DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/2000 str. 55 <-- 55 --> PDF |
IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA JOŠ JEDAN NAČIN ODUZIMANJA ŠUMA !? Tijekom rada na poslovima ekologije, u koje su između ostalih uvršteni poslovi zaštite imovinskih prava JP "Hrvatske šume" p.o. Zagreb, odnosno Republike Hrvatske, vezani za izdavanje uvjeta građenja objekata u šumama i na šumskim zemljištima, prije godinu dana sam se susreo, i od onda se gotovo svakodnevno susrećem, sa, po meni, ozbiljnim problemom o kojem želim upoznati stručnu javnost i doprinijeti rasvjetljavanju ovog pitanja. Napominjem da sam šumar praktičar, koji još iz doba tadašnjeg ŠG "Istra" Buzet pa sve do danas, obavlja poslove vezane za izdvajanje šuma i šumskog zemljišta iz Šumsko privrednog područja-a RH (ŠPP- a), da poznajem odredbe Zakona o šumama (ZOŠ-a), kako onog "starog" tako i ovog "novog" koji je stupio na snagu 16. 10. 1990. godine, da nisam pravnik i da zbog toga neki termini moguće neće biti ispravno upotrijebljeni ili tumačeni. Evo o čemu se radi ! Prema odredbi članka 17. Zakona o šumama iz 1983. godine (NN 54/83, 32/87 i 47/89), samo Sabor RH je mogao pojedine šume i šumska zemljišta u društvenom vlasništvu izdvojiti iz Šumsko-privrednog područja zbog njihovog korištenja u druge namjene i promjene korisnika, ako je za to postojao opći interes. Smatralo se da postoji opći interes citiram: "1. Ako je šuma ili šumsko zemljište potrebno radi provedbe prostornog plana općine, odnosno uvjeta uređenja prostora u skladu s ovim Zakonom ... " Citat završen. Ova odredba je jasna. Pojedine šume i šumska zemljišta izdvajana su iz ŠPP-a kada je to bilo potrebno radi provedbe prostornog plana. Apetite na šume i šumska zemljišta, kao jedine veće komplekse društvenog zemljišta interesantnog za izgradnju i zbog okoliša bogatog zelenilom, pokazivale su općine i turističko-ugostiteljska poduzeća za uređenje i organizaciju auto-kampova (AC) i za izgradnju čvrstih turističkih objekata te druge infrastrukture. Bez uredno provedenog postupka koji prethodi izdvajanju, i bez plaćanja naknade za oduzete šume i šumska zemljišta, nije moglo biti nikakvog otuđivanja šuma i šumskog zemljišta iz ŠPP-a i pretvaranja u građevinsko zemljište. Izdvajanja su se obavljala i u onim slučajevima kada su šume i šumska zemljišta u ZK bila upisana kao općenarodna imovina (ONI ), a pravo kori štenja na tim površinama nije bilo upisano niti u korist tadašnjeg Šumskog gospodarstva ni u korist područnih Šumarija, već u korist Općina. U nemalom broju slučajeva bespravnog zauzimanja i oduzimanja šuma i šumskog zemljišta što su poduzimale Općine i dr. organi, pokretali smo i redovito dobivali sporove kod nadležnih pravosudnih organa. To se događalo iz razloga što su pravosudni i upravni organi zauzeli stajalište da su šume i šumska zemljišta obuhvaćena Programima gospodarenja gospodarskim jedinicama ujedno obuhvaćene i u Rješenju o formiranju ŠPP-a, da za iste površine postoji društveni interes koji je izražen u odredbi članka 17. ZOŠ-a. Rješenje o utvrđivanju ŠPP-a i dodjeljivanje šuma i drugih zemljišta u društvenom vlasništvu na korištenje doneseno 1963. godine (NN br. 9/63), obuhvatilo je, naime, sve društvene šume kojima su u trenutku donošenja gospodarila tadašnja Šumska gospodarstva, a odredbom točke II dodijeljene su šume i ostala zemljišta na korištenje tadašnjim Šumskim gospodarstvima. Ova je odredba dakle imala snagu kao daje u ZK knjigama pravo korištenja upisano na ŠG. U tom smislu imali smo potpunu pravnu zaštitu od Općinskog javnog pra- vobranilaštva, preko Općinskih sudova sve do Vrhovnog suda RH. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o šumama od 16. 10. 