DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 93     <-- 93 -->        PDF

Tommaso La M a n t i a, Marco M a r c h e 11 i, Sebastiano
C u 11 o 11 a, Salvatore Pasta: Važni pokazatelji
za klasifikaciju šumskih formacija Sicilije.


Ovaj članak nastavak je već vršenih istraživanja i
analiza šumske tipologije za područje Sicilije. Autori
su u članku dali detaljnu analizu šumskih zajednica
otoka.


Radi jednostavnijih prikaza raznih tipova vegetacije,
grupirane su makrokategorije i to: prirodne šume,
naturalizirane šumske formacije i populacije, umjetne
šume, makije, grmlje i garizi, zaštitne formacije i travnate
površine.


Prirodne šume:


Površine pokrivene prirodnim šumama prilično su
reducirane u odnosu na prvobitno stanje. Postojeće prirodne
šume nose obilježja iracionalnog korištenja (sječa
i pašarenje), koje se i dalje provodi. Osnovna uporaba
drveta bila je proizvodnja ugljena, rijeđe ogrijevnog
drveta i kolja za poljoprivredu i vinogradarstvo. Na području
Sicilije oduvijek je nedostajala tradicija gospodarenja
šumama.


Neke vrste koje tvore prirodne šume od velikog su
fitogeografskog značenja, jer tvore vrste genetski izolirane
(jela, breza i bor) koje su osim ostalog od posebnog
interesa, jer u njima žive podvrste endemskih ptica.
Što se tiče tehnike gospodarenja, glavni cilj je konverzija
panjača koja se mora provoditi uz ograničenje
pašarenja.


Navodimo glavne tipove prirodnih šuma:
bukove sastojine Sicilije su najjužnije u Europi.
One su čiste bukove sastojine ili miješane s dominantnom
bukvom. Zauzimaju planinski pojas od
1 200 do 2 200 m (Etna). Po postanku su 92 % panjače
i 8 % sjemenjače. Nalaze se na najvlažnijem
dijelu otoka s više od 1 200 mm godišnjih oborina.
U bukovim šumama obično su prisutne i druge vrste
drveća kao: Acer pseudoplatanus, Acer campestre,
Acer monspesulanum, Pinus laricio (Etna), Betula
pendula (Etna) i grmovi: Crataegus monogyna,
Crataegus laciniata, Ilex aquifolium, Sorbus graeca,
Rosa sicula, Prunus mahaleb, Berberis aetnensis
i Astralagus sp. Na karbonatnoj podlozi razvila
se tipična bukova šuma, u kojoj je od velikog fitogeografskog
značenja prisutnost Abies nebrodensis
i Taxus baceata.


borove šume s korzičkim crnim borom {Pinus laricio)
dolaze samo na sjeveroistočnim padinama
Etne, u pojasu između 1 000-2 000 m n.v. To je područje
obilježeno velikim godišnjim oborinama
(1 300 mm). Zauzimaju površinu od 2 750 ha na padinama
vulkana Etne. Tu je poznata borova šuma
Linguaglossa s površinom od 1 140 ha, za koju je


još 1964. g. napravljen uređaj ni elaborat, ali je primjenjivan
samo djelomično. Interesantno je da Pinus
laricio predstavlja snažnu pionirsku vrstu koja
brzo zauzima površine nakon izljeva lave, a u povoljnim
uvijetima formira monokulturu s impozantnim
dimenzijama stabala.


brezici na Etni vrlo su interesantni, jer se radi o vrsti
Betula pendula var. aetnensjs koja je neoendemična,
i nalazi se izvan uobičajenog areala vrste. Javlja
se na istim terenima kao i P. laricio, i važna je
kao pionirska vrsta za stvaranje tla, što omogućuje
naseljavanje ostalih šumskih vrsta.


- ostale vrste koje tvore prirodne šume su razne vrste
listopadnih hrastova: Quercuspetreae, Q. cerris, Q.
gussonei (sličan ceru ali još termofilniji), Q. pubescens
te njegove različite varijacije koje su zbog genetske
izolacije poprimile morfološke razlike, te se
mogu smatrati drugom vrstom (Q. delechampii, Q.
congesta, Q. leptobalanos, Q. virgiliana, Q. amplifolia).


