DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2000 str. 55     <-- 55 -->        PDF

IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA


JOŠ JEDAN NAČIN ODUZIMANJA ŠUMA !?


Tijekom rada na poslovima ekologije, u koje su između
ostalih uvršteni poslovi zaštite imovinskih prava
JP "Hrvatske šume" p.o. Zagreb, odnosno Republike
Hrvatske, vezani za izdavanje uvjeta građenja objekata
u šumama i na šumskim zemljištima, prije godinu dana
sam se susreo, i od onda se gotovo svakodnevno susrećem,
sa, po meni, ozbiljnim problemom o kojem želim
upoznati stručnu javnost i doprinijeti rasvjetljavanju
ovog pitanja.


Napominjem da sam šumar praktičar, koji još iz
doba tadašnjeg ŠG "Istra" Buzet pa sve do danas, obavlja
poslove vezane za izdvajanje šuma i šumskog
zemljišta iz Šumsko privrednog područja-a RH (ŠPP-
a), da poznajem odredbe Zakona o šumama (ZOŠ-a),
kako onog "starog" tako i ovog "novog" koji je stupio
na snagu 16. 10. 1990. godine, da nisam pravnik i da
zbog toga neki termini moguće neće biti ispravno
upotrijebljeni ili tumačeni.


Evo o čemu se radi !


Prema odredbi članka 17. Zakona o šumama iz
1983. godine (NN 54/83, 32/87 i 47/89), samo Sabor
RH je mogao pojedine šume i šumska zemljišta u društvenom
vlasništvu izdvojiti iz Šumsko-privrednog područja
zbog njihovog korištenja u druge namjene i promjene
korisnika, ako je za to postojao opći interes.
Smatralo se da postoji opći interes citiram:


"1. Ako je šuma ili šumsko zemljište potrebno radi
provedbe prostornog plana općine, odnosno uvjeta
uređenja prostora u skladu s ovim Zakonom ... " Citat
završen.


Ova odredba je jasna. Pojedine šume i šumska zemljišta
izdvajana su iz ŠPP-a kada je to bilo potrebno radi
provedbe prostornog plana.


Apetite na šume i šumska zemljišta, kao jedine veće
komplekse društvenog zemljišta interesantnog za izgradnju
i zbog okoliša bogatog zelenilom, pokazivale
su općine i turističko-ugostiteljska poduzeća za uređenje
i organizaciju auto-kampova (AC) i za izgradnju
čvrstih turističkih objekata te druge infrastrukture.


Bez uredno provedenog postupka koji prethodi izdvajanju,
i bez plaćanja naknade za oduzete šume i
šumska zemljišta, nije moglo biti nikakvog otuđivanja
šuma i šumskog zemljišta iz ŠPP-a i pretvaranja u građevinsko
zemljište. Izdvajanja su se obavljala i u onim
slučajevima kada su šume i šumska zemljišta u ZK bila
upisana kao općenarodna imovina (ONI ), a pravo kori


štenja na tim površinama nije bilo upisano niti u korist
tadašnjeg Šumskog gospodarstva ni u korist područnih
Šumarija, već u korist Općina.


U nemalom broju slučajeva bespravnog zauzimanja
i oduzimanja šuma i šumskog zemljišta što su poduzimale
Općine i dr. organi, pokretali smo i redovito dobivali
sporove kod nadležnih pravosudnih organa.


To se događalo iz razloga što su pravosudni i upravni
organi zauzeli stajalište da su šume i šumska zemljišta
obuhvaćena Programima gospodarenja
gospodarskim jedinicama ujedno obuhvaćene i u
Rješenju o formiranju ŠPP-a, da za iste površine postoji
društveni interes koji je izražen u odredbi članka 17.
ZOŠ-a.


Rješenje o utvrđivanju ŠPP-a i dodjeljivanje šuma i
drugih zemljišta u društvenom vlasništvu na korištenje
doneseno 1963. godine (NN br. 9/63), obuhvatilo je,
naime, sve društvene šume kojima su u trenutku donošenja
gospodarila tadašnja Šumska gospodarstva, a odredbom
točke II dodijeljene su šume i ostala zemljišta
na korištenje tadašnjim Šumskim gospodarstvima. Ova
je odredba dakle imala snagu kao daje u ZK knjigama
pravo korištenja upisano na ŠG. U tom smislu imali
smo potpunu pravnu zaštitu od Općinskog javnog pra-
vobranilaštva, preko Općinskih sudova sve do Vrhovnog
suda RH.


Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o šumama
od 16. 10. 1990. godine, dakle novim Zakonom, sve
društvene šume i šumska zemljišta dobile su vlasnika i
prešle u državno vlasništvo Republike Hrvatske. Uz
navedeni Zakon objavljen je Popis državnih šuma i
šumskih zemljišta u gospodarskim jedinicama, kojega
po mojemu mišljenju treba tretirati jednako kao i Rješenje
o utvrđivanju šumsko-gospodarskog područja iz
1963. godine.


Odredba članka 17. ostala je jednaka, samo je to sada
u članku 15. Zakona o izmjenama i dopunama zakona
o šumama (NN 41/90 od 8. 10. 1990.godine, stupio
na snagu 16. 10. 1990). Jedina razlika je u definiciji
vlasništva na zemljištu. Ne stoji više cit.: "... šume i
šum. zemljišta u društvenom vlasništvu..." već cit.: "...
šume i šumska zemljišta u državnom vlasništvu... ".


Postupak izdvajanja šuma i šumskog zemljišta iz
ŠGP-a prema tome nije se ništa izmijenio, dakle teče na
jednak način po "novom", kao stoje tekao po "starom"
Zakonu o šumama.


313




ŠUMARSKI LIST 5-6/2000 str. 56     <-- 56 -->        PDF

Nakon objave Uredbe o izmjenama i dopunama Zakona
o šumama (NN 14/93) i kasnije Zakona o izmjenama
i dopunama Zakona o šumama ( NN 76/93), prema
kojima je Poduzeće za šume trebalo preuzeti sve državne
šume od Općina, Gradova i pravnih osoba koja
su izvršila pretvorbu, pojavili su se prvi nesporazumi...


Općine i Gradovi od kojih smo trebali preuzimati šume
raspolagale su određenim tumačenjima Ministarstva
pravosuđa i Državnog pravobraniteljstva, u kojima se
iznosi stav da šume unutar zone građevinskog područja
više nisu šume, već su građevinsko zemljište. Nadalje
daje to grad. zemljište u vlasništvu pravne osobe na koju
je u ZK upisano pravo korištenja. A kako je u Istri na
oko 90% površina šuma i šum. zemljišta upisano pravo
korištenja na Općine i Gradove to su oni odbili primopredaju
s napomenom da nemaju što predavati Poduzeću
za šume. Dapače zahtijevali su da im "Hrvatske
šume" predaju značajne površine u priobalnom dijelu.


Prilikom rasprava s predstavnicima Općina i Gradova
tvrdio sam i dalje tvrdim, da takav stav nije ispravan
i da za šumu i šum. zemljište Općine i Gradovi i dalje
trebaju u smislu ZOŠ-a zahtijevati izdvajanja iz ŠGP-a,
platiti naknadu za vrijednost šume i zemljišta, nakon
čega će tek šuma i šum. zemljište stvarno prijeći u njihovo
vlasništvo i postati građevinsko.


Za takav stav dobili smo potvrdu i u dopisu Ministarstva
poljoprivrede i šumarstva upućenom Općini
Poreč, u svezi s tumačenjem režima poljoprivrednog i
šumskog zemljišta u okviru građevinskog zemljišta.


Međutim, na moje (au posljednje vrijeme kako vidim
i ne samo moje ) iznenađenje, dobili smo na uvid i
korištenje dokument sa sastanka održanog u Državnom
pravobraniteljstvu, prema kojemu je u cijelosti prihvaćeno
stajalište da su šume i šumska zemljišta u vlasništvu
Republike Hrvatske, ukoliko se nalaze izvan zone
građevinskog područja.


One šume i šumska zemljišta, koja se pak nalaze
unutar zone građevinskog područja formiranog prije
16. 10. 1990. godine više to niti pravo nisu šume i šumska
zemljišta, jer se od dana donošenja prostorno- planskog
dokumenta nalaze unutar granica građevinskog
područja, pa su prema tome građevinsko zemljište. Uz
to u vlasništvu su pravne osobe na koju je u ZK upisano
pravo korištenja!


A stanje u pogledu upisanog prava korištenja je
sljedeće:?


1. Na najvećem dijelu površina šuma i šum. zemljišta,
kojima je na istarskom dijelu Krša gospodarilo ŠG
Buzet, jedan od prednika JP "Hrvatske šume" p.o.
Zagreb, (a vjerujem daje tako i kod ostalih prednika
u ŠG Delnice, Senj, Zadar, Split i Gospić), nije u ZK
bilo upisano pravo korištenja. Razlog je u tome što
Općine nisu željele dozvoliti uknjižbu prava korištenja
na šumama Šumskom gospodarstvu. Općine


(u Istri) su naime u 1970. i 1980. god. odbile potpisati
prijedlog tadašnjeg Društvenog dogovora o formiranju
Užeg područja Krša i time predati šume i
šumska zemljišta nadležnom ŠG "Istra" Buzet. Razlog
odbijanju bio je da bi prijenosom u vlasništvo
pojedine Šumarije, a pogotovo Gospodarstvo, "postali
jači" od općina, odnosno tadašnje Zajednice
općina.


