DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/2002 str. 118 <-- 118 --> PDF |
starom Gradu Snežniku, zašto je (slovenski) "Snežnik" već dao "zlatnog" jelena, a (hrvatski) "Snježnik" (nazivi su lovišta s jedne i s druge strane granice) još nije. Na Visokom kršu ovog dijela Slovenije i Hrvatske, vuk kao zajednička divljač nije bio nikada istrjebljen. Usprkost tomu 80-tih godina prošlog stoljeća s obje strane granice imamo hiperprodukciju parnoprstaša, posebno jelenske divljači u Sloveniji, koja je stala ozbiljno ugrožavati prirodnu obnovu šuma, a otud i vlastiti opstanak. Da se to spriječi Simonie, uz pojačani odstrjel jelena, godine 1975. stavlja vuka pod zaštitu! U prvi mah bila je to šokantna odluka za nas lovce Gorskog kotara, koji za ovog "sivog razbojnika" još nismo imali lijepih riječi. Da rasvjetu odnos predator-žrtva ili točnije pitanje statusa vuka u svjetlu šteta koje pričinja lovnoj divljači (srni), pok. Simonič bio je gost regionalnog savjetovanja o unapređivanju lovstva X. lovne regije Hrvatske održanog u Rijeci 13. prosinca 1977. Tada je rekao, a i kasnije u razgovoru za "Lovački vjesnik", po prilici ovako: Poznato je da vuku i uz obilje hrane (žrtvi) međusobni socijalni odnosi sprječavaju prekoračenje stanovite gustoće naseljenosti. Kad omjer predatora na pram prirodnog plijena pređe odnos 1 vuk: 10 000 kg, vuk prestaje biti regulatorom brojnosti populacije plijena. Osobnim zapažanjima na području gospodarenog lovišta ustvrdio je da nađeni ostaci usmrćene divljači od vukova ne prelaze 3-4 posto svakogodišnjeg odstrela. Uzroke stoga premalene ili prevelike ERNEST SEKELJI, dipl. ing. šum. (1919 Čitajući podatke iz Hrvatskoga šumarskog životopisnog leksikona bilježimo: Ernest Sekelji , sin Andrije i Ane r. Lehrner, Hrvat, hrvatskoga državljanstva, rimokatolik. Otac mu je bio dipl. ing. agronomije, a majka domaćica. Pučku školu završio je u Vinkovcima 1929., a realnu gimnaziju u Banja Luci 1938. Šumarstvo je studirao na PoIjoprivredno- šumarskom fakultetu u Zagrebu. Kako je kao student radio u Direkciji šuma Banja Luka, kao tehnički crtač (1940), od 1941. do 1944. bio u domobranstvu (kao poručnik), a od 1944. do 1946. u NOB-i i JNA (u činu kapetana), studij šumarstva nastavio je nakon Drugog svjetskog rata. Apsolvirao je 1946-47., a diplomirao 19. studenogl948. godine. Prva stalna zaposlenja dobiva u građevinskim tvrtkama u BiH: od 1948. do 1949. tehnički je direktor u Šumskom građevinskom poduzeću (ŠGP) Živinice, a od 1. svibnja 1949. do_ 30. prosinca 1950. direktor je GŠP "Borje" u Teslicu. Nakon četiri mjeseca provedenih u istražnom zatvoru, vraća se u Vinkovce, prihvativši dužnost rukovoditelja investicija u Tvornici crijepa i cigle "Dilj" Vinkovci (20. travnja - 19. listopada 1951.). U šumarskoj struci počinje raditi krajem 1951. kada je primljen u ŠG Vinkovci, u kojemu je najprije upravitelj Šumarije Lipovac (19. 10. 1951 - 30. 4. 1953) pa referent za investicije (1. 5. 1953 - 1. 11. 1955)i konačno taksator u Odjelu za uređivanje šuma, izrađujući šum. gospodarske osnove za šumarije Drenje, Đakovo, Trnjani, Levanjska Varoš, Slav. Brod i Oriovac. Slijedi povratak u BiH, gdje je najprije zaposlen u Kombinatu Dl "Borje" Teslić (1. 11. 1955 - 30. 3. 1957), a zatim u Dl "Una" (1.4. 1957 - 30. 10. 1958), u oba poduzeća u svojstvu tehničkog direktora. Zatim radi u Kazneno-popravnom domu Lepoglava (1. 11. 1958 - 1. 3. 1960) na mjestu direktora Pogona drvne galanterije i stolarije, a zatim uŠGSisak(1.3. 1960-31.9. 1961) brojnosti bilo kojeg parnoprstaša treba tražiti samo u djelovanju čovjeka, nikako ne vuka. U "Lovecu" glasilu Lovske zveze Slovenije, njegovi kolege šumarnici i lovci napisali su da se pokojni Simonič zanimao za sve što je bilo u vezi s divljači, lovstvom, kinologijom, posebno lovačkim oružjem, jednom riječju sa svime što obuhvaća lovstvo i lov u širem smislu te riječi. Na kojem god je području radio i djelovao, uvijek je svojom stručnošću, marljivošću i osebujnošću ostavljao prepoznatljiv trag. S njegovom smrću slovensko lovstvo izgubilo je vrsnog stručnjaka, lovci i šumarnici Gorskog kotara pak prijatelja i dobrog čovjeka. Za sva dobra velika mu hvala. Alojzije Frković - 2001) na dužnosti upravitelja Šumarije Hrvatska Dubica. Vrativši se u BiH, tehnički je direktor Kombinata Dl "Kozara" Bos. Dubica (1. 10. 1961 - 1.4. 1964) pa šef trgovine i nakupa Poljoprivredne zadruge "Klara" Remetinec (1. 5. 1964- 1. 10. 1965). Kada je ukinuta zadruga, postaje referentom eksploatacije šuma i građevinarstva ŠG Kotor - Varoš (BiH) u kojem ostaje do 1. 4. 1967. kada biva imenovan šumskim i lovnim inspektorom pri Međuopćinskom sekretarijatu za šumarstvo Banja Luka, a tu dužnost obavlja sve do umirovljenja 31. 12. 1983. godine. Ni umirovljeničke dane ne provodi u spokoju. Kada je ratni vihor zahvatio i BiH, kao Hrvat, među prvima je prognan iz Banja Luke, našavši utočište na Visu i Obrnjenu. Nakon tri godine izbjeglištva, posredstvom međunarodne humanitarne organizacije dospio je u Finsku u grad Pieksämäki, dobivši mirovinu i stan na korištenje. Kao čili 80-godišnjak latio se pera, nižući na papir svoja sjećanja nimalo lakog, ali časnog šumarskog poziva. Umro je u Pieksämäki, Finska, 25. studenoga 2001. god. HŠD, ogranak Zagreb |