1990. godine, dakle novim Zakonom, sve društvene šume i šumska zemljišta dobile su vlasnika i prešle u državno vlasništvo Republike Hrvatske. Uz navedeni Zakon objavljen je Popis državnih šuma i šumskih zemljišta u gospodarskim jedinicama, kojega po mojemu mišljenju treba tretirati jednako kao i Rješenje o utvrđivanju šumsko-gospodarskog područja iz 1963. godine. Odredba članka 17. ostala je jednaka, samo je to sada u članku 15. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o šumama (NN 41/90 od 8. 10. 1990.godine, stupio na snagu 16. 10. 1990). Jedina razlika je u definiciji vlasništva na zemljištu. Ne stoji više cit.: "... šume i šum. zemljišta u društvenom vlasništvu..." već cit.: "... šume i šumska zemljišta u državnom vlasništvu... ". Postupak izdvajanja šuma i šumskog zemljišta iz ŠGP-a prema tome nije se ništa izmijenio, dakle teče na jednak način po "novom", kao stoje tekao po "starom" Zakonu o šumama. 313 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/2000 str. 56 <-- 56 --> PDF |
Nakon objave Uredbe o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (NN 14/93) i kasnije Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ( NN 76/93), prema kojima je Poduzeće za šume trebalo preuzeti sve državne šume od Općina, Gradova i pravnih osoba koja su izvršila pretvorbu, pojavili su se prvi nesporazumi... Općine i Gradovi od kojih smo trebali preuzimati šume raspolagale su određenim tumačenjima Ministarstva pravosuđa i Državnog pravobraniteljstva, u kojima se iznosi stav da šume unutar zone građevinskog područja više nisu šume, već su građevinsko zemljište. Nadalje daje to grad. zemljište u vlasništvu pravne osobe na koju je u ZK upisano pravo korištenja. A kako je u Istri na oko 90% površina šuma i šum. zemljišta upisano pravo korištenja na Općine i Gradove to su oni odbili primopredaju s napomenom da nemaju što predavati Poduzeću za šume. Dapače zahtijevali su da im "Hrvatske šume" predaju značajne površine u priobalnom dijelu. Prilikom rasprava s predstavnicima Općina i Gradova tvrdio sam i dalje tvrdim, da takav stav nije ispravan i da za šumu i šum. zemljište Općine i Gradovi i dalje trebaju u smislu ZOŠ-a zahtijevati izdvajanja iz ŠGP-a, platiti naknadu za vrijednost šume i zemljišta, nakon čega će tek šuma i šum. zemljište stvarno prijeći u njihovo vlasništvo i postati građevinsko. Za takav stav dobili smo potvrdu i u dopisu Ministarstva poljoprivrede i šumarstva upućenom Općini Poreč, u svezi s tumačenjem režima poljoprivrednog i šumskog zemljišta u okviru građevinskog zemljišta. Međutim, na moje (au posljednje vrijeme kako vidim i ne samo moje ) iznenađenje, dobili smo na uvid i korištenje dokument sa sastanka održanog u Državnom pravobraniteljstvu, prema kojemu je u cijelosti prihvaćeno stajalište da su šume i šumska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, ukoliko se nalaze izvan zone građevinskog područja. One šume i šumska zemljišta, koja se pak nalaze unutar zone građevinskog područja formiranog prije 16. 10. 1990. godine više to niti pravo nisu šume i šumska zemljišta, jer se od dana donošenja prostorno- planskog dokumenta nalaze unutar granica građevinskog područja, pa su prema tome građevinsko zemljište. Uz to u vlasništvu su pravne osobe na koju je u ZK upisano pravo korištenja! A stanje u pogledu upisanog prava korištenja je sljedeće:? 1. Na najvećem dijelu površina šuma i šum. zemljišta, kojima je na istarskom dijelu Krša gospodarilo ŠG Buzet, jedan od prednika JP "Hrvatske šume" p.o. Zagreb, (a vjerujem daje tako i kod ostalih prednika u ŠG Delnice, Senj, Zadar, Split i Gospić), nije u ZK bilo upisano pravo korištenja. Razlog je u tome što Općine nisu željele dozvoliti uknjižbu prava korištenja na šumama Šumskom gospodarstvu. Općine (u Istri) su naime u 1970. i 1980. god. odbile potpisati prijedlog tadašnjeg Društvenog dogovora o formiranju Užeg područja Krša i time predati šume i šumska zemljišta nadležnom ŠG "Istra" Buzet. Razlog odbijanju bio je da bi prijenosom u vlasništvo pojedine Šumarije, a pogotovo Gospodarstvo, "postali jači" od općina, odnosno tadašnje Zajednice općina. A o ovom podatku, kao i o stanju upisanih prava pravnih prednika JP "Hrvatske šume" u zemljišnim knjigama očito je, svi sudionici u razgovoru i dogovoru održanom u Državnom pravobraniteljstvu nisu imali jednake informacije. 