DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 75 <-- 75 --> PDF |
Ovome gledištu replicirao je prof. Matić, smatrajući da domaćim životinjama nije mjesto u šumi. Na području Dalmacije, ima toliko neobrađenih površina da na njemu može opstati milijun koza. Takve akcije svesrdno podržavamo, ali ne da se to radi na šumskim površinama gdje postoje osnove gospodarenja za 100 godina unaprijed. Dalmatinske šume ne moraju biti samo šikare i makije, iako su i one vrhunske šume u odnosu na one iz vremena dok je harala koza. To su šume čija je općekorisna funkcija daleko vrijednija od onoga što bi dala koza. Svoj posjed ograditi i čuvati, a u državni posjed utjerati domaću životinju, za neke je normalna stvar. Prof. Prpić navodi kako u jednoj Francuskoj, koja ima velik broj koza, nikome ne pada na pamet kozu tjerati u šumu. Osnovni je problem ovdje kod nas nerazgraničenje šumskog i poljoprivrednog zemljišta. Šuma koja treba zadržati svoj osnovni cilj, a čiji ekosustav podnosi određen broj biljojeda i mesojeda njemu pripadajućih, ne podnosi bez posljedica ništa izvan tog ekosustava. Prof. dr. sc. Paula D u r b e š i ć, ekolog s PMF-a, posebno pozdravlja multidisciplinarnost u ovoj raspravi HŠD-a, ukazujući na nedosljednost, kada nakon mukotrpnog rada na donošenju podcrtavajućih dobrih odluka, društvo zbog trenutačnih probitaka i podilaženja želi učiniti korak natrag. To možemo okarakterizirati čak amoralnim i neodgovornim ponašanjem onih zaduženih da zakon provode, i običnih građana koji gledaju samo osobni interes. Imajući prilike proučavati šumsko tlo, bogato takvim materijalom koji nam, ako ga pogledamo govori što to može na njemu rasti - ono je indikator onoga gore, i obratno, ako gledamo što raste na njemu, imamo i odgovor koliko je tlo bogato. Narušivši taj sustav u jednoj slavonskoj hrastovoj ili jedinoj gorskokotarskoj šumi, posebice onoj dalmatinskoj koja je u fazi nastanka, činimo neprocjenjivu štetu. Dakle struka treba imati riječ, treba braniti stavove struke, pa tako tu dužnost i pravo moraju imati i šumari, jer oni su za šumu zaduženi. Dr. Durbešić se posebno osvrnula na dio medija gdje se iznose neznanstvene činjenice, što nije dobro za hrvatsku javnost, jer se donose nepravilni zaključci, koji su onda poticaj i poziv da se čini ono što ni stručno pa ni zakonski nije dozvoljeno. Ako gledamo dalje oko sebe, onda nam je jasno zašto "svi danas proizvode zdravu hranu". Pitamo se koja je nezdrava i tko nam na nju ukazuje? Zdrava hrana, eko-hrana posebno, ponajprije je pitanje utemeljenosti tog naziva. Prof. Matić zahvaljujući prof. Durbešić na raspravi, slaže se kako se treba čuvati bombastičnih izraza i izjava, posebice naglašavajući onu kako "koza čuva šumu od požara", ali ako hoćemo biti sarkastični, ona je istinita, naime kad koza sve obrsti nije ništa ostalo i nema što gorjeti - kamen ne gori! Zapravo naš je problem što svatko sve zna, naravno o šumarstvu znaju svi. U ovoj kući HSD-a gdje se nalazimo, 1898. godine, dakle prije 102 godine počela s radom šumarska visokoškolska nastava i HSD od svog utemeljenja 1846. godine do danas kontinuirano radi i bori se za šumarstvo, ali na osnovu znanosti. Prof. dr. sc. Joso Vukelić svoju raspravu započinje tvrdnjom kako mi danas ovdje ne bi raspravljali o odnosnoj temi kada bi funkcionirala pravna država, jer treba poštovati zakone i to je polazište svega. Neutemeljene izjave opasne su glede formiranja mišljenja i laičkog i polustručnog. U raspravi smo čuli što to domaća stoka donosi šumi negativno, zašto nema mišljenja što donosi pozitivno - ima li toga - vjerojatno nema. Inače se slaže s dijelom rasprave prof. Caputa, ali ne da se na taj način radi u šumi, jer ima drugih površina. Primjer Paga -7 % površine je šuma, na tih 7 % površine posječe se šuma za nogometno igralište, a onda stiže u Ministarstvo zahtjev da se i stoka tjera u šumu, a 93 % površine je kamenjar i pašnjaci. Gdje je tu logika i opravdanje - to je ono što nas tjera da ponekad pušemo i na hladno. Jedna ozbiljna država, Ministarstvo i Svjetska banka, morale bi u ozbiljnoj strategiji razgraničiti i reći da je od naših 660.000 ha krša, npr. 200.000 ha šumsko tlo, i zatražiti od šumarstva program kako pošumiti gole i održati pošumljene površine. Određeni dio od 660.000 ha treba dati poljoprivredi pa neka ona da program gdje će se uzgajati koze i dr. Slijedi turističko područje, građevno, vojno itd. Kada je pak riječ o makiji, nemojmo je omalovažavati, jer je to jedan sukcesijski stadij koji može teći u regresivnom, ali i progresivnom smjeru. Reći da makija ili šikara nikada neće biti šuma, nije utemeljeno, jer pitanje je to ulaganja ili neulaganja i stručnog rada u tome prostoru. Na kraju, podsjeća na pitanje poštivanja zakona i potpisanih dokumenata, ukazujući na Ministarsku konferenciju 1993. godine u Helsinkiju, gdje je ministar poljoprivrede i šumarstva potpisao rezoluciju Hl o očuvanju europskih šuma, koja govori o smjernicama za potrajno gospodarenje europskim šumama. U dokumentima, točka K se kaže, da se "priznaju štetni utjecaji na šume u nekim dijelovima Europe zbog uništavanja većih šumskih površina požarima i olujama, zbog neprimjerenog gospodarenja, zbog štetnika, bolesti, paše, neregularnog brštenja i industrijskog i infrastrukturnog razvoja. Opće smjernice gospodarenja koje je potpisalo 39 zemalja, a među njima i Hrvatska, u točci 7 kazuju postupci u gospodarenju šumama trebaju težiti barem održavanju sadašnjeg stanja, a ako je moguće i poboljšanju, stabilnosti, vitalnosti, regenerativnih sposobnosti, otpornosti šuma i prilagodbi šumskih ekosustava prema stresu, posebice zaštiti od požara, štetnih bolesti, divljači i drugih uzročnika kao stoje paša i brštenje". Dakle, sve je jasno rečeno. Na kraju predlaže da HŠD i "Hrvatske šume" upute |