DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 103 <-- 103 --> PDF |
S vremenom nova problematika vezana za okoliš i socijalno ekonomske odnose poprima sve veću važnost prijeteći ravnoteži u šumskom ekosustavu i ambijentu općenito. Nepovoljni čimbenici pod imenom globalne promjene ambijenta ukazuju na to, daje aktivnost ljudskog roda dosegla kapacitet koji oblikuje i utječe, čak i nesvjesno i neizravno, na ekosustave i funkcioniranje biosfere našega planeta. To se očituje u poremećaju atmosferske ravnoteže, degradiranju kvalitete vode i tla, nepovoljnim utjecajem na okoliš i narušavanju genetskih osobina. No, posljednjih 30-ak godina zahvaljujući velikom impulsu primjenom šumarskih istraživanja, sve je jasnija uloga šumskih ekosustava na utjecaj i regulaciju funkcija biosfere, hidrosfere i atmosfere. U odnosu na ovu problematiku, u Italiji šumska istraživanja idu u dva kontradiktorna smjera. S jedne strane u posljednjim je godinama povećan interes za šumarsku i ekološku problematiku, što se očituje u sve većemu broju adekvatnih institucija i izvora financiranja, a s druge strane naočigled se ukidaju postojeće institucije (Eksperimentalni centar za poljoprivredu i šumarstvo, Institut za topole te Zavod za celulozu i papir). Dakle postoji sjedne strane veliki interes, u najmanju ruku deklarativan, za šumske ekosustave i njihovo upravljanje, a s druge strane nedovoljna briga za istraživanja o drveću i šumskim zajednicama. Može biti utješno, kaže autor, stoje od 1970 g. broj diplomiranih stručnjaka na fakultetu (Scienze Forestall e Ambientali) značajno povećan. Ohrabrujuće je i to što Talijansko udruženje šumarstva i šumarske ekologije prihvaća sugestije uredništva "Monti e boschi", da se od ovoga broja u rubrici "Istraživanja" donose orginalni članci koji obraduju rezultate istraživanja raznih područja šumarske znanosti, s konkretnim tehničkim i znanstvenim argumentima, koji su u izravnoj vezi s realnošću šumarske operative. Gianpiero A n d r e a 11 a: Sastojina hibrida Sorbus scandica Auctnon Fries u centralnim Apeninima U rod Sorbus porodicu Rosaceae pripada preko sto vrsta koje su tipične za umjerene zone sjeverne hemisfere. U Italiji se nalaze: obična oskoruša (S. domestica L.), jarebika (S. aucuparia L.), obična brekinja (S. torminalis (L.) Crantz) i obična mukinja (S. aria L.). Ove vrste rasprostranjene su na cijelom poluotoku i otocima, izuzev jarebike koje nema na Sardiniji. Osim ovih vrsta sporadično se u pojedinim predjelima pojavljuju: mukinjica (S. ehamaespilus (L.) Crantz), grčka mukinja (S. graeca Spach) i S. mougeotii Soy. - Will et Godr. Vrste roda Sorbus s lakoćom tvore hibride koji posjeduju karakteristike dviju osnovnih vrsta. U Italiji se nalaze: S. hy´brida Koch (S. aucuparia x S. aria), S. hostii (S. ehamaespilus x S. aria). Sorbus scandica hibrid između obične brekinje i obične mukinje uglavnom se nalazi u predalpskoj zoni od Verone do Piemonta, ali je u novije vrijeme pronađeno jedno stanište u Apeninima. Autor u ovom članku obrađuje botaničke i stanišne karakteristike ovoga hibrida. S botaničkog stajališta hibrid ima karakteristike obaju osnovnih vrsta. U odnosu na visine stabala nije moguće mnogo znati, jer se radi o mladim stablima iz sjemena ili panja, a starija stabla su posječena. Izgled kore pokazuje veliku promjenjivost od stabla do stabla, kao i raznolikosti dijelova istoga stabla. Na starijim dijelovima stabla kora je tamno sivo-pepeljasta s bijelkastim mrljama i svijetlim, eliptičnim i horizontalnim lenticelama. Mlađi dijelovi debla i grane su sivo-smeđe- crvenkaste boje. Promatranjem lišća pada u oči naglašeni polimorfizam, i to ne samo usporedbom različitih stabala, već i unutar jednog stabla. Listovi su jednostavni, naizmjenični s dlakavom peteljkom dužine 2-2,5 cm (rijeđe 1,5-4 cm). Oblici listova su vrlo varijabilni i različito nazubljeni, ali najčešće imaju karakteristike obje vrste. Gornja sirana lista: lijevo Sorbus aria, sredina S. scandica, desno Donja strana lista: lijevo: Sorbus aria, sredina S. scandica, desno S. torminalis S. torminalis |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 104 <-- 104 --> PDF |
