DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 67 <-- 67 --> PDF |
kom, komentirali smo u našoj studiji, povezujući ga s izgradnjom hidroelektrane i predloživši dopunska istraživanja. Te naše teze recenzent ne komentira. U zaključku recenzent ističe da smo se u izradi studije koristili "klasičnim teorijama, suvremenim metodama i modernom kompjutorskom tehnologijom", što u cijelosti prihvaćamo. Nadalje, recenzent tvrdi da su "rezultati istraživanja sukladni klasičnim, fenomenološkim teorijama, te je stoga i prihvatljiv režim podzemnih voda gruba aproksimacija prirodne stvarnosti". Načelno se slažemo s recenzentom, iako bi voljeli provjeriti da li se naše i njegovo shvaćanje epiteta "grub" podudaraju. Jasno je, dakako, da se radi o aproksimaciji, po našem mišljenju najboljoj koja se u konkretnom slučaju mogla napraviti, a sasvim prikladnoj za zadanu svrhu. Slažemo se s recenzentom da je "predskazivanje budućeg prirasta i budućeg razvojnog tijeka sastojinske strukture šuma, kao i razvojnog tijeka šumskog ekosustava složen zadatak", a ne bi se složili daje on "praktično nemoguć". Bez obzira na to, naša studija se u biti ne bavi predskazivanjem takve vrste, pa nije jasna veza te teze s našim radom. Dodali bi daje i objašnjavanje stogodišnjeg prirasta u funkciji okolišnih varijabli, čime smo se u svojoj studiji detaljno bavili, slo žen zadatak. Zbog toga smo na studiji radili gotovo dvije godine. U daljnjem tekstu zaključka recenzent raspravlja o mogućnosti primjene kvantne teorije polja u istraživanju zakonitosti rastenja šumskog drveća. Kako fizika subatomskih čestica nije naša struka, ne bi željeli podcijeniti autorove ideje, iako za sada ne vidimo vezu između Heisenbergova principa neodređenosti (koji kaže daje subatomskoj čestici moguće odrediti masu ili brzinu, ali ne oboje istovremeno) s problemom obrađivanim u našoj studiji. Nije nam iz relevantne znanstvene literature poznato da je kvantna fizika primjenjiva u vrlo praktičnom problemu poput onog kojim se bavila naša studija. Stoga ostaje nejasno što recenzent misli navodeći Heisenbergov princip neodređenosti, kao argument kritike naših rezultata. Ipak, uočavamo daje to zapravo jedina konkretna kritika našeg rada izrečena u recenziji, iz čega bi proizašlo da recenzent drugih primjedbi nema. Zahvaljujemo recenzentu na uloženom trudu. Dr. se. Oleg Antonić dipl. ing. šum. Institut Ruđer Bošković, Zagreb PRILOG RASPRAVI O PRIHVATLJIVOM REŽIMU PODZEMNIH VODA SA STAJALIŠTA ODRŽANJA ŠUMSKIH EKOSUSTAVA GLEDIŠTE IZVODITELJA ISTOIMENE STUDIJE ZA "HE NOVO VIRJE" U Šumarskom listu broj 7-8 (2001.) u dva su se članka (B e z a k 2001, P r p i ć 2001) pojavili osvrti na studiju "HE Novo Virje - prihvatljivi režim podzemnih voda sa stajališta održanja šumskih ekosustava", koju je izvelo projektantsko poduzeće Oikon d.o.o. iz Zagreba (Oikon d.o.o. 1999). U ovom članku odgovaram na spomenute osvrte, kao voditelj predmetne studije u svojstvu konzultanta poduzeća Oikon d.o.o. i kao predstavnik ostalih suradnika u izradi studije. Komentari kritičnih tvrdnji iz članka prof. dr. se. Branimira Prpića (Šumarski list 7-8, 2001, 379-790) U spomenutom radu (od str. 379 do str. 384) autor općenito raspravlja o utjecaju vodotehničkih zahvata na stabilnost sastojina hrasta lužnjaka u Hrvatskoj, ponajprije na temelju brojnih negativnih iskustava hrvatskog šumarstva u prošlosti. Na str. 384, u sklopu poglavlja "O mogućem utjecaju HE Novo Virje na nizinske šume zaobalja", autor spominje našu studiju, iznoseći nekoliko netočnih, nepreciznih ili nejasnih tvrdnji koje mogu čitatelja navesti na krivo zaključivanje i zabludu u vezi s njom. Te je tvrdnje, jednu po jednu, potrebno ispraviti ili razjasniti, s ciljem pravilnog infor miranja hrvatske šumarske javnosti. U daljnjem tekstu se spomenute tvrdnje obrađuju u dvije grupe, unutar svake grupe redoslijedom kojim se pojavljuju u izvornom tekstu (počevši od str. 384 na dalje). Netočne tvrdnje 1. Poduzeće Oikon d.o.o. nije izrađivalo "konačnu studiju utjecaja HE Novo Virje na šume", kako navodi autor članka. Studija "HE Novo Virje - prihvatljivi režim podzemnih voda sa stajališta održanja šumskih ekosustava", koju je izradilo poduzeće Oikon d.o.o., nije se, kako je razvidno već iz njezinog naslova, uopće bavila procjenom utjecaja potencijalne HE na šume u njezinom zaobalju. Ona se bavila isključivo projektiranjem prihvatljivog režima podzemne vode za šumu Repaš, na temelju egzaktnih pokazatelja, kao jednom od podloga koje su nužne za konačno tehničko rješenje zaštite zaobalja, s ciljem održanja postojećih nizinskih šumskih ekosustava u zaobalju planirane HE Novo Virje. Na idejnoj je razini predmetni problem praktično jednak problemu navodnjavanja šume Repaš nakon izgradnje HE Đurđevac, za koji su šumarsku podlogu (procjenu potrebne količine vode) izradili Prpić i |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 68 <-- 68 --> PDF |
