DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/2001 str. 96 <-- 96 --> PDF |
KNJIGE I ČASOPISI MONTI E BOSCHI (talijanski časopis za ekologiju i tehniku primijenjenu na šume i planinski okoliš) Iz broja 2, ožujak-travanj 2001. izdvajamo sljedeće priloge: Giuseppe di C r o c e Šume i provedba Protokola iz Kyota Šesta konferencija članica potpisnica konvencije o klimatskim promjenama održana je u Hagu 13. studenoga 2000. g. Predstavnici država nastojali su doći do zaključka u svezi s aktualnim stanjem Protokola iz Kyota prihvaćenog 1997. g., koji obvezuje industrijske zemlje da smanje emisije ugljičnoga dioksida i ostalih štetnih plinova, koji su odgovorni za učinak staklenika. Od 1997. g. do danas emisije štetnih plinova smanjene su za 6 %, ali to nije rezultat preuzetih obveza, jer je na primjer Italija povećala emisije za 4 %, a SAD čak 11 %. Pozitivni rezultat proizišao je iz ekonomskog kolapsa Rusije i Ukrajne, što je rezultiralo smanjenjem emisije za 36 %. U toj međunarodnoj raspravi naglašena je uloga šuma koje svojim mehanizmima prilagodbe omogućavaju nekim državama smanjenje emisije štetnih plinova, bez reduciranja njihovih izvora. Tu je uključena i važnost trgovačke razmjene drveta između zemalja u tranziciji i razvijenih industrijskih zemalja. Tako države koje su u ekonomskoj krizi, praktički mogu prodati svoju kvotu "prava na zagađenje", državama koje ne uspijevaju održati određene okvire. Drugi način pribavljanja kvota mogao bi biti i realizacija projekata obnova šuma u zemljama u razvoju. SAD, Japan, Kanada i Australija predložile su u Hagu da se Amazonska prašuma i druge prirodne zone smatraju "apsorbirajućim bunarima" ugljičnog dioksida, ali se Europska unija suprotstavila tom prijedlogu, smatrajući da bi to bilo samo opravdanje industrijskim zemljama za izostanak stvarnog smanjenja emisija štetnih plinova. Također postoji rizik da se u traženju mogućnosti za kupnju kvota posjeku prirodni kompleksi šuma i posade plantaže, koje nikako ne mogu nadoknaditi prirodni ambijent i sačuvati biodiverzitet. Primjer je japanska firma Tokyo Electric Power Company, koja je u Tasmaniji investirala 100 mil DEM za 3 000 ha plantaža eukaliptusa, postigavši na taj način pravo na kvote po protokolu iz Kyota, uz cijenu uništenja jedne od najljepših šuma te zone. Očito je, da još ne postoji znanstvena osnova za neku politiku nepobitnog smanjenja emisija štetnih pli nova bez ograničenja njihovih izvora, no ipak na svijetskoj razini postoji akcijsko tržište kvotama. Na internacionalnom planu mnogi stručnjaci, među kojima ima i poznatih talijanskih istraživača, bave se tom problematikom. Postignuti rezultati u istraživanju često su kontradiktorni. Tako se na primjer po nekim saznanjima dovodi u pitanje pozitivan gnojidbeni učinak ugljičnog dioksida na šumske ekosustave. Naglašena je potreba detaljnog istraživanja kapaciteta šumskih ekosustava za apsorpciju ugljičnog dioksida. U toj neizvjesnoj situaciji ostaje ipak potreba za zaštitu i čuvanje postojećih prirodnih šuma, koje sigurno jamče veću mogućnost "uskladištenja" ugljičnog dioksida u dužem razdoblju. Osim toga, prirodne šume posjeduju veću razinu biodiverziteta kojega je potrebno očuvati. Činjenica je, da su emisije štetnih plinova problem tehnološki razvijene zapadne kulture, i njeno rješenje treba naći unutar tehnologije koja gaje i