Značajna je i velika razlika u boji donje i gornje strane lista. Donja strana je mnogo svjetlija s naglašenom nervaturom i jednoliko prekrivena svijetlijim dlačicama (vidi sliku) Cvijetovi su dvospolni, sastavljeni u uspravne cvatove i nisu tako mnogobrojni kao kod S. aria, s vjenčićem sastavljenim od bijelih ovalnih latica. Plod je ovalna jabučica veličine 0,5-1,5 cm promjera, smedkaste boje u dobi zrelosti. Sastojina hibrida nalazi se na južnim padinama središnjih Apenina u okolici Cittaducale (Rieti). Nadmorska visina je oko 700 m, a ekspozicija uglavnom jugozapadna. Podloga je vapnena, erodirana sa siromašnom crvenicom. Klima je obilježena velikom količinom oborina (preko 2000 mm godišnje), čestim vjetrovima, od kojih jugo ima veće značenje. Površina na kojoj rastu stabla hibrida iznosi oko jedan hektar. Unutar te površine nalaze se stabla različite veličine. Stabla iz sjemena promjera su 10-12 cm i visine 5-6 m, u starosti od oko 15-20 g., dok je prisutnost stabala iz panja također očita. Hibrid se nalazi zajedno s ostalim vrstama listača, a to su: crni grab, hrast medunac, cer, crni jasen, javor gluhač, brekinja, mukinja i česmina, a od četinjača obična borovica i šmrika. Osim ove vegetacije prisutni su i grmovi koji odgovaraju fitocenozi Ostryo-Quercetum pubescentis. U ovom članku autor je htio ukazati na učešće hibrida Sorbus scandica izvan predalpske zone, gdje je tipično rasprostranjen. S obzirom da to do sada nije bilo evidentirano, ovo je vrijedan prilog za njegovo bolje upoznavanje. Šumska patologija Giorgio Maresi, Paolo Ambrosi, Paolo Capretti: Meria laricis Vuill. u trentinskim sastojinama ariša Meria laricis Vuill je gljivični parazit odavno poznat kao defoliator ariša (Larix decidua L.) kako u Europi, tako i u Sjevernoj Americi. Mnogi su autori proučavali problematiku vezanu za fitopatološka oboljenja uzrokovana ovim patogenom kao D i bona 1998. g. i Gravano 1999. g. U Italiji se bolest prvi puta javila 1937. g. Najnovija oboljenja zapažena su u Švicarskoj i u Italiji u pokrajni Trentino tijekom 2000. g. Zbog pojave oboljenja poduzeta su istraživanja "šumarske operativne zajednice" u suradnji sa šumskom biljnom patologijom sa sveučilišta u Firenci. U ovom članku opisan je parazit i rezultati prvih istraživanja. Polovicom srpnja 2000. g. u Trentinu (Val di Non i Val di Fiemme) u sastojinama ariša opažena je pojava intenzivnog žućenja iglica na velikom broju stabala. Uzeti su uzorci grana s više stabala na obadva lokaliteta za laboratorijsko ispitivanje. Uspoređeni su i svi relevantni meteorološki podaci s prosjecima za razdoblje 1989. do 1999. g. U laboratoriju je mikroskopskom analizom proučavan patogen u svim stadijima njegovog razvoja na raznim supstratima. Detaljno su istražene sve morfološke karakteristike Merie laricis Vuill, posebice minimalne i maksimalne širine i dužine konidija na uzorcima s obadva lokaliteta. Posebna pozornost posvećena je promatranju u šumi. Na obje lokacije ustanovljena je ista simptomatologija na napadnutim stablima. Krajem srpnja krošnje stabala su bile žute, ali su