DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 107 <-- 107 --> PDF |
obranu "kulture šuma" i svjedočenje povijesne, kulturne, estetske i ambijentalne vrijednosti šume, koja je "kolijevka" šumarskih učenja u Italiji. Za šumare je tehnika umjetnog uzgoja jele s golom sječom jedna utopija, ali je to vrijedan spomenik koji zaslužuje da bude muzej na otvorenom, sastavljen od prastarih stabala jele koji okružuju Benediktinsku opatiju, svjedočeći o jednoj kulturi koja oplemenjuje šumarsku djelatnost i pomaže u poznavanju tajne prirode, te doprinosi napretku nauke, povezujući prošlost, sadašnjost i budućnost. Pozdravni govori: Lorenzo R u s s o - glavni opat Benediktinskog samostana Vallombrosa pozdravio je sudionike "Kongresa" u svoje ime i u ime Zajednice redovnika te zaželio uspješan rad svima koji imaju odgovornost i koji vode brigu za ovu šumu u Valllombrosi. Uprava samostana će sa svoje strane davati punu podršku Zajednici šumarstva za realizaciju šumarskog muzeja. "Dobro došli i uspješan rad s blagoslovom i zagovorom Sv. Ivana Gualberta osnivača Vallombrose i zaštitnika šumara i šuma Italije", bile su riječi blagoslova koje je uputio glavni opat sudionicima "Kongresa". Fausto M a r t i n e 11 i - zamjenik direktora Državne zajednice šumarstva, nakon upućenog pozdrava Zajednici redovnika samostana, znanstvenim radnicima i šumarima sa žaljenjem je najavio intenciju državne administracije na relaciji odnosa država-regije da prirodni rezervati prelaze iz državne u regionalnu nadležnost. Ova odluka odnosi se i na Prirodni rezervat Vallombrosa. Donošenje ove odluke može imati negativan utjecaj na sprovodenje strategije o upravljanju zaštićenim zonama i stvaranju mreža tih zona u koje spadaju i nacionalni parkovi. Unatoč tomu, Državna zajednica šumarstva će s velikom odgovornošću predati regijama prirodne rezervate i nastaviti suradnju, ali na žalost treba naglasiti da mnoge regije nisu prihvatile okvirni zakon o zaštićenim zonama. U daljnjem govoru naglasio je vrijednost šume Vallombrosa za šumarsku znanost te pozdravlja ideju Akademije šumarskih nauka za osnivanje šumskog muzeja, jer arboretum i opatija sa svojim prirodnim krajolikom to već i jesu. To ne umanjuje vrijednost ove inteligentne, korisne i interesantne inicijative. Augusto Marinelli -predsjednik Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta u Firenci, u svom pozdravu naglasio je 150-godišnju vezu Sveučilišta i šume Vallombrosa. Od 1886. g. studenti promatraju, uče i ureduju ovu šumu. Činjenica je da se stvari mijenjaju vrlo brzo, te da se tradicionalno gospodarenje zamjenjuje i usklađuje s višekorisnom ulogom koja danas šumi daje sve veće značanje. U sklopu novog plana gospodarenja ovom šumom, izdvaja se ideja profesora Ciancia i profesorice Nocen tini o osnivanju šumskog muzeja koji će sačuvati za budućnost, bar na maloj površini, uspomenu na djelo redovnika, poznatu jelovu šumu osnovanu prije mnogo godina, a koja će i dalje ostati "laboratorij pod otvorenim nebom" koji je vodio i formirao šumare posljednjih 150 godina. Fiorenzo Mane in i - predsjednik talijanske Akademije šumarskih nauka, u ime članova Akademije dao je veliku podršku aktivnostima oko osnivanja šumarskog muzeja, upozoravajući da se ne rade statički spomenici, jer je dinamika promjena mnogo brža nego se to moglo predvidjeti. O tome svjedoči fotodokumentacija, zračni snimci stari 60 g. iz vremena rata, gdje su vidljive velike promjene koje čine Italiju posve drukčijom. Promjene vegetacijske strukture, vodotoka te povećanje šumskih