DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 105     <-- 105 -->        PDF

limitirane za toplane u iznosu od 120 000 L/t, a za elektrane
još niže, svega 70 000 L/t i to franko potrošač.


Dakle, osnovni problem svodi se na mogućnost
proizvodnje iverja po najnižoj mogućoj cijeni, što znatno
umanjuje mogućnost masovne proizvodnje. U slučaju
previsoke cijene ovi potrošači nalaze ekonomičnijim
trošenje pilanskih otpadaka, makar uz veće transportne
troškove.


Problematika kako organizirati skupljanje otpada,
koji iverač izabrati, koju produktivnost očekivati i kako
transportirati, sadržaj je mnogih istraživanja (Pottie e
Gumier 1986, Lazzari 2000, Petenella 2000).
Glede obima posla i potrebnih ulaganja postoje razne
opcije u kojima se prezentiraju različite povoljnosti.


Autori su u ovom članku prikazali rezultate jedne
serije pokusa izvedene na bazi programa "Chip-Cost"
koji je korišten za rješenje osnovnih pitanja koja utječu
na troškove proizvodnje i to: izbor iverača u odnosu na
potrebni kapacitet, srednja težina sortimenata za iveranje,
te organizacija dopreme drveta i alimentacija iverača.
Radi usporedbe troškova istraživanja su vršena na
dvama radilištima različitih kapaciteta:


1.
Radilište s malom investicijom u strojeve i opremu,
sastavljenu od iverača s maksimalnim otvorom od
35 cm pogonjenog poljoprivrednim traktorom od
95 KW, koje opskrbljuje hidraulični kran s drugog
traktora snage 60 KW.
2.
Radilište opskrbljeno samohodnim iveračom na gusjenicama
s ugrađenim hidrauličnim kranom i motorom
snage 345 KW.
Ako se pretpostavi da se u oba postrojenja radi s
prosječnim veličinama drveta za iveranje (ovršci i mala
stabla) od oko 60 kg i korištenje radnog vremena od
oko 65 %, učinci su po bruto satu za iverač na traktoru
oko 3,6 t, a za samohodni iverač 12,5 t.


Da bi se troškovi iveranja sveli na maksimalni iznos
od 35 000 L/t, potrebno je s iveračem na traktoru preraditi
najmanje 6500 t godišnje, a sa samohodnim iveračem
najmanje 7500 t godišnje.


Maksimalni godišnji kapacitet iverača na traktoru
je 7 600 t godišnje, uz trošak od 32 000 L/t, a samohodni
iverač ima trostruki kapacitet uz troškove koji variraju
u odnosu na korištenje kapaciteta.


Može se zaključiti daje iverač na traktoru primjenjiv
za količine do 7 500 t godišnje. Kod te količine
troškovi proizvodnje sa traktorom i samohodnim iveračem
su izjednačeni. Za sve veće količine samohodni
iverač je povoljniji, jer se kod većih količina troškovi
iveranja spuštaju ispod 30 000 L/t.


Posebna povoljnost kod samohodnog iverača je to
što zbog većeg kapaciteta odgovara izravno tovarenje
iverja u prikolice kamiona čime se uštedi oko 6 000 L/t
materijala. Također su istražene i inačice troškova za


izvlačenje drveta iz šume do iverača. Upotrjebljen je


lagani skidder za vuču i alternativno tovarenje u traktorsku
prikolicu.


Rezultati učinka i troškovi analizirani su za razne
prosječne udaljenosti i težine drvnog materijala. U prosjeku
je za opskrbu iverača na traktoru dovoljan jedan
"skidder" za vuču, dok za samohodni iverač su potrebna
najmanje dva. Troškovi izvlačenja su varirali od
10-30 000 L/t materijala.


Obzirom na specifične pojedinosti od velike je važnosti
dobra organizacija posla i sinkronizacija akcija,
što znatno utječe na troškove proizvodnje iverja od
drvne biomase i mogućnost njene primjene za proizvodnju
energije, kao zamjena za upotrebu fosilnih goriva.


Felice V i t a, Rocco C a r e 11 a, Saverio DEmeri co:
Bioklimatska i fitosociološka analiza šumskih
makija s dominantnom oštrikom (Quercus coccifera
L.) u okolici Barija


Ispitivanja su rađena s ciljem da pomoću fitosociološke
metode doprinesu poznavanju vegetacije šumskih
makija u kojima dominira hrast oštrika (oštrikar,
prnar, komorovac) Q. coccifera L., koja je do sada slabo
istraživana.


Oštrika je rasprostranjena u svim mediteranskim
zemljama: Portugal, Španjolska, Baleari, Francuska,
Korzika, Sardinija, Sicilija, poluotok Italije, Hrvatska,
Crna Gora, Albanija, Grčka, Kreta, Turska, Izrael, Libija,
Tunis, Alžir, Maroko i Bugarska.


Glede morfoloških karakteristika moguće je razlikovati
dvije podvrste, koje neki autori (Webb 1838, De
Candolle 1864, Eig 1933, Camus 1936, Nahal 1962,
Zahary 1971, Gentile i Gastaldo 1975) bilježe kao
Quercus coccifera L. u zapadnim regijama i kao Quercus
calliprinos Webb u istočnim regijama. Q. calliprinos
se razlikuje po trajnoj maljavosti ženskih cvjetova
i novih izbojaka. Q. coccifera L uglavnom ima grmolik
oblik, dok Q. calliprinos Webb ima habitus stabla do
18 m. Neki autori navode i neke druge morfološke raznolikosti,
koje su genetski učvršćene, a uzrokovane su
različitim ekološkim i geografskim uvjetima u širokom
arealu kojega vrsta zauzima (na pr. Puglia i Sicilia).


Areal ove vrste u Italiji osim otoka je u Puglii i mala
zona u Basilicati. Kako je u okolici Barija upitno postojanje
dvije podvrste, autori su u ovom članku obradili
isključivo Q. coccifera-u L.


Područja koja zauzima oštrika su marginalne zone,
gdje poljoprivreda nije imala uvjete zbog strmog i kamenitog
terena. Na tim područjima javlja se spontana
vegetacija. Za određivanje tipa i izgleda fitocenoza istraživanja
su vršena po metodi fitocenološke škole
Cirih-Monpelier (Braun-Blanquet 1932), a primijenjena
nomenklatura i floristička analiza rađena je pomoću
Flora d´Italia (Pignatti 1982 g.).