetima. Može se pretpostaviti
da su promjene u ekološkim uvjetima favorizirale
razvoj onih jedinki (genotipova) u populaciji koje su se
tim promjenama mogle prilagoditi. Iz toga bi proizašlo
daje današnja populacija hrasta lužnjaka u šumi Repaš
prilagođenija na suša staništa, u odnosu prema zrelim
sastojinama prije jednog stoljeća. Sudeći prema rezultatima
Prpića (1987) koji pokazuju da u šumi Repaš korijenov
sustav hrasta lužnjaka redovno dopire do minimalne
godišnje razine podzemne vode u ljetnim mjesecima,
za očekivati je da je odlučujuća prilagodba bila
povezana sa sposobnošću korijenovog sustava da tijekom
života jedinke prati podzemnu vodu na veću dubinu.
Sukladno tomu, moguće je pretpostaviti da bi se
sljedeća generacija lužnjakovih šuma na području istraživanja,
uz očekivano veliku heterozigotnost u populaciji
(zbog anemofilnosti), mogla prilagoditi i na vlažnija
staništa, sličnija onima u prošlosti. To bi vjerojatno bilo
popraćeno i vegetacijskom sukcesijom (širenjem higrofilnijih
šumskih zajednica bez običnog graba), upravo
obrnutom od one koja je zabilježena tijekom ovog stoljeća
(širenje običnog graba). Za takve populacije lužnjaka
i pripadne šumske zajednice prihvatljivi režim
podzemnih voda bio bi vjerojatno pomaknut prema manjim
srednjim godišnjim dubinama.


S druge strane, nastavak postojećeg procesa sniženja
vodostaja Drave i povezano s tim razina podzemne
vode, odnosno daljnje isušivanje staništa, vjerojatno će
u Repašu dovesti do pada produktivnosti staništa za
hrast lužnjak, a u konačnici do njegovog sušenja i zamjene
drugim vrstama klimazonalnog rasprostranjenja
(hrast kitnjak - Quercus petraea (Matt.) Lieblein i/ili
obična bukva - Fagus sylvatica L.), koje znatno manje
od lužnjaka ovise o dopunskom vlaženju iz podzemlja
(usporedi Antonić , 2001). Intenzivnija sušenja lužnjaka
u Repašu (baza podataka J.P. "Hrvatske šume") u
sušim godinama krajem 20. stoljeća možda su početak
tog procesa.


Posljedice pada vodostaja rijeke Drave u njezinom
zaobalju i isušivanja šumskih staništa, vjerojatno su
jednako kao i u šumi Repaš prisutne i u drugim šumskim
sastojinama u zaobalju planirane HE Novo Virje.




ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 73     <-- 73 -->        PDF

U tim se okolnostima postavlja pitanje da li zadržavanje
takvog "postojećeg stanja vodnih odnosa" u konkretnom
slučaju koristi zadanim ciljevima gospodarenja
šumom. Istovremeno bi u Hrvatskoj sigurno našli i
posve drugačije primjere, u kojima bi bilo upravo prikladno
zahtijevati zadržavanje "postojećeg stanja vodnih
odnosa", nakon što bi ih precizno definirali. To
znači daje, zbog raznovrsnosti prirodnih uvjeta i procesa
u sprezi s različitim ljudskim utjecajima, potrebno
detaljno sagledati svaki pojedini slučaj, bez predrasuda
i preuranjenih zaključaka. Razmišljajući na takav način,
zaključili smo daje zadatak koji smo dobili i riješili
u našoj studiji vjerojatno mogao biti i bolje postavljen,
ne stavljajući u prvi plan zaštitu postojećih šumskih
ekosustava a priori, nego nastojeći iskoristiti mogućnost
regulacije već poremećenih vodnih odnosa za
postizanje stabilnih i sa stajališta šumarske struke poželjnih
okolišnih uvjeta.


Sukladno tomu, na kraju naše studije predložili smo
dopunska istraživanja sljedećeg sadržaja:


1.
Utjecaj promjene morfologije korita rijeke Drave
na sukcesiju šumske vegetacije (s ciljem detaljnog
sagledavanja promjena u šumskim ekosustavima šireg
područja Podravine i njihovih uzroka - prirodnih
i antropogenih, što bi omogućilo predviđanje
mogućih promjena u budućnosti).
2.
Melioracijska uloga HE Novo Virje na šumske ekosustave
u zaobalju (s ciljem procjene mogućeg pozitivnog
utjecaja buduće hidroelektrane na šumske
ekosustave koji teorijski može biti: zaustavljanje
negativnog trenda isušivanja šumskih staništa, stabilizacija
režima podzemne vode, maksimizacija
proizvodnje drvne mase ili rekonstrukcija nizinskih
šuma iz prošlosti prilagođenijih na vlažnija staništa
(treći i četvrti zahtjev međusobno se isključuju).
3.
Ekonomska interpretacija promjena u šumskim ekosustavima
za različite stupnjeve zaštite zaobalja HE
Novo Virje (s ciljem analize troška i koristi u šumskim
ekosustavima za različite mjere zaštite, uzimajući
u obzir kako šumsko-gospodarske pokazatelje,
tako i pokazatelje općekorisnih funkcija šume).
4.
Monitoring šumskih ekosustava (s ciljem kontrole
ostvarenja projektiranog režima podzemnih voda
mjerama zaštite zaobalja, provjere projektiranog
prihvatljivog režima, kao i pravovremenog otkrivanja
neočekivanih promjena u ekosustavima).
Ostvarenje predloženih istraživanja, koja bi bila u
interesu ne samo hidroenergetike i vodoprivrede, nego
jednako i šumarstva i općenito optimalnog gospodarenja
prostorom, značajno ovisi o suradnji i povjerenju
između različitih struka.


