DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2002 str. 116 <-- 116 --> PDF |
da šumom "Domovine glavnicom" gospodarimo ono "što potrošit ne smijemo", pamtimo ga i kao lovca sa "škart" trofejima, s jednim jelenskim trofejom nakon kojeg je rekao: "Nikad više!" (Repaš). Lov, najradije dalekozorom, jelenska rika, ribolov, Šoderica, vinograd Šemovci, Čambina, Repaš, preferans, bela, kretanje, druženje... i iznad svega Šuma. To je bio Zvonko i ostao do zadnjega, taj stari Zemčak. Dedo kod svoje Nade, Svjetlane i Dubravka. Radio je kao šumar s našim Vučetićem, Tompakom, Motalom, Kolarom, Križancem, Turkom. Svadio se oko šume i lova s njima, veselio se pobjedama Dinama, veselio se ponovnim susretima i uvijek ostao dostojanstven. Životna uzrečica "Znaš kako je, trebaš imati odstupnicu" savjet je po kojem ćemo ga pamtiti. A on se uvijek na kraju vraćao toj odstupnici - Šumi. Ako u bjelovarskom šumarstvu postoji asocijacija na jednog šumara, tada je to Zvonko Zemčak. Neka mu je laka hrvatska zemlja. Tekst i fotografija: M. Presečan Arvay - 2001) vača šuma, pokojnog Ivana P a v š e, dipl. ing. šumarstva, upisao je poslijediplomski studij iz uzgajanja šuma, kojega nažalost nije završio. No njegovi suvremenici mu nikada nisu osporavali rad i rezultate rada na problematici uzgoja i obnove jele u Trakošćanu. Dapače priznaju daje na tome području bio prvi i puno je napravio. Godine 1981. odlazi iz Šumarije Ivanec i dolazi u Zajedničke službe "Šumskog gospodarstva Varaždin", na radno mjesto referenta zaštite na radu i zaštite šuma od požara, gdje radi do odlaska u prijevremenu mirovinu 1988. godine. Iz tog razloga mlađi šumari ga slabije poznaju, jer nisu bili u prilici upoznati njegovu veselu narav, nesebičnost i bogato teorijsko znanje, toga su njegova Nada i on postali supružnici (1952.). I prije i poslije toga šuma, a zatim priroda i lov, bili su prije svega ostaloga. Nije zapostavljao obitelj, nije imao poroke u jelu ili piću, nije ni pušio. Šuma, priroda i lov bili su mu poroci. Za njega se stvarno može reći daje pogodio profesiju. Za života je govorio da će mu smrt biti teška jer će ostaviti svoje ljubavi - šumu i prirodu. Radio je zapravo do smrti, jer je nakon 43 godine radnog staža i umirovljenja 1991. godine vrlo aktivno sudjelovao u javnom šumarskom i lovnogospodarskom životu kao član i predsjednik mnogih stručnih komisija za preglede osnova gospodarenja u tim domenama. Prvo radno mjesto bilo je Zvonku kao pripravniku u Šumskom gospodarstvu Bjelovar. U Šumariji Draganac najprije je bio referent, a zatim upravitelj. Bio je upravitelj Šumarije Bjelovar 1956. godine, rukovoditelj proizvodnje 1962. godine, te sekretar za Šumarstvo i drvnu industriju u Privrednoj komori u Bjelovaru od 1964. godine, zatim šumsko-lovni inspektor u tadašnjoj Zajednici općina Bjelovar, predsjednik Poslovnog udruženja šumarstva i drvne industrije, član Ko misije MPiŠ-a za pregled šumsko i lovnogospodarskih osnova, predsjednik Odbora za šumarstvo i mehanizaciju tadašnje države, direktor Šumskog gospodarstva Bjelovar 1983. godine, prvi upravitelj Uprave šuma Bjelovar 1990. godine u Republici Hrvatskoj, a umirovljen je 1991. godine. Nesebično se u isto vrijeme predavao i sportu kao član i funkcioner upravnih odbora bjelovarskog "Partizana", rukometnog prvaka svijeta, NK Bjelovar, Lovačkog saveza, a bio je i prvi predsjednik Lovačkog saveza Bjelovarsko-bilogoske županije u Republici Hrvatskoj. Kao čovjek koji je preživio dva ratna vihora, ni 1971. godine nije bio na krivoj strani, a pogotovo ne 1990. Njegovom je zaslugom kao upravitelja te inicijativom i Uprava šuma - šumarstvo našega kraja izdvajalo sredstva i novac za naoružavanje domovinske vojske i pomoć pri oslobađanju od srpske agresije. Zvonko Zemčak bio je prijatelj i prijateljevao je s običnim, prosječnim čovjekom, lovcem, lugarom, međašem, vozačem. Njegovi prijatelji, s kojima je sada možda u onim vječnim lovištima, Hajoš, Franjo, Bozo, Ivek, ali i mi koji smo ovdje STJEPAN BORAK, dipl, ing. šum. (1940 Sredinom listopada 2001. godine, nakon duge i teške bolesti, zauvijek nas je napustio naš kolega Stjepan Borak , dipl. ing. šumarstva, u mirovini. Stjepan je rođen 17. 11. 1940. u Petrijancu (općina Varaždin), gdje je završio osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Gimnaziji Varaždin. Na Šumarski fakultet u Zagrebu (Šumskogospodarski smjer) upisao se 1959. godine, a diplomirao je 12. 2. 1965. godine. Ubrzo se zaposlio u tadašnjem "Šumskom gospodarstvu Varaždin", radeći od prvih dana, nakon obavljenog pripravničkog staža, na poslovima revirnika u Šumariji Ivanec. Neizmjerno je bio zaljubljen u šume Trakošćana, taj kulturnohisto rijski i biološko-fitocenološki biser Hrvatskoga zagorja. Djelomično i zbog toga, te na inicijativu poznatog šumara, uzgaji |