DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 103     <-- 103 -->        PDF

S vremenom nova problematika vezana za okoliš i
socijalno ekonomske odnose poprima sve veću važnost
prijeteći ravnoteži u šumskom ekosustavu i ambijentu
općenito. Nepovoljni čimbenici pod imenom globalne
promjene ambijenta ukazuju na to, daje aktivnost ljudskog
roda dosegla kapacitet koji oblikuje i utječe, čak i
nesvjesno i neizravno, na ekosustave i funkcioniranje
biosfere našega planeta. To se očituje u poremećaju atmosferske
ravnoteže, degradiranju kvalitete vode i tla,
nepovoljnim utjecajem na okoliš i narušavanju genetskih
osobina. No, posljednjih 30-ak godina zahvaljujući
velikom impulsu primjenom šumarskih istraživanja,
sve je jasnija uloga šumskih ekosustava na utjecaj i regulaciju
funkcija biosfere, hidrosfere i atmosfere.


U odnosu na ovu problematiku, u Italiji šumska istraživanja
idu u dva kontradiktorna smjera. S jedne
strane u posljednjim je godinama povećan interes za
šumarsku i ekološku problematiku, što se očituje u sve
većemu broju adekvatnih institucija i izvora financiranja,
a s druge strane naočigled se ukidaju postojeće institucije
(Eksperimentalni centar za poljoprivredu i šumarstvo,
Institut za topole te Zavod za celulozu i papir).
Dakle postoji sjedne strane veliki interes, u najmanju
ruku deklarativan, za šumske ekosustave i njihovo
upravljanje, a s druge strane nedovoljna briga za
istraživanja o drveću i šumskim zajednicama. Može
biti utješno, kaže autor, stoje od 1970 g. broj diplomiranih
stručnjaka na fakultetu (Scienze Forestall e Ambientali)
značajno povećan.


Ohrabrujuće je i to što Talijansko udruženje šumarstva
i šumarske ekologije prihvaća sugestije uredništva
"Monti e boschi", da se od ovoga broja u rubrici "Istraživanja"
donose orginalni članci koji obraduju rezultate
istraživanja raznih područja šumarske znanosti, s konkretnim
tehničkim i znanstvenim argumentima, koji su
u izravnoj vezi s realnošću šumarske operative.


Gianpiero A n d r e a 11 a: Sastojina hibrida Sorbus
scandica Auctnon Fries u centralnim Apeninima


U rod Sorbus porodicu Rosaceae pripada preko sto
vrsta koje su tipične za umjerene zone sjeverne hemisfere.


U Italiji se nalaze: obična oskoruša (S. domestica
L.), jarebika (S. aucuparia L.), obična brekinja (S. torminalis
(L.) Crantz) i obična mukinja (S. aria L.).


Ove vrste rasprostranjene su na cijelom poluotoku i
otocima, izuzev jarebike koje nema na Sardiniji. Osim
ovih vrsta sporadično se u pojedinim predjelima pojavljuju:
mukinjica (S. ehamaespilus (L.) Crantz), grčka
mukinja (S. graeca Spach) i S. mougeotii Soy. - Will et
Godr.


Vrste roda Sorbus s lakoćom tvore hibride koji posjeduju
karakteristike dviju osnovnih vrsta. U Italiji se
nalaze: S. hy´brida Koch (S. aucuparia x S. aria), S.
hostii (S. ehamaespilus x S. aria).


Sorbus scandica hibrid između obične brekinje i
obične mukinje uglavnom se nalazi u predalpskoj zoni
od Verone do Piemonta, ali je u novije vrijeme pronađeno
jedno stanište u Apeninima.


Autor u ovom članku obrađuje botaničke i stanišne
karakteristike ovoga hibrida.


S botaničkog stajališta hibrid ima karakteristike
obaju osnovnih vrsta. U odnosu na visine stabala nije
moguće mnogo znati, jer se radi o mladim stablima iz
sjemena ili panja, a starija stabla su posječena. Izgled
kore pokazuje veliku promjenjivost od stabla do stabla,
kao i raznolikosti dijelova istoga stabla. Na starijim dijelovima
stabla kora je tamno sivo-pepeljasta s bijelkastim
mrljama i svijetlim, eliptičnim i horizontalnim
lenticelama. Mlađi dijelovi debla i grane su sivo-smeđe-
crvenkaste boje.


