DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 109 <-- 109 --> PDF |
IN MEMORIAM JANKO LACKOVIĆ (10. 4. 1928 - 4. 6. 2001) Janko Lacković rođenje 10. travnja 1928. g. u Plešivici, u osmeročlanoj zemljoradničkoj obitelji. Od 1959. g. živi sa svojom obitelji u Jastrebarskom. Odmah nakon dolaska u Jastrebarsko aktivno se uključuje u rad Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Godine 1980. postaje zapovjednikom Vatrogasnog saveza općine Jastrebarsko. Njegovim zalaganjem ostvaren je najveći napredak u razvoju zaštite od požara od Žumberka do Kupe. Posebnu brigu vodio je o osposobljavanju mladeži i usavršavanju vatrogasaca. Tijekom Domovinskog rata kao ratni zapovjednik pripremao je vatrogasne postrojbe za djelovanje u ratnim uvjetima, te opremio vatrogasne jedinice doniranom opremom i vozilima iz Austrije. Nositelj je brojnih priznanja i odlikovanja od kojih ističemo sljedeće: Spomenica Domovinskog rata, medalja civilne zaštite, titula počasnog predsjednika, povelja i plaketa Mirka Kolarića Skupštine hrvatske vatrogasne zajednice. Postigao je najviši čin Višeg vatrogasnog časnika. Dr. Joso Gračan ravnatelj Šumarskog instituta zadužio me da se u njegovo ime i u ime djelatnika te u svoje osobno oprostim s tobom. Šumarski institut bio je tvoj drugi dom od njegova osnivanja 1961. do 1979. godine. To je punih 18 godina stvaranja Instituta, 18 godina tvoje i naše mladosti. S ponosom možemo reći da si bio predvodnik organiziranja i realizacije suvremene rasadničke proizvodnje u Hrvatskoj. U rasadniku si bio radnik, predradnik, izuzetno dobar organizator proizvodnje, voditelj i primjenitelj mehanizacije. Znanstvena i tehnička dostignuća realizirao si u proiz vodnji šumskih sadnica i ukrasnog bilja listača i četinjača. Bio si izuzetno marljiv, odgovoran, pun ideja i realizator svih inovacija u rasadničkoj proizvodnji. Sadnice listača i četinjača, koje se broje u desecima milijuna, za koje su brinule tvoje ruke, rastu diljem Hrvatske, od Slavonije preko Gorskog kotara do Jadrana. To su već velika drveća i sastojine. Tihi povjetarac koji miluje njihovo lišće i iglice nosi ti poruku zahvalnosti za sav tvoj trud u rasadniku Šumarskog instituta i za tvoj doprinos unapređenju rasadničke proizvodnje u šumarstvu Hrvatske. Dragi naš Janko, bolno i ponosno stojimo ovdje uz tvoju suprugu, sina, snahu, kćer, zeta, unuke, rođake, susjede te mnogobrojne prijatelje. Došli smo svi, jer si ti naš. Kao što si ti nas smatrao tvojima, mi našom prisutnošću želimo pokazati da smo tvoji i zauvijek ćemo ostati s tobom i ti s nama. Do sada smo išli zajedno u koloni koja se zove život. Ti si stao. Časno i uzdignute glave koračao si i završio svoju dionicu. Providnost je htjela da izroniš iz rijeke života i uploviš u vječnost, prijeđeš u sjećanje, u dragu uspomenu. Zato je teško sakriti suze. Sada ti govorimo srcem, sada te pratimo dušom. Želim ti uputiti posljedni pozdrav i u ime užeg kruga prijatelja koji su brinuli o tebi u teškim danima bolesti; od liječnika i medicinskog osoblja do onih koji su svojom prisutnošću i malom pažnjom suosjećali s tobom i tvojom obitelji, koji su nastojali djelovati i moliti za tvoje zdravlje. Mi ovdje prisutni nećemo zaboraviti naše susrete. Nikada te nismo vidjeli Ijutitog ili neraspoloženog. Uvijek si bio ljubazan i srdačan kao pravi prijatelj. Posjedovao si veliko umijeće. Znao si pred nama sakriti svoju bol. Ostalo je samo ono stoje i realno bilo: tvoja vedrina, toplina tvog srca i neprolazan odsjaj tvoje duše. Tvoje tijelo pripada zemlji, tvoje srce će kucati zajedno s našima. Dragi naš Janko, hvala ti za sve što si nam podario. Hvala ti za svaki susret, za svaku lijepu riječ, za dobrotu srca i ljepotu duše. I dalje živiš u našim srcima i sjećanju. Miro Harapin |