iglice još bile čvrste. U kasnijem razdoblju vrh iglica bio je suh, stoje ubrzo prelazilo polovinu dužine iglica. Boja iglica postepeno je postajala smeđe-bjelkasta. Napad je bio podjednako rasprostranjen na čupercima iglica kao i na pojedinačnim iglicama duž izbojka, podjednako na mladim i odraslim stablima. Površina na kojoj je evidentiran napad iznosi ukupno oko 40 ha, a radi se o mješovitoj šumi ariša, bijelog bora, smreke, jele i bukve. Sastojine su locirane na nadmorskoj visini od 800 do 1300 m. Poslije prvog napada i djelomične defolijacije napad nije nastavljen. Izgleda daje parazitu pogodovala okolnost što je u srpnju u dužem razdobljdu pala temperatura uz pojavu obilne kiše. Ukupan intenzitet napada može se ocijeniti sa 60-90 % očite promjene boje i do 20 % defolijacije, i to najčešće na granama donjeg i unutrašnjeg dijela krošnje. Sveukupna istraživanja nesumnjivo dokazuju daje napad prouzrokovala patogena gljiva Meria laricis Vuill, koja do sada nije primijećena u Trentinu ili je pak postojala, ali bez evidentnih šteta. Ipak se i ovaj puta čini da je njeno djelovanje kao patogena dosta ograničeno, s izuzetkom što može štetno djelovati na mlade biljke u rasadnicima, kao i otežati prirodnu obnovu ariševih stabala. Raffaele Spine Ili, Davide Pettenella: Usporedba tehnologije za proizvodnju iverja U posljednje vrijeme interes za uporabu biomase za proizvodnju energije je sve veći. Aktivnost na istraživanju tehnologija i interes za ulaganje u energetska postrojenja temelje se na pretpostavci uporabe velike količine drvenaste biomase za bar djelomičnu zamjenu tradicionalnih fosilnih goriva. Šumarstvo također slijedi taj interes i to iz više razloga: drvo je kvalitetno gorivo, zalihe su obnovljive, praktički je dostupno u širokim razmjerima, jer to omogućava korištenje drveta koje se dobiva obavljanjem uzgojnih zahvata. S druge strane otvorenje problem u činjenici, što cijena drvenog goriva ne može biti visoka, mora biti usporediva s cijenom fosilnog goriva. U Italiji su te cijene |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 106 <-- 106 --> PDF |
Q. coccifera L.: detalj Podaci skupljeni tijekom jedne godine obrađeni su primjenom tehnike multivarijabilne statističke metode, a dobiveni rezultati uneseni u fitosociološke tablice. Posebna pozornost posvećena je proučavanju terena s geopedološkog i klimatskog gledišta. Podloga je slojevite vapnene strukture, na kojoj se zbog intenzivnih erozivnih procesa tlo obnavlja i stvara se crvenica {terra rossa). Cesta je pojava da se javlja i jedan cementni sloj koji često ometa razvoj korjenovog sustava. Proučavanje tla i njegovu sistematizaciju obrađivali su razni autori, medu kojima se ističu radovi Pantanellial999g. Bioklima područja ispitana je pomoću raznih bioklimatskih diagrama za razdoblje 1967. do 1996. g. (Montero de Burgos i Gonzales Rebollar). Vegetacijska analiza provedena je vrlo detaljno. U okolici Barija ispitano je deset različitih zona gdje je Q. coccifera L.: sastojina Q. eoceifera-e rasprostranjena oštrika, a svi podaci su sistematizirani i obrađeni. U Italiji su makije u kojima se nalazi oštrika svrstane u sljedeće asocijacije: Chamaeropo-Quercetum cocciferae Brullo i Marceno 1984, Arbuto-Quercetum cocciferae Brullo 1986, Cocciferetum Lorenzoni 1987 i Junipero-Quercetum cocciferae Bartolo, Brullo i Marceno 1983 g. Na bazi rezultata geopedološkog, klimatskog i vegetacijskog istraživanja, vrlo je jasno da sastoji ne s dominantnom oštrikom u okolici Barija ne pripadaju ni jednoj do sada poznatoj asocijaciji, već su potrebna daljna istraživanja radi određivanja preciznih