DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2002 str. 117     <-- 117 -->        PDF

te brojne vesele, tužne, ali i pomalo
nevjerojatne dogodovštine koje je
proživio kao revirnik Trakošćana i
Ivančice, gdje je bio omiljen među


šumskim radnicima i mještanimatog kraja.
Mi koji smo jedan dio svog radnog
vijeka radili s njime, zauvijek


ANTO C


TON
NN TON
TONTONE
EE SIMONI
SIMONISIMONIČ (193
(193(1931
11 -
--


Pred skorašnji 70-ti rođendan,
nakon kratke i teške bolesti, 28. srpnja
2001. preminuo je u Ljubljani
Anton Tone Simonič, dipl. ing.
šumarstva, jedan od ponajboljih
slovenskih stručnjaka za gospodarenje
krupnom divljači na Visokom
kršu, prijatelj i savjetnik šumarnika
i lovnih stručnjaka Gorskog
kotara.


lako po nacionalnosti Slovenac
stijecanjem okolnosti rodio se u Hrvatskoj
na Sušaku (Rijeka) 11. rujna
1931. Nakon završene srednje škole
studij šumarstva upisao je na Fakultetu
za agronomiju, šumarstvo i veterinarstvo
u Ljubljani, diplomiravši
na šumarskom odsjeku 1958. godine.
Iako je prvo ozbiljnije zaposlenje
dobio u Birou za planiranje u šumarstvu
u Ljubljani (1962) radeći na
šumskogospodarskim osnovama kao
mladi taksator, među prvima je u
Sloveniji izradio i više dugoročnih
lovnogospodarskih planova, davši
jasno do znanja da će lovstvo biti
njegovo temeljno životno opredjeljenje.
Bjelodano je to dokazao već na
svojoj sljedećoj dužnosti, na radnom
mjestu direktora Gojitvenog lovišča
"Jelen-Snežnik" (1976) na kojoj, kao
prvi susjed s goranskim šumarnicima,
uvodi kontrolnu metodu u gospodarenju
jelenskom divljači. Od
godine 1988. kao već afirmirani lovni
stručnjak, imenovan je savjetnikom
za lovstvo i šumarstvo u Ministarstvu
za poljoprivredu, šumarstvo
i prehranu Republike Slovenije, a na
toj je dužnosti okončao i svoju aktivnu
službu.


Anton Simonič ne miruje ni nakon
umirovljenja. Kao plodan lovački
pisac, dugogodišnji suradnik ljubljanskog
"Loveca", autor monografije
"Srnjad -biologija in gospodarjenje"
(1976) i priručnika "Kontrolna
metoda pri gospodarjenju z divjado"
(1982), ponovno se laća pera aktivno
sudjelujući na više stručnih
skupova o gospodarenju krupnom
zvjeradi. Uz interesantnu i korisnu


brošuru "Srečanje z medvedoirT
(1996), o kojoj je bilo riječi i na stranicama
našeg glasila, autor je zapaženog
referata "Strategija ohranitve
prosto v naravi živečega rjavega
medveda -Ursus arctos L. -na
ozemlju Slovenije", objavljenog u
Zborniku referata sa stručnog savjetovanja
Clovek in velike zveri održanog
u Kranju 14. ožujka 2000. Posljednji
puta sreli smo se u Bistri kod
Vrhnike na otkrivanju spomenika
smeđem medvjedu "prirodnoj rijetkosti
koju smo dužni štititi i očuvati".


Za svoje izvanredne zasluge za
razvoj slovenskog lovstva, primio je
prestižno Jesenkovo priznaje i veliku
plaketu Udruženja za lovstvo i ribarstvo
Slovenije.


Daje Anton Tone Simonič zadužio
i hrvatsko lovstvo pojasnit ću na
dva primjera konkretne suradnje s
nama kolegama s područja sjeverozapadne
Hrvatske, točnije Gorskog
kotara i dijela Hrvatskog primorja,
koji na dijelu od Čabra i Prezida do
Lisca i Klane graniče s Javorniškonotranjskim
područjem, na kojem je
pokojnik najduže djelovao. Polazeći
od načela da život u prirodi nije moguće
šablonizirati, visinu odstrjelnih
zahvata u populacijama jelenske
i srneće divljači temeljio je na odnosima
tih populacija spram prehrambene
baze. Kao indikator (neuskla


ćemo ga imati u sjećanju,


Članovi HŠD-a
Ogranka Varaždin


2001
20012001)
))