-
česmina {Quercus ilex) zajedno s raznim vazdazelenim
drvećem i grmljem tvori prirodne šume i makije
u položajima od razine mora do oko 1 700 m n.v.
Glede velikih oborina, ta je vegetacija bujna, gdje
česmina, uglavnom panjača, zauzima dominantnu
ulogu.
šume plutnjaka na Siciliji pokrivaju površinu od
oko 20 000 ha. Smještene su pretežito na sjevernim
obroncima otoka prema Tirenskom moru, u pojasu
s nadmorskom visinom do 1 000 m, na kiselim i
pješčanim tlima ili na crvenici. To su uglavnom sjemenjače,
ali i panjače miješane s ostalim hrastovima.
Obilježje šuma plutnjaka je visok stupanj degradacije,
uzrokovan lošim tretmanom kod skidanja
pluta, pašarenjem i čestim požarima.


-
prirodne šume primorskog i alepskog bora zauzimaju
posebno mjesto. Nekada su zauzimale puno veću
površinu, ali su zbog negativnog antropološkog djelovanja
i požara znatno reducirane te su uzgojne
mjere podređene problemima zaštite od požara.
Naturalizirane šumske formacije:


Postanak ovih šuma vezanje s prestankom poljoprivrednih
aktivnosti na velikim površinama. U slučaju
potpunog napuštanja zahvata one se evoluiraju prema
obliku šuma-makija. To su uglavnom površine obrasle
kestenom, jasenom, lijeskom i pistacijom (trišlja). Kestenove
šume zauzimaju površinu od 4 000 ha na planinskim
masivima otoka. Nekada od velikog značenja
radi ploda i drveta zbog demografskih promjena i bolesti
(rak kestenove kore), ove šume su izgubile značaj i
sve više se pretvaraju u panjače za produkciju ogrijeva
i kolja.




ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 94     <-- 94 -->        PDF

Makije, grmlje i garizi:


Ova kategorija predšumske vegetacije zauzima površinu
veću od 100 000 ha i ima značajnu ulogu u očuvanju
flore i faune otoka. Ove su formacije stabilne u
odnosu na pedoklimatske uvjete, ali su podložne antropološkom
utjecaju - izravnom (sječa i požar) i neizravnom
(pašarenje). Elementi ovih formacija su mnogobrojne
mediteranske vrste drveća i grmlja, kao i druge
razne termofilne vrste.


Zaštitne formacije:


U ovu kategoriju spadju svi oblici vegetacije uz
stalne tokove voda ili uz suha korita koja u kišnim razdobljima
poprimaju oblik bujice. Od vrsta koje se najčešće
nalaze na ovim terenima su Tamarix sp., Nerium
oleander, razne topole i vrbe te Platanus orientalis.


Umjetne šume:


Sadnja umjetnih šuma na Siciliji rezultat je aktivnosti
posjednjih 50 g. Obuhvaćaju površinu od oko
90 000 ha. Uglavnom su korištene četinjače (bor, čempres,
cedar i jela), ali i listače (eukaliptus, bagrem i topola)
te kulture lješnjaka i pistacije za proizvodnju plodova.
Ove formacije imaju rastuću ulogu u očuvanju
flore i faune otoka.


Travnate površine:


Ove površine rezultat su degradacije i destrukcije
šumskih površina, ali imaju vrlo važnu ulogu u procesu
dinamike vegetacije. Rezultat su napuštanja kultiviranja
poljoprivrednih površina ili ekstremne degradacije
šumske vegetacije.


Na kraju se može zaključiti da se na otoku ne ulaže
dovoljan napor za aktivnu zaštitu i gospodarenje šumskim
površinama, te da je potrebno uvesti kriterije za
realiziranje konverzije prema potencijalnim šumskim
formacijama.


Paolo Casanova, Anna Memo 1 i: Organizacija
lova u Španjolskoj


Ovaj članak obrađuje osnovne aspekte organizacije
lova u Španjolskoj, obrađujući problematiku vezanu za
prelazak lovnih kompetencija na Autonomne zajednice
i postojanje različitih normativa unutar pojedinih Autonomija.


Socijalni i ekonomski razvoj na svjetskoj razini
proizveo je duboke transformacije ambijenta i naglasio
potrebu za kompatibilnim korištenjem prirodnih resursa.
Zato i svi važeći zakoni koji reguliraju lovačku aktivnost
u Europi i Sj. Americi (izuzev Italije) nastoje
usuglasiti športsko i rekreacijsko gledište s mogućnosti
održavanja ravnoteže između ambijenta i gustoće populacije
divljači.