Promatranjem lišća pada u oči naglašeni polimorfizam,
i to ne samo usporedbom različitih stabala, već i
unutar jednog stabla. Listovi su jednostavni, naizmjenični
s dlakavom peteljkom dužine 2-2,5 cm (rijeđe
1,5-4 cm). Oblici listova su vrlo varijabilni i različito
nazubljeni, ali najčešće imaju karakteristike obje vrste.


Gornja sirana lista: lijevo Sorbus aria, sredina S. scandica, desno Donja strana lista: lijevo: Sorbus aria, sredina S. scandica, desno


S. torminalis S. torminalis


ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 104     <-- 104 -->        PDF

Značajna je i velika razlika u boji donje i gornje strane
lista. Donja strana je mnogo svjetlija s naglašenom nervaturom
i jednoliko prekrivena svijetlijim dlačicama
(vidi sliku)


Cvijetovi su dvospolni, sastavljeni u uspravne cvatove
i nisu tako mnogobrojni kao kod S. aria, s vjenčićem
sastavljenim od bijelih ovalnih latica.


Plod je ovalna jabučica veličine 0,5-1,5 cm promjera,
smedkaste boje u dobi zrelosti.


Sastojina hibrida nalazi se na južnim padinama središnjih
Apenina u okolici Cittaducale (Rieti). Nadmorska
visina je oko 700 m, a ekspozicija uglavnom jugozapadna.
Podloga je vapnena, erodirana sa siromašnom
crvenicom. Klima je obilježena velikom količinom
oborina (preko 2000 mm godišnje), čestim vjetrovima,
od kojih jugo ima veće značenje.


Površina na kojoj rastu stabla hibrida iznosi oko jedan
hektar. Unutar te površine nalaze se stabla različite
veličine. Stabla iz sjemena promjera su 10-12 cm i visine
5-6 m, u starosti od oko 15-20 g., dok je prisutnost
stabala iz panja također očita.


Hibrid se nalazi zajedno s ostalim vrstama listača, a
to su: crni grab, hrast medunac, cer, crni jasen, javor
gluhač, brekinja, mukinja i česmina, a od četinjača obična
borovica i šmrika. Osim ove vegetacije prisutni su
i grmovi koji odgovaraju fitocenozi Ostryo-Quercetum
pubescentis.


U ovom članku autor je htio ukazati na učešće hibrida
Sorbus scandica izvan predalpske zone, gdje je tipično
rasprostranjen. S obzirom da to do sada nije bilo
evidentirano, ovo je vrijedan prilog za njegovo bolje
upoznavanje.


Šumska patologija
Giorgio Maresi, Paolo Ambrosi, Paolo Capretti:
Meria laricis Vuill. u trentinskim sastojinama
ariša


Meria laricis Vuill je gljivični parazit odavno poznat
kao defoliator ariša (Larix decidua L.) kako u Europi,
tako i u Sjevernoj Americi. Mnogi su autori proučavali
problematiku vezanu za fitopatološka oboljenja
uzrokovana ovim patogenom kao D i bona 1998. g. i
Gravano 1999. g.


U Italiji se bolest prvi puta javila 1937. g. Najnovija
oboljenja zapažena su u Švicarskoj i u Italiji u pokrajni
Trentino tijekom 2000. g.


Zbog pojave oboljenja poduzeta su istraživanja "šumarske
operativne zajednice" u suradnji sa šumskom
biljnom patologijom sa sveučilišta u Firenci.


U ovom članku opisan je parazit i rezultati prvih istraživanja.
Polovicom srpnja 2000. g. u Trentinu (Val di Non i
Val di Fiemme) u sastojinama ariša opažena je pojava


intenzivnog žućenja iglica na velikom broju stabala.
Uzeti su uzorci grana s više stabala na obadva lokaliteta
za laboratorijsko ispitivanje. Uspoređeni su i svi relevantni
meteorološki podaci s prosjecima za razdoblje
1989. do 1999. g.


U laboratoriju je mikroskopskom analizom proučavan
patogen u svim stadijima njegovog razvoja na raznim
supstratima. Detaljno su istražene sve morfološke
karakteristike Merie laricis Vuill, posebice minimalne
i maksimalne širine i dužine konidija na uzorcima s
obadva lokaliteta.


