DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/2000 str. 44     <-- 44 -->        PDF

M. Vukelić: OTOČKA IMOVNA OPĆINA Šumarski liši br. 9 10. CXX1V (2000), 533-547
ćinama. Istovremeno su izdovjeni veliki sačuvani šumski
kompleksi u novu kategoriju državnih šuma.


U sklopu 11 imovnih općina, dvije (otočka i lička) se
nalaze na području Like. Stjecajem sretnih okolnosti i
brigom autora ovoga članka pronađen je izvorni tekst o
otočkoj imovnoj općini (Statistički opis uprave i gospodarenja
šumah 1879 - 1895. god.) u šumariji Otočac.
U tom opisu, lijepim krasopisom njegov autor Šandor
Pere, nadšumar, detaljno piše o geografskim, vegetacijskim,
uređajnim, imovinsko-pravnim i socijalnim aspektima,
te o tadašnjem i budućem gospodarenju. Otočka
imovna općina prostirala se na 79.357 ha šuma i
šumskih zemljišta, a od toga odnosi se na šume 73.629
ha (93 %), čistine 4.660 ha (6 %) i neplodno tlo 1.068 ha
( 1 %). Drvna zaliha iznosila je 8,970.057 m3 ( 122 mVha),
godišnji sječivi prihod 159.971 m3, te procijenjena vri


jednost šuma 14,230.732 forinti. Pravoužitnici godišnje
troše 91.415 m3 ili 132.485 prm, dok za ostale potrebe i
prodaju ostaje 68.556 m3. Lička imovna općina zauzimala
je ukupnu površinu od 55.511 ha, a od toga 50.670
ha šuma, te 4.841 ha pašnjaka i neplodnog tla. Drvna zaliha
iznosila je 6,222.524 m3 (123 mVha), a procijenjena
vrijednost 5,772.514 forinti.


Uz mnoge propuste za 62 godine ( 1879-1941 ) postojanja
otočke imovne općine, ipak je njezino djelovanje
bilo uspješno. Zbog neadekvatne primjene zakonskih
odredbi lička imovna općina nikada nije ni osnovana.


Detaljni statistički opis uprave i gospodarenja šumama
otočke imovne općine dopunjen s ostalom raspoloživom
dokumentacijom omogućio je potpuniji uvid u
do sada skromna saznanja o povijesti ličkog šumarstva.


ŠUMARSTVO LIKE DO RAZVOJAČENJA VOJNE KRAJINE


Vojna krajina sa svojim generalatima, pukovnijama
i mjesnim općinama nalazila se pod vrhovnim zapovjedništvom
Centralnog-kraljevskog-dvorskog ratnog vijeća
u Beču, tako i krajiško vojno šumarstvo i šume. U
vrijeme Vojne krajine u Lici nije bilo feudalnih posjeda
i šuma, jedino je područje šumarije Brinje bilo u posjedu
modruških knezova Frankopana. Nakon njihovog
pogubljenja u Bečkom Novom Mestu 1679. godine,
cijeli je posjed zajedno sa šumama postao vlasništvo
habsburškog dvora.


Krajišnici su uz vojne dužnosti imali pravo servituta
(služnosti) u tadašnjim državnim šumama. Dobivali su
besplatno građevno i ogrijevno drvo, pravo na pašu, žiropašu,
leženinu i druge šumske proizvode.


Krajiško stanovništvo bilo je na primitvnom stupnju
razvoja. Težili su posjedovati što više stoke, bez obzira
na njihovu kvalitetu. Tako su koze bile pogodne i
mnogobrojne i u velikoj su mjeri utjecale na devastaciju
šuma. To je bio jedan od razloga daje zapovjednik
karlovačkog generalata, barun von B e c k 1764. godine
izdao propis o šumskom redu pod nazivom Medjutimni
šumski red, a 1765. godine popratne instrukcije.


O spomenutome šumskom redu Kosović (1914)
piše: "To bi bio imati koliko je nama poznato prvi propis
o šumskom redu u povijesti Hrvatske". U samom
uvodu propisa napominje se da su šume karlovačkog
generalata u tako lošem stanju, da će graničari radi pomanjkanja
drveta morati napuštati svoja ognjišta, ako
šume ne budu brižnije čuvali. Šumski red također donosi
odredbe o sječi šume, organizaciji čuvarske službe,
zabrani loženja vatre u šumi, o uništenju koza, pošumljavanju
goleti i drugo.


U idućem uvodu Instrukcija piše: "Suma se lako sječe,
ali dugo treba da naraste, pustoši se i rasipa, s njom


se loše postupa, te se bojati da će se u buduće sasvim
izobličiti". F ran zoni kao stručni tvorac šumskog reda
bio je poznat po vrlo strogim mjerama zaštite i čuvanja
šuma, pa je između ostaloga u prvome redu protežirao
sanitarne sječe. Zabranio je sječu živo stojećih stabala
u carskim i seoskim šumama, ako nisu bile odobrene.
Ogrijev se izrađivao iz bolesnih stabala, preloma i
izvala. Također je zabranio nelegalnu trgovinu drvetom.
Građevno i ogrijevno drvo moglo se prodavati na
stovarištima. Glavna stovarišta bila su u Senju, Karlobagu
i Sv. Jurju.


Franzoni naređuje gradnju zatvorenih peći umjesto
ognjišta, a kozama je zabranjen pristup u šumu i blizinu
šuma. Dozvoljena je jedino paša rogate stoke. Loženje
vatre bilo je zabranjeno u šumi i blizini šume.
Za prekršitelje bile su propisane stroge kazne, kao i za
kradu drveta te oštećenje stabala i pomlatka.


Za provedbu šumskog reda u šumama, kao i za čuvanje
šuma bile su zadužene i odgovrne vojne vlasti po
pukovnijama i mjesnim općinama.


Može se zaključiti da su 1764. i 1765. godina bile
vrlo plodne što se tiče šumarskih propisa, inventarizacije
šuma, organizacije šumarstva, u čemu velike zasluge
pripadaju Weldmeisteru Franzoniju.


Nakon donošenja Medjutimnog šumskog reda i Instrukcija
u Karlovačkom generalatu, carica Marija Terezija
1769. godine izdaje Uredbu za civilnu Hrvatsku o
gospodarenju šumama na hrvatskom jeziku pod nazivom:
"O lugov dubrav i loz čuvanje i zadržavanje"
(Kesterčanek 1882). O toj Uredbi Kesterčanek kaže:
"Nije to samo prvi hrvatski šumski zakon, već i prva
na hrvatskom jeziku izdana Uredba o šumskom gospodarenju".