Španjolska koja je blizu Italiji po kulturi i tradiciji, i
koja je imala sve do 1970. g. istovjetnu situaciju u lovstvu
kao Italija, uspjela je započeti gospodariti faunom
više racionalno i spasiti od istrebljanja neke životinjske
vrste (crvena jarebica, zec, ris, smeđi sup, vuk i ptice
močvarice općenito).


Područje Španjolske odlikuje se velikim reljefnim i
klimatskim razlikama, što uzrokuje postojanje različite
faune. U središnjem dijelu postoji visoravan Meseta, s
nadmorskom visinom od 800-900 m, koja je okružena
planinskim masivima, a na sjeveroistoku prema Francuskoj
nalazi se Pirinejsko gorje u dužini od 450 km.
Na tim prostorima gotovo svugdje žive kunići i zečevi.
Kozorog (Capra pyrenaica) se razlikuje od onoga što
živi u Gran Paradisu po laganijim i više razmaknutim
rogovima. Iberijska divokoza nalazi se na Kantabrijskom
gorju u manjoj formi, dok je na Pirenejima znatno
veća. Rasprostranjenost srneće divljači je ograničena
na sjeverni dio zemlje. Divljač iz porodice kuna
rasprostranjena je po svim planinskim lancima. To su:
kuna, lasica, tvor i vidra. U šumskim kompleksima nalazi
se i ris, koji je manji od uobičajene forme s više naglašenim
pjegama.


Cijeli Pirinejski poluotok nalazi se na putu preleta
ptica selica, jer je to praktički "most" između Europe i
Afrike. Zbog toga se u doba preleta tu nalaze: grlica,
golub grivnjaš, prepelica, drozd, šljuka, divlja guska i
patka itd. Važna je prisutnost crvene jarebice (Alectoris
rufa hispanica) i fazana. Unatoč pretežito kontinentalnoj
klimi, može se reći daje Španjolska dosta bogata s
lovačkog stajališta i to posebice s divljači niskog lova.


Španjolska s površinom od 504 750 km2 i oko 38
mil. stanovnika ima preko milijun lovaca ili 2,1 lovca
po ha ili 27,7 lovaca na svakih 1 000 stanovnika. Zakon
o lovu postoji još iz 1879. g. Sada je lovačka aktivnost
regulirana Zakonom 4/89 o očuvanju prirodnog
ambijenta. Lovna područja podjeljena su na zajednička
lovišta i lovišta pod specijalnim režimom.


Područja sa specijalnim režimom su:


nacionalni parkovi na kojima lov može biti zabra


njen (ima ih 10)


lovni rezervati - područja koja predstavljaju pose


bnu biološku i znanstvenu vrijednost u kojima je


lov zabranjen (ima ih 7)


zone sigurnosti koje se nalaze u blizini naselja


nacionalni rezervati lova-predstavljaju javno dobro


sa posebno povoljnim uvjetima za uzgoj divljači.


Na njima je lov reguliran preciznim planovima od


strela i sa svakom upravlja posebni tehnički direk


tor (ima ih 40)


društvene lovne površine namijenjene lovu lokal


nog stanovništva (ima ih 32)


kontrolirane lovne zone koje su slične društvenima,


ali su u vlasništvu države (ima ih 22)




ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 95     <-- 95 -->        PDF

privatna lovišta veličine 500-1 000 ha su rezervati


vlasnika zemljišta (ima ih 30 066)


lokalni teritoriji osnovani radi unapređenja lovstva


na komunalnoj razini (ima ih 110).


Iz ovih podatada vidljivo je da su razni rezervati za
sprovodenje lovne aktivnosti brojni i zauzimaju površinu
od oko 35 mil. ha. Za obavljanje lova u Španjolskoj
potrebno je imati lovačku dozvolu, oružni list koji
može imati osoba s navršenih 18 g., a za karabine 21 g.
Od 1989. g. za obavljanje lovačke aktivnosti potrebno
je imati lovački ispit.


