DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 108     <-- 108 -->        PDF

-
drugi kompleks od oko 262 ha predstavljaju jele posađene
prije 100 g. na brežuljcima koji se spuštaju
prema udolini,
-
treća grupa jela je oko 82 ha na nadmorskoj visini
od 850-900 m, sastavljena od djelomično posađenih
i prirodno niklih stabala jele ispod starih kestena
(uzgajanih kao voćke),
površina od 109 ha sastavljena od jelovih stabala


starih oko 100 g., koje su miješane s ostalim četinja


čama: smreka, bijeli i korzički bor te listačama ke


stenom i bukvom.


Kako se ova šuma nalazi gotovo na rubu areala jele,
podložna je nepovoljnim utjecajima različitog porijekla.
Ceste su štete od vjetra, snijega, te dugotrajne suše
i pojave truljenja korijena i debla. Marginalni položaj
jele u odnosu na svoj areal očituje se i u slaboj mogućnosti
prirodne obnove, tako da su opati za pomlađivanje
redovito koristili sadni materijal, u početku samonikli,
a kasnije iz rasadnika (nabavljen iz drugih područja).
Tako je to ponavljano do sadašnjeg četvrtog ciklusa
ove povijesne šume.


Autor predlaže da se čuvena jelova šuma sačuva u
njenom sadašnjem obliku radi povjesnih, kulturnih i
ambijentalnih motiva, a da se u ostalim područjima
osigura prirodna obnova.


Francesco M o r i o n d o, Riziero T i b i e r i: Fitopatološko
stanje jelove šume u Vallombrosi


Po mnogobrojnim zapisima, iz kojih se može izdvojiti
sjećanje opata Fornaini-a iz 1804. g., zdravstveno
stanje jelove šume često je bilo zabrinjavajuće. Nerjetko
se moralo pribjegavati sječi sušaca (stojeća mrtva
stabla), čije su sušenje uzrokovali razni biotski i
abiotski čimbenici.


Izvanredne sječe zbog oboljenja, prelazile su često
polovicu redovitih sječa. Zbog ove problematike obavljena
su istraživanja fitopatologa, koji su ustanovili da
su napadi biljnih parazita često u kombinaciji sa napadom
fitofagnih insekata.


Od mnogih patogenih uzročnika najčešće su gljive
vezane za drvenaste strukture stabla do dva metra visine.
Radi se o Armillariji ostoyae (Romagn), koja uobičajeno
živi kao saprofit. Daljnjim istraživanjem ustanovljeno
je daje primarni štetnik u unutrašnjem dijelu
debla Heterobasidion annosum, koji uzrokuje tz. "mokro
srce", a zatim trulež.


Ova kombinacija Heterobasidion+Armillaria uzrok
su mnogih sušaca u jelovoj šumi.


Osim ovih uzročnika bolesti, česti su i napadi insekata
i to: Drayfusiapiceae (Radzeburg), Mindarus abietinus
(Koch), Epinotia nigricana (Henrich-Schaeffer),
Pissodes piceae (Illiger), te Scolitidae Pityoktcines
vorontsovi (Jacobson), Cryphalus piceae (Ratzeburg)
i Xyloterus lineatus (Olivier).


Najveći dio insekata javljaju se kao sekundarni štetnici
na već biološki oslabljenim ili starijim stablima.


Antonio Gabbrielli: Povijesne šume jele iz
Vallombrose


Iako šuma Vallombrosa svoju popularnost dobrim
dijelom zahvaljuje slavi monumentalne opatije, ipak je
svojim slikovitim krajolikom glavna meta mnogobrojnih
turista.


Pretpostavlja se da je jezgra ove šume bila prirodna
jelova šuma, jer postoji zapis da su opati 12. rujna
1389. g. ugovorom prodali stotinjak stabala, a drugi
dokument iz 1574. g. govori o prodaji oko 300 stabala.


Iako nema pisanih dokaza, pretpostavlja se da su redovnici
iz te prirodne šume uzimali jelove sadnice za
podizanje mladih sastojina, jer rasadnike nisu nikada
imali.


Po jednom planu 1584. g., koji liči na ilustrirani katastar,
vidljivi su objekti osim opatije npr. pilana, mlin
te ostali sakralni objekti između kojih su posađene grupe
jelovih stabala. Polovinom XVII. stoljeća takvih je
grupa bilo preko dvadeset. U to doba počinje i življa trgovina
drvetom. Drvo poznato kao jela iz Toskane prodavalo
se u Piši i Livornu, a pored 500 stabala godišnje
prodavalo se i sitno oblo drvo. Paralelno s trgovinom
površine šuma su se povećavale, tako da su male grupe
polako spojene u veće komplekse. Po inventuri koju su
redovnici napravili krajem XVIII. stoljeća (a bilo ih je
više), evidentirano je 220 000 stabala u 34 parcele, a
površina je iznosila oko 200 ha. Ta stabla nisu bila velikih
dimenzija, jer je ophodnja bila u početku 70 i 80
godina. Godišnje se sadilo oko 24 000 sadnica.


Ovi pisani podaci svjedoče s koliko su brige opati
uzgajali svoju šumu, što također govori o potrebi da se
sačuva ova vrijednost, jer ako zaboravimo tradiciju gubimo
mogućnost vladanja sadašnjicom.


Mauro Agnoletti: Između poljoprivrede i šumarstva
- uloga šume i uzgoj jele u Vallombrosi između
XII. i XVII. stoljeća


Autor u ovom članku iznosi zanimljive podatke o
prvim danima Vallombrose, koja se smatra prethodnicom
šumarstva koje je kasnije (posebice u Njemačkoj
u XVIII. stoljeću) doživjelo razvoj u modernu šumarsku
znanost.


Uzgoj jele u formacijama jednodobne strukture nazivalo
se "samostansko šumarstvo", u kojem se očitovalo
opredjeljenje Benediktinaca (Camaldolesi i Vallombrosiani)
za iskorištavanje šuma u komercijalne
svrhe, za razliku od Franjevaca koji su šumske resurse
koristili uglavnom za pokrivanje vlastitih potreba.


Za vrijeme osnivanja 1037. g. samostan je činio
prostor ograđen kružnom drvenom ogradom, u kojoj se
nalazila drvena crkva sa 12 većih i 20 manjih drvenih
nastambi. Samostan je bio okružen šumom hrasta,