Posebna pozornost posvećena je promatranju u šumi.
Na obje lokacije ustanovljena je ista simptomatologija
na napadnutim stablima. Krajem srpnja krošnje
stabala su bile žute, ali su iglice još bile čvrste. U kasnijem
razdoblju vrh iglica bio je suh, stoje ubrzo prelazilo
polovinu dužine iglica. Boja iglica postepeno je
postajala smeđe-bjelkasta. Napad je bio podjednako
rasprostranjen na čupercima iglica kao i na pojedinačnim
iglicama duž izbojka, podjednako na mladim i
odraslim stablima. Površina na kojoj je evidentiran napad
iznosi ukupno oko 40 ha, a radi se o mješovitoj šumi
ariša, bijelog bora, smreke, jele i bukve.


Sastojine su locirane na nadmorskoj visini od 800
do 1300 m. Poslije prvog napada i djelomične defolijacije
napad nije nastavljen. Izgleda daje parazitu pogodovala
okolnost što je u srpnju u dužem razdobljdu
pala temperatura uz pojavu obilne kiše. Ukupan intenzitet
napada može se ocijeniti sa 60-90 % očite promjene
boje i do 20 % defolijacije, i to najčešće na granama
donjeg i unutrašnjeg dijela krošnje.


Sveukupna istraživanja nesumnjivo dokazuju daje
napad prouzrokovala patogena gljiva Meria laricis
Vuill, koja do sada nije primijećena u Trentinu ili je
pak postojala, ali bez evidentnih šteta. Ipak se i ovaj
puta čini da je njeno djelovanje kao patogena dosta
ograničeno, s izuzetkom što može štetno djelovati na
mlade biljke u rasadnicima, kao i otežati prirodnu obnovu
ariševih stabala.


Raffaele Spine Ili, Davide Pettenella: Usporedba
tehnologije za proizvodnju iverja


U posljednje vrijeme interes za uporabu biomase za
proizvodnju energije je sve veći. Aktivnost na istraživanju
tehnologija i interes za ulaganje u energetska postrojenja
temelje se na pretpostavci uporabe velike količine
drvenaste biomase za bar djelomičnu zamjenu
tradicionalnih fosilnih goriva. Šumarstvo također slijedi
taj interes i to iz više razloga: drvo je kvalitetno gorivo,
zalihe su obnovljive, praktički je dostupno u širokim
razmjerima, jer to omogućava korištenje drveta
koje se dobiva obavljanjem uzgojnih zahvata.


S druge strane otvorenje problem u činjenici, što cijena
drvenog goriva ne može biti visoka, mora biti usporediva
s cijenom fosilnog goriva. U Italiji su te cijene




ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 106     <-- 106 -->        PDF

Q. coccifera L.: detalj
Podaci skupljeni tijekom jedne godine obrađeni su
primjenom tehnike multivarijabilne statističke metode,
a dobiveni rezultati uneseni u fitosociološke tablice.


Posebna pozornost posvećena je proučavanju terena
s geopedološkog i klimatskog gledišta. Podloga je
slojevite vapnene strukture, na kojoj se zbog intenzivnih
erozivnih procesa tlo obnavlja i stvara se crvenica
{terra rossa). Cesta je pojava da se javlja i jedan cementni
sloj koji često ometa razvoj korjenovog sustava.
Proučavanje tla i njegovu sistematizaciju obrađivali
su razni autori, medu kojima se ističu radovi Pantanellial999g.


Bioklima područja ispitana je pomoću raznih bioklimatskih
diagrama za razdoblje 1967. do 1996. g.
(Montero de Burgos i Gonzales Rebollar).


Vegetacijska analiza provedena je vrlo detaljno. U
okolici Barija ispitano je deset različitih zona gdje je


Q. coccifera L.: sastojina Q. eoceifera-e
rasprostranjena oštrika, a svi podaci su sistematizirani i
obrađeni.


U Italiji su makije u kojima se nalazi oštrika svrstane
u sljedeće asocijacije: Chamaeropo-Quercetum cocciferae
Brullo i Marceno 1984, Arbuto-Quercetum
cocciferae Brullo 1986, Cocciferetum Lorenzoni 1987
i Junipero-Quercetum cocciferae Bartolo, Brullo i
Marceno 1983 g.


Na bazi rezultata geopedološkog, klimatskog i vegetacijskog
istraživanja, vrlo je jasno da sastoji ne s dominantnom
oštrikom u okolici Barija ne pripadaju ni
jednoj do sada poznatoj asocijaciji, već su potrebna
daljna istraživanja radi određivanja preciznih karakteristika
za ustanovljenje fitocenološke pripadnosti.