Vlasnici zemljišta imaju ekskluzivna prava na divljač
koja obitava na njihovom zemljištu, uvažujući sljedeće
zakonske norme:


-
ispravno obilježavanje lovišta,
postavljanje ograda oko minimalno tražene površine,
zahtjev kompetentnoj administraciji za osnivanje
rezervata,
uredno podmirenje poreznih obaveza,
predočenje programa za korištenje pasa.
Važno je znati da u Španjolskoj postoji 17 lokalnih
uprava koje su kompetentne za regulaciju lova na
svom teritoriju.


Kod odstrela divljači visokog lova (papkara) primjenjuje
se načelo "prve krvi" tj. divljač pripada lovcu
koji je prvi ranio divljač (makar površinski). Divljač u
ograđenim prostorima nije podvrgnuta normama divljači
iz ostalih lovišta.


Točan broj španjolskih lovaca se ne zna, jer svaka lokalna
administracija izdaje dozvole za svoje područje.
U Španjolskoj se osim uobičajenog načina lova često
primijenjuju i sljedeće vrste lova:


-
sokolarenje,
lov s vretnom (vrsta iz porodice kuna za lov divljih
kunića),
-
lov s mrežom (zebe i druge ptice),
-
lov papkara u doba parenja i
-
lov jarebica vabljenjem.
Ove vrste lova uzrok su mnogih polemika, tako da
neke od njih u pojedinim lokalnim uporabama nisu dopuštene
ili su pod strogom kontrolom.
Odstrel lisica dozvoljen je izvan sezone lova u
mnogim autonomnim zajednicama. Periodično je dozvoljeno
odstreljivati jazavce, lisice, tvorove i američkog
nerca. Takoder je dozvoljen odstrel vrana izvan
glavne lovne sezone.
O odstrelu divljači vodi se statistika na razini administrativnih
jedinica, stoje mnogo lakše na manjim površinama.
Velike autonomne jedinice teško mogu imati
točne podatke, pa se tu uglavnom radi o procjenama.
Znanstvene studije o problemu lovstva obično obavljaju
kompetentni stručnjaci Sveučilišta na bazi ugovora.
Osobita pozornost posvećuje se proučavanju kunića i
kontroli brojnog stanja predatora.


Većina autonomnih jedinica na svom području pomažu
financijski ili stručne vlasnike rezervata za unapređenje
lovstva. Ta pomoć kreće se u granicama od
35-60 % potrebnih sredstava.


Na kraju članka autor daje podatke za Italiju, bez
posebnog komentara, radi usporedbe veličina.


Ukupan broj lovacaPovršina u km kvadratnimBroj stanovnikaBroj lovaca na 1000 st.
Broj lovaca na km2


Španjolska Italija
1 050 000 901 006
504 750 301262
38 000 000 5 6250 000
27,7 25,4
2,1 4,8


Unatoč nekim nelogičnostima u različitom tretiranju
lovstva u pojedinim autonomnim jedinicama, autori
daju opravdanje ovakvoj organizaciji lovstva u Španjolskoj,
jer su lovci u najmanju ruku vezani na područje
i zaustavljen je "lovački nomadizam".


MONTI E BOSCHI


(talijanski časopis za ekologiju i tehniku primijenjenu na šume i planinski okoliš)


Iz dvobroja 3-4, svibanj-kolovoz 2001. g. dajemo
osvrt na sljedeće priloge:


Alberto Eccher Dali Eco: Novi izazov za šumarstvo


Svjetska javnost vrlo je dobro informirana o stanju
svjetske ekonomije, ali vrlo malo zna o zdravstvenom
stanju globalnog ekosustava, zahvaljujući kojemu može
postojati ekonomsko-produktivni podsustav.


Tri važne institucije: Svjetski institut resursa, Svjetska
banka i ONU u svojim programima "Ambijent" i
"Razvoj" od 1986. na dalje, donose studije razvoja pod


nazivom "Pilot analize globalnog ekosustava", a za
2002. g. predviđen je program istraživanja pod radnim
naslovom "Milenium Ecosystems Assessment", s ambicioznim
programom o mogućnosti Zemlje da održi
odnose prirodnih i antropoloških sustava.


Na bazi novih spoznaja o funkcioniranju prirodnih
sustava i djelovanju čovjeka, ostaje za zaključiti da je
dramatičan utjecaj našeg ekonomsko-produktivnog podsustava
na globalni ekosustav. To proizlazi iz činjenice
što je energetski input uporabom fosilnih goriva (nafta,
plin i ugljen) u stalnom porastu, dokje globalna energetska
konverzija pomoću fotosinteze manje-više na istoj




ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 96     <-- 96 -->        PDF

razini. Iz tih razloga koncentracija ugljičnog dioksida i


ostalih štetnih plinova koji doprinose učinku staklenika i


globalnom zagrijavanju u stalnom je porastu.


