DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2000 str. 37     <-- 37 -->        PDF

/die, J.: PRILOG RASPRAVI O 1 KORI.il RAS l´A. FRIRAS TA I ODRZIVOG RAZVOJA Šumarski list br. 7 S, C´XXIV (2000), S I s.s.î 1


Potrebnu energiju za fotosintezu biljka dobiva od
sunca. Apstrahirajući energiju topline dobivene od sunca,
pobliže ćemo razmotriti svjetlosnu sunčevu energiju.
Svaki svjetlosni kvant ili foton nosi energiju E = h c /


X. Intenzitet svjetlosti ovisi o količini dovedenih fotona,
a količina energije pojedinog kvanta, a time i radna sposobnost(
entalpija) obrnuto je proporcionalna dužini vala
A., a upravno prporcionalna frekvenciji vala v
Elektromagnetsko zračenje visokih frekvencija i
malih valnih dužina (y - zrake, x - zrake), djeluju na tvari
ionizirajuće, zračenje vidljivog dijela spektra uzrokuje
elektronsko pobuđivanje u molekulama staničnih tvari.
Dolazi do premještanja elektrona u više energetsko
stanje, kako smo to prije objasnili, pa pobuđena molekula
ulazi u reakcije s molekulama drugih tvari. Biljke s
klorofilom apsorbiraju svjetlost selektivno, na valnim
dužinama od 400 - 700 n m (nano metara). To su valne
dužine, odnosno kvanti svjetlosti koji održavaju proces
fotosinteze i dovoljno bogati da potaknu proces kemijskih
reakcija i fizikalnih, mehaničkih gibanja. Prijelazi
su mogući samo između određenih energetsih stanja,
koje atom može primati doticajem vanjskih elektrona.
Upravo te porcije energetskih stanja su prozori ili vrata
kojima se uspostavlja odnos s vanjskim svijetom.


Kod klorofda energetska razlika između osnovnog
stanja i prvog pobuđenog stanja iznosi 1 -2 elektron volta.


Fotoni vidljive (zelene) svjetlosti imaju valnu duljinu
X oko 0, 5 u, m ( 5 * 10 7 m)i frekvenciju v =c / A. = (3 *
10sm/s)/(5* 10 7m) = 6* 10 l4Hz. Akoje Planckova
konstanta približno h = 6,62 * 10 "34 J s, te ako se ta
energija izrazi u elektronvoltima pri čemu je 1 eV= 1,6*
10 |l,J,ondajeE = (4* 10 l9J)/(l,6* 10"´J) = 2,5 eV.


Za unutarnji život stanice kao zatvorenog, autonomnog
sustava, potrebna je razlika dvaju vibracijskih stanja
oko 0,1 eV, a između dva rotacijska podstanja oko
0,01 eV.


Za proces fotosinteze pomoću klorofda, pored svjetlosti
kao pobudivača procesa, nužan je ugljični dioksid
i vodena otopina s mineralnim solima uz minimalne
uvjete topline i tlaka zraka.


Promatranjem sastojine kao populacije jedne ili više
vrsta drveća nužno je pored navedenih okolišnih uvjeta
za zakonitost rasta i prirasta, razlučiti jedinke vrste s
osobenim genotipom od skupa nasljednih čimbenika
koji nosi populacija. Te genetičke razlike jedinki, članova
iste populacije, izražavaju se fenotipom unutar
iste populacije. Genetska varijabilnost je svojstvena
svakoj populaciji. U genomu svakog individua satojinske
populacije kodirano je da će s većom ili manjom
vjerojatnošću zauzeti mjesto u određenoj sastojini, da li
će biti dominantno ili potišteno stablo, jer nosi veću ili
manju frekvenciju gena dominatnog rasta ili recesivnog
gena slabijeg rasta. U populacijskoj genetici utvr


đena je zakonitost fluktuacije gena između individua s
dominantnim ili recesivnim svojstvom. U populaciji
gdje je frekvencija dominantnih gena A(p) i recesivnih
gena a (q), zakonitost nasljeđivanja će biti, uz uvjet da
je p + q = 1 po jednadžbi:


p: AA + 2 pqAa + q:= 1
Slijedeći logiku gornje jednakosti, svaka sljedeća
generacija dat će 1/4 jedinki s dominantnim genima
AA, 1/2 jedinki mješovitih svojstava gena Aa i 1/4 jedinki
s recesivnim svojstvima gena aa. U prirodi gotovo
nikada nije slučaj da se odnos genetskih svojstava javlja
u tako pravilnim frekvencijama, odnosno frekvencijama
genetičke ravnoteže.


Zanimljivo je da se u procesu uspostavljanja genetičke
ravnoteže vodi borba dviju suprotnih tendencija,
tendencije da populacija ostane nepromijenjena (zatvoren
sustav sa samoregulacijom) i tendencija promjena
kao evolucija vrste i populacije uvjetovana višim, eksternim
zakonitostima iznad individue i vrste. Kad se
ravnoteža poremeti, uspostavlja se opet na novoj razini
(vidi slika 8). U konačnosti problem genetičke ravnoteže
svodi se na regulacijske procese, samoregulaciju,
povratne sprege i zakonitosti kibernetike. Promjena populacije
moguća je samo poremećajem genetičke ravnoteže
prirodnim ili umjetno izazvanim mutacijama,
prirodnom ili umjetnom selekcijom te "slučajnim"
vanjskim i unutarnjim čimbenicima.


Birajući plus stabla za reprodukciju, veća je vjerojatnot
da će se pozitivna genetska dobit prenijeti na potomstvo,
no i u toj populaciji bit će individua s fenotipom
koji odražava neželjeno svojstvo. Spoznaju o poželjnosti
nasljeđivanja dominantnih gena u budućoj generaciji
koristimo u oplodnim sječama, ostavljajući da
se prirodno oplođuju i rađaju sjemenom stabla najboljeg
fenotipa.


Upravo iz te mogućnost mogli bismo izračunati nakon
koliko generacija bi mogli računati da će pretegnuti
povoljno nad nepovoljnim svojstvom Ako se selekcijom
(mutacijom) želi prevesti recesivnio svojstvo gena
"a" u dominantno "A" i to stalnom brzinom "v", i ako
frekvenciju gena "a" označimo s P(1, a njegovu frekvenciju
poslije n generacija s Pn, tada vrijedi formula:


Pu= Po = ( 1 -v ) " Ako se pretpostavi da se genetska
dobit ostvarena selekcijom ili mutacijom odvija tako da
od 1 000 gena "a" jedan (v = 0,001 ) prelazi u gen "A", a
početna ravnoteža je pA= 50 %, qa = 50 %, onda je P|(10=
0,5 ( 1 - 0,001 ) m = 0,55. To znači da će tek nakon 100 generacija
genetska dobit biti svega 5 %. Istodobno se odigravaju
i inverzni procesi da se dio gena pozitivnog dominantnog
svojstva prevodi u gene negativnog svojstva.


Utvrđivanje zakonitosti rasta i prirasta na jedinkama
jedne populacije biranjem srednjeg sastojinskog stabla