L´ITALIA FORESTALE E MONTANA


(časopis o ekonomskim i tehničkim odnosima izdanje
talijanske Akademije šumarskih nauka-
Firenze)


Broj 6, studeni-prosinac 2000 g. obrađuje problematiku
vezanu za šumu Vallombrosa i kongres na temu:
Sačuvati znanja prošlosti - šumski muzej Vallombrosa.


Šuma Vallombrosa nedaleko Firence (u prijevodu
sjenovita dolina), s površinom od oko 1300 ha u Italiji
je jako poznata, i to ne samo u šumarskim i znanstvenim
krugovima, već i širokoj javnosti. Prvi podaci o
postojanju šume potječu iz XIV stoljeća kada su redovnici
Vallombrosiani u sklopu postojeće šumske površine
podigli jelovu monokulturu po načelu umjetne
sadnje i gole sječe.


U nastavku ćemo izložiti kratke preglede objavljenih
članaka:


Orazio Ciancio: Šumski muzej Vallombrosa susret
između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.


Autor je dao uvodno izlaganje u kojemu navodi
opravdanost odluke direkcije i uređivačkog odbora da
posvete jedan broj časopisa razlogu zbog kojega je osnovan
šumskig muzej i održan Kongres, koji je pobudio
veliku pozornost šumarske i znanstvene javnosti.


Kongres je organiziran pod pokroviteljstvom Državne
zajednice šumarstva, Akademije šumarskih znanosti,
Poljoprivrednog fakulteta sveučilišta u Firenci,
uz potporu mnogih autoriteta političkog, kulturnog i
znanstvenog života.


Odgovor na pitanje zašto je šumarski muzej u Vallombrosi
jednostavan: potrebno je udovoljiti sve jasnijem
zahtjevu za popularizaciju šumarske misli i oživljavanju,
makar na maloj površini oko opatije vallombroških
redovnika, šumske tehnike i metoda uzgoja i
uređivanja koje čine dio šumarske povijesti i kulture,
koje su obilježile naše vrijeme. Opasno je zaboraviti
prošlost, jer bez nje nema ni budućnosti. Osnivanjem
muzeja odaje se počast intuiciji i djelu redovnika za
ono što su zamislili i stvorili. To je mudra odluka za




ŠUMARSKI LIST 5-6/2001 str. 105     <-- 105 -->        PDF

limitirane za toplane u iznosu od 120 000 L/t, a za elektrane
još niže, svega 70 000 L/t i to franko potrošač.


Dakle, osnovni problem svodi se na mogućnost
proizvodnje iverja po najnižoj mogućoj cijeni, što znatno
umanjuje mogućnost masovne proizvodnje. U slučaju
previsoke cijene ovi potrošači nalaze ekonomičnijim
trošenje pilanskih otpadaka, makar uz veće transportne
troškove.


Problematika kako organizirati skupljanje otpada,
koji iverač izabrati, koju produktivnost očekivati i kako
transportirati, sadržaj je mnogih istraživanja (Pottie e
Gumier 1986, Lazzari 2000, Petenella 2000).
Glede obima posla i potrebnih ulaganja postoje razne
opcije u kojima se prezentiraju različite povoljnosti.


Autori su u ovom članku prikazali rezultate jedne
serije pokusa izvedene na bazi programa "Chip-Cost"
koji je korišten za rješenje osnovnih pitanja koja utječu
na troškove proizvodnje i to: izbor iverača u odnosu na
potrebni kapacitet, srednja težina sortimenata za iveranje,
te organizacija dopreme drveta i alimentacija iverača.
Radi usporedbe troškova istraživanja su vršena na
dvama radilištima različitih kapaciteta:


1.
Radilište s malom investicijom u strojeve i opremu,
sastavljenu od iverača s maksimalnim otvorom od
35 cm pogonjenog poljoprivrednim traktorom od
95 KW, koje opskrbljuje hidraulični kran s drugog
traktora snage 60 KW.
2.
Radilište opskrbljeno samohodnim iveračom na gusjenicama
s ugrađenim hidrauličnim kranom i motorom
snage 345 KW.
Ako se pretpostavi da se u oba postrojenja radi s
prosječnim veličinama drveta za iveranje (ovršci i mala
stabla) od oko 60 kg i korištenje radnog vremena od
oko 65 %, učinci su po bruto satu za iverač na traktoru
oko 3,6 t, a za samohodni iverač 12,5 t.