dr. (1987 i 1989), dok su metode ekološkog modeliranja kojima smo se koristili u studiji srodne metodama koje je kod nas (opet na području šume Repaš) već koristio Ivkov (1993, 1994). 2. Kolegica Vera Cvek-Domljan dipl. ing. šum. nije bila recenzent naše studije, kako to navodi autor, pa sukladno tome nije ni mogla dati negativnu recenziju. Ona je bila član Komisije za prihvat SUO za Novo Virje i inicijator izrade treće recenzije. 3. Na stručnoj tribini Hrvatskog šumarskog društva nije ukazano na neprihvatljivost bilo kojih podataka koje smo koristili u našoj studiji, kako to autor navodi. Smatramo da nije dovoljno izraziti subjektivnu sumnju u neke podatke da bi se ukazalo na njihovu neprihvatljivost. Takav pristup odlučno odbijamo. U znanosti, a i u tehnici (biotehnici), uvriježene su pouzdanije metode ocjene prihvatljivosti. Neprecizne i nejasne tvrdnje 1. Prva rečenica drugog odjeljka na str. 385 ("Studija je zadovoljila cilj zadatka...") je nerazumljiva, jer nije jasno za što se "može reći daje ishitreno...": za cilj, zadatak ili za nešto treće. Ipak, iz daljnjeg teksta razvidno je da autor članka dovodi u pitanje same rezultate naše studije (prihvatljivi režim podzemne vode) tvrdeći na više mjesta u tekstu da su "korišteni podaci o kapilarnom usponu netočni". Zapravo, u našoj studiji nisu se koristili nikakvi podaci o kapilarnom usponu, pa sukladno tome nisu ni korišteni netočni podaci. Mi smo, naime, kao polazište prihvatili rezultate ranijih hidropedoloških istraživanja (usporedi npr. Antić i dr. 1987 ili Bušić 1997) koji pokazuju daje udio frakcije sitnog pijeska (čestice promjera od 0.05 do 0.02 mm) u mehaničkom sastavu tla visoko koreliran s visinom kapilarnog podizanja. Zatim smo na temelju postojećih rezultata laboratorijskih analiza mehaničkog sastava tla s 100 pedoloških profila u Repašu izradili model procjene udjela sitnog pijeska u funkciji kvalitativne procjene klase teksture (fingerprobe - proba prstom), koji smo na kraju primijenili na svakoj od 5712 hidropedoloških sondi (na kojima je klasa teksture uzorkovana na terenu), i to za svakih 10 cm dubine, od površine do dubine bušenja (maksimalno 4 m). Slijedila je prostorna interpolacija i korištenje dobivenih podataka u modeliranju prirasta. Drugim riječima, mi smo usvojili kao ranije dokazanu činjenicu daje udio sitnog pijeska u mehaničkom sastavu dobar procjenitelj kapilarnog uspona, a zatim smo taj udio procjenjivali na sondama u funkciji klase teksture. Naravno daje takav pristup aproksimacija stvarnosti, kao što su uostalom i drugi dijelovi naše studije, npr. rekonstrukcija klimatskih parametara za postaju Đurđevac u funkciji udaljenih postaja Osijek i Zagreb (za razdoblje prije početka mjerenja), rekonstrukcija dubina podzemne vode u šumi Repaš determinističkim modelom u funkciji vodostaja rijeke Drave tijekom cijelog 20. stoljeća, kao i korištenje sadašnjih kompeticijskih odnosa između stabala u sastojini kao procjenitelja kompeticijskih odnosa u prošlosti. Aproksimacija je i sam model prirasta u funkciji okolišnih varijabli koji je, osim stoje opterećen pogreškom izmjere izvrtaka i greškama svih gore navedenih aproksimacija, opterećen još neuključivanjem podataka o napadima primarnih šumskih štetnika, eventualnim nejednolikim gospodarenjem šumama na istraživanom području, kao i genetskom varijabilnošću unutar uzorkovanih populacija dominantnih vrsta drveća. Jasno je da su i konačni rezultati naše studije, sukladno svemu tome, aproksimacija. Nije, međutim, jasno na koji način autor članka izvodi zaključak da su zbog opisane procjene kapilarnog uspona konačni rezultati naše studije neprihvatljivi. Sama činjenica da se radi o aproksimaciji ne može biti dovoljan argument za takav zaključak, jer su aproksimacije svakodnevni dio šumarske struke (i ne samo nje). Tako je aproksimacija i procjena drvne mase u funkciji prsnog promjera i ocjene boniteta šume (uporaba jednoulaznih tablica), kao i procjena drvne mase u funkciji prsnog promjera i visine stabla, koja je pak opet aproksimativno procijenjena na manjem uzorku visinskom krivuljom (korištenje dvoulaznih tablica). Za zadatke sličnije onome kojeg smo rješavali u našoj studiji, dobar je primjer "Studija hidrološke sanacije šume Repaš" (P rp i ć i dr. 1987), u kojoj je količina vode koju je potrebno osigurati navodnjavanjem nakon izgradnje derivacijskog kanala planirane HE Đurđevac također aproksimirana na temelju (preuzeto iz Prpić i dr. 1987): 1) izmjere transpiracije šumskog drveća gravimetrijskom metodom (mg/g u minuti) tijekom tri dana krajem kolovoza 1986. na lišću dohvaćanom iz krošnje puškom sačmaricom, 2) pretpostavke da biomasa lišća iznosi 4 t/ha i da vegetacijsko razdoblje traje 180 dana, 3) vremenske ekstrapolacije srednjaka izmjerenih vrijednosti transpiracije na cijelo vegetacijsko razdoblje, 4) prostorne ekstrapolacije srednjaka izmjerenih vrijednosti na temelju podataka o uredajnim razredima, 5) oduzimanja prosječne godišnje oborine tijekom vegetacijskog razdoblja i 6) zaokruživanja konačnog rezultata s 10 416 784 m3 na 10 000 000 m! vode. 2. Autor neprecizno navodi da smo u izradi naše studije koristili "pedološke podatke, piezometre i karte detaljne izmjere koje je pripremio fakultetski tim". Pojašnjavajući pitanje korištenja hidropedoloških podataka, treba istaknuti daje 1987. godine tim Šumarskog fakulteta u Zagrebu pod vodstvom prof, dr. se. Branimira Prpića izveo u sklopu istražnih |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 69 <-- 69 --> PDF |