prouzročila, a to je neodgodiva obveza kako bi se osigurala kvaliteta života sadašnjih i budućih generacija. Šumska patologija Nikola L u c h i : Osvrt na askomicete, parazite na bukovo drvo Bukva, jedna od najraširenijih vrsta Italije uglavnom je stabilnog fitosanitarnog stanja, no u posljednje vrijeme lokalizirana su oboljenja koja uzrokuju slabljenje i odumiranje pojedinih stabala. Najeklatantniji slučajevi registrirani su u Kalabriji i Siciliji (Granata 1994, Moriondo 1999 i Paoletti 1999). Te pojave pripisuju se zajedničkom djelovanju biotskih i abiotskih čimbenika koji dovode vegetaciju u krizno stanje. Posebno je izvjesno da su tu pronađene gljive Ascomycetes, koje žive na drvetu ili u razini panja ili krošnje, a koje se posebno manifestiraju kada je biljka izložena nepovoljnom vodnom režimu. U ovom članku autor iznosi prisutnost nekih gljiva na deblu i granama oslabljenih stabala bukve. Ispitivanja su vršena na nekim zonama Apenina u Kalabriji i Toskani. Proučavani organizmi spadaju u porodicu Xylariaceae i to: Biscogniauxia nummularia, Hypoxylonfragiforme, Kretzschmaria {Ustulind) deusta, Xylaria polymorpha i iz porodice Diatrypaceae vrsta Diatrype disciformis. Ove gljive sazrijevanjem askospora proizvode krastaste deformacije na napadnutim dijelovima biljke. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2001 str. 97 <-- 97 --> PDF |
Prepoznavanje ovih mikroorganizama vršeno je na teAutor u daljnjem tekstu daje opis ovih mikroorganimelju morfoloških karakteristika askospora uspoređezama s osnovnim karakteristikama (oblik i veličina) nih s podacima iz literature (Miller 1961, Rogers askospora, kao i oblike oštećenja koja prouzrokuju. 1996).-(vidi slike) Slika 1. Biscogniauxia nummularia na grani bukvo Slika 3. Diatrype disciformis na grani bukve U talijanskoj fitopatološkoj literaturi ove gljive su slabo prisutne. One u pravilu ne predstavljaju poseban problem za zdravstveno stanje biljaka, ali u bukovim sastojinama mogu u određenim okolnostima odigrati ulogu blagih patogena, koji su prije svega uzročnici dekompozicije drveta. U većini slučajeva njihovo negativno djelovanje povezano je sa sušenjem krošnje, odumiranjem i rušenjem stabla. Opasnosti od tih vrsta gljiva ne bi trebalo zanemariti u zonama gdje postoje uvjeti za nepovoljno hidrološko stanje, koje uzrokuje slabljenje fiziologije stabala i stvara uvijete za napad gljiva. Michele Palmas: Korisna metoda za racionalizaciju visine skidanja pluta u šumama hrasta plutnjaka ii povećanje proizvodnje Glavni problemi koji se odnose na šume hrasta plutnjaka (Querem suber L.) u Italiji i Sardiniji su: - slaba gustoća sastojina, nedostatak prirodnog obnavljanja (pašarenje, neadekvatna upotreba traktora i nestručno gospodarenje), Slika 2. Hypoxylon fragiforme napad na grani bukve Slika 4. Bukov panj zaražen gljivom Kretzschmaria (Ustulina) deusta - veliki broj požara i loša briga o postojećim šumama i sadnji na novim odgovarajućim površinama U ovom članku autor obrađuje probleme vezane za visinu prvog skidanja sloja pluta (demaschiatura), kao i svih ostalih redovitih guljenja pluta (decortica). Osnovna načela ovih radnja bazirana su na pravilu da se sa stabla skida ona površina pluta, koja osigurava da se pritom ne ugrozi vitalnost stabla. Zbog toga površina debla s kojega se skida kora je ona koju stablo može podnijeti, a da se njegovo stanje