površina na račun poljoprivrede, daju Italiji posebnu ljepotu od pejzaža Alpa preko Apenina, sve do otoka i Mediterana. Massimmo Sottani - predsjednik općine Reggelo, na čijem se području nalazi šuma Vallombrosa, osvrnuo se na slavnu prošlost ovog područja koje je oduvijek imalo veliko turističko značenje, skijaški i rekreacijski centar. Tomu je posebice doprinosio poseban izgled krajolika, a jelova šuma davala mu je posebnu vrijednost. Poželio je za Vallombrosu sretnu budućnost, koja bi se sastojala u postizanju triju odrednica: stvoriti uvjete za prirodnu obnovu šume, osigurati postojanost i izgled jelove šume u okolici samostana, koja je povijesno vezana za ovo mjesto, - sačuvati kao poseban interes staru tehniku uzgoja šume. Ove šume nisu dovoljne za osiguranje bogatstvom ovoga područja, ali uz nove ideje i nove prijedloge bit će uvijek dovoljan razlog da se potraži ovo prekrasno mjesto. Alberto Bronzi -Aktualno stanje jelove sastojine u Vallombrosi, autor, član uprave prirodnog rezervata Vallombrosa, naglasio je razloge koji izdvajaju vrijednosti ove šume u odnosu na mnoge. Šuma Vallombrosa sistematizirana je u Prirodni biogenetski rezervat 1977. g. u površini od 1273 ha. Od te površine 52 % ili 664 ha otpada na glasovitu sastojinu jele, koju već od XIV stoljeća uzgajaju redovnici benediktinskog samostana. U drugoj polovici XVII. stoljeća počeli su sa sadnjom čiste jelove šume između samostana i kapele sv. Ivana Gualberta, na 1200 m nadmorske visine na površini od 200 ha. Ta se površina tijekom vremena povećavala, da bi 1969. g. postigla konačnu površinu. Izgled ove sastojine nije potpuno homogen, pa se mogu razlikovati četiri zone: - najstarija jezgra od oko 183 ha. To su visoka, veličanstvena stabla, koja daju Vallombrosi sakralni karakter, |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 108 <-- 108 --> PDF |
- drugi kompleks od oko 262 ha predstavljaju jele posađene prije 100 g. na brežuljcima koji se spuštaju prema udolini, - treća grupa jela je oko 82 ha na nadmorskoj visini od 850-900 m, sastavljena od djelomično posađenih i prirodno niklih stabala jele ispod starih kestena (uzgajanih kao voćke), površina od 109 ha sastavljena od jelovih stabala starih oko 100 g., koje su miješane s ostalim četinja čama: smreka, bijeli i korzički bor te listačama ke stenom i bukvom. Kako se ova šuma nalazi gotovo na rubu areala jele, podložna je nepovoljnim utjecajima različitog porijekla. Ceste su štete od vjetra, snijega, te dugotrajne suše i pojave truljenja korijena i debla. Marginalni položaj jele u odnosu na svoj areal očituje se i u slaboj mogućnosti prirodne obnove, tako da su opati za pomlađivanje redovito koristili sadni materijal, u početku samonikli, a kasnije iz rasadnika (nabavljen iz drugih područja). Tako je to ponavljano do sadašnjeg četvrtog ciklusa ove povijesne šume. Autor predlaže da se čuvena jelova šuma sačuva u njenom sadašnjem obliku radi povjesnih, kulturnih i ambijentalnih motiva, a da se u ostalim područjima osigura prirodna obnova. Francesco M o r i o n d o, Riziero T i b i e r i: Fitopatološko stanje jelove šume u Vallombrosi Po mnogobrojnim zapisima, iz kojih se može izdvojiti sjećanje opata Fornaini-a iz 1804. g., zdravstveno stanje jelove šume često je bilo zabrinjavajuće. Nerjetko se moralo pribjegavati sječi sušaca (stojeća mrtva stabla), čije su sušenje uzrokovali razni biotski i abiotski čimbenici. Izvanredne sječe zbog oboljenja, prelazile su često polovicu redovitih sječa. Zbog ove problematike obavljena su istraživanja