DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 48     <-- 48 -->        PDF

O. Antonie: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGKNE RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list br. 1 2, CXXV (2001), 45-56
lisni uvjeti konstantni. Pojam klimaksa u znanost o vegetaciji
uvodi Clements (1916, 1936), definirajući
ga kao vegetaciju koja je dominantno uvjetovana klimom
šireg područja (makroklimom). Ovakvo shvaćanje
pojma klimaksa (teorija monoklimaksa) prihvaćeno
je i u nas vrlo primjenjivanom fitosociološkom pristupu
Braun-Blanqueta (1964), čemu odgovara i često
rabljeni pojam "klimatogena (klimazonalna) vegetacija".
Suprotno tome, u teoriji poliklimaksa (npr. Tans-
ley 1935, Daubenmire 1966), najednom području
može postojati više relativno trajnih stadija razvoja vegetacije
u relativnoj ravnoteži s okolišem, koji mogu
biti dominantno uvjetovani klimom područja (klimatogeni
klimaks), ali i drugim okolišnim čimbenicima. Činjenica
da bi svi ostali relativno trajni stadiji nekog područja
prešli u klimatogeni klimaks kada bi prestalo
djelovanje okolišnih čimbenika koji ih uvjetuju, u
ovom je pristupu samo teorijskog značenja, jer se odnosi
na krupniju vremensku skalu, redovno podrazumijevajući
geomorfološke promjene. S druge strane, slijedeći
teoriju monoklimaksa, na nekom užem području
može postojati više klimaksnih vegetacijskih tipova
samo na različitim geološkim podlogama (npr. u Gorskom
kotaru šuma bukve i jele (Abieti - Fagetum s.l.) na
vapnencima i dolomitima, a šuma jele s rebračom (Blechno
-Abietetum Ht. 1950) na silikatima) ili tamo gdje
razvedeni reljef lokalno modificira globalnu prostornu
razdiobu klimatskih čimbenika (vidi npr. Antoni e
1996a, 1996b, Antonie i dr. 1997). Spomenute dvije
teorije u sebi zapravo i nisu proturječne: monoklimaks


je hipotetski konačni stadij razvoja vegetacije bez obzira
na vrijeme potrebno da se on dostigne, dokje poliklimaks
skup svih relativno trajnih vegetacijskih stadija
nekog područja koji su, svaki na svome staništu, rezultat
singenetske sukcesije (npr. od livade, preko šikare i
pionirske šume, do relativno trajnog stadija, usporedi
npr. Glavač 1987).


Obilježje klimaksa, osim vegetacijskim tipovima
(biljnim zajednicama), može se pridijeliti i određenoj


vrsti drveća. Slijedimo li teoriju monoklimaksa, u vrste
klimaksa možemo ubrojati samo one koje barem u jednom
dijelu svog areala grade trajne, makroklimatski
uvjetovane vegetacijske stadije. Takve su primjerice u
nas hrast kitnjak (Quercus petraea Liebl.) i bukva (Fagus
sylvatica L.). Slijedimo li teoriju poliklimaksa, tada
u vrste klimaksa možemo pribrojiti i smreku (Picea
abies L.) koja gradi trajne stadije u mrazištima na našem
kršu (npr. Aremonio-Piceetum Ht. 1938) uvjetovane
ponajprije specifičnom topoklimom, koja ne pogoduje
razvoju makroklimatskog klimaksa (Abieti - Fagetum
s.l.). Takvi trajni vegetacijski stadiji u teoriji monoklimaksa
označavaju se često pojmom "paraklimaks"
(usporedi npr. Vukelić iRauš, 1998). Pionirske
vrste koje ne grade trajne stadije (npr. breza, Betula
pendula Roth), nisu ni prema jednom pristupu vrste klimaksa.
Mnoge vrste koje su u jednom dijelu svog areala
klimatogenog rasprostranjenja, u drugom dijelu areala
grade neklimatogene biljne zajednice. Tako primjerice
jela (Abies alba Mill.) osim gore spomenutih klimatogenih
zajednica gradi i biljnu zajednicu s milavom
(Calamagrostio -Abietetum Ht. 1950), čiji je sukcesijski
razvoj prema klimaksu (Abieti - Fagetum s.l.) znatno
usporen edafski (strmi i kameniti vapnenački tereni
sa slabo razvijenim tlima).


Prema teoriji poliklimaksa, hrast lužnjak (Quercus
robur L.) je u nas vrsta klimaksa koja u nizinskim područjima
gradi trajne stadije. Prema teoriji monoklimaksa,
on bi to bio samo u slučaju da gradi sastojine
čije je rasprostranjen)e klimatogeno, bez obzira na potrebu
za dopunskim vlaženjem zone zakorjenjivanja
poplavama i/ili podzemnom vodom. Pitanje klimatogenosti
rasprostranjenja hrasta lužnjaka u Hrvatskoj nije
samo teorijskog značenja, nego je također iznimno važno
s gledišta optimalnog gospodarenja našom najvrijednijom
vrstom drveća, pogotovo u svjetlu razloga
propadanja lužnjakovih šuma (usporedi npr. Prpić i
A n i ć, 2000). To je pitanje predmet ovog rada.


RASPRAVA - Discussion
Interpretacija literaturnih podataka - Interpretation of literature data


Šume u kojima je hrast lužnjak glavni edifikator u
nas se uglavnom rasprostiru u riječnim nizinama uz
Dravu, Savu, Kupu, Dunav i njihove pritoke (Rauš,
1996). Te šume se sintaksonomski općenito svrstavaju
u dvije glavne zajednice: šumu hrasta lužnjaka s velikom
žutilovkom (Genisto elatae - Quercetum roboris
Ht. 1938) i šumu hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino
betuli - Quercetum roboris (Anić 1959) emend.
R a u š 1969). Prva zajednica, poznata i kao "slavonska
šuma hrasta lužnjaka", sintaksonomski pripada svezi
Alno - Quercion roboris Ht. 1954, koja obuhvaća vlažne
nizinske šume na povremeno plavljenim terenima


(niže), s relativno visokom razinom podzemne vode
(usporedi npr. Vukelić i Rauš, 1998). Te šume u
smislu mikrozonacije vegetacije pridolaze iznad šuma
iz sveze Alnion glutinosae Malcuit 1929, u kojima dominiraju
crna joha i poljski jasen, i koje obrastaju redovito
plavljene terene s čestom stagnirajućom vodom i
visokom razinom podzemne vode (bare), a ispod šuma
hrasta lužnjaka i običnog graba iz sveze Carpinion betuli
Isll. 1932, koje obrastaju terene izvan domašaja poplavne
i stagnirajuće vode, uz nižu razinu podzemne
vode (grede).