DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2000 str. 72     <-- 72 -->        PDF

U nekim šumama ima čak preko 20 km prometnica
na 1.000 ha šume (npr. Gorski kotar), a u drugima samo
nekoliko km na 1.000 ha. Prosjek za Republiku Hrvatsku
je oko 7 km prometnica na 1.000 ha šume.


Drvna zaliha na panju u šumama Republike Hrvatske
iznosi 324,257.000 m3. Sastav drvne zalihe: 84 %
listopadnih i 16 % crnogoričnih vrsta drveća.


Sveukupni godišnji volumni prirast procjenjuje se
na 9,643.117 m\


Izračunani godišnji etat (tj. drvni volumen koji se u
šumama može trajno uživati) iznosi 5,354.017 m3. To je
bruto etat. Na pilansku oblovinu i ostalo industrijsko
drvo otpada oko 46 %, na ogrjevno drvo oko 37 % i na
otpad oko 17 %.


Najvrednije su šume hrasta lužnjaka {Querem robur
L.). Njihova površina u Hrvatskoj iznosi 201.739 ha s
drvnom zalihom od 41,500.000 m3 na panju. Najveći
dio tih šuma nalazi se u Slavoniji i Srijemu, u današnjim
županijama Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj.
A samo pedesetak km daleko od Osijeka prostire
se najveća cjelovita šuma hrasta lužnjaka u Europi,
zvana od davnina Spačva. Njezina je površina 400 km2
(ili 40.000 ha), dakle Spačva ima istu površinu kao i naš
najveći otok Krk.


Prema tomu nije čudno što su šume hrasta lužnjaka
odavno zaokupile pozornost naših šumara, pisaca,
umjetnika i mnogih znanstvenika, i daje na tom području
šumarstvo organizirano već preko 125 godina, s poznatim
imenima Slavonaca kao što su bili Antun Tomić,
Mijo Čordašić, Josip Kozarac i moj poštovani profesor
dendrometrije Antun Levaković, znanstvenik svjetskoga
glasa.


Spomenuh pritom samo najveća imena. A velik je
niz zaslužnika i učitelja, koji su ustrajno i marljivo istraživali,
usavršavali teoriju i razvijali praksu. Pridružuje
im se cijela legija vrijednih šumara koji su odnjegovali
slavonske hrastike i sačuvali ih dolazećim naraštajima.
Na tako časnu i bogatu baštinu bilo je zadovoljstvo
nastavljati i suočavati se s već polučenim uspjesima
i rezultatima, nadograđivati djelo velikana u
tako svijetloj i uspješnoj tradiciji, crpsti spoznaje iz obilja
proučenoga i spoznatoga, učiti iz vrijedne literature.
Imao sam sreću stoje Hrvatska akademija od osnutka
uz mudroslovlje, filologiju, pravoslovlje i umjetnost
imala i Odjel za prirodoslovlje, koji je pod svoje okrilje
stavio i šumarsku znanost, gdje sam mogao nesmetano
djelovati i posvetiti se istraživanju svega što me u šumarstvu
privlačilo i što sam u njemu volio. Tako se Hrvatska
akademija na najbolji način odužila svojemu
utemeljitelju biskupu Strossmayeru, koji je velebno
Akademijino zdanje, izgrađeno u stilu florentinske renesanse,
podignuo baš novcem dobivenim od slavonskih
hrastika. U same je dakle temelje i hrvatske znano


sti i njezinih hramova ugrađena slavonska hrastovina i
trajna je, neraskidiva veza najviše hrvatske institucije
Hrvatske akademije sa Strossmayerovom zavičajnom
Slavonijom i njezinim središnjim, a biskupovim rodnim
gradom Osijekom. Sve su to zagonetni i duboki
razlozi što smo danas ovdje i što govorimo o tome.


Hrast je lužnjak među mojim ljubavima i interesima
bio pri samome vrhu. Jezgrovito sam u uvodu monografiji
Hrast lužnjak u Hrvatskoj (Vinkovci - Zagreb,
1996.) zapisao: "U Hrvatskoj su šume najvredniji obnovljivi
prirodni resurs. One zauzimaju dva milijuna
hektara ili 35 % Hrvatske. Jedna desetina šuma otpada
na hrast lužnjak. To je naša najvrednija vrsta drveća,
koja raste diljem Hrvatske, a optimum joj je u istočnom
dijelu naše zemlje (...), u Slavoniji i Srijemu."


Danas doduše više nemamo prošlostoljetne hrastove
prašume, nema ni orijaških stabala kojima su se divili
na svjetskim izložbama od Pariza do Budimpešte, i
od Trsta do Beča, ali smo zato naslijedili njegovane i
stručno uređene i očuvane hrastove šume, kojima se
primjereno gospodari i koje su naša najveća prirodna
glavnica koju treba dalje promišljeno i na znanstvenim
istinama umnožavati i obogaćivati. Ta glavnica utječe
više nego što mislimo i više nego što smo spremni priznati
na naš svakidašnji život i rad, jer šume čuvaju naše
klimatske i atmosferske prilike, pročišćuju zrak koji
udišemo, štite nas od vjetrova i nevremena, brane od
poplava, pružaju siguran zaklon od neprijatelja u ratovima.
Čuvajući danas i njegujući šume svjesni smo njihove
slojevite i višeznačno korisne uloge u našemu životu,
štoviše, brinući o šumama, brinemo o samoj supstanciji
vlastita opstanka.


Današnja je svečanost slavonskoga Osječkoga Sveučilišta
već sada upisana u bogatu šumarsku tradiciju
na ovim prostorima, u knjigu povijesnicu ove bogate
hrvatske regije, kao još jedan dokaz da ovdje prepoznajete
pitanja koja postavlja nadolazeće doba i nalazite
odgovore u skladu s bogatstvima prirode i njezinim zakonima.
S ponosom sam danas isticao svoje prethodnike,
znajući da šumarska znanost na našem Šumarskome
fakultetu u Zagrebu odgaja vrijedne nasljednike da
šumarstvo imamo na kome s pouzdanjem ostaviti.


Na žalost, šumarstvo je u Republici Hrvatskoj suočeno
s različitim problemima. Na prvom je mjestu propadanje
i sušenje šuma. Šumari ulažu velike napore
da to spriječe i da saniraju poremećene ekosustave.


Općenita pojava nelikvidnosti u gospodarenju negativno
se odražava, jer šumari ne mogu u cijelosti i na
vrijeme ostvariti planove razvoja, pogotovu u pogledu
njege šuma, jednostavne i proširene reprodukcije. No,
najviše pogađa naše šumare činjenica što su danas neke
šume u Hrvatskoj izuzete iz šumarske ingerencije. Ta
spomenuta tri problema zaslužuju veliku pozornost i
ozbiljan znanstveni i stručni pristup u rješavanju.