radova za HE Đurđevac spomenutu "Studiju hidrološke sanacije šume Repaš", s ciljem procjene količine potrebne vode koju valja dodati šumi navodnjavanjem nakon pretpostavljenog sniženja podzemne vode uslijed presijecanja šumskog kompleksa derivacijskim kanalom HE Đurđevac. Budući da je ta studija procijenila samo ukupne količine potrebne vode, a ne i njihovo prostornu razdiobu, dvije godine kasnije uslijedila su dopunska istraživanja u sklopu kojih je istražena hidropedološka varijabilnost područja i detaljno snimljen mikroreljef. Hidropedološka istraživanja vodio je prof. dr. se. Željko Vidaček, a Poljoprivredni fakultet u Zagrebu bio je izvršni nositelj tog dijela zadatka. U sklopu "Detaljne studije hidrološke sanacije šume Repaš" (1989), koju zajedno potpisuju šumarski fakultet u Zagrebu i Poljoprivredni fakultet u Zagrebu, prikazan je samo manji dio izvornih terenskih podataka, s težištem na njihovoj obradi i interpretaciji rezultata. Izvorne podatke spomenutih hidropedoloških laboratorijskih mjerenja i terenskih opažanja (s 100 pedoloških profila i 5712 pedoloških sondi) koristili smo u suradnji s prof. dr. se. Željkom Vidačekom, koji je jedan od suradnika na našoj studiji. Priprema i prilagodba tih vrijednih podataka za potrebe studije (počevši od ukucavanja terenskih manu- ala, preko konstrukcije regresijskih funkcija procjene parametara izmjerenih na profilima na temelju parametara opaženih na sondama, zatim digitalizacije koordinata lokacija profila i sondi, prostorne interpolacije teksture tla sa sondi za svakih 10 cm dubine tla, te na kraju modeliranje prostorne i vremenske dinamike relevantnih zavisnih hidropedoloških parametara) trajala je gotovo 5 čovjek-mjeseci. Pojašnjavajući pitanje korištenja piezometarskih podataka, treba istaknuti da su piezometri i bunari na istraživanom području na kojima se redovno mjeri razina podzemne vode, ili dio mreže Državnog hidrometeorološkog zavoda ili su dio mreže koju je za svoje potrebe postavio HEP. I u našoj studiji, kao i u gore spomenutim studijama hidrološke sanacije šume Repaš, korišteni su podaci s tih piezometarskih mreža. Pojašnjavajući pitanje korištenja detaljnih topografskih karti (mjerilo 1:2000, ekvidistanca 10 cm), treba istaći daje terensku geodetsku izmjeru i kartiranje istraživanog područja izvelo poduzeće Geobeta d.o.o. iz Čakovca, pod izravnim ugovorom s HEP-om, a isporučene karte je investitor proslijedio izvoditeljima "Detaljne studi je hidrološke sanacije šume Repaš", a kasnije i nama. Priprema i prilagodba tih karata za potrebe naše studije (počevši od georeferenciranja, preko digitalizacije slojnica i kota, izrade digitalnog modela terena prostorne razlučivosti 3 x 3 m, te ekološki relevantnih izvedenica) trajala je 4 čovjek-mjeseca. 3. Četvrti odjeljak na str. 385 autor započinje rečenicom: "U težnji zadovoljenja investitora zanemarena je netočnost podataka o kapilarnom usponu...". Pod točkom 1. ovoga poglavlja obrađeno je pitanje navodne netočnosti podataka o kapilarnom usponu. Što se tiče investitora, on je trebao i naručio prostorne razdiobe prihvatljivih razina podzemne vode potrebne za projektiranje zaštitnih mjera, koje u skladu s obvezama preuzetim u Konačnoj SUO mora izvesti želi li graditi elektranu. Upravo je to od nas kao izvoditelja studije i dobio. Nakon predaje gotove studije, investitor je u više navrata očitovao svoje zadovoljstvo profesionalnošću obavljenog posla. 4. Opisujući ranija šumarska i hidropedološka istraživanja (str. 385, počevši s petim odjeljkom), autor opisuje prostornu varijabilnost hidropedoloških čimbenika važnih za uspijevanje drveća i zaključuje tezom da "svako stablo u šumi Repaš ima svoj način opskrbe vodom". Na temelju iste teze (preciznije, tada je napisano da "svako stablo ima svoju podzemnu vodu"), u "Detaljnoj studiji hidrološke sanacije šume Repaš" (Prpić i dr., 1989), zaključuje se da navodnjavanje šume Repaš nije moguće. Slično bi se moglo na prvi pogled učiniti da nije moguće projektiranje prihvatljivog režima podzemne vode kojim smo se bavili u našoj studiji. U vezi s tim želimo posebno istaći da je teza prema kojoj "svako stablo u šumi Repaš ima svoj način opskrbe vodom" bila osnovna ideja vodilja u dizajnu našeg terenskog uzorka i kasnije obrade podataka, u kojima su jedinice uzorka pojedina stabla. To znači da se u izgradnji modela zavisnosti prirasta od okolišnih čimbenika prirast konkretnog stabla združuje s dubinom podzemne vode i hidropedološkim varijablama koje se odnose samo na to stablo (jednako kao i s procjenom utjecaja položaja stabla u sastojini, dok se makroklimatske varijable uzimaju kao prostorno konstantne). Takav pristup omogućio nam je prostorno gust hidropedološki uzorak (5712 sondi), detaljna topografija koja pokriva stvarni mikroreljef (1 : 2000, ekvidistanca 10 cm) i precizno određivanje koordinata svakog stabla u uzorku. Na kraju je projektiranje jedinstvene prostorne razdiobe prihvatljivih razina podzemne vode za cijelu šumu Repaš moguće zbog jednostavne činjenice da razina podzemne vode na jednoj točki korelira s razinom podzemne vode na drugoj točki. Drugim riječima, iako je zbog varijabilnosti hidropedoloških čimbenika moguće ustvrditi da "svako stablo ima svoj način opskrbe vodom", pretjerana je teza da "svako stablo ima svoju podzemnu vodu". 5. Autor na više mjesta u svom članku ispravno ističe da šuma Repaš predstavlja samo dio šumskih ekosustava za koja je moguć negativan utjecaj nakon izgradnje HE Novo Virje. Za koje se sve sastojine oče |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 70 <-- 70 --> PDF |
