DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/2001 str. 96     <-- 96 -->        PDF

KNJIGE I ČASOPISI


MONTI E BOSCHI


(talijanski časopis za ekologiju i tehniku primijenjenu na šume i planinski okoliš)


Iz broja 2, ožujak-travanj 2001. izdvajamo sljedeće
priloge:
Giuseppe di C r o c e Šume i provedba Protokola
iz Kyota


Šesta konferencija članica potpisnica konvencije o
klimatskim promjenama održana je u Hagu 13. studenoga
2000. g. Predstavnici država nastojali su doći do
zaključka u svezi s aktualnim stanjem Protokola iz
Kyota prihvaćenog 1997. g., koji obvezuje industrijske
zemlje da smanje emisije ugljičnoga dioksida i ostalih
štetnih plinova, koji su odgovorni za učinak staklenika.


Od 1997. g. do danas emisije štetnih plinova smanjene
su za 6 %, ali to nije rezultat preuzetih obveza,
jer je na primjer Italija povećala emisije za 4 %, a SAD
čak 11 %. Pozitivni rezultat proizišao je iz ekonomskog
kolapsa Rusije i Ukrajne, što je rezultiralo smanjenjem
emisije za 36 %.


U toj međunarodnoj raspravi naglašena je uloga šuma
koje svojim mehanizmima prilagodbe omogućavaju
nekim državama smanjenje emisije štetnih plinova,
bez reduciranja njihovih izvora. Tu je uključena i važnost
trgovačke razmjene drveta između zemalja u tranziciji
i razvijenih industrijskih zemalja. Tako države
koje su u ekonomskoj krizi, praktički mogu prodati
svoju kvotu "prava na zagađenje", državama koje ne
uspijevaju održati određene okvire. Drugi način pribavljanja
kvota mogao bi biti i realizacija projekata obnova
šuma u zemljama u razvoju.


SAD, Japan, Kanada i Australija predložile su u
Hagu da se Amazonska prašuma i druge prirodne zone
smatraju "apsorbirajućim bunarima" ugljičnog dioksida,
ali se Europska unija suprotstavila tom prijedlogu,
smatrajući da bi to bilo samo opravdanje industrijskim
zemljama za izostanak stvarnog smanjenja emisija
štetnih plinova.


Također postoji rizik da se u traženju mogućnosti za
kupnju kvota posjeku prirodni kompleksi šuma i posade
plantaže, koje nikako ne mogu nadoknaditi prirodni
ambijent i sačuvati biodiverzitet. Primjer je japanska
firma Tokyo Electric Power Company, koja je u Tasmaniji
investirala 100 mil DEM za 3 000 ha plantaža
eukaliptusa, postigavši na taj način pravo na kvote po
protokolu iz Kyota, uz cijenu uništenja jedne od najljepših
šuma te zone.


Očito je, da još ne postoji znanstvena osnova za
neku politiku nepobitnog smanjenja emisija štetnih pli


nova bez ograničenja njihovih izvora, no ipak na svijetskoj
razini postoji akcijsko tržište kvotama.


Na internacionalnom planu mnogi stručnjaci, među
kojima ima i poznatih talijanskih istraživača, bave se
tom problematikom. Postignuti rezultati u istraživanju
često su kontradiktorni. Tako se na primjer po nekim
saznanjima dovodi u pitanje pozitivan gnojidbeni učinak
ugljičnog dioksida na šumske ekosustave. Naglašena
je potreba detaljnog istraživanja kapaciteta šumskih
ekosustava za apsorpciju ugljičnog dioksida. U toj
neizvjesnoj situaciji ostaje ipak potreba za zaštitu i čuvanje
postojećih prirodnih šuma, koje sigurno jamče
veću mogućnost "uskladištenja" ugljičnog dioksida u
dužem razdoblju. Osim toga, prirodne šume posjeduju
veću razinu biodiverziteta kojega je potrebno očuvati.


Činjenica je, da su emisije štetnih plinova problem
tehnološki razvijene zapadne kulture, i njeno rješenje
treba naći unutar tehnologije koja gaje i prouzročila, a
to je neodgodiva obveza kako bi se osigurala kvaliteta
života sadašnjih i budućih generacija.