fitopatologa, koji su ustanovili da su napadi biljnih parazita često u kombinaciji sa napadom fitofagnih insekata. Od mnogih patogenih uzročnika najčešće su gljive vezane za drvenaste strukture stabla do dva metra visine. Radi se o Armillariji ostoyae (Romagn), koja uobičajeno živi kao saprofit. Daljnjim istraživanjem ustanovljeno je daje primarni štetnik u unutrašnjem dijelu debla Heterobasidion annosum, koji uzrokuje tz. "mokro srce", a zatim trulež. Ova kombinacija Heterobasidion+Armillaria uzrok su mnogih sušaca u jelovoj šumi. Osim ovih uzročnika bolesti, česti su i napadi insekata i to: Drayfusiapiceae (Radzeburg), Mindarus abietinus (Koch), Epinotia nigricana (Henrich-Schaeffer), Pissodes piceae (Illiger), te Scolitidae Pityoktcines vorontsovi (Jacobson), Cryphalus piceae (Ratzeburg) i Xyloterus lineatus (Olivier). Najveći dio insekata javljaju se kao sekundarni štetnici na već biološki oslabljenim ili starijim stablima. Antonio Gabbrielli: Povijesne šume jele iz Vallombrose Iako šuma Vallombrosa svoju popularnost dobrim dijelom zahvaljuje slavi monumentalne opatije, ipak je svojim slikovitim krajolikom glavna meta mnogobrojnih turista. Pretpostavlja se da je jezgra ove šume bila prirodna jelova šuma, jer postoji zapis da su opati 12. rujna 1389. g. ugovorom prodali stotinjak stabala, a drugi dokument iz 1574. g. govori o prodaji oko 300 stabala. Iako nema pisanih dokaza, pretpostavlja se da su redovnici iz te prirodne šume uzimali jelove sadnice za podizanje mladih sastojina, jer rasadnike nisu nikada imali. Po jednom planu 1584. g., koji liči na ilustrirani katastar, vidljivi su objekti osim opatije npr. pilana, mlin te ostali sakralni objekti između kojih su posađene grupe jelovih stabala. Polovinom XVII. stoljeća takvih je grupa bilo preko dvadeset. U to doba počinje i življa trgovina drvetom. Drvo poznato kao jela iz Toskane prodavalo se u Piši i Livornu, a pored 500 stabala godišnje prodavalo se i sitno oblo drvo. Paralelno s trgovinom površine šuma su se povećavale, tako da su male grupe polako spojene u veće komplekse. Po inventuri koju su redovnici napravili krajem XVIII. stoljeća (a bilo ih je više), evidentirano je 220 000 stabala u 34 parcele, a površina je iznosila oko 200 ha. Ta stabla nisu bila velikih dimenzija, jer je ophodnja bila u početku 70 i 80 godina. Godišnje se sadilo oko 24 000 sadnica. Ovi pisani podaci svjedoče s koliko su brige opati uzgajali svoju šumu, što također govori o potrebi da se sačuva ova vrijednost, jer ako zaboravimo tradiciju gubimo mogućnost vladanja sadašnjicom. Mauro Agnoletti: Između poljoprivrede i šumarstva - uloga šume i uzgoj jele u Vallombrosi između XII. i XVII. stoljeća Autor u ovom članku iznosi zanimljive podatke o prvim danima Vallombrose, koja se smatra prethodnicom šumarstva koje je kasnije (posebice u Njemačkoj u XVIII. stoljeću) doživjelo razvoj u modernu šumarsku znanost. Uzgoj jele u formacijama jednodobne strukture nazivalo se "samostansko šumarstvo", u kojem se očitovalo opredjeljenje Benediktinaca (Camaldolesi i Vallombrosiani) za iskorištavanje šuma u komercijalne svrhe, za razliku od Franjevaca koji su šumske resurse koristili uglavnom za pokrivanje vlastitih potreba. Za vrijeme osnivanja 1037. g. samostan je činio prostor ograđen kružnom drvenom ogradom, u kojoj se nalazila drvena crkva sa 12 većih i 20 manjih drvenih nastambi. Samostan je bio okružen šumom hrasta, |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 109 <-- 109 --> PDF |