kivani utjecaj može prihvatiti, a za koje bi se morale izvesti mjere zaštite (medu kojima je šuma Repaš svakako na prvom mjestu) posebno je pitanje kojim se mi nismo bavili. Sukladno tomu, konačni rezultati naše studije (prostorne razdiobe prihvatljivih razina podzemne vode u mjerilu 1 : 25000) prostorno su ograničeni na šumu Repaš i ne mogu se izravno primijeniti na ostale šumske sastojine u zaobalju HE Novo Virje. S druge strane, imajući na umu svojstva dravskog aluvija duž planirane akumulacije i odvodnog kanala, kao i činjenicu da su već unutar šume Repaš projektiranim prihvatljivim režimom uspješno pokrivene različite šumske zajednice (od šuma hrasta lužnjaka s grabom na najvišim položajima gredama, do čistih šuma poljskog jasena u mikrodepresijima - barama), može se očekivati da bi projektiranje prihvatljivog režima podzemne vode za ostale šumske sastojine u zaobalju HE Novo Virje bilo relativno jednostavan zadatak, uz obilato korištenje međurezultata iz šume Repaš. Valja ovdje još jednom istaći da se naša studija nije bavila kvantifikacijom utjecaja (koji je u pravilu prostorno specifičan), nego projektiranjem graničnih vrijednosti (dovoljno unutar ekološke valence dominantne vrste drveća) jednog (najvažnijeg) okolišnog čimbenika (podzemne vode), uvažavajući pritome i utjecaj drugih okolišnih čimbenika. Iz toga proizlazi da se međurezultati naše studije mogu upotrijebiti i na drugim područjima gdje se radi o istim vrstama drveća, sličnim tipovima šuma na mikroreljefnom gradijentu greda-niza-bara, sličnom klimatu, geološkoj podlozi i hidropedološkim odnosima. 6. Dio teksta zaključka skraćenog prikaza naše studije (Antonić i dr. 2000), koji autor citira u svom članku, ne oslikava dovoljno dobro konačne rezultate naše studije, o kojima detaljno raspravljamo u okviru posebnog poglavlja ovog članka. 7. Autor na više mjesta u članku (a i u mnogim drugim tekstovima u kojima raspravlja odnos hidrotehničkih zahvata i nizinskih šuma) inzistira na potrebi "zadržavanja postojećeg stanja vodnih odnosa u nizinskim šumama". U posebnom poglavlju ovog članka, baš na primjeru šume Repaš dokazujemo da je takav pristup, iako naizgled logičan i prihvatljiv sam po sebi, zapravo previše paušalan i načelan da bi se mogao nekritički primijeniti u bilo kojem konkretnom slučaju. Očitovanje na članak dr. se. Karla B e z a k a (Šumarski list 7-8, 2001, 455-456) Članak je zapravo skraćeni oblik autorove recenzije naše studije. Cjeloviti tekst recenzije, zajedno s našim odgovorom, dajemo u prilogu drugog članka, u kojemu iznosimo općenite informacije o našoj studiji. Zbog toga je detaljno očitovanje na predmetni članak dr. se. Karla B e z a k a ovom prigodom suvišno. Za svaki slučaj, potrebno je samo još jednom istaći daje minimalni debljinski prirast hrasta lužnjaka (0.5 mm, na preživjelim jedinkama tijekom katastrofalnog sušenja u šumi Kalje) kod nas zabilježen u literaturi (Prpić i dr., 1994) u našoj studiji prikazan samo kao ilustracija za usporedbu. U projektiranju prihvatljivog režima kao minimalni još prihvatljivi prirast korišten je tzv. modelni minimum, koji je daleko konzervativniji (višestruko veći) od minimalnog zabilježenog prirasta u svim starostima tijekom ophodnje (usporedi Antonić i dr. 2000, 2001), pa čak i od subminimalnog prirasta (5 %-tni percentil) zabilježenog na uzorkovanim stablima, što znači da su konačni rezultati na strani sigurnosti šumarske struke. Ovdje je još potrebno podsjetiti da je autor na spomenutoj stručnoj tribini Hrvatskog šumarskog društva i usmeno iznio svoju kritiku naše studije, temeljeći je ponajprije na opisu svoje teorije periodičnog rasta, koja nalazi inspiraciju u kvantnoj teoriji polja, odnosno fizici subatomskih čestica. Za to smo se autorovo izlaganje bili detaljno pripremili proučivši ponajprije njegovu disertaciju (obranjenu na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine pod mentorstvom akademika prof. dr. se. Dušana K1 e p c a), kao i drugu relevantnu literaturu iz tog područja. Pri tomu je određen problem predstavljala činjenica da autor do sada još nije objavio znanstveni rad u kojemu bi sustavno i cjelovito obrazložio svoje hipoteze i testirao njihovu održivost. Naš odgovor na tribini ukratko se može sažeti u sljedećim točkama. 1. Govoreći o oscilacijama u rastu drveća autor nije konzistentan u tumačenju njihova podrijetla. S jedne strane on uključuje oscilacije u samu funkciju rasta, pretpostavljajući tako barem implicitno da su te oscilacije autonomne (nezavisne od okolišnih čimbenika), a s druge strane to poništava pripisivanjem tih oscilacija "periodičnom gibanju kodominantnih i podstojnih stabala u sastojini kojima susjedna dominantna stabla sprječavaju ulazak u dominantnu etažu", što zapravo predstavlja objašnjavanje prirasta vanjskim (okolišnim) utjecajima (u ovom slučaju prostornom kompeticijom između susjednih stabala). 2. Zbog te nekonzistentnosti u svim autorovim tekstovima i nastupima ostaje nejasno koje se oscilacije žele dokazati: one koje bi bile autonomna pojava nezavisna od okolišnih čimbenika ili one izazvane nekim okolišnim utjecajem. Ako se radi o prvom slučaju, dakle dokazivanju postojanja autonomnih oscilacija, onda problemu valja pristupiti na način da se iz odabranog dendrokronološkog materijala (po mogućnosti što starijih stabala koja rastu na osami) standardnim statističkim postupcima izluči varijabilnost uvjetovana okolišnim čimbenicima (utjecaj klimatskih parametara, podzemne vode i |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 71 <-- 71 --> PDF |