Šumska patologija
Nikola L u c h i : Osvrt na askomicete, parazite na
bukovo drvo


Bukva, jedna od najraširenijih vrsta Italije uglavnom
je stabilnog fitosanitarnog stanja, no u posljednje
vrijeme lokalizirana su oboljenja koja uzrokuju slabljenje
i odumiranje pojedinih stabala. Najeklatantniji slučajevi
registrirani su u Kalabriji i Siciliji (Granata
1994, Moriondo 1999 i Paoletti 1999). Te pojave pripisuju
se zajedničkom djelovanju biotskih i abiotskih
čimbenika koji dovode vegetaciju u krizno stanje. Posebno
je izvjesno da su tu pronađene gljive Ascomycetes,
koje žive na drvetu ili u razini panja ili krošnje, a
koje se posebno manifestiraju kada je biljka izložena
nepovoljnom vodnom režimu.


U ovom članku autor iznosi prisutnost nekih gljiva
na deblu i granama oslabljenih stabala bukve.


Ispitivanja su vršena na nekim zonama Apenina u
Kalabriji i Toskani. Proučavani organizmi spadaju u
porodicu Xylariaceae i to: Biscogniauxia nummularia,
Hypoxylonfragiforme, Kretzschmaria {Ustulind) deusta,
Xylaria polymorpha i iz porodice Diatrypaceae vrsta
Diatrype disciformis.


Ove gljive sazrijevanjem askospora proizvode krastaste
deformacije na napadnutim dijelovima biljke.




ŠUMARSKI LIST 7-8/2001 str. 97     <-- 97 -->        PDF

Prepoznavanje ovih mikroorganizama vršeno je na teAutor
u daljnjem tekstu daje opis ovih mikroorganimelju
morfoloških karakteristika askospora uspoređezama
s osnovnim karakteristikama (oblik i veličina)
nih s podacima iz literature (Miller 1961, Rogers askospora, kao i oblike oštećenja koja prouzrokuju.
1996).-(vidi slike)


Slika 1. Biscogniauxia nummularia na grani bukvo


Slika 3. Diatrype disciformis na grani bukve


U talijanskoj fitopatološkoj literaturi ove gljive su
slabo prisutne. One u pravilu ne predstavljaju poseban
problem za zdravstveno stanje biljaka, ali u bukovim
sastojinama mogu u određenim okolnostima odigrati
ulogu blagih patogena, koji su prije svega uzročnici dekompozicije
drveta. U većini slučajeva njihovo negativno
djelovanje povezano je sa sušenjem krošnje, odumiranjem
i rušenjem stabla. Opasnosti od tih vrsta gljiva
ne bi trebalo zanemariti u zonama gdje postoje uvjeti
za nepovoljno hidrološko stanje, koje uzrokuje slabljenje
fiziologije stabala i stvara uvijete za napad gljiva.


Michele Palmas: Korisna metoda za racionalizaciju
visine skidanja pluta u šumama hrasta plutnjaka
ii povećanje proizvodnje


Glavni problemi koji se odnose na šume hrasta plutnjaka
(Querem suber L.) u Italiji i Sardiniji su:


-
slaba gustoća sastojina,
nedostatak prirodnog obnavljanja (pašarenje, neadekvatna
upotreba traktora i nestručno gospodarenje),


Slika 2. Hypoxylon fragiforme napad na grani bukve


Slika 4. Bukov panj zaražen gljivom Kretzschmaria (Ustulina)
deusta


-
veliki broj požara i
loša briga o postojećim šumama i sadnji na novim
odgovarajućim površinama
U ovom članku autor obrađuje probleme vezane za
visinu prvog skidanja sloja pluta (demaschiatura), kao i
svih ostalih redovitih guljenja pluta (decortica).


