DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2000 str. 80 <-- 80 --> PDF |
D. Böhm: REGRESIJE U AKVATORUU NACIONALNOG PARKA PLITVIČKA JEZERA Šumarski list br. 3 4. C´XXIV(2000), 197-201 Danas je to bogato nalazište jedine naše biljke male mesožderke rosike ili Drossere rotundifoliae. U vrijeme mog dolaska na Plitvička jezera 1959. godine već je postojao desetak metara široki pojas močvarne vegetacije, a nanos je sezao podalje u Prošćan- sko jezero, tada još nevidljiv, ali primjetan na manjim dubinama na potezu od Napojišta do Samolovskog rta. Već je onda smanjena cirkulacija vode između Prošćan- skog jezera i Liman drage. Zamočvareni dio bio je mekan, pa ni stoka nije mogla pasti na tom nanosu. U mojem članku iz 1997. godine naveo sam vidljive promjene na Proščanskom jezeru: smanjenu prozirnost vode, povremenu cvatnju fitoplanktona, kao i početak javljanja močvarne vegetacije u nekim uvalama na manjim lokacijama. Završetak Prošćanskog jezera uz La- budovačku barijeru bio je u to doba potpuno slobodan od močvarne vegetacije, završetak Prošća pokrivao je dolomitni pješčani nanos. Na tom prostranom pješčanom pojasu pastrve su gradile svoja trla ili plitke jamice u koje su ispuštale ikru u vrijeme mrijesta. Početkom šezdesetih godina dno Prošćanskog jezera već je pokrivao deblji sloj finog plodnog mulja, na kojemu je na plićim položajima i na srednjim dubinama obilno rastao velelisni i malolisni krocanj (Myriophyl- lum). U to su vrijeme ribiči, koji su lovili na Proščanskom jezeru, izvlačili često duge stabljike kroenja na svojim udicama. Maticom naneseni mulj kao i velike količine bukovog lišča raznosile su struje jezera po čitavoj površini i taložile ga u sediment. Mulj je postepeno dopro i do same Labudovačke barijere i kroz razdoblje od dvadeset i pet godina prekrio raniji pjeskoviti nanos te izbio na površinu jezera u pojasu širokom od 30 do 50 metara od jednog do drugog kraja jezera uz Labudovac. Taj je pojas mulja brzo obrastao tipičnom močvarnom vegetacijom koju čine brojne vrste, medu ostalim Potamogeton ili mrijesnjak, trska, razni šaševi, alge i dr. Kada sam prvi puta nakon Domovinskog rata obilazio Jezera, primijetio sam na Labudovcu veliku drvenu konstrukciju na stupovima, koja je služila za prilaz slobodnoj vodenoj površini, na kojoj su bili privezani, vjerojatno, turistički čamci. Zamočvareni dio završnog dijela Prošćanskog jezera danas je izjednačen po visini s Labudovačkom barijerom, a redovni godišnji biljni otpad nesmetano putuje, za sada još samo kanalima, u Ciginovac i Okrugljak i dalje nizvodno prema Kozjaku. Prilikom ekskurzije Šumarskog društva iz Zagreba 1997. godine, moglo se lako uočiti da modrozelene alge na brojnim malim pjeskovitim burgetićima vrlo brzo obrašćuju dno jezeraca. Proces eutrofikacije naglo se širi na skupinu Srednjih jezera, i pitanje je koliko će vremena proći do posvemašnje eutrofikacije. Na jezeru Kozjak zamočvarenje također rapidno napreduje. Ovo jezero prima dio vode iz potoka Rječice, koji brojnim izvorima i malim pritokama teče kroz pretežno bukove šume. Od davnina ovaj potok, pored velikih količina erodiranog kamenog materijala i zemlje unosi u jezero i velike količine bukovog listinca. Nanos se taloži u prostranoj Glibovitoj dragi, pri čemu krupniji materijal ostaje pretežito istaložen u Dragi, a sitniji materijal putuje jezerskim strujama po čitavoj površini, taloži se u brojnim plićim dragama i u sedimentu jezera. Znatan dio nanosa, odnosno mulja, završava na krajnjem, suženom dijelu jezera Kozjak, uz jezersku barijeru. Nakon Drugog svjetskog rata taj naneseni mulj je izbio na površinu uz drvene mostove u širini od desetak metara. Ranih šezdesetih godina zamočvareni pojas već je iznosio preko trideset metara, a obrasle su ga brojne močvarne vrste, kao stoje trska, šaševi te osobito sita (Jiincus). Naravno daje već tada preko završne barijere voda odnosila redovni godišnji organski otpad uz veće količine muljevitog nanosa u jezero Milanovac i dalje u ostala Donja jezera i u Koranu. Početkom sedamdesetih godina sagrađen je prvi ka- nalizacijski cjevovod od hotela preko Velike poljane i Rapajinke do Kozjačkih mostova. Na tome mjestu ovaj se cjevovod trebao spojiti sa predviđenim odvodom fe- kalnih voda s platoa sela Plitvice, gdje je po prvoj koncepciji Prostornog plana trebala započeti izgradnja. Od izgradnje se odustalo, ali se trasa cjevovoda više nije mijenjala, iako su uvjeti terena omogućavali gravitacijski cjevovod od hotela do predviđenog ispusta u vrtaču na Rastovači. Tada se prišlo izgradnji tlačne stanice i tlačnog cjevovoda, kojim se pomoću crpki fekalni otpad tlačio na rub kanjona Dojnih jezera i dalje gravitacijom do ispusta. Ubrzo su započeli problemi, jer bi kod svakog nestanka električne energije u mreži, crpke pre- stajale s radom, a fekalni otpad bi preplavio strojarnicu i preko preljeva slobodno istjecao u jezero Milanovac. Slijedili bi popravci elektromotora, zamjena dijelova, a to je znalo potrajati i nekoliko dana i, da ne duljim, punih dvadeset godina trajalo je ovakvo stanje. Koliko je bilo takvih prekida u radu sustava kroz ovo dugo razdoblje ne znam, ali fekalije su često tekle u Milanovac tijekom dvadeset godina. Biljni otpadni materijal zajedno s fekalnim otpadom putovao je nizvodno i dobrim dijelom završavao na barijerama Donjih jezera. Ovaj organski otpad zatvarao je brojne otvore u barijerama i tako doprinosio visokim vodostajima Donjih jezera u proljeće. U ljeto 1997. godine obišao sam Donja jezera i na nekoliko lokaliteta uzeo u šaku busen sa vrha sedrene barijere. Pri tomu mi je pod prstima zapucketala tanka staklasta prevlaka najnovijeg sedrenja. Busen je bio mekan i sastojao se od organske truleži i vrlo neugodno vonjao. Tako stvorena sedra mogla je izdržati vrlo kratko vrijeme, jer biju na kraju mehanička snaga vode si- 198 |