si.), a na preostaloj varijabilnost testira postojanje periodičnosti. Dok se takav pokus ne učini, šumarska struka mora se zadovoljiti sigmoidnom krivuljom kao modelom rasta, jer taj model ima i teorijsku podlogu (usporedi npr. Levakovi ć 1935, 1938) i, kako se za sada čini, potvrdu u praksi. Ukoliko bi se, međutim, sustavnim znanstvenim istraživanjem dokazalo postojanje autonomne periodičnosti u prirastu, to bi zaista bila prvorazredna znanstvena novost. No pitanje je bili nam i u tom slučaju za tumačenje te pojave trebala kvantna fizika, jer biološka znanost već poznaje slične pojave, npr. u dinamici populacija (usporedi npr. Begon et al. 1996). Ako se radi o drugom slučaju, dokazivanju postojanja oscilacija u korelaciji s okolišnim varijablama (prirast, dakle, ne oscilira sam po sebi nego u funkciji okolišnih varijabli), tada ta pojava nije nepoznata šumarskoj znanosti (lijep primjer na dendrokronološkom materijalu iz Hrvatske za to daju Rosa i dr., 1994). 3. Bez obzira o kojem se od dva gore navedena slučaja radi, dokazivanje postojanja periode od približno 90 godina koju autor pretpostavlja, zahtijeva vrlo duge dendrokronološke nizove, a svakako znatno duže od onih koje je autor koristio primjerice u svojoj disertaciji (hrast lužnjak iz gospodarskih sastojina, dakle unutar ophodnje). Nadalje, postojanje periodičnosti u prirastu ne može se egzaktno dokazati jednostavnim uvidom u krivulju izjednačenja izmjerenih podataka kako to čini autor, nego za to prikladnom analitičkom metodom, npr. Fourierovom analizom. 4. U našoj studiji smo za potrebe modeliranja prirasta u funkciji ekoloških varijabli razvili i koristili dva potpuno različita i međusobno nezavisna modela, upravo s ciljem kontrole dobivenih rezultata. Prvi, generalni linearni model, pošao je od sigmoidne krivulje čiji su parametri iskazani u funkciji okolišnih varijabli. Takav model, u kojemu prirast u vremenu ima samo jedan maksimum, zaista ne može opisati autonomne oscilacije, ako one postoje (naravno, oscilacije u funkciji okolišnih varijabli može, ukoliko su one uključene u model kao nezavisni procjenitelji). Međutim, drugi pristup, koji se temeljio na izgradnji neuronske mreže u kojoj utjecaj vremena nije kao u prvom modelu unaprijed strogo definiran sigmoidnom krivuljom (nego se i za njega, kao i za okolišne varijable, dopušta najbolje prilagođenje podacima), zahvatio bi u postupku izjednačenja podataka modelom i autonomne oscilacije, kada bi one postojale. Na spomenutoj tribini Hrvatskog šumarskog društva zorno smo na brojčanim podacima preuzetim iz disertacije kolege Bezaka prikazali daje naš model neuronske mreže sposoban opisati periodični prirast koji kolega Bezak pretpostavlja. No kako je model neuronske mreže u našoj studiji dao vrlo slične rezultate kao i prvi, generalni linearni model (koji pretpostavlja sigmoidni rast), zaključili smo da u našem uzorku autonomnih oscilacija prirasta nije bilo. Na ovom je mjestu prikladno komentirati i bilješku pod zvjezdicom u sklopu članka Karla Bezaka na str. 455. Ne znajući kome se točno obraćamo (autori su nepoznati, ali prema formulaciji pretpostavljamo da bi se moglo raditi o Uredništvu časopisa), želimo istaknuti da je neprimjerena i netočna tvrdnja kako je naša studija "izhitreno prihvaćena usprkos negativnom mišljenju šumarske struke". Od ukupno tri recenzije dvije su bile pozitivne, a treća nije. Dakle, postavlja se pitanje koga se, i na temelju čega, u bilješci podrazumijeva pod pojmom "šumarska struka". S druge strane, u bilješci stoji i daje "dr. se. Karlo Bezak djelomično obuhvatio negativne strane naše studije, koje su potanko opisane u istome broju šumarskog lista u članku B. P rp i ć a". Nakon detaljne analize tog članka, a polazeći od pretpostavke da se zaista radi o potankom opisu negativnih strana naše studije, zaključujemo da prof. dr. se. Branimir P rp i ć zapravo i nema na nju mnogo konkretnih primjedbi, točnije samo jednu - onu o kapilarnom usponu, o čemu smo se očitovali u prethodnom poglavlju. Koji je režim podzemne vode prihvatljiv za šumu Repaš? Detaljan opis projektiranja prihvatljivog režima podzemne vode iz naše studije ne spada u ovaj članak, a objavljenje u radovima Antonić i dr. (2000, 2001). Ovdje je u cilju daljnje rasprave nužno samo istaći da projektirani režim zadovoljava tri uvjeta: 1. Srednja godišnja razina podzemne vode i godišnji opseg variranja podzemne vode na svim istraživačkim plohama postavljenim u Repašu (njih 20, na različitim šumskim staništima duž gradijenta vlaženja uzorkovanog mikroreljetom) i u cijelom rasponu fluktuacija makroklimatskih čimbenika (tijekom 20. stoljeća na području istraživanja), rezultiraju prirastom koji je definiran kao prihvatljiv (kako je već istaknuto, on je u svim starostima znatno viši od gore spomenutog apsolutnog literaturnog minimuma, kao i od subminimalnih vrijednosti izmjerenih na živućim stablima u Repašu tijekom našeg istraživanja). 2. Prostorne razdiobe srednje godišnje razine i godišnjeg opsega variranja podzemne vode sukladne su s prirodnim padom terena duž korita rijeke Drave (što smo osigurali razvojem modela "prirodnog vodnog lica"). 3. Konačan rezultat, godišnja dinamika razina podzemne vode (u obliku prostornih razdioba srednjih mjesečnih vrijednosti), interpolirana je unutar godišnjeg opsega, a oko godišnjeg srednjaka, uvođenjem mjesečnih koeficijenata izračunatih iz statistike stvarnih podataka. Dobiveni rezultat (maksimum |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 72 <-- 72 --> PDF |