Da bi se troškovi iveranja sveli na maksimalni iznos
od 35 000 L/t, potrebno je s iveračem na traktoru preraditi
najmanje 6500 t godišnje, a sa samohodnim iveračem
najmanje 7500 t godišnje.


Maksimalni godišnji kapacitet iverača na traktoru
je 7 600 t godišnje, uz trošak od 32 000 L/t, a samohodni
iverač ima trostruki kapacitet uz troškove koji variraju
u odnosu na korištenje kapaciteta.


Može se zaključiti daje iverač na traktoru primjenjiv
za količine do 7 500 t godišnje. Kod te količine
troškovi proizvodnje sa traktorom i samohodnim iveračem
su izjednačeni. Za sve veće količine samohodni
iverač je povoljniji, jer se kod većih količina troškovi
iveranja spuštaju ispod 30 000 L/t.


Posebna povoljnost kod samohodnog iverača je to
što zbog većeg kapaciteta odgovara izravno tovarenje
iverja u prikolice kamiona čime se uštedi oko 6 000 L/t
materijala. Također su istražene i inačice troškova za


izvlačenje drveta iz šume do iverača. Upotrjebljen je


lagani skidder za vuču i alternativno tovarenje u traktorsku
prikolicu.


Rezultati učinka i troškovi analizirani su za razne
prosječne udaljenosti i težine drvnog materijala. U prosjeku
je za opskrbu iverača na traktoru dovoljan jedan
"skidder" za vuču, dok za samohodni iverač su potrebna
najmanje dva. Troškovi izvlačenja su varirali od
10-30 000 L/t materijala.


Obzirom na specifične pojedinosti od velike je važnosti
dobra organizacija posla i sinkronizacija akcija,
što znatno utječe na troškove proizvodnje iverja od
drvne biomase i mogućnost njene primjene za proizvodnju
energije, kao zamjena za upotrebu fosilnih goriva.


Felice V i t a, Rocco C a r e 11 a, Saverio DEmeri co:
Bioklimatska i fitosociološka analiza šumskih
makija s dominantnom oštrikom (Quercus coccifera
L.) u okolici Barija


Ispitivanja su rađena s ciljem da pomoću fitosociološke
metode doprinesu poznavanju vegetacije šumskih
makija u kojima dominira hrast oštrika (oštrikar,
prnar, komorovac) Q. coccifera L., koja je do sada slabo
istraživana.


Oštrika je rasprostranjena u svim mediteranskim
zemljama: Portugal, Španjolska, Baleari, Francuska,
Korzika, Sardinija, Sicilija, poluotok Italije, Hrvatska,
Crna Gora, Albanija, Grčka, Kreta, Turska, Izrael, Libija,
Tunis, Alžir, Maroko i Bugarska.


Glede morfoloških karakteristika moguće je razlikovati
dvije podvrste, koje neki autori (Webb 1838, De
Candolle 1864, Eig 1933, Camus 1936, Nahal 1962,
Zahary 1971, Gentile i Gastaldo 1975) bilježe kao
Quercus coccifera L. u zapadnim regijama i kao Quercus
calliprinos Webb u istočnim regijama. Q. calliprinos
se razlikuje po trajnoj maljavosti ženskih cvjetova
i novih izbojaka. Q. coccifera L uglavnom ima grmolik
oblik, dok Q. calliprinos Webb ima habitus stabla do
18 m. Neki autori navode i neke druge morfološke raznolikosti,
koje su genetski učvršćene, a uzrokovane su
različitim ekološkim i geografskim uvjetima u širokom
arealu kojega vrsta zauzima (na pr. Puglia i Sicilia).


Areal ove vrste u Italiji osim otoka je u Puglii i mala
zona u Basilicati. Kako je u okolici Barija upitno postojanje
dvije podvrste, autori su u ovom članku obradili
isključivo Q. coccifera-u L.


Područja koja zauzima oštrika su marginalne zone,
gdje poljoprivreda nije imala uvjete zbog strmog i kamenitog
terena. Na tim područjima javlja se spontana
vegetacija. Za određivanje tipa i izgleda fitocenoza istraživanja
su vršena po metodi fitocenološke škole
Cirih-Monpelier (Braun-Blanquet 1932), a primijenjena
nomenklatura i floristička analiza rađena je pomoću
Flora d´Italia (Pignatti 1982 g.).