Globalno povećanje temperature u posljednih 100


g. je za 0,6 °C što se ne čini mnogo, ali je na primjer godina
1998. s prosječnom temperaturom od 14,58 °C
najtoplija godina u stoljeću. To povećanje raste progresivno
od ekvatora prema polovima, gdje je povećanje
2-3 °C. Posljedice ovog povećanja su velike materijalne
štete uzrokovane meteorološkim promjenama.
Šume su najveća aktivna spremišta ugljika. One sadrže
oko 80 % nadzemnog ugljika (kojega ima 40 % od
ukupne količine na zemlji). Kapacitet šuma za prihvat
povećanja koncentracia ugljičnog dioksida u atmosferi
ovisi o njenoj produktivnost i o vremenu opadanja proizvodnje
biomase. U okviru globalnih klimatskih promjena
kojima se ne poznaju granice, šumarstvu su dodijeljeni
novi zadaci sve većih zahtjeva. Kao preventivne
mjere u svrhu redukcije negativnih djelovanja,
potrebno je sačuvati bioraznolikost ili gdje je potrebno
i moguće uspostaviti ga, favorizirajući strukturalnu i fitocenološku
raznovrsnost. Tako se postižu stabilniji
šumski ekosustavi s boljom biološkom funkcijom. Boljom
bioekološkom prilagodljivošću postiže se i veća
mogućnost "apsorpcije" bez trauma uzrokovanih klimatskim
promjenama. Ovaj zadatak nije lagan, jer prelazak
na novu ravnotežu prolazi kroz vrlo kompleksne
prirodne procese. Većina autora slaže se da je u svrhu
postizanja maksimalnih učinaka za povećanje kapaciteta
uskladištenja ugljika potrebno poduzimati adekvatne
uzgojno-tehničke zahvate u postojećim šumama
i paralelno podizati nove (plantaže s brzorastućim
vrstama).


U operativnim planovima potrebno je predvidjeti
pažljivo i prilagodljivo gospodarenje šumskim ekosustavima,
što zahtijeva sve brže promjene u biosferi, pa
će u idućim godinama sve više doći u iskušenje ljudski
kapacitet suradnje s prirodom.


Giuseppe M o d i c a : Hrast kilu jak - Quercus petreae
(Matt.) Liebl u Aspromontu


U južnoj i središnjoj Italiji rasprostranjenost hrasta
kitnjaka značajna je, iako je areal fragmentiran u odnosu
na prošlost. U razdoblju od 1955. do 1999. g. mnogi
su autori proučavali rasprostranjenost hrasta kitnjaka.
Inzistiralo se na procjeni uloge ove vrste u svrhu proizvodnje
drveta na napuštenim poljoprivrednim površinama
brežuljaka i planinskih obronaka, kao komponente
miješanih listača.


To je vrsta visoke tehnološke vrijednosti (autor
kaže kao lužnjak, orah ili jasen). Populacije kitnjaka na
jugu Italije imaju i velik značaj zbog velike biološke i
geološke raznolikosti.


Ovaj članak prilog je poznavanju vegetacije Aspromonta
(Kalabrija) i doprinosi poznavanju rasprostra


njenosti i stanišnih karakteristika kitnjaka u južnoj Italiji.
Informacije o učešću kitnjaka u Aspromontu oskudne
su, i samo djelomično precizne. Kao na ostalom dijelu
apeninskog poluotoka, njegova je rasprostranjenost
veća i kontinuirana. Zbog negativnog antropološkog
djelovanja (požari, pašarenje i iracionalno korištenje)
od nekadašnje populacije ostale su samo male grupe,
često sastavljene od samo nekoliko stabala. Dolaskom
Rimljana na ovo područje posebno je poremećena
ravnoteža između broja stanovništva i prirodnih resursa.
Rimljani su proveli strahovitu devastaciju šuma
zbog potrebe za drvetom i smolom koje su iz Kalabrije
odvozili putem Rima i sjevernih oblasti. U idućem razdoblju
nastavio se proces nestajanja šuma, a pašnjaci
su zauzimali sve veće površine. Glede udaljenosti tržišta,
drvo je smatrano kao besplatan proizvod, poklonjen
od prirode, a ne kao proizvod koji zahtijeva brigu
da bi se mogao reproducirati. Posljednji udarac odraslim
stablima hrasta zadan je za potrebe izrade željezničkih
pragova u poslijeratnom razdoblju (1948). Pastiri
su često sjekli stabla kako bi potencirali izbijanje
mladica za prehranu stoke (posebice koza).