Zaključak


U svijetu (pa tako i u našoj zemlji), poznat je velik
broj slučajeva u kojima su hidro tehnički objekti i zahvati
(koji po svojoj definiciji mijenjaju prirodne hi


drološke uvjete, odnosno "postojeće stanje vodnih odnosa")
negativno utjecali na stabilnost nizinskih šumskih
ekosustava (u čijem arealu su takvi zahvati učestali
i raznovrsni), često uzrokujući i propadanje šuma na
većim površinama (pregled takvih događaja u Hrvatskoj
daje Prpić , 2001). Šumarska struka u Hrvatskoj
u prošlosti nije bila uključena u proces projektiranja hidrotehničkih
objekata i zahvata, nego je, a i to rijetko i
u najboljem slučaju, upitana za mišljenje. Budući daje,
s druge strane, na temelju kumuliranog negativnog iskustva
traženo (ili ne traženo) mišljenje šumarske
struke sve češće bivalo a priori negativno, stvoreno je
ozračje u kojemu su nizinske šume po definiciji zona
konflikta između hidrotehnike i šumarstva.


Može se pretpostaviti daje u uvjetima minoriziranja
šumarske struke sjedne i općenito manje temeljitih
istraživanja utjecaja zahvata na okoliš s druge strane,
inzistiranje šumara na konfliktu bilo shvatljivo i za
šumske ekosustave korisno. Danas, u promijenjenim
društvenim uvjetima koje ponajviše obilježava sve
stroža procedura procjene utjecaja zahvata na okoliš,
procjene prihvatljivosti zahvata i donošenja mjera zaštite
okoliša, uporno inzistiranje na konfliktu postalo je
anakrono, oportuno i neproduktivno.


Ozbiljna je teškoća šumarske struke u Hrvatskoj što
je u međuvremenu to inzistiranje poprimilo gotovo
mitske razmjere. Jer u konačnici je ono uvijek štetno za
struku samu. Tvrdnje poput onih da je "erozija korita
rijeke Drave izazvana utjecajem uzvodnih elektrana"
(unatoč tome stoje dokazano daje ta erozija posljedica
i drugih utjecaja, kao i da traje daleko duže) i da bi
"Vodoprivreda trebala pronaći način zaustavljanja erozije
riječnog dna i tako stvoriti prirodnije uvjete za nizinske
šume nizvodno od HE Dubrava" (valjda upravo
toliko "prirodne" koliko su bile prije njezine izgradnje)
samo daju argumente drugim strukama za daljnju minorizaciju
uloge šumarske struke u našem društvu.


Smatramo da je detaljan, argumentiran i profesionalan
odgovor šumarske struke na svako pitanje drugih
struka, koje je u domeni šuma i šumarstva, doprinos jačanju
uloge šumarske struke u društvu. Takav je odgovor
ujedno i mjera vlastite kompetentnosti i samopoštovanja.
Tijekom rada na našoj studiji, na to smo mislili
mnogo više nego primjerice na okolnost da su neki
od nas proveli djetinjstvo na dravskim sprudovima,
koji su, iako dvjestotinjak kilometara nizvodno, jako
slični onima koje će akumulacija HE Novo Virje nepovratno
potopiti. Za zadani problem to je jednostavno
bilo irelevantno, a k tome i izvan naše struke.


Na kraju bih si dopustio metaforičko pitanje: Smije
li si hrvatsko šumarstvo, krajnje praktična struka koja
gospodari trećinom državnog teritorija, uopće dopustiti
oscilacije između mitologije i kvantne fizike (ne želeći
time nipošto umanjiti opći značaj tih disciplina u
kulturi i znanosti)?




ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 74     <-- 74 -->        PDF

LITERATURA


Antić, M., Jo vic, N. iAvdalović, V. 1987: Pedologija.
Naučna knjiga, Beograd. 403 pp.
Antonić, O., Hatić, D., Križan, J., Bukovec,


D. i Borović , D. 2000: Projektiranje režima
podzemne vode kao preduvjeta opstanka nizinskih
šuma u području hidrorehničkog zahvata primjer
šume Repaša i HE Novo Virje. Hrvatske
vode 32,205-223.
Antonić , O. 2001: Je li hrast lužnjak u Hrvatskoj
vrsta klimatogene rasprostranjenosti? Šumarski
list 1-2,45-56.