kestena i cera, dok su jela i bukva bile manje zastupljene. Najviše se trgovalo s hrastom i kestenom, dok je bukva smatrana svetim drvetom i uglavnom je bila zaštićena. Naime, po legendi sv. Ivan Gualberto našao je utočište pod bukvom, koja je spustila svoje grane kako bi mu pružila zaštitu. Postoje zapisi da se hrast prodavao za brodogradnju, kesten se upotrebljavao za vinogradsko kolje, a od bukve se palio drveni ugljen (stoje bilo zabranjeno, posebno doseljenicima). Na veliku potražnju drveta djelovao je i razvoj Firence, gdje se gradilo mnogo objekata, posebice crkvenih (katedrala II Duomo). Ta gradnja zahtijevala je puno jelovog drveta, koje su Benediktinci već uzgajali u svojim jednodobnim kulturama u neposrednoj blizini. Prikaz iz XVI. ili XVII. stoljeća gdje se vidi oratorij, fontana i u središtu bukva sv. Ivana Gualberta. U drugom planu vide se redovi jelove kulture, te brežuljci pokriveni bukvom. Prihodi od šumarstva zauzimali su u ekonomiji samostana Vallombrosa peto mjesto. Iz bilance 1627. g. prihod šuma iznosio je 8861 škudu (talira). Veće prihode su dali vino, žito, stoka i pašnjaci te maslinovo ulje. Ovakvi prihodi od šuma dali su poticaj opatima za stvaranje novih površina, pa su tako nastale jednodobne jelove šume uzgojene sadnjom sadnica u redove, zatim po potrebi prorjeđivane i uzgajane u turnusu koji je oscilirao od 80 do 100 g. Orazio Ciancio, Susana Nocentini: Zašto muzej u Vallombrosi U ovom članku autori iznose argumente koji neosporno dokazuju potrebu i opravdanost da se u šumi Vallombrosa osnuje šumarski muzej na otvorenom. Razlozi tomu su mnogobrojni, a posebice se navodi: šuma Vallombrosa ima svoju povijesnu vrijednost, jer o njoj postoje pismeni dokazi od XIII. stoljeća, šuma Vallombrosa je poznata ne samo šumarima Italije; u njoj se stoljećima primijenjuju metode ko je su utemeljili redovnici samostana, Vallombrosa je koljevka talijanskog šumarstva; u njoj je najveći dio šumara napravio "prve korake", studenti oduvjek tu obavljaju praktično-aplikativne vježbe, šumski muzej osigurati će da na životu ostane me toda uzgoja koju su inicirali redovnici i na taj način će se sačuvati "znanja" prošlosti za budućnost. Ideja o šumskom muzeju rođena je i razvijena na bazi Plana višenamjenske funkcije šume Vallombrosa, koji je povjeren na izradu Poljoprivrednom fakultetu sveučilišta u Firenci, a koji su izradili stručnjaci raznih profila uz primjenu znanstvenih dostignuća. Misao vodilja je sačuvati jedan dio šume u prastarom obliku, a na drugome primjenjivati metode modernog šumarstva s osiguranjem prirodne reprodukcije. Orazio Ciancio, Susana Nocentini: Plan uređivanja jelove sastojine u Vallombrosi Da bi se sačuvala tehnika uzgoja u jelovim sastojinama, donesen je plan uređivanja sukladan prethodnim planovima utemeljenim po metodi Generosa Patronea, pripadnika fiorentinske škole. Prvi plan uređivanja šume načinio je inspektor Giacomeli 1876. g. na površini od 217 ha. Reviziju toga plana napravio je Perona 1886. g. i 1896. g. na 292 ha, s istim tretmanom i turnusom (ophodnjom) od 90 g. Godine 1923. Di Telia je povećao ophodnju na 100 g. Od 1936-84. g. plan uređivanja elaborira Patrone Generoso, s ophodnjom od 100 g., golom sječom i naknadnim umjetnim pošumljavanjem. Po tablicama koje je napravio Perona 1911. g., najveći prirast jela u Vallombrosi je u razdoblju od 80-115 g., ali je Patrone Generoso ipak zadržao ophodnju od 100 g., koji približno odgovara ekonomskom turnusu, a također pogoduje estetskom izgledu krajolika. Po novom planu uređenja površina šumskog muzeja po prijedlogu autora, bit će podijeljena na