đenosti poslužili su mu, za svaku
konkretnu godinu posebno, odstupanja
težina odstrijeljene divljači s
od ranije utvrđenih prosječnih težina
po spolu i starosnim razredima.
Ako se odnos populacije sa životnom
sredinom kreće u nepoželjnom
smjeru, ako se raskorak između
brojnosti divljači i mogućnosti staništa
na udovoljenju njenih životnih
potreba povećava, težine će najzornije
pokazati trend populacije. U
takvom slučaju mora se pojačanim
posezanjem odstrjelom brojnost dotične
vrste smanjiti, sve dok se težine
ne vrate na željenu visinu i obrnuto;
ako su težine divljači u skladu
s prosječnima, odstrjel će ostati na
istoj razini ili će ga se morati smanjiti.
Analizu praćenja tjelesnih težina
dopunjavao je analizom napada
kvalitete trofeja, zdravosti divljači
i/ili prirodnim gubicima, te, za nas
šumare od važnosti, stupnjem iskorištenosti
podstojne etaže u sloju
grmlja i prizemnog rašća. Na temelju
tako provedenih istraživanja kasnih
sedamdesetih godina prošloga
stoljeća, nedvojbeno utvrdivši prekobrojnost
jelenske divljači na Notranjskoj,
godišnje odstrjelne kontigente
znao je do te mjere povećati (i
realizirati!) da su oni u pojedinim
godinama bili i do 10 puta veći u
odnosu na odstrjel na istovrsnim
lovnim površinama susjednog čabarsko-
klanjskog bazena u Hrvatskoj,
gdje se štedljivim zahvatima
nastojalo pospješiti širenje jelenske
divljači prema istoku. Simonič i njegovi
sljedbenici zorno su pokazali
da su tako visoki odstrjeli mogući,
bez narušavanja stabilnosti i strukture
populacije, ako se provode u
kategoriji mladih grla, poglavito teladi
te jelena i košuta u drugoj godini
života, uz striktnu poštedu srednje
starih grla (reprodukcijski dio
populacije!) i jelena "krunaša" do
pune zrelosti. Tu je tajna, znao bi
nam reći pri svakogodišnjim susretima
na smotri lovačkih trofeja u




ŠUMARSKI LIST 1-2/2002 str. 118     <-- 118 -->        PDF

starom Gradu Snežniku, zašto je
(slovenski) "Snežnik" već dao
"zlatnog" jelena, a (hrvatski) "Snježnik"
(nazivi su lovišta s jedne i s
druge strane granice) još nije.


Na Visokom kršu ovog dijela
Slovenije i Hrvatske, vuk kao zajednička
divljač nije bio nikada istrjebljen.
Usprkost tomu 80-tih godina
prošlog stoljeća s obje strane
granice imamo hiperprodukciju parnoprstaša,
posebno jelenske divljači
u Sloveniji, koja je stala ozbiljno
ugrožavati prirodnu obnovu šuma, a
otud i vlastiti opstanak. Da se to
spriječi Simonie, uz pojačani odstrjel
jelena, godine 1975. stavlja vuka
pod zaštitu! U prvi mah bila je to šokantna
odluka za nas lovce Gorskog
kotara, koji za ovog "sivog razbojnika"
još nismo imali lijepih riječi.
Da rasvjetu odnos predator-žrtva ili


točnije pitanje statusa vuka u svjetlu
šteta koje pričinja lovnoj divljači
(srni), pok. Simonič bio je gost regionalnog
savjetovanja o unapređivanju
lovstva X. lovne regije Hrvatske
održanog u Rijeci 13. prosinca
1977. Tada je rekao, a i kasnije u
razgovoru za "Lovački vjesnik", po
prilici ovako: Poznato je da vuku i
uz obilje hrane (žrtvi) međusobni
socijalni odnosi sprječavaju prekoračenje
stanovite gustoće naseljenosti.
Kad omjer predatora na pram
prirodnog plijena pređe odnos 1
vuk: 10 000 kg, vuk prestaje biti regulatorom
brojnosti populacije plijena.
Osobnim zapažanjima na području
gospodarenog lovišta ustvrdio
je da nađeni ostaci usmrćene
divljači od vukova ne prelaze 3-4
posto svakogodišnjeg odstrela. Uzroke
stoga premalene ili prevelike


ERNEST SEKELJI, dipl. ing. šum. (1919


Čitajući podatke iz Hrvatskoga
šumarskog životopisnog leksikona
bilježimo: Ernest Sekelji , sin Andrije
i Ane r. Lehrner, Hrvat, hrvatskoga
državljanstva, rimokatolik.
Otac mu je bio dipl. ing. agronomije,
a majka domaćica. Pučku školu završio
je u Vinkovcima 1929., a realnu
gimnaziju u Banja Luci 1938.