2. Zbog toga stoje na većini šuma i šumskih zemljišta pravo korištenja bilo upisano u korist Općina, a ne ŠG, prema navedenom tumačenju one državne šume i šumska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske (članak 16. Zakona o šumama) koje se nalaze unutar zone građevinskog područja formiranog prije 16. 10. 1990. godine su mimo odredaba članka 15. Zakona o šumama izdvojene iz ŠGP-a, pretvorene u građevinsko zemljište i prešle iz državnog vlasništva Republike Hrvatske u vlasništvo Općina ili Gradova. K tome još i bez naknade! Ovakvo tumačenje smatram izravnim rušenjem Zakona o šumama. Njime se poništava osnovna postavka i odredba ZOŠ-a prema kojoj su u Republici Hrvatskoj šume ili državne ili privatne (članak 16). Treće ne postoji! Za realizaciju prostornih planova donesenih prije 16. 10. 1990. godine, a to je većina Prostornih planova, prema navedenom tumačenju proizlazi da više uopće ne bi bio potreban članak 15. ZOŠ-a, jer su šume i šumskog zemljišta unutar zone građevinskog područja već i onako izdvojene i pretvorene u građevinsko zemljište! U vezi s navedenim, postavljam pitanja počevši od toga koji to Zakon donesen prije ZOŠ-a njega eventualno ruši ? Može li to biti neki Zakon iz prošlog sustava? Ako je, koji je to zakon a da za njega prije nismo znali ? Je li to pak Zakon o građevinskom zemljištu, odnosno Zakon o vlasništvu i drugim pravima koji su doneseni 1994. i 1998. odnosno 1996. godine. Ako je, kako mogu Zakoni doneseni 4 odnosno 6 godina nakon stupanja na snagu Zakona o šumama poništavati ovaj ranije donesen Zakon, a da istovremeno ne izazovu izmjene i dopune tog ranije donesenog zakona? Bez obzira na kvalifikacije koje će mi nakon ovih pitanja biti upućene, (od onih da želim, kao i šumari općenito, mijenjati pravni sustav u državi, da je navedeni način rješavanja već "krenuo u život" pa se ne može mijenjati itd. itd.), smatram da treba o ovom problemu ozbiljno razmisliti, prodiskutirati te pokušati zaustaviti ova negativna kretanja. To tim više, što prema saznanjima do kojih dolazim gotovo svakodnevno, Općine i Gradovi na području Istre ubrzano uknjižuju prava na 314 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/2000 str. 57 <-- 57 --> PDF |
šume i šumska zemljišta unutar zona grad. područja, formiranih prije 16. 10. 1990. Kod toga u zonu građevinskog područja uvrštavaju i područja šuma za rekreaciju uz morsku obalu, mjestimično do čak 200 m u dubinu kopna, zatim zone odmarališnog i komercijalnog turizma, tj. područja auto kampova u državnim šumama. Prema nepotpunoj analizi, došli smo do podatka da će samo na području istarskog dijela Uprave šuma Buzet (bez područja Cresa-Lošinja i Opatije), ovakvim načinom prijeći iz vlasništva Republike Hrvatske u vlasništvo Općina/Gradova preko 4.500 ha najvrednijih priobalnih šuma i to očuvanih šuma crnike i borovih kultura, podignutih nakon 1950. godine do danas. Kolika bi to tek površina bila na području cijeloga Krša, a pogotovo cijele Države, trebalo bi temeljito istražiti! Uvjeren sam da bi na opisani način došlo do ozbiljnog smanjenja fonda državnih šuma. Zbog toga mislim da još ima vremena ovu problematiku raspraviti i pokušati ukazati i popraviti pogreške, a zahtjeve za to temeljiti na: 1. Tvrdnji daje Rješenje o utvrđivanju ŠPP-a iz 1963. godine odredbom točke II šume i druga društvena zemljišta dalo na korištenje pravnim prednicima JP "Hrvatske šume" p.o. Zagreb. Da zbog otpora tadašnjih Općina Šumska gospodarstva nisu mogla uknjižiti pravo korištenja u ZK i daje to razlog zbog čega je stanje u ZK ostalo nepromijenjeno i dalje ostalo upisano u korist Općina ili Gradova. 