ne ugrozi te da je sposobno u daljnjem razdoblju osigurati redovitu proizvodnju pluta. To je normalna površina čija je visina proporcionalna promjeru stabla na prsnoj visini (130 cm od tla). Taj koeficijent (coefficiente di decorti- ca-Cd) je konstanta koja pomnožena s opsegom stabla zajedno s korom, mjerena na prsnoj visini, daje optimalnu visinu skidanja kore. U idućim skidanjima kore koeficijent može ostati nepromijenjen, ili se može povećati ili smanjiti, o čemu odlučuju posebni eksperti. |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2001 str. 98 <-- 98 --> PDF |
Ti su koeficijenti u Italiji dosta niski 1,4-2,0, za razliku od Portugala, gdje poprimaju vrijednosti od 2-3. Pluto je materijal biljnog porijekla sastavljen od stanica koje čine molekule suberina i voštanih tvari slojevite strukture. Ovogodišnji sloj raste iznad prošlogodišnjeg tvoreći finu strukturu , male specifične težine, velike elastičnosti i savitljivosti. Pluto je nepropusno za tekućine i plinove, niskog je stupnja zapaljivosti i dugotrajno zbog otpornosti na vanjske čimbenike i mikroorganizme. Osim toga posjeduje veliki kapacitet izolacije ambijenta. Osim ovih karakteristika važno je da je pluto obnovljiv materijal koji ne zagađuje okolinu a za Sardiniju predstavlja važan strateški materijal. Hrast plutnjak u ovom napuštenom i brdskom području predstavlja važnu vrstu za izgled okoliša, a osim toga osigurava visoke prihode te bi o njemu trebalo voditi posebnu brigu. Italija proizvdi godišnje oko 14 000 tona pluta na 120 000 ha površine. U 1991. g. u Italiji je postojalo 156 poduzeća sa preko 2 000 zaposlenih radnika, a fakturiranje iznos od 141 milijarde lira. Po nekim procjenama, samo bi Sardinija mogla imati gotovo 1,5 mil. ha zemljišta koje bi odgovaralo kao stanište za hrast plutnjak, a takvih površina ima gotovo isto toliko i na kontinentalnom dijelu Italije, što daje plutnjaku značenje na nacionalnom planu. Za stvaranje takvog programa potrebno je osiguravati izvore financiranja za idućih 30 g. Upravo zbog toga što je taj program kompatibilan s ambijentom tirenske obale, juga Italije i otoka, a osigurava prihod od 4 t po ha ili 3-4 mil. lira po ha godišnje, ovaj projekt poprima sve veće značenje. Vlasnici šuma koji su uglavnom odsutni trebaju osnovati "udruženje proizvođača pluta" te na taj način zaštititi svoje interese, a isto tako doprinijeti provedbi tehničkih, ekonomskih i ekoloških mjera. Predviđeno je školovanje kadrova i to ekspertnih tehničara za pluto i kvalificiranih radnika za skidanje pluta. Na ovaj bi se način omogućilo provođenje zakona o visini i načinu skidanja pluta i doprinijelo kvaliteti i vitalnosti šuma hrasta plutnjaka. Antonio Šarac ino, Vittorio Leone: Strategija preživljavanja požara i poslijepožarna obnova u mediteranskom području - primjer alepskog bora Vegetacija mediteranskog područja izložena je čestim sezonskim požarima. U toj zoni registrirano je godišnje oko 50 000 požara na 600 000 ha površine, a to je gotovo dvostruka površiina u odnosu na 70-te godine. Od te površine, gotovo se trećina odnosi na šume alepskog bora (P halepensis). U mediteranskom području šumski su požari uglavnom antropološkog porijekla, socijalno-ekonomske motivacije. Sve je više požara namjerno iniciranih, kao i onih koji imaju velik negativni učinak na šumske ce noze, pogotovo kad se ponavljaju u kraćim