karakteristika za ustanovljenje fitocenološke pripadnosti. L´ITALIA FORESTALE E MONTANA (časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima izdanje talijanske Akademije šumarskih nauka- Firenze) Broj 6, studeni-prosinac 2000 g. obrađuje problematiku vezanu za šumu Vallombrosa i kongres na temu: Sačuvati znanja prošlosti - šumski muzej Vallombrosa. Šuma Vallombrosa nedaleko Firence (u prijevodu sjenovita dolina), s površinom od oko 1300 ha u Italiji je jako poznata, i to ne samo u šumarskim i znanstvenim krugovima, već i širokoj javnosti. Prvi podaci o postojanju šume potječu iz XIV stoljeća kada su redovnici Vallombrosiani u sklopu postojeće šumske površine podigli jelovu monokulturu po načelu umjetne sadnje i gole sječe. U nastavku ćemo izložiti kratke preglede objavljenih članaka: Orazio Ciancio: Šumski muzej Vallombrosa susret između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Autor je dao uvodno izlaganje u kojemu navodi opravdanost odluke direkcije i uređivačkog odbora da posvete jedan broj časopisa razlogu zbog kojega je osnovan šumskig muzej i održan Kongres, koji je pobudio veliku pozornost šumarske i znanstvene javnosti. Kongres je organiziran pod pokroviteljstvom Državne zajednice šumarstva, Akademije šumarskih znanosti, Poljoprivrednog fakulteta sveučilišta u Firenci, uz potporu mnogih autoriteta političkog, kulturnog i znanstvenog života. Odgovor na pitanje zašto je šumarski muzej u Vallombrosi jednostavan: potrebno je udovoljiti sve jasnijem zahtjevu za popularizaciju šumarske misli i oživljavanju, makar na maloj površini oko opatije vallombroških redovnika, šumske tehnike i metoda uzgoja i uređivanja koje čine dio šumarske povijesti i kulture, koje su obilježile naše vrijeme. Opasno je zaboraviti prošlost, jer bez nje nema ni budućnosti. Osnivanjem muzeja odaje se počast intuiciji i djelu redovnika za ono što su zamislili i stvorili. To je mudra odluka za |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 105 <-- 105 --> PDF |
limitirane za toplane u iznosu od 120 000 L/t, a za elektrane još niže, svega 70 000 L/t i to franko potrošač. Dakle, osnovni problem svodi se na mogućnost proizvodnje iverja po najnižoj mogućoj cijeni, što znatno umanjuje mogućnost masovne proizvodnje. U slučaju previsoke cijene ovi potrošači nalaze ekonomičnijim trošenje pilanskih otpadaka, makar uz veće transportne troškove. Problematika kako organizirati skupljanje otpada, koji iverač izabrati, koju produktivnost očekivati i kako transportirati, sadržaj je mnogih istraživanja (Pottie e Gumier 1986, Lazzari 2000, Petenella 2000). Glede obima posla i potrebnih ulaganja postoje razne opcije u kojima se prezentiraju različite povoljnosti. Autori su u ovom članku prikazali rezultate jedne serije pokusa izvedene na bazi programa "Chip-Cost" koji je korišten za rješenje osnovnih pitanja koja utječu na troškove proizvodnje i to: izbor iverača u odnosu na potrebni kapacitet, srednja težina sortimenata za iveranje, te organizacija dopreme drveta i alimentacija iverača. Radi usporedbe troškova istraživanja su vršena na dvama radilištima različitih kapaciteta: 1. Radilište s malom investicijom u strojeve i opremu, sastavljenu od iverača s maksimalnim otvorom od 35 cm pogonjenog poljoprivrednim traktorom od 95 KW, koje opskrbljuje hidraulični kran s drugog traktora snage 60 KW. 2. Radilište opskrbljeno samohodnim iveračom na gusjenicama s ugrađenim hidrauličnim kranom i motorom snage 345 KW. Ako se pretpostavi da se u oba postrojenja radi s prosječnim veličinama drveta za iveranje (ovršci i mala stabla) od oko 60 kg i korištenje radnog vremena od oko 