DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 96 <-- 96 --> PDF |
razini. Iz tih razloga koncentracija ugljičnog dioksida i ostalih štetnih plinova koji doprinose učinku staklenika i globalnom zagrijavanju u stalnom je porastu. Globalno povećanje temperature u posljednih 100 g. je za 0,6 °C što se ne čini mnogo, ali je na primjer godina 1998. s prosječnom temperaturom od 14,58 °C najtoplija godina u stoljeću. To povećanje raste progresivno od ekvatora prema polovima, gdje je povećanje 2-3 °C. Posljedice ovog povećanja su velike materijalne štete uzrokovane meteorološkim promjenama. Šume su najveća aktivna spremišta ugljika. One sadrže oko 80 % nadzemnog ugljika (kojega ima 40 % od ukupne količine na zemlji). Kapacitet šuma za prihvat povećanja koncentracia ugljičnog dioksida u atmosferi ovisi o njenoj produktivnost i o vremenu opadanja proizvodnje biomase. U okviru globalnih klimatskih promjena kojima se ne poznaju granice, šumarstvu su dodijeljeni novi zadaci sve većih zahtjeva. Kao preventivne mjere u svrhu redukcije negativnih djelovanja, potrebno je sačuvati bioraznolikost ili gdje je potrebno i moguće uspostaviti ga, favorizirajući strukturalnu i fitocenološku raznovrsnost. Tako se postižu stabilniji šumski ekosustavi s boljom biološkom funkcijom. Boljom bioekološkom prilagodljivošću postiže se i veća mogućnost "apsorpcije" bez trauma uzrokovanih klimatskim promjenama. Ovaj zadatak nije lagan, jer prelazak na novu ravnotežu prolazi kroz vrlo kompleksne prirodne procese. Većina autora slaže se da je u svrhu postizanja maksimalnih učinaka za povećanje kapaciteta uskladištenja ugljika potrebno poduzimati adekvatne uzgojno-tehničke zahvate u postojećim šumama i paralelno podizati nove (plantaže s brzorastućim vrstama). U operativnim planovima potrebno je predvidjeti pažljivo i prilagodljivo gospodarenje šumskim ekosustavima, što zahtijeva sve brže promjene u biosferi, pa će u idućim godinama sve više doći u iskušenje ljudski kapacitet suradnje s prirodom. Giuseppe M o d i c a : Hrast kilu jak - Quercus petreae (Matt.) Liebl u Aspromontu U južnoj i središnjoj Italiji rasprostranjenost hrasta kitnjaka značajna je, iako je areal fragmentiran u odnosu na prošlost. U razdoblju od 1955. do 1999. g. mnogi su autori proučavali rasprostranjenost hrasta kitnjaka. Inzistiralo se na procjeni uloge ove vrste u svrhu proizvodnje drveta na napuštenim poljoprivrednim površinama brežuljaka i planinskih obronaka, kao komponente miješanih listača. To je vrsta visoke tehnološke vrijednosti (autor kaže kao lužnjak, orah ili jasen). Populacije kitnjaka na jugu Italije imaju i velik značaj zbog velike biološke i geološke raznolikosti. Ovaj članak prilog je poznavanju vegetacije Aspromonta (Kalabrija) i doprinosi poznavanju rasprostra njenosti i stanišnih karakteristika kitnjaka u južnoj Italiji. Informacije o učešću kitnjaka u Aspromontu oskudne su, i samo djelomično precizne. Kao na ostalom dijelu apeninskog poluotoka, njegova je rasprostranjenost veća i kontinuirana. Zbog negativnog antropološkog djelovanja (požari, pašarenje i iracionalno korištenje) od nekadašnje populacije ostale su samo male grupe, često sastavljene od samo nekoliko stabala. Dolaskom Rimljana na ovo područje posebno je poremećena ravnoteža između broja stanovništva i prirodnih resursa. Rimljani su proveli strahovitu devastaciju šuma zbog potrebe za drvetom i smolom koje su iz Kalabrije odvozili putem Rima i sjevernih oblasti. U idućem razdoblju nastavio se proces nestajanja šuma, a pašnjaci su zauzimali sve veće površine. Glede udaljenosti tržišta, drvo je smatrano kao besplatan proizvod, poklonjen od prirode, a ne kao proizvod koji zahtijeva brigu da bi se mogao reproducirati. Posljednji udarac odraslim stablima hrasta zadan je za potrebe izrade željezničkih pragova u poslijeratnom razdoblju (1948). Pastiri su često sjekli stabla kako bi potencirali izbijanje mladica za prehranu stoke (posebice koza). Glede činjenice daje unutar sekcije Robur (Q. pubescens, Q. petreae i Q. robur) vrlo česta pojava hibridizacije zbog oprašivanja vjetrom, naglašena je (posebice u najjužnijim dijelovima) velika morfološka raznolikost. Q. robur i Q. petreae su lako razdvojive vrste, dok između Q. petreae i Q. pubescens postoje mnoge prelazne forme, često čisti hibridi koji mogu izazvati konfuziju. Zbog toga je možda rasprostranjenost kitnjaka na južnom dijelu poluotoka manja, sličnost kitnjaka sa Q. delechampii vrlo velika. Glavna istraživanja vršena su u Nacionalnom parku Aspromonte, čija površina iznosi 76 000 ha u provinciji Reggio Calabria. Istraživanjem su pronađeni brojni panjevi debljine do 150 cm u nižim predjelima i tanji panjevi u višim predjelima. To ukazuje na neracionalne sječe, što je uz pašarenje te učestale požare dovelo do fragmentiranja staništa kitnjaka na površine maksimalne veličine do 10 ha i pojedinačna stara stabla na strmim padinama. Stanje tih stabala je vrlo loše, produkcija sjemena je oskudna, a grane i vrhovi često su kresani. Visina stabala je mala zbog hladnog i sjevernog vjetra. Zajedno s kitnjakom tu se nalaze sporadično i stabla česmine, te ostaci pošumljavanja sa P. laricio. Tlo je vrlo erodirano, a u sloju grmlja Erca arborea sudjeluje sa preko 50 %. Autor navodi da su česte krade pojedinih stabala većih promjera. Zbog velike starosti stabala urod sjemena je oskudan, što uz pašarenje otežava prirodnu obnovu. Potrebno je primjenjivati zaštitno uzgojne zahvate. Treba isključiti sječu svih odraslih stabala radi mogućnosti prirodnog zasijavanja, zaštititi prirodno obnovljene površine od pašarenja i zaštititi dio sloja grmlja koje ima za |