DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 48 <-- 48 --> PDF |
O. Antonie: JE LI HRAST LUŽNJAK U HRVATSKOJ VRSTA KLIMATOGKNE RASPROSTRANJENOSTI? Šumarski list br. 1 2, CXXV (2001), 45-56 lisni uvjeti konstantni. Pojam klimaksa u znanost o vegetaciji uvodi Clements (1916, 1936), definirajući ga kao vegetaciju koja je dominantno uvjetovana klimom šireg područja (makroklimom). Ovakvo shvaćanje pojma klimaksa (teorija monoklimaksa) prihvaćeno je i u nas vrlo primjenjivanom fitosociološkom pristupu Braun-Blanqueta (1964), čemu odgovara i često rabljeni pojam "klimatogena (klimazonalna) vegetacija". Suprotno tome, u teoriji poliklimaksa (npr. Tans- ley 1935, Daubenmire 1966), najednom području može postojati više relativno trajnih stadija razvoja vegetacije u relativnoj ravnoteži s okolišem, koji mogu biti dominantno uvjetovani klimom područja (klimatogeni klimaks), ali i drugim okolišnim čimbenicima. Činjenica da bi svi ostali relativno trajni stadiji nekog područja prešli u klimatogeni klimaks kada bi prestalo djelovanje okolišnih čimbenika koji ih uvjetuju, u ovom je pristupu samo teorijskog značenja, jer se odnosi na krupniju vremensku skalu, redovno podrazumijevajući geomorfološke promjene. S druge strane, slijedeći teoriju monoklimaksa, na nekom užem području može postojati više klimaksnih vegetacijskih tipova samo na različitim geološkim podlogama (npr. u Gorskom kotaru šuma bukve i jele (Abieti - Fagetum s.l.) na vapnencima i dolomitima, a šuma jele s rebračom (Blechno -Abietetum Ht. 1950) na silikatima) ili tamo gdje razvedeni reljef lokalno modificira globalnu prostornu razdiobu klimatskih čimbenika (vidi npr. Antoni e 1996a, 1996b, Antonie i dr. 1997). Spomenute dvije teorije u sebi zapravo i nisu proturječne: monoklimaks je hipotetski konačni stadij razvoja vegetacije bez obzira na vrijeme potrebno da se on dostigne, dokje poliklimaks skup svih relativno trajnih vegetacijskih stadija nekog područja koji su, svaki na svome staništu, rezultat singenetske sukcesije (npr. od livade, preko šikare i pionirske šume, do relativno trajnog stadija, usporedi npr. Glavač 1987). Obilježje klimaksa, osim vegetacijskim tipovima (biljnim zajednicama), može se pridijeliti i određenoj vrsti drveća. Slijedimo li teoriju monoklimaksa, u vrste klimaksa možemo ubrojati samo one koje barem u jednom dijelu svog areala grade trajne, makroklimatski uvjetovane vegetacijske stadije. Takve su primjerice u nas hrast kitnjak (Quercus petraea Liebl.) i bukva (Fagus sylvatica L.). Slijedimo li teoriju poliklimaksa, tada u vrste klimaksa možemo pribrojiti i smreku (Picea abies L.) koja gradi trajne stadije u mrazištima na našem kršu (npr. Aremonio-Piceetum Ht. 1938) uvjetovane ponajprije specifičnom topoklimom, koja ne pogoduje razvoju makroklimatskog klimaksa (Abieti - Fagetum s.l.). Takvi trajni vegetacijski stadiji u teoriji monoklimaksa označavaju se često pojmom "paraklimaks" (usporedi npr. Vukelić iRauš, 1998). Pionirske vrste koje ne grade trajne stadije (npr. breza, Betula pendula Roth), nisu ni prema jednom pristupu vrste klimaksa. Mnoge vrste koje su u jednom dijelu svog areala klimatogenog rasprostranjenja, u drugom dijelu areala grade neklimatogene biljne zajednice. Tako primjerice jela (Abies alba Mill.) osim gore spomenutih klimatogenih zajednica gradi i biljnu zajednicu s milavom (Calamagrostio -Abietetum Ht. 1950), čiji je sukcesijski razvoj prema klimaksu (Abieti - Fagetum s.l.) znatno usporen edafski (strmi i kameniti vapnenački tereni sa slabo razvijenim tlima). Prema teoriji poliklimaksa, hrast lužnjak (Quercus robur L.) je u nas vrsta klimaksa koja u nizinskim područjima gradi trajne stadije. Prema teoriji monoklimaksa, on bi to bio samo u slučaju da gradi sastojine čije je rasprostranjen)e klimatogeno, bez obzira na potrebu za dopunskim vlaženjem zone zakorjenjivanja poplavama i/ili podzemnom vodom. Pitanje klimatogenosti rasprostranjenja hrasta lužnjaka u Hrvatskoj nije samo teorijskog značenja, nego je također iznimno važno s gledišta optimalnog gospodarenja našom najvrijednijom vrstom drveća, pogotovo u svjetlu razloga propadanja lužnjakovih šuma (usporedi npr. Prpić i A n i ć, 2000). To je pitanje predmet ovog rada. RASPRAVA - Discussion Interpretacija literaturnih podataka - Interpretation of literature data Šume u kojima je hrast lužnjak glavni edifikator u nas se uglavnom rasprostiru u riječnim nizinama uz Dravu, Savu, Kupu, Dunav i njihove pritoke (Rauš, 1996). Te šume se sintaksonomski općenito svrstavaju u dvije glavne zajednice: šumu hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom (Genisto elatae - Quercetum roboris Ht. 1938) i šumu hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli - Quercetum roboris (Anić 1959) emend. R a u š 1969). Prva zajednica, poznata i kao "slavonska šuma hrasta lužnjaka", sintaksonomski pripada svezi Alno - Quercion roboris Ht. 1954, koja obuhvaća vlažne nizinske šume na povremeno plavljenim terenima (niže), s relativno visokom razinom podzemne vode (usporedi npr. Vukelić i Rauš, 1998). Te šume u smislu mikrozonacije vegetacije pridolaze iznad šuma iz sveze Alnion glutinosae Malcuit 1929, u kojima dominiraju crna joha i poljski jasen, i koje obrastaju redovito plavljene terene s čestom stagnirajućom vodom i visokom razinom podzemne vode (bare), a ispod šuma hrasta lužnjaka i običnog graba iz sveze Carpinion betuli Isll. 1932, koje obrastaju terene izvan domašaja poplavne i stagnirajuće vode, uz nižu razinu podzemne vode (grede). |