u travnju, mimimum u rujnu) može se smatrati pri rodnom godišnjom dinamikom podzemne vode is traživanog područja, zavisnom ponajprije od dina mike vodostaja rijeke Drave. Usporedba gore opisanog prihvatljivog režima podzemne vode kao rezultata naših proračuna s razinama podzemne vode dobivenih mjerenjem na 22 piezometra u Repašu unazad četvrt stoljeća, pokazala je da između ta dva skupa podataka nema većih razlika (Oikon d.o.o. 1999). Sukladno toj činjenici, kada bi sintagmu "postojeće stanje vodnih odnosa", koje prema načelnom stavu Prpića (2001 i ranije) valja zadržati u nizinskim šumama, u slučaju šume Repaš shvatili kao četvrtstoljetni prosjek, uslijedio bi zaključak da su naši rezultati u potpunom suglasju sa spomenutim stavom, što sasvim relativizira kritiku naše studije od stranePrpića (2001). No smijemo li tu sintagmu tako shvatiti? Cime je uopće valjano opisano postojeće stanje vodnih odnosa općenito, a čime gaje prikladno opisati u šumi Repaš? U našoj studiji izvedena rekonstrukcija srednjih mjesečnih prostornih razdioba dubine podzemne vode za cijelo 20. stoljeće (usporedi Antonić i dr. 2000, 2001 i Antonić 2001), pokazuje daje tijekom tog razdoblja u šumi Repaš prisutan stalni pad razine podzemne vode, koji prosječno za cijelo razdoblje iznosi 1.5 m. Uz to, nekoć redovne proljetne poplave i zadržavanje vode u mikrodepresijima Repaša danas su znatno rjeđe ili čak potpuno izostaju. Na rijeci Dravi kod Terezinog polja (usporedi Biondić iVidakovićS u t i ć, 1998) zapaža se paralelni proces pada vodostaja još od sredine 19. stoljeća. Za pretpostaviti je daje taj pad posljedica produbljivanja korita rijeke Drave, prirodnog procesa koji je najvjerojatnije ubrzan izvođenjem hidrotehničkih mjera zaštite od poplava u prošlosti (povećanje brzine tečenja uslijed presijecanja meandara, a time i povećanje vučnih sila rijeke), a u zadnjim desetljećima prošlog stoljeća vjerojatno i utjecajem postojećih nizinskih hidroelektrana (Varaždin, Čakovec, Dubrava) na rijeci Dravi (taloženje nanosa u akumulaciji ima za posljedicu povećanje erozijske moći rijeke nizvodno od brane). S obzirom na to daje razložno pretpostaviti nastavak tog procesa u budućnosti, on se jamačno treba uključiti u definiciju "postojećeg stanja vodnih odnosa". To stanje sjedne strane odavno više nije prirodno (zbog utjecaja čovjeka), a s druge je u stalnoj mijeni (kao što bi bilo čak i daje prirodno). Posljedice opisanih promjena vodnih odnosa u šumi Repaš, očituju se ponajprije u širenju običnog graba {Carpinus betulus L.) kao indikatora suših staništa tzv. greda (Prpić i dr., 1987), odnosno u progresiji svih šumskih zajednica prema sušim tipovima (Prpić i dr., 1987). Nadalje, na dendrokronološkim podacima (135 stabala iz sastojina pri kraju ophodnje) prikuplje nim u našoj studiji dokazali smo (nakon predaje završene studije naručitelju i nezavisno od nje) daje prirast hrasta lužnjaka tijekom 20. stoljeća u Repašu značajno povećan (Hatić i dr. 2000), stoje u skladu s progresijom prema sušim tipovima koju prati povećanje produktivnosti staništa za hrast lužnjak (u Repašu približno iz 3. u 1. bonitet, prema Š p i r a n c u, 1975). Sve to govori u prilog zaključku da su stabla hrasta lužnjaka koja danas u Repašu grade zrele sastojine (i čiji opstanak nakon eventualne izgradnje HE osigurava naš prihvatljivi režim), u svojoj mladosti bila izložena znatno drugačijim ekološkim uvjetima. Može se pretpostaviti da su promjene u ekološkim uvjetima favorizirale razvoj onih jedinki (genotipova) u populaciji koje su se tim promjenama mogle prilagoditi. Iz toga bi proizašlo daje današnja populacija hrasta lužnjaka u šumi Repaš prilagođenija na suša staništa, u odnosu prema zrelim sastojinama prije jednog stoljeća. Sudeći prema rezultatima Prpića (1987) koji pokazuju da u šumi Repaš korijenov sustav hrasta lužnjaka redovno dopire do minimalne godišnje razine podzemne vode u ljetnim mjesecima, za očekivati je da je odlučujuća prilagodba bila povezana sa sposobnošću korijenovog sustava da tijekom života jedinke prati podzemnu vodu na veću dubinu. Sukladno tomu, moguće je pretpostaviti da bi se sljedeća generacija lužnjakovih šuma na području istraživanja, uz očekivano veliku heterozigotnost u populaciji (zbog anemofilnosti), mogla prilagoditi i na vlažnija staništa, sličnija onima u prošlosti. To bi vjerojatno bilo popraćeno i vegetacijskom sukcesijom (širenjem higrofilnijih šumskih zajednica bez običnog graba), upravo obrnutom od one koja je zabilježena tijekom ovog stoljeća (širenje običnog graba). Za takve populacije lužnjaka i pripadne šumske zajednice prihvatljivi režim podzemnih voda bio bi vjerojatno pomaknut prema manjim srednjim godišnjim dubinama. S druge strane, nastavak postojećeg procesa sniženja vodostaja Drave i povezano s tim razina podzemne vode, odnosno daljnje isušivanje staništa, vjerojatno će u Repašu dovesti do pada produktivnosti staništa za hrast lužnjak, a u konačnici do njegovog sušenja i zamjene drugim vrstama klimazonalnog rasprostranjenja (hrast kitnjak - Quercus petraea (Matt.) Lieblein i/ili obična bukva - Fagus sylvatica L.), koje znatno manje od lužnjaka ovise o dopunskom vlaženju iz podzemlja (usporedi Antonić , 2001). Intenzivnija sušenja lužnjaka u Repašu (baza podataka J.P. "Hrvatske šume") u sušim godinama krajem 20. stoljeća možda su početak tog procesa. Posljedice pada vodostaja rijeke Drave u njezinom zaobalju i isušivanja šumskih staništa, vjerojatno su jednako kao i u šumi Repaš prisutne i u drugim šumskim sastojinama u zaobalju planirane HE Novo Virje. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 73 <-- 73 --> PDF |
U tim se okolnostima postavlja pitanje da li zadržavanje takvog "postojećeg stanja vodnih odnosa" u konkretnom slučaju koristi zadanim ciljevima gospodarenja šumom. Istovremeno bi u Hrvatskoj sigurno našli i posve drugačije primjere, u kojima bi bilo upravo prikladno zahtijevati zadržavanje "postojećeg stanja vodnih odnosa", nakon što bi ih precizno definirali. To znači daje, zbog raznovrsnosti prirodnih uvjeta i procesa u sprezi s različitim ljudskim utjecajima, potrebno detaljno sagledati svaki pojedini slučaj, bez predrasuda i preuranjenih zaključaka. Razmišljajući na takav način, zaključili smo daje zadatak koji smo dobili i riješili u našoj studiji vjerojatno mogao biti i bolje postavljen, ne stavljajući u prvi plan zaštitu postojećih šumskih ekosustava a priori, nego nastojeći iskoristiti mogućnost regulacije već poremećenih vodnih odnosa za postizanje stabilnih i sa stajališta šumarske struke poželjnih okolišnih uvjeta. Sukladno tomu, na kraju naše studije predložili smo dopunska istraživanja sljedećeg sadržaja: 1. Utjecaj promjene morfologije korita rijeke Drave na sukcesiju šumske vegetacije (s ciljem detaljnog sagledavanja promjena u šumskim ekosustavima šireg područja Podravine i njihovih uzroka - prirodnih i antropogenih, što bi omogućilo predviđanje mogućih promjena u budućnosti). 2. Melioracijska uloga HE Novo Virje na šumske ekosustave u zaobalju (s ciljem procjene mogućeg pozitivnog utjecaja buduće hidroelektrane na šumske ekosustave koji teorijski može biti: zaustavljanje negativnog trenda isušivanja šumskih staništa, stabilizacija režima podzemne vode, maksimizacija proizvodnje drvne mase ili rekonstrukcija nizinskih šuma iz prošlosti prilagođenijih na vlažnija staništa (treći i četvrti zahtjev međusobno se isključuju). 3. Ekonomska interpretacija promjena u šumskim ekosustavima za različite stupnjeve zaštite zaobalja HE Novo Virje (s ciljem analize troška i koristi u šumskim ekosustavima za različite mjere zaštite, uzimajući u obzir kako šumsko-gospodarske pokazatelje, tako i pokazatelje općekorisnih funkcija šume). 4. Monitoring šumskih ekosustava (s ciljem kontrole ostvarenja projektiranog režima podzemnih voda mjerama zaštite zaobalja, provjere projektiranog prihvatljivog režima, kao i pravovremenog otkrivanja neočekivanih promjena u ekosustavima). Ostvarenje predloženih istraživanja, koja bi bila u interesu ne samo hidroenergetike i vodoprivrede, nego jednako i šumarstva i općenito optimalnog gospodarenja prostorom, značajno ovisi o suradnji i povjerenju između različitih struka. Zaključak U svijetu (pa tako i u našoj zemlji), poznat je velik broj slučajeva u kojima su hidro tehnički objekti i zahvati (koji po svojoj definiciji mijenjaju prirodne hi drološke uvjete, odnosno "postojeće stanje vodnih odnosa") negativno utjecali na stabilnost nizinskih šumskih ekosustava (u čijem arealu su takvi zahvati učestali i raznovrsni), često uzrokujući i propadanje šuma na većim površinama (pregled takvih događaja u Hrvatskoj daje Prpić , 2001). Šumarska struka u Hrvatskoj u prošlosti nije bila uključena u proces projektiranja hidrotehničkih objekata i zahvata, nego je, a i to rijetko i u najboljem slučaju, upitana za mišljenje. Budući daje, s druge strane, na temelju kumuliranog negativnog iskustva traženo (ili ne traženo) mišljenje šumarske struke sve češće bivalo a priori negativno, stvoreno je ozračje u kojemu su nizinske šume po definiciji zona konflikta između hidrotehnike i šumarstva. Može se pretpostaviti daje u uvjetima minoriziranja šumarske struke sjedne i općenito manje temeljitih istraživanja utjecaja zahvata na okoliš s druge strane, inzistiranje šumara na konfliktu bilo shvatljivo i za šumske ekosustave korisno. Danas, u promijenjenim društvenim uvjetima koje ponajviše obilježava sve stroža procedura procjene utjecaja zahvata na okoliš, procjene prihvatljivosti zahvata i donošenja mjera zaštite okoliša, uporno inzistiranje na konfliktu postalo je anakrono, oportuno i neproduktivno. Ozbiljna je teškoća šumarske struke u Hrvatskoj što je u međuvremenu to inzistiranje poprimilo gotovo mitske razmjere. Jer u konačnici je ono uvijek štetno za struku samu. Tvrdnje poput onih da je "erozija korita rijeke Drave izazvana utjecajem uzvodnih elektrana" (unatoč tome stoje dokazano daje ta erozija posljedica i drugih utjecaja, kao i da traje daleko duže) i da bi "Vodoprivreda trebala pronaći način zaustavljanja erozije riječnog dna i tako stvoriti prirodnije uvjete za nizinske šume