Glede činjenice daje unutar sekcije Robur (Q. pubescens,
Q. petreae i Q. robur) vrlo česta pojava hibridizacije
zbog oprašivanja vjetrom, naglašena je (posebice
u najjužnijim dijelovima) velika morfološka raznolikost.
Q. robur i Q. petreae su lako razdvojive vrste,
dok između Q. petreae i Q. pubescens postoje mnoge
prelazne forme, često čisti hibridi koji mogu izazvati
konfuziju. Zbog toga je možda rasprostranjenost kitnjaka
na južnom dijelu poluotoka manja, sličnost kitnjaka
sa Q. delechampii vrlo velika.


Glavna istraživanja vršena su u Nacionalnom parku
Aspromonte, čija površina iznosi 76 000 ha u provinciji
Reggio Calabria. Istraživanjem su pronađeni brojni
panjevi debljine do 150 cm u nižim predjelima i tanji
panjevi u višim predjelima. To ukazuje na neracionalne
sječe, što je uz pašarenje te učestale požare dovelo do
fragmentiranja staništa kitnjaka na površine maksimalne
veličine do 10 ha i pojedinačna stara stabla na strmim
padinama.


Stanje tih stabala je vrlo loše, produkcija sjemena je
oskudna, a grane i vrhovi često su kresani. Visina stabala
je mala zbog hladnog i sjevernog vjetra. Zajedno s
kitnjakom tu se nalaze sporadično i stabla česmine, te
ostaci pošumljavanja sa P. laricio. Tlo je vrlo erodirano,
a u sloju grmlja Erca arborea sudjeluje sa preko
50 %. Autor navodi da su česte krade pojedinih stabala
većih promjera.


Zbog velike starosti stabala urod sjemena je oskudan,
što uz pašarenje otežava prirodnu obnovu. Potrebno
je primjenjivati zaštitno uzgojne zahvate. Treba isključiti
sječu svih odraslih stabala radi mogućnosti prirodnog
zasijavanja, zaštititi prirodno obnovljene površine
od pašarenja i zaštititi dio sloja grmlja koje ima za




ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 97     <-- 97 -->        PDF

VMimBL


Stanište kitnjaka u Aspromontu


Pogled na degradirani okoliš sa sporadičnim kitnjakom


štitnu funkciju, te stvoriti sjemenske baze sa stablima iz
tog staništa zbogi daljnjeg širenja autoktonog kitnjaka.


Šumska patologija:


Giorgio Mare si, Paolo Ambrosi, Fabio Angel
i, Paolo Capretti: Crvenjenje krošnje smreke


- Rizosphaera kalkhoffii (Bubak) u Trentinu.
Početkom proljeća 2000 g. u raznim predjelima
Trentina konstatirano je intenzivno crvenjenje krošanja
smreke - Picea abies (L.) Karst, što je izazvalo veliku
zabrinutost.


U suradnji s lokalnim šumskim servisom i šumskom
operativnom jedinicom Poljoprivrednog instituta (Adige),
sprovedena su istraživanja i ustanovljen napad gljive
Rizosphaera kalkhoffii na iglicama smreke u cijeloj
površini obuhvaćene zone. Ova je gljiva i prije uočena
u šumama Trentina, ali uvijek na pojedinačnim stablima
i nikad tako intenzivno i na tako velikoj površini.


U ovom članku autor opisuje promatranu simptomatologiju
i intrakciju između parazita i stanišno meteoroloških
čimbenika.


