DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2001 str. 124 <-- 124 --> PDF |
iz zemalja koje imaju svoje autoktone populacije ili već dugi niz godina dabrove u svojim staništima, i gdje se brojnost procjenjuje na više desetaka tisuća jedinki (Latvija, Litva, Norveška, Poljska) i zemalja u kojima se tek razvija inicijalna populacija (Hrvatska, Mađarska, Rumunjska). Pored ovih, nazovimo ih ekstremima, zanimljiva su iskustva iz zemalja koje su prije 20 - 40 godina vratile dabrove, pa se populacija uspješno razvila i preko stanišnih kapaciteta (Njemačka, Austrija). Uočava se velika razlika i u zakonskim odredbama koje se odnose na gospodarenje dabrovima, naime, zemlje koje obiluju dabrovima uvrstile su ga u lovnu divljač i propisale lovnu sezonu, a istraživanja su usmjerena na gospodarenje populacijom i pravilno izlučivanje određenog broja jedinki. Druge pak zemlje ne mogu radi niza drugih zakonskih propisa na taj način regulirati brojno stanje, pa su prisiljene hvatati žive jedinke i prenositi ih na druge lokalitete, odnosno izvoziti u druge zemlje, kao što je slučaj da je Njemačka odnosno Bavarska poklonila dabrove Hrvatskoj. U zemljama u kojima je tek inicijalna populacija poput Hrvatske, Mađarske, Rumunjske i Belgije, propisana je stroga zaštita i visoke kaznene odredbe za uništavanje dabrova. Pored izlaganja i prezentacije postera u okviru programa, drugog radnog dana predviđen je obilazak Nacionalnog parka Bialovieža, s težištem na posjeti prašumi u neposrednoj blizini upravnog središta nacionalnog parka, odnosno centra u kojem se održavao simpozij. Prašuma predstavlja središnji i najznačajniji dio ovog zaštićenog područja. Sudionicima simpozija posebni je ugođaj pružio protokol zatvaranja simpozija koji je priređen u kasno poslijepodne trećega dana, u 7 km udaljenom mjestu Budy, do kojeg su prevozno sredstvo bile tradicionalne konjske zaprege - fijakeri. Za prijevoz svih 60-ak sudionika simpozija formirana je kolona od 15 zaprega. Protokol zatvaranja održanje uz vatru na jednome "čardaku", uz tradicionalna jela i pečene kobasice na štapu (ugođaj kao i kod nas u pauzi lova ili nakon završetka lova). Posljednji, četvrti dan simpozija bio je određen za posjet susjednom nacionalnom parku Biebrza, koji se nalazi oko 100 km sjeverozapadno od Bialowieze. Nacionalni park Biebrza prostire se uz istoimenu rijeku u dužini od oko 70 km (oko 100 km toka rijeke) te na površini od 67.000 ha. Predstavlja iznimno močvarno stanište (tresetište), jedno od rijetkih u Europi. Ujedno je to područje, između ostalih životinjskih vrsta, nastanjeno dabrovima. Tijekom obilaska ovog nacionalnog parka, a s ciljem da se upoznamo sa staništima dabrova, ove godine smo imali prilike vidjeti jedinstvenu sliku inače uvijek vodom prekrivenog staništa. Zbog iznimne suše, čak su i najniži dijelovi močvare ostali bez vode, a mi smo s lakoćom dolazili do dabrovih nastambi u kojima su na suhome ostale familije dabrova, stoje inače neuobičajena situacija. Simpozij je pratilo vrlo lijepo i ugodno jesensko vrijeme, tako daje uz visoki doseg stručnog dijela, i opći dojam o Bialovieži i okolici ostao u upečatljivo lijepom sjećanju. Vrijednost sudjelovanja na simpoziju, pored upoznavanja s najaktualnijom situacijom i rezultatima istraživanja na prostoru Europe, nesumnjivo su brojni susreti i kontakti s kolegama i prijateljima. Homogenost i jedinstvo svih sudionika simpozija potvrđuje tvrdnje dr. Heideckea, vodećeg stručnjaka za dabrove, izrečene još u Bratislavi 1997. godine, da će istraživači dabrova i sudionici EBS-a ubrzo postati "jedinstvena obitelj". NACIONALNI PARK BIALOVIEŽA - Bialowieski Park Narodowy Najstariji nacionalni park u Prašuma obiluje višestoljetnim stablima te očuvanom Poljskoj, datira još od 1921. goprirodnom zajednicom biljnog i životinjskog svijeta. dine kada je dio šume u sklopu današnjeg parka proglašen Re zervatom, a od 1932. godine nosi naziv "Nacionalni park u Bjelovježi" (Bialowieski Park Narodowy). Status nacionalnog parka ponovno je potvrđen 1947. godine, dakle nakon II svjetskog rata. Nacionalni park Bialovieža dio je prostranog prašumskog kompleksa koji se prostire na ukupnoj površini od 1.500 knr (150.000 ha), od čega jedan dio pripada Poljskoj a drugi Bjelorusiji. Poljski dio prostire se na 625 km2 (62.500 ha). Ukupna površina nacionalnog parka je 10.502 ha, od čega je 4747 ha pod strogom zaštitom. U okviru nacionalnog parka i zoni stroge zaštite nalazi se jedna od posljednjih prašuma ovoga dijela europske nizine, s prirodnim listopadnim i mješovitim šumama. Slika 6. Zubr - europski bizon u rezervatu |