intervalima na istim površinama. U Italjji se ulažu velika tehnička i ekonomska sredstva na gašenje požara, dok su sredstva za preventivne mjere neznatna. Opožarene površine teško se obnavljaju uz velike troškove i negativne ekološke posljedice. U ovom članku autor je obradio strategiju preživljavanja biljaka alepskog bora i metode obnove opožarenih površina. Poslije požara vegetacija se obnavlja na dva načina i to: vegetativnim putem iz spavajućih pupova koji su ostali sačuvani na panjevima, korijenju ili drugim podzemnim dijelovima (Q. ilex) ili sjemenjem koje je ostalo sačuvano na terenu ili na krošnji (P hale pensis). Kod alepskog bora gdje je češer zatvoren, iako je sjeme već zrelo, često se sačuva klijavost. To predstavlja veliku zalihu sjemena u krošnji debla koja poslije požara dospije na tlo, pa je klijavost relativno dobro sačuvana. Ovu kvalitetu ne posjeduju ostale vrste borova, te se smatra da je ona kod alepskog bora evolutivnog karaktera, kao zaštita protiv suhih i vrućih vjetrova mediterana. Pored toga, češer alepskog bora je zatvoren i sjemenke su obavijene čvrstim, nepropusnim i na temperaturu dosta otprnim ovoj em. Klijavost sjemana alepskog bora nastupa s jesenskim kišama i produžuje se kroz cijelu zimu nakon prolaza požara. Znatna količina sjemena (1/3) dospije na tlo već u prvih 10 dana nakon požara. Sjeme alepskog bora optimalno klija pri temperaturi od oko 19 °C u jesensko-zimskom razdoblju, kada vlažnost tla i temperatura pogoduju razvoju mlade biljke prije nastupajućeg sušnog razdoblja. Za vrijeme požara sjemenke su izložene visokoj temperaturi koja ne djeluje povoljno na klijavost, te se smatra daje prag smrtnosti temperatura od 150 °C za Slika 5. Obnova alepskog bora dvije godine nakon požara u blizini matičnog stabla, koje je posječeno 16 mjeseci nakon požara |
ŠUMARSKI LIST 7-8/2001 str. 99 <-- 99 --> PDF |
sjemenke koje nisu zaštićene ljuskama češera. Pri visokoj temperaturi češer snažno eksplodira i sjeme se razleti nošeno vitlanjem zraka, koje se javlja prilikom požara, i tako dosegne udaljenosti gdje temperatura nije smrtonosna. Ako pak sjeme nije izbačeno, ostane dobro zaštićeno, jer ljuske češera tvore čvrstu zaštitu protiv visoke temperature. Sve u svemu, alepski bor ne spada u pirofite, ali ipak dosta dobro podnosi okolnosti požara i brzo naseljava opožarene površine, zahvaljujući laganom sjemenu (s krilcima) koje je nošeno vjetrom u stanju doseći velike udaljenosti od matičnog stabla. Uslijed izgorene krošnje koju kiša zajedno s karboniziranim dijelovima grana ispere na tlo oko svakog debla, formira se crni krug koji ima površinu tlocrta krošnje. U prvim godinama nova vegetacija je intenzivnija izvan crnog kruga, da bi nakon dužeg vremena biljke unutar kruga bile bolje razvijene od drugih. Poslije požara potrebno je postupati po sljedećim pravilima: prije prve zime poslije požara treba ukloniti izgore na stabla, ako je naplođenost sjemenkama alepskog bora najmanje 3 sjemenke po metru kvadratnom, ili na kraju drugog vegetacijskog razdoblja ako je oko 1,5 sjemenki po metru kvadratnom, djelomično oštećena stabla, iako će biti izložena na padu skolitida, treba zadržati još jedno vrijeme jer su aktivni izvori zasijavanja, - uporabu mehaničkih sredstava ograničiti samo na predviđene piste, granjevinu po mogućnosti samljeti radi bržeg truljenja, posebnu pozornost