Osnovna načela ovih radnja bazirana su na pravilu
da se sa stabla skida ona površina pluta, koja osigurava
da se pritom ne ugrozi vitalnost stabla. Zbog toga površina
debla s kojega se skida kora je ona koju stablo
može podnijeti, a da se njegovo stanje ne ugrozi te da
je sposobno u daljnjem razdoblju osigurati redovitu
proizvodnju pluta. To je normalna površina čija je visina
proporcionalna promjeru stabla na prsnoj visini
(130 cm od tla). Taj koeficijent (coefficiente di decorti-
ca-Cd) je konstanta koja pomnožena s opsegom stabla
zajedno s korom, mjerena na prsnoj visini, daje optimalnu
visinu skidanja kore. U idućim skidanjima kore
koeficijent može ostati nepromijenjen, ili se može povećati
ili smanjiti, o čemu odlučuju posebni eksperti.




ŠUMARSKI LIST 7-8/2001 str. 98     <-- 98 -->        PDF

Ti su koeficijenti u Italiji dosta niski 1,4-2,0, za razliku
od Portugala, gdje poprimaju vrijednosti od 2-3.


Pluto je materijal biljnog porijekla sastavljen od
stanica koje čine molekule suberina i voštanih tvari
slojevite strukture. Ovogodišnji sloj raste iznad prošlogodišnjeg
tvoreći finu strukturu , male specifične težine,
velike elastičnosti i savitljivosti. Pluto je nepropusno
za tekućine i plinove, niskog je stupnja zapaljivosti
i dugotrajno zbog otpornosti na vanjske čimbenike i
mikroorganizme. Osim toga posjeduje veliki kapacitet
izolacije ambijenta.


Osim ovih karakteristika važno je da je pluto obnovljiv
materijal koji ne zagađuje okolinu a za Sardiniju
predstavlja važan strateški materijal.


Hrast plutnjak u ovom napuštenom i brdskom području
predstavlja važnu vrstu za izgled okoliša, a
osim toga osigurava visoke prihode te bi o njemu trebalo
voditi posebnu brigu.


Italija proizvdi godišnje oko 14 000 tona pluta na
120 000 ha površine. U 1991. g. u Italiji je postojalo 156
poduzeća sa preko 2 000 zaposlenih radnika, a fakturiranje
iznos od 141 milijarde lira. Po nekim procjenama,
samo bi Sardinija mogla imati gotovo 1,5 mil. ha zemljišta
koje bi odgovaralo kao stanište za hrast plutnjak, a
takvih površina ima gotovo isto toliko i na kontinentalnom
dijelu Italije, što daje plutnjaku značenje na nacionalnom
planu. Za stvaranje takvog programa potrebno
je osiguravati izvore financiranja za idućih 30 g.
Upravo zbog toga što je taj program kompatibilan s
ambijentom tirenske obale, juga Italije i otoka, a osigurava
prihod od 4 t po ha ili 3-4 mil. lira po ha godišnje,
ovaj projekt poprima sve veće značenje. Vlasnici šuma
koji su uglavnom odsutni trebaju osnovati "udruženje
proizvođača pluta" te na taj način zaštititi svoje
interese, a isto tako doprinijeti provedbi tehničkih,
ekonomskih i ekoloških mjera. Predviđeno je školovanje
kadrova i to ekspertnih tehničara za pluto i kvalificiranih
radnika za skidanje pluta. Na ovaj bi se način
omogućilo provođenje zakona o visini i načinu skidanja
pluta i doprinijelo kvaliteti i vitalnosti šuma hrasta plutnjaka.


Antonio Šarac ino, Vittorio Leone: Strategija
preživljavanja požara i poslijepožarna obnova u
mediteranskom području - primjer alepskog bora


Vegetacija mediteranskog područja izložena je čestim
sezonskim požarima. U toj zoni registrirano je godišnje
oko 50 000 požara na 600 000 ha površine, a to
je gotovo dvostruka površiina u odnosu na 70-te godine.
Od te površine, gotovo se trećina odnosi na šume
alepskog bora (P halepensis).


U mediteranskom području šumski su požari uglavnom
antropološkog porijekla, socijalno-ekonomske
motivacije. Sve je više požara namjerno iniciranih, kao
i onih koji imaju velik negativni učinak na šumske ce


noze, pogotovo kad se ponavljaju u kraćim intervalima
na istim površinama.