A o ovom podatku, kao i o stanju upisanih prava
pravnih prednika JP "Hrvatske šume" u zemljišnim
knjigama očito je, svi sudionici u razgovoru i dogovoru
održanom u Državnom pravobraniteljstvu nisu
imali jednake informacije.


2. Zbog toga stoje na većini šuma i šumskih zemljišta
pravo korištenja bilo upisano u korist Općina, a ne
ŠG, prema navedenom tumačenju one državne šume
i šumska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske
(članak 16. Zakona o šumama) koje se nalaze
unutar zone građevinskog područja formiranog prije
16. 10. 1990. godine su mimo odredaba članka 15.
Zakona o šumama izdvojene iz ŠGP-a, pretvorene u
građevinsko zemljište i prešle iz državnog vlasništva
Republike Hrvatske u vlasništvo Općina ili
Gradova. K tome još i bez naknade!


Ovakvo tumačenje smatram izravnim rušenjem Zakona
o šumama. Njime se poništava osnovna postavka i
odredba ZOŠ-a prema kojoj su u Republici Hrvatskoj
šume ili državne ili privatne (članak 16). Treće ne postoji!
Za realizaciju prostornih planova donesenih prije
16. 10. 1990. godine, a to je većina Prostornih planova,
prema navedenom tumačenju proizlazi da više uopće
ne bi bio potreban članak 15. ZOŠ-a, jer su šume i šumskog
zemljišta unutar zone građevinskog područja već i
onako izdvojene i pretvorene u građevinsko zemljište!


U vezi s navedenim, postavljam pitanja počevši od
toga koji to Zakon donesen prije ZOŠ-a njega eventualno
ruši ? Može li to biti neki Zakon iz prošlog sustava?
Ako je, koji je to zakon a da za njega prije nismo znali ?
Je li to pak Zakon o građevinskom zemljištu, odnosno
Zakon o vlasništvu i drugim pravima koji su doneseni
1994. i 1998. odnosno 1996. godine. Ako je, kako mogu
Zakoni doneseni 4 odnosno 6 godina nakon stupanja
na snagu Zakona o šumama poništavati ovaj ranije donesen
Zakon, a da istovremeno ne izazovu izmjene i
dopune tog ranije donesenog zakona?


Bez obzira na kvalifikacije koje će mi nakon ovih pitanja
biti upućene, (od onih da želim, kao i šumari općenito,
mijenjati pravni sustav u državi, da je navedeni
način rješavanja već "krenuo u život" pa se ne može mijenjati
itd. itd.), smatram da treba o ovom problemu ozbiljno
razmisliti, prodiskutirati te pokušati zaustaviti
ova negativna kretanja. To tim više, što prema saznanjima
do kojih dolazim gotovo svakodnevno, Općine i
Gradovi na području Istre ubrzano uknjižuju prava na


314




ŠUMARSKI LIST 5-6/2000 str. 57     <-- 57 -->        PDF

šume i šumska zemljišta unutar zona grad. područja, formiranih
prije 16. 10. 1990. Kod toga u zonu građevinskog
područja uvrštavaju i područja šuma za rekreaciju
uz morsku obalu, mjestimično do čak 200 m u dubinu
kopna, zatim zone odmarališnog i komercijalnog turizma,
tj. područja auto kampova u državnim šumama.


Prema nepotpunoj analizi, došli smo do podatka da
će samo na području istarskog dijela Uprave šuma Buzet
(bez područja Cresa-Lošinja i Opatije), ovakvim načinom
prijeći iz vlasništva Republike Hrvatske u vlasništvo
Općina/Gradova preko 4.500 ha najvrednijih
priobalnih šuma i to očuvanih šuma crnike i borovih
kultura, podignutih nakon 1950. godine do danas. Kolika
bi to tek površina bila na području cijeloga Krša, a
pogotovo cijele Države, trebalo bi temeljito istražiti!


Uvjeren sam da bi na opisani način došlo do ozbiljnog
smanjenja fonda državnih šuma.


Zbog toga mislim da još ima vremena ovu problematiku
raspraviti i pokušati ukazati i popraviti pogreške,
a zahtjeve za to temeljiti na:


1. Tvrdnji daje Rješenje o utvrđivanju ŠPP-a iz 1963.
godine odredbom točke II šume i druga društvena
zemljišta dalo na korištenje pravnim prednicima JP
"Hrvatske šume" p.o. Zagreb. Da zbog otpora tadašnjih
Općina Šumska gospodarstva nisu mogla
uknjižiti pravo korištenja u ZK i daje to razlog zbog
čega je stanje u ZK ostalo nepromijenjeno i dalje ostalo
upisano u korist Općina ili Gradova.