dva sadržaja: mali turistički sadržaj sastavljen od 11 parcela sta rosti od 50 do 170 god., s površinom od oko 14 ha i posebnim tretmanom. U tu površinu uključena je parcela broj 579 u kojoj se nalazi poznata "sveta bukva", koja je svoj hlad poklonila sv. Ivanu Gual bertu, - površina s jelovom šumom koja se sastoji od 59 parcela na 87 ha i populacijom jele u starosti od 31 do 140 g., gdje je zadržan tradicionalni uzgoj golom sječom. U daljnjem nastavku članka, autori su obradili sve potrebne uredajne elemente s prijedlozima mjera koje su prilagođene funkciji i namjeni šumskog muzeja, čija je ideja zaokupila interes šumarske struke i javnosti Italije. Frane Grospić dipl. ing. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 110 <-- 110 --> PDF |
Lovački savez Slovenije DRUGA KNJIGA O SRNEĆOJ DIVLJAČI Srneća divljač je najbrojnija i najrasprostranjenija divljač visokog lova u Europi, pa tako i u Sloveniji. Danas je u Europi ima 100 puta više nego prije 100 godina, a godišnji odstrel je oko 2 milijuna primjeraka. Ujedno je najznačajnija papkasta divljač, jer za krupnije papkare više nema prostora, te ih uspješno nadomještava upravo srneća divljač. Ta divljač ima veliku spo- IZLOŽBE sobnost prilagodbe na različite (promjenjive) stanišne uvjete i značajna je divljač "kulturnih" ili kultiviranih predjela. U posljednjim desetljećima srnaća divljač je zbog svoje prostrane i brojčane raširenosti najviše proučavana vrsta divljači. Zato nije nimalo čudno daje u poznatoj Zlatorogovoj knjižnici Lovačkog saveza Slovenije, izašla već druga knjiga o srnećoj divljači. Prva je "Srnjad" autora Antona S i m o n i č a iz 1976. godine. Druga, ujedno posljednja u toj knjižnici, 27 po redu je krajem prošle godine: "Srnjad biologija gojitev ekologija" (Srneća divljač, biologija, uzgoj, ekologija) autora Blaža Krže, koji je ujedno najplodniji u Zlatorogovoj knjižnici. Knjiga sadržajno povezuje lovstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sadrži i najnovije podatke i saznanja o srnećoj divljači. Takva knjiga omogućuje protok stručnih informacija u europskom prostoru. Pisana je za lovce popularno, iako se stručnija izlaganja nisu mogla izbjeći. Slovenskim (i drugim) lovcima bit će dragocjena pomoć u suvremenom gospodarenju srnećom divljači. Osim uvoda, knjiga sadrži poglavlja: Biologija srneće divljači (Anatomija; Osjetila), Razmnožavanje i populacijski razvoj, Gospodarenje sa srnećom divljači (Ciljevi uzgoja, Gospodarske mjere). Knjiga je bogato ilustrirana: slike - Uli I f f, skice - Boris L e s k o v i c, fotografije - Blaž Krže, Stane L a v r i č, Martin Rovšček. Zanimljivo je da je s tom knjigom Veljko Varićak, dugogodišnji urednik Zlatorogove knjižnice to mjesto prepustio mladima. Zoran Timarac DRUGA SAMOSTALNA IZLOŽBA SLIKA SUMARNIKA CVETKA ŠTANFELJA Šumarnik i Goranin Cvetko Štanfelj, dipl. ing. šum. postaje sve respektabilniji likovni stvaratelj primorsko- goranskog područja. Nakon uspjele prve samostalne izložbe slika održane a Crnom Lugu (Gorski kotar) u povodu 45. obljetnice osnivanja i rada Nacionalnog parka Risnjak, kojem je ranih šezdesetih rukovodio i bio prvi direktor, kasnije ravnatelj, Društvo Go rana Rijeka ove mu je godine organiziralo Drugu samostalnu izložbu slika. Na svečanosti otvaranja izložbe postavljene u prostorijama Društva u Rijeci 16. svibnja 2001., ukupno je bilo izloženo 24 ulja na platnu, mahom djela novijeg datuma. Ostavši vjeran krajobrazima, svojoj osnovnoj slikarskoj temi, bilo je moguće zapaziti da umjetnik postupno napušta prizore svoje |