U Italjji se ulažu velika tehnička i ekonomska sredstva
na gašenje požara, dok su sredstva za preventivne
mjere neznatna.


Opožarene površine teško se obnavljaju uz velike
troškove i negativne ekološke posljedice.


U ovom članku autor je obradio strategiju preživljavanja
biljaka alepskog bora i metode obnove opožarenih
površina.


Poslije požara vegetacija se obnavlja na dva načina
i to:


vegetativnim putem iz spavajućih pupova koji su


ostali sačuvani na panjevima, korijenju ili drugim


podzemnim dijelovima (Q. ilex) ili sjemenjem koje


je ostalo sačuvano na terenu ili na krošnji (P hale


pensis).


Kod alepskog bora gdje je češer zatvoren, iako je
sjeme već zrelo, često se sačuva klijavost. To predstavlja
veliku zalihu sjemena u krošnji debla koja poslije
požara dospije na tlo, pa je klijavost relativno dobro
sačuvana. Ovu kvalitetu ne posjeduju ostale vrste
borova, te se smatra da je ona kod alepskog bora
evolutivnog karaktera, kao zaštita protiv suhih i vrućih
vjetrova mediterana. Pored toga, češer alepskog bora
je zatvoren i sjemenke su obavijene čvrstim, nepropusnim
i na temperaturu dosta otprnim ovoj em.


Klijavost sjemana alepskog bora nastupa s jesenskim
kišama i produžuje se kroz cijelu zimu nakon
prolaza požara. Znatna količina sjemena (1/3) dospije
na tlo već u prvih 10 dana nakon požara.


Sjeme alepskog bora optimalno klija pri temperaturi
od oko 19 °C u jesensko-zimskom razdoblju, kada
vlažnost tla i temperatura pogoduju razvoju mlade biljke
prije nastupajućeg sušnog razdoblja.


Za vrijeme požara sjemenke su izložene visokoj
temperaturi koja ne djeluje povoljno na klijavost, te se
smatra daje prag smrtnosti temperatura od 150 °C za


Slika 5. Obnova alepskog bora dvije godine nakon požara u blizini
matičnog stabla, koje je posječeno 16 mjeseci nakon požara




ŠUMARSKI LIST 7-8/2001 str. 99     <-- 99 -->        PDF

sjemenke koje nisu zaštićene ljuskama češera. Pri visokoj
temperaturi češer snažno eksplodira i sjeme se razleti
nošeno vitlanjem zraka, koje se javlja prilikom
požara, i tako dosegne udaljenosti gdje temperatura
nije smrtonosna. Ako pak sjeme nije izbačeno, ostane
dobro zaštićeno, jer ljuske češera tvore čvrstu zaštitu
protiv visoke temperature.


Sve u svemu, alepski bor ne spada u pirofite, ali
ipak dosta dobro podnosi okolnosti požara i brzo naseljava
opožarene površine, zahvaljujući laganom sjemenu
(s krilcima) koje je nošeno vjetrom u stanju doseći
velike udaljenosti od matičnog stabla.


Uslijed izgorene krošnje koju kiša zajedno s karboniziranim
dijelovima grana ispere na tlo oko svakog
debla, formira se crni krug koji ima površinu tlocrta
krošnje. U prvim godinama nova vegetacija je intenzivnija
izvan crnog kruga, da bi nakon dužeg vremena
biljke unutar kruga bile bolje razvijene od drugih.


Poslije požara potrebno je postupati po sljedećim
pravilima:


prije prve zime poslije požara treba ukloniti izgore


na stabla, ako je naplođenost sjemenkama alepskog


bora najmanje 3 sjemenke po metru kvadratnom, ili


na kraju drugog vegetacijskog razdoblja ako je oko


1,5 sjemenki po metru kvadratnom,


djelomično oštećena stabla, iako će biti izložena na


padu skolitida, treba zadržati još jedno vrijeme jer


su aktivni izvori zasijavanja,


-
uporabu mehaničkih sredstava ograničiti samo na
predviđene piste,
granjevinu po mogućnosti samljeti radi bržeg truljenja,
posebnu pozornost treba posvetiti obnovi oko panjeva
matičnih stabala, jer to predstavlja "jezgru"
buduće vegetacije,
plantažni se uzgoj ne preporuča, jer ne omogućava
biodiverzitet,
u izuzetnim slučajevima gdje je pokrivenost sjemena
mala (oko 0,6 sjemenki po metru kvadratnom)
preporuča se u rasadniku uzgojiti sadni materijal iz
sjemena dobivenog od češera koji su ostali na krošnji
iza požara (prepoznaju se po sivoj boji),
-
preporuča se i uzgoj sadnica na supstratu sa sadržajem
svijetlog pepela koji proizlazi iz biomase skupljene
ispod velikih borovih stabala, kako bi se moglo
selekcionirati sadnice prikladne za rast u specifičnim
uvjetima.
Maurizio Mulas, Emanuele Cauli, Ana Helena
Dias Francesconi: Vrednovanje divljih oblika
masline za šumski uzgoj


U ovom članku autori su obradili mogućnost šire primjene
divlje forme masline (Olea europaea L var. sylvestris
ili Olea europaea var. oleaster) kao šumske vrste.


Maslina zauzima šire prostore mediteranskog bazena,
tvoreći prirodne višestoljetne šume i makije.


Po nekim autorima iz ove divlje forme masline uzgojena
je kultivirana maslina, dok drugi autori tvrde da
su ove šume masline nastale prirodnim širenjem i divljanjem
kultivirane masline.


Morfološke razlike očituju se u sljedećim karakteri


stikama:
manja dlakavost donje strane lista, što joj daje više
intenzivnu zelenu boju,


kora u pravilu znatno tamnija i hrapavija kod pitome
masline,


-
cvjetanje cvjetova i sazrijevanje plodova je kasnije,
-
cvjetne su rese raznih dimenzija, ali često velike i
razgranate,
plodovi su mali i vrlo mali, u grozdovima većim
nego kod obične masline,
deblo je nepravilnog oblika, rijetko kad uspravno i
nepravilnog presjeka,
-
stablo naraste do 15 m visine i 60 cm debljine
-
doživi starost od 200-300 g.
U Sardiniji, gdje je maslina vrlo raširena, predstavljena
je u mnogo oblika koji se razlikuju po izgledu, obliku
krošnje i posebice nijansama boje lišća. U Sardiniji
je normalno rasprostranjena na visini od 400-500 m, a
na povoljnim terenima i do 800 m n.v. Hladnoća je limitirajući
čimbenik njenog rasprostranjenja.
Ne postoji tradicija u uzgoju i kontroli šuma divlje
masline. Drvo se upotrebljava za ogrijev, ali je i inače
posebno cijenjeno u finom stolarstvu za izradu drvne
galanterije, suvenira i skulptura, kao i za tokarenje i
izradu skupog parketa. Drvo se teško pili i obraduje, a
zbog nepravilne strukture ne može se ljuštiti, ali se
može raditi rezani furnir. Nepravilna struktura i lijepa
smeđasto-siva boja daju izrađenim predmetima posebnu
vrijednost.
Iako su mnoge sadnice masline upotrijebljene za
programe pošumljavanja, ne postoji selekcija s biološkim
i tehničkim karakteristikama za produkciju drvnih
sortimenata. Zbog toga su tijekom 1997-1999. g. ustanovljene
zone promatranja na Sardiniji, gdje su obilježena
74 matična stabla i to 5-15 stabala sa svake promatrane
zone. Za svako stablo ustanovljena je lista na
kojoj su evidentirane sve morfološke, biološke i ekološke
karakteristike.
Na toj osnovi nakon dugog promatranja svih relevantnih
čimbenika moći će se doći do značajnih saznanja o
klijavosti, rastu, obliku ploda i lista. Posebna pozornost
je posvećena obliku debla matičnih stabala, da bi se
selekcijom dobio materijal koji bi bio prikladan za
šumski uzgoj na velikim površinama, koje obzirom na
tlo, klimu i mediteranski ambijent odgovaraju ovoj vrsti.


Frane Grospić dipl. ing.