2. Tvrdnji da jedinica lokalne samouprave i uprave (Općina ili Grad) ne može biti vlasnikom onih šuma i šumskog zemljišta koja su na dan stupanja na snagu "novog" Zakona o šumama bile unutar zone građevinskog zemljišta, iako su se u ZK vodile kao ONI (općenarodna imovina) s pravom korištenja Općine ili Grada, (a ne pravnih prednika JP "Hrvatske šume" p.o. Zagreb), ali su bile u posjedu pravnih prednika JP "Hrvatske šume" p.o. Zagreb. Takve šume i šumska zemljišta trebala bi ostati u vlasništvu Republike Hrvatske. 3. Tvrdnji da su dokazi o držanju u posjedu šuma i šumskih zemljišta pravnih prednika JP "Hrvatske šume" p.o. Zagreb, između ostalog i Rješenja tadašnjih Skupština Općina, kojima su one odobravale i prihvaćale Programe gospodarenja društvenim šumama za određene gospodarske jedinice a u kojim Programima su bili navedeni iskazi katastarskih čestica po katastarskim općinama društvenih šuma i šumskih zemljišta obuhvaćenih u tu GJ. 4. Tvrdnji da donošenje Prostornog plana i uključiva nje šuma i šum. zemljišta u građevinsko područje prije 16. 10. 1990. godine ne može Općinama i Gradovima biti nikakav pravni temelj za stjecanje vlasništva na šumama i šumskim zemljištima, jer je tada vrijedio "stari" ZOŠ po kojem je trebalo izvršiti izdvajanje za potrebe provedbe prostornog plana. Nakon 16. 10. 1990. godine sve su do tada društvene šume prešle u državno vlasništvo Republike Hrvatske, pa je postupak izdvajanja, kao način promjene vlasništva potrebniji nego ikada ranije. Eventualno priznanje prava vlasništva u korist Općina/ Gradova traži odgovore na sljedeća pitanja: a) Tko će i s kakovom stručnom spremom (i da li će uopće gospodariti) šumama koje to niti pravno više nisu, ali faktički i u naravi jesu šume, sada u vlasništvu Općina/Gradova? b) Tko će biti odgovoran za protupožarnu preventivu i protupožarnu zaštitu tih pravno građevinskih zemljišta, a faktičkih šuma. Zar upravitelji Uprava šuma i upravitelji područnih šumarija? Inspektori će nakon što u prostoru vide šume, ne mareći za grad. zemljište, naređivati Hrvatskim šumama provođenje protupožarnih mjera. c) Sto će biti s državnim lovištima, gdje su zone rekreacije (na našem području je to slučaj sa šumama uz morsku obalu) prema tumačenju građevinsko zemljište. Hoće li se u takvom slučaju morati mijenjati Rješenja o ustanovljenju državnih lovišta? Nije li i lov vrsta rekreacije i turizma, pa bi slijedom tumačenja (karikiram) i cijela lovišta kao površine rekreacije mogla postati građevinsko zemljište. d) Može li Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva kao predstavnik interesa Republike Hrvatske dozvoliti da navedeni dio šuma prijeđe iz državnog u općinsko/ gradsko vlasništvo, da o njemu brigu ne vode "Hrvatske šume", poduzeće za tu svrhu ustanovljeno na temelju ZOS-a. Na kraju ističem svoje uvjerenje, daje ovaj cijeli postupak imao svrhu da se vrlo vrijedne šume i prostorne komplekse u priobalnom području oduzme Republici Hrvatskoj i "Hrvatskim šumama", prenese ih Općinama/ Gradovima te se tako omogućilo "slobodno" raspolaganje tim površinama mimo članka 15. ZOŠ-a. Brigu o tim površinama vodile bi pretpostavljam lokalne "šumarske" organizacije, slične Javnim ustanovama za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode. Sve one koji drukčije vide ovaj problem, molim da shvate da su šumari na Kršu uspjeli izboriti svoj status zahvaljujući višegodišnjem zalaganju i brizi o svim šumama i šumskim zemljištima, da se zamisle i promisle kako bi se oni osjećali da im sve ono za što su se ustrajno zalagali, borili i konačno izborili, netko odjednom sve oduzme i sav višegodišnji trud učini uzaludnim. U konkretnom slučaju radi se o postignućima ne samo jedne generacije šumara. Radovan Lukačić, dipl. ing. šumarstva 315 |