Na napadnutim lokacijama ustanovljenje intenzitet
napada i uzeti su uzorci grana za laboratorijsko istraži


Primjerak odraslog stabla u stjenovitom okružju


Stari primjerci kitnjaka na strmim kamenitim padinama


vanje. Opažanja su obavljena u travnju kada je uočen
napad i ponovljena u kolovozu. U laboratoriju su istražene
iglice razne starosti iz kojih su izdvojene kulture i
uzgojene u mraku na 20 °C radi istraživanja morfoloških
karakteristika nametnika. Na napadnutim iglicama
bile su vidljive, već u momentu uzimanja uzorka u šumi,
crne fruktifikacije izlaznih otvora stoma. Pod mikroskopom
je potvrđeno da se radi o piknidama crne
boje koje su specifične za rod Rhizosphaera. Ista pojava
primijetila se i kod iglica koje su u stavljene u vlažnu
komoru zelene i prividno zdrave.


Paraleleno su snimljeni meteorološki podaci iz stanice
Adige i to temperature prvih mjeseci 2000-te godine
te zadnje tomjesječje 1999. g. zbog usporedbe s
prosjecima posljednjih 10g.


Zaključeno je da prosječne temperature nisu mnogo
odstupale od desetogodišnjeg prosjeka, ali su se pojavljivala
topla razdoblja u trajanju od nekoliko dana (uzrokovana
toplim vjetrom "foehn"), nakon čega bi opet
zahladilo. Veće su razlike od prosječnih bile u povećanim
oborinama.


Ovaj parazit poznat je u Italiji od prije, a također i u
zoni Trentina. Napada smreku, a američki stručnjaci ga




ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 98     <-- 98 -->        PDF

Crvenjenje krošnje smreke


Novi izbojci na napadnutom stablu


opisuju kao patogena na vrstama Piceapungens, P. rubra
i P. engelmani, ali uglavnom kao štetnika rasadnika
i plantaža božičnih stabalaca. Kako su u ovom slučaju
najviše pogođena stabla u dubokim udolinama (često
uz vodotoke) na rubovima šuma, smatra se da je šteti
doprinijeo klimatski stres vezan ponavljanim promjenama
temperatura (zamrznute, a zatim toplim vjetrom
zahvaćene iglice), stoje naknadno pogodovalo napadu
parazita.


Promatrani simptomi ne predstavljaju realnu opasnost
za smreku, ali se mogu uvrstiti u one koje se u novije
vrijeme zbog posebnih meteoroloških stanja pojavljuju
sve češće, što će zahtijevati naknadna istraživanja.


Tommaso Anfodillo, Carlo U rb in at i: Sume
visokih područja u alpskom području -fizionomija,
ekologija i moguće promjene


S obzirom na razne prijelazne oblike, teško je utvrditi
gornju granicu šume. Predložene definicije mogu
se smatrati funkcionalnima u obilježavanju dinamike
tih sustava. Prelazak "guste"subalpske šume prema rijetkim
i diskontinuiranim Koerner (1998 g.) je svrstao
u tri granice:


gornja granica šume je linija koja obilježava gornji


dio kontinuirane šumske vegetacije


Sušenje napadnutih iglica


Piknidc gljive Rhizosphaera k.


gornja granica drveća je linija koja spaja gornji dio
grupe stabala (koje imaju oblik stabala i visinu veću
od tri metra)
gornja granica vrsta je linija koja spaja gornji dio
izoliranih drvenastih individua u zoni borbe za opstanak


Ove su granice uvjetovane raznim stanišnim čimbenicima
i antropološkim djelovanjem u obliku upotrebe
drveta i pašarenja te u novije vrijeme rekreativnom
aktivnošću. Promjene atmosferskog sadržaja također
utječu na strukturu i dinamiku tih šuma.


Sume visokih područja uz ambijenta Ino naturalističke
uloge, obavljaju i važne funkcije kao zaštita od
erozije i obrana od lavina. Gornja granica stabala ovisi


o prosječnoj temperaturi vegetacijskog razdoblja, koja
se kreće od 5,5-7,5 °C, a traje u prosjeku 5 mjeseci (od
svibnja do rujna). Najviše zone mogu se smatrati one
na visinama od 4 000-4 300 m n.v., što ovisi o geografskoj
širini. Ta se granica negdje spušta i na visinu
od 1 600-2 300 m n.v.
Odgovori na pitanje zašto jedna biljka na visokoj
nadmorskoj visini ne može poprimiti oblik stabla svode
se na nekoliko predpostavki:


zimska dehidracija dijela biljke koji je izvan snježnog
pokrivača, uzrokovane velikom hladnoćom i