65 %, učinci su po bruto satu za iverač na traktoru oko 3,6 t, a za samohodni iverač 12,5 t. Da bi se troškovi iveranja sveli na maksimalni iznos od 35 000 L/t, potrebno je s iveračem na traktoru preraditi najmanje 6500 t godišnje, a sa samohodnim iveračem najmanje 7500 t godišnje. Maksimalni godišnji kapacitet iverača na traktoru je 7 600 t godišnje, uz trošak od 32 000 L/t, a samohodni iverač ima trostruki kapacitet uz troškove koji variraju u odnosu na korištenje kapaciteta. Može se zaključiti daje iverač na traktoru primjenjiv za količine do 7 500 t godišnje. Kod te količine troškovi proizvodnje sa traktorom i samohodnim iveračem su izjednačeni. Za sve veće količine samohodni iverač je povoljniji, jer se kod većih količina troškovi iveranja spuštaju ispod 30 000 L/t. Posebna povoljnost kod samohodnog iverača je to što zbog većeg kapaciteta odgovara izravno tovarenje iverja u prikolice kamiona čime se uštedi oko 6 000 L/t materijala. Također su istražene i inačice troškova za izvlačenje drveta iz šume do iverača. Upotrjebljen je lagani skidder za vuču i alternativno tovarenje u traktorsku prikolicu. Rezultati učinka i troškovi analizirani su za razne prosječne udaljenosti i težine drvnog materijala. U prosjeku je za opskrbu iverača na traktoru dovoljan jedan "skidder" za vuču, dok za samohodni iverač su potrebna najmanje dva. Troškovi izvlačenja su varirali od 10-30 000 L/t materijala. Obzirom na specifične pojedinosti od velike je važnosti dobra organizacija posla i sinkronizacija akcija, što znatno utječe na troškove proizvodnje iverja od drvne biomase i mogućnost njene primjene za proizvodnju energije, kao zamjena za upotrebu fosilnih goriva. Felice V i t a, Rocco C a r e 11 a, Saverio DEmeri co: Bioklimatska i fitosociološka analiza šumskih makija s dominantnom oštrikom (Quercus coccifera L.) u okolici Barija Ispitivanja su rađena s ciljem da pomoću fitosociološke metode doprinesu poznavanju vegetacije šumskih makija u kojima dominira hrast oštrika (oštrikar, prnar, komorovac) Q. coccifera L., koja je do sada slabo istraživana. Oštrika je rasprostranjena u svim mediteranskim zemljama: Portugal, Španjolska, Baleari, Francuska, Korzika, Sardinija, Sicilija, poluotok Italije, Hrvatska, Crna Gora, Albanija, Grčka, Kreta, Turska, Izrael, Libija, Tunis, Alžir, Maroko i Bugarska. Glede morfoloških karakteristika moguće je razlikovati dvije podvrste, koje neki autori (Webb 1838, De Candolle 1864, Eig 1933, Camus 1936, Nahal 1962, Zahary 1971, Gentile i Gastaldo 1975) bilježe kao Quercus coccifera L. u zapadnim regijama i kao Quercus calliprinos Webb u istočnim regijama. Q. calliprinos se razlikuje po trajnoj maljavosti ženskih cvjetova i novih izbojaka. Q. coccifera L uglavnom ima grmolik oblik, dok Q. calliprinos Webb ima habitus stabla do 18 m. Neki autori navode i neke druge morfološke raznolikosti, koje su genetski učvršćene, a uzrokovane su različitim ekološkim i geografskim uvjetima u širokom arealu kojega vrsta zauzima (na pr. Puglia i Sicilia). Areal ove vrste u Italiji osim otoka je u Puglii i mala zona u Basilicati. Kako je u okolici Barija upitno postojanje dvije podvrste, autori su u ovom članku obradili isključivo Q. coccifera-u L. Područja koja zauzima oštrika su marginalne zone, gdje poljoprivreda nije imala uvjete zbog strmog i kamenitog terena. Na tim područjima javlja se spontana vegetacija. Za određivanje tipa i izgleda fitocenoza istraživanja su vršena po metodi fitocenološke škole Cirih-Monpelier (Braun-Blanquet 1932), a primijenjena nomenklatura i floristička analiza rađena je pomoću Flora d´Italia (Pignatti 1982 g.). |