DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2001 str. 109     <-- 109 -->        PDF

IN MEMORIAM


JANKO LACKOVIĆ (10. 4. 1928 - 4. 6. 2001)


Janko Lacković rođenje 10.
travnja 1928. g. u Plešivici, u osmeročlanoj
zemljoradničkoj obitelji.
Od 1959. g. živi sa svojom obitelji
u Jastrebarskom.


Odmah nakon dolaska u Jastrebarsko
aktivno se uključuje u rad
Dobrovoljnog vatrogasnog društva.
Godine 1980. postaje zapovjednikom
Vatrogasnog saveza općine Jastrebarsko.
Njegovim zalaganjem
ostvaren je najveći napredak u razvoju
zaštite od požara od Žumberka
do Kupe. Posebnu brigu vodio je o
osposobljavanju mladeži i usavršavanju
vatrogasaca. Tijekom Domovinskog
rata kao ratni zapovjednik
pripremao je vatrogasne postrojbe
za djelovanje u ratnim uvjetima, te
opremio vatrogasne jedinice doniranom
opremom i vozilima iz Austrije.
Nositelj je brojnih priznanja i
odlikovanja od kojih ističemo sljedeće:
Spomenica Domovinskog rata,
medalja civilne zaštite, titula počasnog
predsjednika, povelja i plaketa
Mirka Kolarića Skupštine hrvatske
vatrogasne zajednice. Postigao
je najviši čin Višeg vatrogasnog
časnika.


Dr. Joso Gračan ravnatelj Šumarskog
instituta zadužio me da se
u njegovo ime i u ime djelatnika te
u svoje osobno oprostim s tobom.
Šumarski institut bio je tvoj drugi
dom od njegova osnivanja 1961. do
1979. godine. To je punih 18 godina
stvaranja Instituta, 18 godina
tvoje i naše mladosti. S ponosom
možemo reći da si bio predvodnik
organiziranja i realizacije suvremene
rasadničke proizvodnje u Hrvatskoj.
U rasadniku si bio radnik, predradnik,
izuzetno dobar organizator
proizvodnje, voditelj i primjenitelj
mehanizacije. Znanstvena i tehnička
dostignuća realizirao si u proiz


vodnji šumskih sadnica i ukrasnog
bilja listača i četinjača. Bio si izuzetno
marljiv, odgovoran, pun ideja
i realizator svih inovacija u rasadničkoj
proizvodnji.


Sadnice listača i četinjača, koje
se broje u desecima milijuna, za
koje su brinule tvoje ruke, rastu diljem
Hrvatske, od Slavonije preko
Gorskog kotara do Jadrana. To su
već velika drveća i sastojine. Tihi
povjetarac koji miluje njihovo lišće
i iglice nosi ti poruku zahvalnosti
za sav tvoj trud u rasadniku Šumarskog
instituta i za tvoj doprinos
unapređenju rasadničke proizvodnje
u šumarstvu Hrvatske.


Dragi naš Janko, bolno i ponosno
stojimo ovdje uz tvoju suprugu,
sina, snahu, kćer, zeta, unuke, rođake,
susjede te mnogobrojne prijatelje.
Došli smo svi, jer si ti naš. Kao
što si ti nas smatrao tvojima, mi
našom prisutnošću želimo pokazati
da smo tvoji i zauvijek ćemo ostati
s tobom i ti s nama.


Do sada smo išli zajedno u koloni
koja se zove život. Ti si stao.
Časno i uzdignute glave koračao si
i završio svoju dionicu. Providnost


je htjela da izroniš iz rijeke života i
uploviš u vječnost, prijeđeš u sjećanje,
u dragu uspomenu. Zato je teško
sakriti suze. Sada ti govorimo
srcem, sada te pratimo dušom.


Želim ti uputiti posljedni pozdrav
i u ime užeg kruga prijatelja
koji su brinuli o tebi u teškim danima
bolesti; od liječnika i medicinskog
osoblja do onih koji su svojom
prisutnošću i malom pažnjom
suosjećali s tobom i tvojom obitelji,
koji su nastojali djelovati i moliti za
tvoje zdravlje.


Mi ovdje prisutni nećemo zaboraviti
naše susrete. Nikada te nismo
vidjeli Ijutitog ili neraspoloženog.
Uvijek si bio ljubazan i srdačan
kao pravi prijatelj. Posjedovao si
veliko umijeće. Znao si pred nama
sakriti svoju bol. Ostalo je samo ono
stoje i realno bilo: tvoja vedrina, toplina
tvog srca i neprolazan odsjaj
tvoje duše. Tvoje tijelo pripada
zemlji, tvoje srce će kucati zajedno s
našima.


Dragi naš Janko, hvala ti za sve
što si nam podario. Hvala ti za svaki
susret, za svaku lijepu riječ, za
dobrotu srca i ljepotu duše. I dalje
živiš u našim srcima i sjećanju.


Miro Harapin