2. Tvrdnji da jedinica lokalne samouprave i uprave
(Općina ili Grad) ne može biti vlasnikom onih šuma
i šumskog zemljišta koja su na dan stupanja na snagu
"novog" Zakona o šumama bile unutar zone građevinskog
zemljišta, iako su se u ZK vodile kao
ONI (općenarodna imovina) s pravom korištenja
Općine ili Grada, (a ne pravnih prednika JP "Hrvatske
šume" p.o. Zagreb), ali su bile u posjedu pravnih
prednika JP "Hrvatske šume" p.o. Zagreb. Takve
šume i šumska zemljišta trebala bi ostati u vlasništvu
Republike Hrvatske.


3. Tvrdnji da su dokazi o držanju u posjedu šuma i
šumskih zemljišta pravnih prednika JP "Hrvatske
šume" p.o. Zagreb, između ostalog i Rješenja tadašnjih
Skupština Općina, kojima su one odobravale i
prihvaćale Programe gospodarenja društvenim šumama
za određene gospodarske jedinice a u kojim
Programima su bili navedeni iskazi katastarskih
čestica po katastarskim općinama društvenih šuma i
šumskih zemljišta obuhvaćenih u tu GJ.


4. Tvrdnji da donošenje Prostornog plana i uključiva


nje šuma i šum. zemljišta u građevinsko područje
prije 16. 10. 1990. godine ne može Općinama i Gradovima
biti nikakav pravni temelj za stjecanje vlasništva
na šumama i šumskim zemljištima, jer je tada


vrijedio "stari" ZOŠ po kojem je trebalo izvršiti izdvajanje
za potrebe provedbe prostornog plana. Nakon
16. 10. 1990. godine sve su do tada društvene
šume prešle u državno vlasništvo Republike Hrvatske,
pa je postupak izdvajanja, kao način promjene
vlasništva potrebniji nego ikada ranije.


Eventualno priznanje prava vlasništva u korist Općina/
Gradova traži odgovore na sljedeća pitanja:


a) Tko će i s kakovom stručnom spremom (i da li će
uopće gospodariti) šumama koje to niti pravno više
nisu, ali faktički i u naravi jesu šume, sada u vlasništvu
Općina/Gradova?


b) Tko će biti odgovoran za protupožarnu preventivu i
protupožarnu zaštitu tih pravno građevinskih zemljišta,
a faktičkih šuma. Zar upravitelji Uprava šuma
i upravitelji područnih šumarija? Inspektori će nakon
što u prostoru vide šume, ne mareći za grad.
zemljište, naređivati Hrvatskim šumama provođenje
protupožarnih mjera.


c) Sto će biti s državnim lovištima, gdje su zone rekreacije
(na našem području je to slučaj sa šumama uz
morsku obalu) prema tumačenju građevinsko zemljište.
Hoće li se u takvom slučaju morati mijenjati
Rješenja o ustanovljenju državnih lovišta? Nije li i
lov vrsta rekreacije i turizma, pa bi slijedom tumačenja
(karikiram) i cijela lovišta kao površine rekreacije
mogla postati građevinsko zemljište.


d) Može li Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva kao
predstavnik interesa Republike Hrvatske dozvoliti
da navedeni dio šuma prijeđe iz državnog u općinsko/
gradsko vlasništvo, da o njemu brigu ne vode
"Hrvatske šume", poduzeće za tu svrhu ustanovljeno
na temelju ZOS-a.


Na kraju ističem svoje uvjerenje, daje ovaj cijeli postupak
imao svrhu da se vrlo vrijedne šume i prostorne
komplekse u priobalnom području oduzme Republici
Hrvatskoj i "Hrvatskim šumama", prenese ih Općinama/
Gradovima te se tako omogućilo "slobodno" raspolaganje
tim površinama mimo članka 15. ZOŠ-a. Brigu
o tim površinama vodile bi pretpostavljam lokalne
"šumarske" organizacije, slične Javnim ustanovama za
upravljanje zaštićenim dijelovima prirode.


Sve one koji drukčije vide ovaj problem, molim da
shvate da su šumari na Kršu uspjeli izboriti svoj status
zahvaljujući višegodišnjem zalaganju i brizi o svim šumama
i šumskim zemljištima, da se zamisle i promisle
kako bi se oni osjećali da im sve ono za što su se ustrajno
zalagali, borili i konačno izborili, netko odjednom sve
oduzme i sav višegodišnji trud učini uzaludnim.


U konkretnom slučaju radi se o postignućima ne
samo jedne generacije šumara.


Radovan Lukačić,
dipl. ing. šumarstva


315