nizvodno od HE Dubrava" (valjda upravo toliko "prirodne" koliko su bile prije njezine izgradnje) samo daju argumente drugim strukama za daljnju minorizaciju uloge šumarske struke u našem društvu. Smatramo da je detaljan, argumentiran i profesionalan odgovor šumarske struke na svako pitanje drugih struka, koje je u domeni šuma i šumarstva, doprinos jačanju uloge šumarske struke u društvu. Takav je odgovor ujedno i mjera vlastite kompetentnosti i samopoštovanja. Tijekom rada na našoj studiji, na to smo mislili mnogo više nego primjerice na okolnost da su neki od nas proveli djetinjstvo na dravskim sprudovima, koji su, iako dvjestotinjak kilometara nizvodno, jako slični onima koje će akumulacija HE Novo Virje nepovratno potopiti. Za zadani problem to je jednostavno bilo irelevantno, a k tome i izvan naše struke. Na kraju bih si dopustio metaforičko pitanje: Smije li si hrvatsko šumarstvo, krajnje praktična struka koja gospodari trećinom državnog teritorija, uopće dopustiti oscilacije između mitologije i kvantne fizike (ne želeći time nipošto umanjiti opći značaj tih disciplina u kulturi i znanosti)? |
ŠUMARSKI LIST 3-4/2002 str. 74 <-- 74 --> PDF |
LITERATURA Antić, M., Jo vic, N. iAvdalović, V. 1987: Pedologija. Naučna knjiga, Beograd. 403 pp. Antonić, O., Hatić, D., Križan, J., Bukovec, D. i Borović , D. 2000: Projektiranje režima podzemne vode kao preduvjeta opstanka nizinskih šuma u području hidrorehničkog zahvata primjer šume Repaša i HE Novo Virje. Hrvatske vode 32,205-223. Antonić , O. 2001: Je li hrast lužnjak u Hrvatskoj vrsta klimatogene rasprostranjenosti? Šumarski list 1-2,45-56. Antonić, O., Hatić, D., Križan, J. i Bukovec, D. 2001: Modelling groundwater regime acceptable for the forest survival after the building of the hydro-electric power plant. Ecol. Modelling 138,277-288. Biondić, D. i Vidaković-Šutić, R. 1998: Morphological processes on the downstream part of the Drava river. Proceedings of the International Conference on European River Development (ICERD). 16-18 April, Budapest, Hungary. Begon, M., Mortimer, M i Thompson, D.J. 1996: Population Ecology - A unified Study of Animals and Plants. Blackwell science. 247 pp. B e z a k, K. 1990: Proučavanje strukture i veličine sastojinskog rasta i prirasta hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) u zajednici hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom (Genisto elatae -Quercetum roboris Horv. 1938). Doktorska disertacija. Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 168 pp. Bezak, K. 2001: Prilog raspravi o prihvatljivom režimu podzemnih voda sa stajališta održanja šumskih ekosustava. Šumarski list 7-8, 455-456. Bušić, G. 1997: Proizvodnost fluvisola varaždinske Podravine u odnosu na uspijevanje bijele topole (Populus alba L.). Magistarski rad. Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 131 pp. Hatić, D., Antonić, O., S panj ol,Ž. i Križ an, J. 2000: Growth of old oak trees in Croatia: the preliminary results of TGECC programme. Glas. šum. pokuse 37.311 -321. Ivkov,M. 1993: Simuliranje razvoja sastojina uz pomoć modela ovisnosti debljinskog prirasta o razini podzemnih voda. Magistarski rad. Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 119 pp. Ivkov, M. 1994: Simuliranje razvoja sastojina uz pomoć modela ovisnosti debljinskog prirasta o razini podzemnih voda. Glas. šum. pokuse 30. 95-141. Levaković,A . 1935: Analitički oblik zakona rastenja. Glas. šum. pokuse 4. 189-282. Levaković , A. 1938: Fiziološko-dinamički osnovi funkcija rastenja. Glas. šum. pokuse 6. 374-389. Oikon d.o.o., 1999: HE Novo Virje - prihvatljivi režim podzemnih voda sa stajališta održanja šumskih ekosustava (Glavni izvještaj). Oikon d.o.o., Zagreb. 220 pp. Prpić, B., Rauš, Đ., Pranjić, A., Matić, S., Vranković, A., Seletković, Z., Lukić, N., Papeš, B., Žnidarić, G. i Skendero vić, J. 1987: Studija hidrološke sanacije šume Repaš. Zavod za istraživanja u šumarstvu Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 33 pp. Prpić, B., Vidaček, Ž., Vranković, A., Husnjak, S., Špoljar, A., Antić, N., Pernar, N., Tanić, S., Čavlek, E., Halovanović, D., Zuber, A., Prah, Z., Jančikić, Z., Simunović, Ž., Rauš, Đ., Matić, S., Pranjić^., Meštrović, Š., Seletković, Z., Lukić, N., Vukelić, J., Prebježić, P, Skenderović, J., Žnidarić, G. i Papeš, B. 1989: Detaljna osnova za hidrološku sanaciju šume Repaš. Zavod za istraživanja u šumarstvu Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu - Institut za agroekologiju, Zavod za pedologiju. 84 pp. Prpić, B., Vranković, A., Rauš, Đ., Matić, S., Pranjić, A. i Meštrović, Š. 1994: Utjecaj ekoloških i gospodarskih činilaca na sušenje hrasta lužnjaka u gospodarskoj jedinici Kalje šumskog gospodarstva Sisak. Glas. šum. pokuse 30.361-420. Prpić, B. 2001: Utjecaj vodotehničkih zahvata na stabilnost sastojina hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) u Hrvatskoj u primjeru HE Novo Virje. Šumarski list 7-8, 379-390. Rosa, J., Rosa, D., Božić, H. i Vršnak,B. 1994: The relation between solar activity and tree growth in northern Croatia. Hvar Obs. Bull. 18/1,29-36. Špiranec , M. 1975: Prirasno-prihodne tablice za hrast lužnjak i kitnjak, bukvu, obični grab i pitomi kesten. Radovi šumar. inst. Jastrebarsko 25: 1-103. Dr. se. Oleg Antonić, dipl. ing. šum., Institut Ruder Bošković, Zagreb |