DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2002 str. 118     <-- 118 -->        PDF

starom Gradu Snežniku, zašto je
(slovenski) "Snežnik" već dao
"zlatnog" jelena, a (hrvatski) "Snježnik"
(nazivi su lovišta s jedne i s
druge strane granice) još nije.


Na Visokom kršu ovog dijela
Slovenije i Hrvatske, vuk kao zajednička
divljač nije bio nikada istrjebljen.
Usprkost tomu 80-tih godina
prošlog stoljeća s obje strane
granice imamo hiperprodukciju parnoprstaša,
posebno jelenske divljači
u Sloveniji, koja je stala ozbiljno
ugrožavati prirodnu obnovu šuma, a
otud i vlastiti opstanak. Da se to
spriječi Simonie, uz pojačani odstrjel
jelena, godine 1975. stavlja vuka
pod zaštitu! U prvi mah bila je to šokantna
odluka za nas lovce Gorskog
kotara, koji za ovog "sivog razbojnika"
još nismo imali lijepih riječi.
Da rasvjetu odnos predator-žrtva ili


točnije pitanje statusa vuka u svjetlu
šteta koje pričinja lovnoj divljači
(srni), pok. Simonič bio je gost regionalnog
savjetovanja o unapređivanju
lovstva X. lovne regije Hrvatske
održanog u Rijeci 13. prosinca
1977. Tada je rekao, a i kasnije u
razgovoru za "Lovački vjesnik", po
prilici ovako: Poznato je da vuku i
uz obilje hrane (žrtvi) međusobni
socijalni odnosi sprječavaju prekoračenje
stanovite gustoće naseljenosti.
Kad omjer predatora na pram
prirodnog plijena pređe odnos 1
vuk: 10 000 kg, vuk prestaje biti regulatorom
brojnosti populacije plijena.
Osobnim zapažanjima na području
gospodarenog lovišta ustvrdio
je da nađeni ostaci usmrćene
divljači od vukova ne prelaze 3-4
posto svakogodišnjeg odstrela. Uzroke
stoga premalene ili prevelike


ERNEST SEKELJI, dipl. ing. šum. (1919


Čitajući podatke iz Hrvatskoga
šumarskog životopisnog leksikona
bilježimo: Ernest Sekelji , sin Andrije
i Ane r. Lehrner, Hrvat, hrvatskoga
državljanstva, rimokatolik.
Otac mu je bio dipl. ing. agronomije,
a majka domaćica. Pučku školu završio
je u Vinkovcima 1929., a realnu
gimnaziju u Banja Luci 1938.


Šumarstvo je studirao na PoIjoprivredno-
šumarskom fakultetu u
Zagrebu. Kako je kao student radio
u Direkciji šuma Banja Luka, kao
tehnički crtač (1940), od
1941. do 1944. bio u domobranstvu
(kao poručnik), a od 1944. do 1946.
u NOB-i i JNA (u činu kapetana),
studij šumarstva nastavio je nakon
Drugog svjetskog rata. Apsolvirao
je 1946-47., a diplomirao 19. studenogl948.
godine.


Prva stalna zaposlenja dobiva u
građevinskim tvrtkama u BiH: od
1948. do 1949. tehnički je direktor u
Šumskom građevinskom poduzeću
(ŠGP) Živinice, a od 1. svibnja 1949.
do_ 30. prosinca 1950. direktor je
GŠP "Borje" u Teslicu. Nakon četiri
mjeseca provedenih u istražnom zatvoru,
vraća se u Vinkovce, prihvativši
dužnost rukovoditelja investicija
u Tvornici crijepa i cigle "Dilj"
Vinkovci (20. travnja - 19. listopada
1951.).


U šumarskoj struci počinje raditi
krajem 1951. kada je primljen


u ŠG Vinkovci, u kojemu je najprije
upravitelj Šumarije Lipovac (19. 10.
1951 - 30. 4. 1953) pa referent za investicije
(1. 5. 1953 - 1. 11. 1955)i
konačno taksator u Odjelu za uređivanje
šuma, izrađujući šum. gospodarske
osnove za šumarije Drenje,
Đakovo, Trnjani, Levanjska Varoš,
Slav. Brod i Oriovac.


Slijedi povratak u BiH, gdje je
najprije zaposlen u Kombinatu Dl
"Borje" Teslić (1. 11. 1955 - 30. 3.
1957), a zatim u Dl "Una" (1.4.
1957 - 30. 10. 1958), u oba poduzeća
u svojstvu tehničkog direktora.
Zatim radi u Kazneno-popravnom
domu Lepoglava (1. 11. 1958 - 1. 3.
1960) na mjestu direktora Pogona
drvne galanterije i stolarije, a zatim
uŠGSisak(1.3. 1960-31.9. 1961)


brojnosti bilo kojeg parnoprstaša
treba tražiti samo u djelovanju čovjeka,
nikako ne vuka.


U "Lovecu" glasilu Lovske zveze
Slovenije, njegovi kolege šumarnici
i lovci napisali su da se pokojni Simonič
zanimao za sve što je bilo u
vezi s divljači, lovstvom, kinologijom,
posebno lovačkim oružjem,
jednom riječju sa svime što obuhvaća
lovstvo i lov u širem smislu te riječi.
Na kojem god je području radio
i djelovao, uvijek je svojom stručnošću,
marljivošću i osebujnošću ostavljao
prepoznatljiv trag. S njegovom
smrću slovensko lovstvo izgubilo
je vrsnog stručnjaka, lovci i šumarnici
Gorskog kotara pak prijatelja
i dobrog čovjeka. Za sva dobra
velika mu hvala.


Alojzije Frković


- 2001)
na dužnosti upravitelja Šumarije
Hrvatska Dubica.


Vrativši se u BiH, tehnički je direktor
Kombinata Dl "Kozara" Bos.
Dubica (1. 10. 1961 - 1.4. 1964) pa
šef trgovine i nakupa Poljoprivredne
zadruge "Klara" Remetinec (1. 5.
1964- 1. 10. 1965). Kada je ukinuta
zadruga, postaje referentom eksploatacije
šuma i građevinarstva ŠG
Kotor - Varoš (BiH) u kojem ostaje
do 1. 4. 1967. kada biva imenovan
šumskim i lovnim inspektorom pri
Međuopćinskom sekretarijatu za šumarstvo
Banja Luka, a tu dužnost
obavlja sve do umirovljenja 31. 12.
1983. godine.


Ni umirovljeničke dane ne provodi
u spokoju. Kada je ratni vihor
zahvatio i BiH, kao Hrvat, među prvima
je prognan iz Banja Luke, našavši
utočište na Visu i Obrnjenu.
Nakon tri godine izbjeglištva, posredstvom
međunarodne humanitarne
organizacije dospio je u Finsku u
grad Pieksämäki, dobivši mirovinu i
stan na korištenje.


Kao čili 80-godišnjak latio se
pera, nižući na papir svoja sjećanja
nimalo lakog, ali časnog šumarskog
poziva. Umro je u Pieksämäki, Finska,
25. studenoga 2001. god.


HŠD, ogranak Zagreb