Šumarstvo je studirao na PoIjoprivredno-
šumarskom fakultetu u
Zagrebu. Kako je kao student radio
u Direkciji šuma Banja Luka, kao
tehnički crtač (1940), od
1941. do 1944. bio u domobranstvu
(kao poručnik), a od 1944. do 1946.
u NOB-i i JNA (u činu kapetana),
studij šumarstva nastavio je nakon
Drugog svjetskog rata. Apsolvirao
je 1946-47., a diplomirao 19. studenogl948.
godine.


Prva stalna zaposlenja dobiva u
građevinskim tvrtkama u BiH: od
1948. do 1949. tehnički je direktor u
Šumskom građevinskom poduzeću
(ŠGP) Živinice, a od 1. svibnja 1949.
do_ 30. prosinca 1950. direktor je
GŠP "Borje" u Teslicu. Nakon četiri
mjeseca provedenih u istražnom zatvoru,
vraća se u Vinkovce, prihvativši
dužnost rukovoditelja investicija
u Tvornici crijepa i cigle "Dilj"
Vinkovci (20. travnja - 19. listopada
1951.).


U šumarskoj struci počinje raditi
krajem 1951. kada je primljen


u ŠG Vinkovci, u kojemu je najprije
upravitelj Šumarije Lipovac (19. 10.
1951 - 30. 4. 1953) pa referent za investicije
(1. 5. 1953 - 1. 11. 1955)i
konačno taksator u Odjelu za uređivanje
šuma, izrađujući šum. gospodarske
osnove za šumarije Drenje,
Đakovo, Trnjani, Levanjska Varoš,
Slav. Brod i Oriovac.


Slijedi povratak u BiH, gdje je
najprije zaposlen u Kombinatu Dl
"Borje" Teslić (1. 11. 1955 - 30. 3.
1957), a zatim u Dl "Una" (1.4.
1957 - 30. 10. 1958), u oba poduzeća
u svojstvu tehničkog direktora.
Zatim radi u Kazneno-popravnom
domu Lepoglava (1. 11. 1958 - 1. 3.
1960) na mjestu direktora Pogona
drvne galanterije i stolarije, a zatim
uŠGSisak(1.3. 1960-31.9. 1961)


brojnosti bilo kojeg parnoprstaša
treba tražiti samo u djelovanju čovjeka,
nikako ne vuka.


U "Lovecu" glasilu Lovske zveze
Slovenije, njegovi kolege šumarnici
i lovci napisali su da se pokojni Simonič
zanimao za sve što je bilo u
vezi s divljači, lovstvom, kinologijom,
posebno lovačkim oružjem,
jednom riječju sa svime što obuhvaća
lovstvo i lov u širem smislu te riječi.
Na kojem god je području radio
i djelovao, uvijek je svojom stručnošću,
marljivošću i osebujnošću ostavljao
prepoznatljiv trag. S njegovom
smrću slovensko lovstvo izgubilo
je vrsnog stručnjaka, lovci i šumarnici
Gorskog kotara pak prijatelja
i dobrog čovjeka. Za sva dobra
velika mu hvala.


Alojzije Frković


- 2001)
na dužnosti upravitelja Šumarije
Hrvatska Dubica.


Vrativši se u BiH, tehnički je direktor
Kombinata Dl "Kozara" Bos.
Dubica (1. 10. 1961 - 1.4. 1964) pa
šef trgovine i nakupa Poljoprivredne
zadruge "Klara" Remetinec (1. 5.
1964- 1. 10. 1965). Kada je ukinuta
zadruga, postaje referentom eksploatacije
šuma i građevinarstva ŠG
Kotor - Varoš (BiH) u kojem ostaje
do 1. 4. 1967. kada biva imenovan
šumskim i lovnim inspektorom pri
Međuopćinskom sekretarijatu za šumarstvo
Banja Luka, a tu dužnost
obavlja sve do umirovljenja 31. 12.
1983. godine.


Ni umirovljeničke dane ne provodi
u spokoju. Kada je ratni vihor
zahvatio i BiH, kao Hrvat, među prvima
je prognan iz Banja Luke, našavši
utočište na Visu i Obrnjenu.
Nakon tri godine izbjeglištva, posredstvom
međunarodne humanitarne
organizacije dospio je u Finsku u
grad Pieksämäki, dobivši mirovinu i
stan na korištenje.


Kao čili 80-godišnjak latio se
pera, nižući na papir svoja sjećanja
nimalo lakog, ali časnog šumarskog
poziva. Umro je u Pieksämäki, Finska,
25. studenoga 2001. god.


HŠD, ogranak Zagreb