treba posvetiti obnovi oko panjeva matičnih stabala, jer to predstavlja "jezgru" buduće vegetacije, plantažni se uzgoj ne preporuča, jer ne omogućava biodiverzitet, u izuzetnim slučajevima gdje je pokrivenost sjemena mala (oko 0,6 sjemenki po metru kvadratnom) preporuča se u rasadniku uzgojiti sadni materijal iz sjemena dobivenog od češera koji su ostali na krošnji iza požara (prepoznaju se po sivoj boji), - preporuča se i uzgoj sadnica na supstratu sa sadržajem svijetlog pepela koji proizlazi iz biomase skupljene ispod velikih borovih stabala, kako bi se moglo selekcionirati sadnice prikladne za rast u specifičnim uvjetima. Maurizio Mulas, Emanuele Cauli, Ana Helena Dias Francesconi: Vrednovanje divljih oblika masline za šumski uzgoj U ovom članku autori su obradili mogućnost šire primjene divlje forme masline (Olea europaea L var. sylvestris ili Olea europaea var. oleaster) kao šumske vrste. Maslina zauzima šire prostore mediteranskog bazena, tvoreći prirodne višestoljetne šume i makije. Po nekim autorima iz ove divlje forme masline uzgojena je kultivirana maslina, dok drugi autori tvrde da su ove šume masline nastale prirodnim širenjem i divljanjem kultivirane masline. Morfološke razlike očituju se u sljedećim karakteri stikama: manja dlakavost donje strane lista, što joj daje više intenzivnu zelenu boju, kora u pravilu znatno tamnija i hrapavija kod pitome masline, - cvjetanje cvjetova i sazrijevanje plodova je kasnije, - cvjetne su rese raznih dimenzija, ali često velike i razgranate, plodovi su mali i vrlo mali, u grozdovima većim nego kod obične masline, deblo je nepravilnog oblika, rijetko kad uspravno i nepravilnog presjeka, - stablo naraste do 15 m visine i 60 cm debljine - doživi starost od 200-300 g. U Sardiniji, gdje je maslina vrlo raširena, predstavljena je u mnogo oblika koji se razlikuju po izgledu, obliku krošnje i posebice nijansama boje lišća. U Sardiniji je normalno rasprostranjena na visini od 400-500 m, a na povoljnim terenima i do 800 m n.v. Hladnoća je limitirajući čimbenik njenog rasprostranjenja. Ne postoji tradicija u uzgoju i kontroli šuma divlje masline. Drvo se upotrebljava za ogrijev, ali je i inače posebno cijenjeno u finom stolarstvu za izradu drvne galanterije, suvenira i skulptura, kao i za tokarenje i izradu skupog parketa. Drvo se teško pili i obraduje, a zbog nepravilne strukture ne može se ljuštiti, ali se može raditi rezani furnir. Nepravilna struktura i lijepa smeđasto-siva boja daju izrađenim predmetima posebnu vrijednost. Iako su mnoge sadnice masline upotrijebljene za programe pošumljavanja, ne postoji selekcija s biološkim i tehničkim karakteristikama za produkciju drvnih sortimenata. Zbog toga su tijekom 1997-1999. g. ustanovljene zone promatranja na Sardiniji, gdje su obilježena 74 matična stabla i to 5-15 stabala sa svake promatrane zone. Za svako stablo ustanovljena je lista na kojoj su evidentirane sve morfološke, biološke i ekološke karakteristike. Na toj osnovi nakon dugog promatranja svih relevantnih čimbenika moći će se doći do značajnih saznanja o klijavosti, rastu, obliku ploda i lista. Posebna pozornost je posvećena obliku debla matičnih stabala, da bi se selekcijom dobio materijal koji bi bio prikladan za šumski uzgoj na velikim površinama, koje obzirom na tlo, klimu i mediteranski ambijent odgovaraju ovoj vrsti. Frane Grospić dipl. ing. |