Antonić, O., Hatić, D., Križan, J. i Bukovec,


D. 2001: Modelling groundwater regime acceptable
for the forest survival after the building of
the hydro-electric power plant. Ecol. Modelling
138,277-288.
Biondić, D. i Vidaković-Šutić, R. 1998: Morphological
processes on the downstream part of
the Drava river. Proceedings of the International
Conference on European River Development
(ICERD). 16-18 April, Budapest, Hungary.


Begon, M., Mortimer, M i Thompson, D.J.
1996: Population Ecology - A unified Study of
Animals and Plants. Blackwell science. 247 pp.


B e z a k, K. 1990: Proučavanje strukture i veličine sastojinskog
rasta i prirasta hrasta lužnjaka (Quercus
robur L.) u zajednici hrasta lužnjaka s velikom
žutilovkom (Genisto elatae -Quercetum
roboris Horv. 1938). Doktorska disertacija. Šumarski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu 168 pp.


Bezak, K. 2001: Prilog raspravi o prihvatljivom režimu
podzemnih voda sa stajališta održanja šumskih
ekosustava. Šumarski list 7-8, 455-456.


Bušić, G. 1997: Proizvodnost fluvisola varaždinske
Podravine u odnosu na uspijevanje bijele topole
(Populus alba L.). Magistarski rad. Šumarski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu. 131 pp.


Hatić, D., Antonić, O., S panj ol,Ž. i Križ an, J.
2000: Growth of old oak trees in Croatia: the
preliminary results of TGECC programme.
Glas. šum. pokuse 37.311 -321.


Ivkov,M. 1993: Simuliranje razvoja sastojina uz pomoć
modela ovisnosti debljinskog prirasta o razini
podzemnih voda. Magistarski rad. Šumarski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 119 pp.


Ivkov, M. 1994: Simuliranje razvoja sastojina uz
pomoć modela ovisnosti debljinskog prirasta o
razini podzemnih voda. Glas. šum. pokuse 30.
95-141.


Levaković,A .
1935: Analitički oblik zakona rastenja.
Glas. šum. pokuse 4. 189-282.


Levaković , A. 1938: Fiziološko-dinamički osnovi
funkcija rastenja. Glas. šum. pokuse 6. 374-389.


Oikon d.o.o., 1999: HE Novo Virje - prihvatljivi režim
podzemnih voda sa stajališta održanja šumskih
ekosustava (Glavni izvještaj). Oikon d.o.o., Zagreb.
220 pp.


Prpić, B., Rauš, Đ., Pranjić, A., Matić, S.,
Vranković, A., Seletković, Z., Lukić,
N., Papeš, B., Žnidarić, G. i Skendero vić,
J. 1987: Studija hidrološke sanacije šume
Repaš. Zavod za istraživanja u šumarstvu Šumarskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 33 pp.


Prpić, B., Vidaček, Ž., Vranković, A., Husnjak,
S., Špoljar, A., Antić, N., Pernar,
N., Tanić, S., Čavlek, E., Halovanović,
D., Zuber, A., Prah, Z., Jančikić, Z., Simunović,
Ž., Rauš, Đ., Matić, S., Pranjić^.,
Meštrović, Š., Seletković, Z.,
Lukić, N., Vukelić, J., Prebježić, P,
Skenderović, J., Žnidarić, G. i Papeš,


B. 1989: Detaljna osnova za hidrološku sanaciju
šume Repaš. Zavod za istraživanja u šumarstvu
Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Fakultet
poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
- Institut za agroekologiju, Zavod za pedologiju.
84 pp.
Prpić, B., Vranković, A., Rauš, Đ., Matić, S.,
Pranjić, A. i Meštrović, Š. 1994: Utjecaj
ekoloških i gospodarskih činilaca na sušenje
hrasta lužnjaka u gospodarskoj jedinici Kalje
šumskog gospodarstva Sisak. Glas. šum. pokuse
30.361-420.


Prpić, B. 2001: Utjecaj vodotehničkih zahvata na stabilnost
sastojina hrasta lužnjaka (Quercus robur
L.) u Hrvatskoj u primjeru HE Novo Virje. Šumarski
list 7-8, 379-390.


Rosa, J., Rosa, D., Božić, H. i Vršnak,B. 1994:
The relation between solar activity and tree
growth in northern Croatia. Hvar Obs. Bull.
18/1,29-36.


Špiranec ,
M. 1975: Prirasno-prihodne tablice za
hrast lužnjak i kitnjak, bukvu, obični grab i pitomi
kesten. Radovi šumar. inst. Jastrebarsko 25:
1-103.


Dr. se. Oleg Antonić, dipl. ing. šum.,
Institut Ruder Bošković, Zagreb