DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2000 str. 51 <-- 51 --> PDF |
B. Molak: NEPOTREBNO ZAGAĐENJE. OKOLIŠA I OSIROMAŠENJE STANOV. U PROIZVODNJI I.E. ENEI^ Šumarski list br. 3 4, CXXIV (2000). 157-170 Za nepotrebnu proizvodnju (onu nepotrebno izgubljenu u HEP-ovoj mreži) 1,5 milijarde kWh električne energije, uz prosječnu djelotvornost njene proizvodnje (parne turbine) koja je kod nas oko 30%, bezrazložno je potrošeno 18 El5 Joula primarne energije. Izraženo u količini bespotrebno spaljena plina (kad bi se za proizvodnju električne energije spaljivao samo plin: ogrijev- na vrijednost 1 m3 = 34 milijuna J) to je iznos od 530 milijuna m3 (radi usporedbe: sva kućanstva u Hrvatskoj potrošila su u 1998. god. ukupno 507 milijuna m3 plina), ili bespotrebno spaljenog 422 tisuća tona mazuta Čekanje, manjak pameti, nedostatak poštenja i sve skuplji energenti jedino je što se u energetici Hrvatske događa, ma koliko svi o tome šutjeli. U posljednje vrijeme pomalo uspijeva unatoč medijskoj blokadi da neke od činjenica o radu energetskih monopola dospiju u javnost, ali to još nije dovoljno za djelotvornije akcije- promjenu stanja u toj za život važnoj gospodarskoj grani. Zanimljivo je da se niti političke stranke (osim časnih iznimaka), uopće ne zanimaju za promjenu stanja u energetici nego se bave same sobom. Sve bi htjele samo osvojiti ili učvrstiti vlast i uživati plodove svoje vladavine, pa ih nije briga što mnogi ljudi nemaju novca za prekomjerno skupe energente i druge osnovne potrebe. Sve je više stanovnika Hrvatske koji ne mogu platiti račune za plin, struju,...To, hladan stan, mrak... mnogo je opasnije za stanovnike Hrvatske nego učinak staklenika, ozonske i kojekakve druge rupe kojima se zamagljuju stvarni problemi (koji se u Hrvatskoj mogu riješiti za razliku od globalnih, s kojima se vjerojatno iz dosade krati vrijeme) i nije etički o tome šutjeti. Ima mnogo unutrašnjih rezervi u radu energetskih sustava na bazi kojih bi se prekomjerne cijene energenata mogle i morale osjetno smanjiti, kako bi energenti ostali dostupni svim stanovnicima Hrvatske. Neke od njih u elektroenergetskom sustavu, u ovom razmatranju tek su samo dotaknute. Oni u tom sustavu kojima je cijena električne energije "socijalna kategorija", dakako, to ne vide. Već godinama u Hrvatskoj je, unatoč sve veće ovisnosti o uvozu energenata, u području energetike prisutan pristup u odlučivanju, koji se ne bazira na objektivnim osnovama, nego na moći pojedine energetske grupacije. Godinama se pričalo i o nizu obnovljivih izvora, a u biti se nije napravilo mnogo u korištenju onih koji su objektivno (uz hidroenergiju) najprihvatljiviji, čije korištenje ima gospodarsko opravdanje i za koje nije potrebno veliko mudrovanje ("nacionalni energetski programi", "strategije energetskog razvoja...). Vrijedi spomenuti da je u industrijaliziranim zemljama svijeta 1995. god. ugljen činio 36% (najviše električne ener- (kad bi se spaljivao samo mazut: ogrijevna vrijednost 1 kg = 42,7 milijuna J), ili oko 615 tisuća tona najkvalitetnijeg ugljena (kad bi se spaljivao samo ugljen: ogrijevna vrijednost 1 kg = 29,3 milijuna J). Ne treba zaboraviti daje 530 milijuna m3 plina (po cijeni za zagrebačka kućanstva 1,56 kuna/m3) danas vrijedna 827 milijuna kuna. Dakle, bez potrebe je (1998. godine) spaljeno više od 800 milijuna kuna, koje su ionako platili potrošači električne energije, pa zašto da se čelnici HEP-a, oni koji bi trebali nadzirati njihov rad i njima pridruženi političari zabrinjavaju. gije proizvodi se spaljivanjem ugljena), a nuklearna energija 25% ukupno potrošenog goriva za proizvodnju električne energije. Oko trećina nepotrebnog oslobađanja SO,, NO, i C02 iz termoelektrana (na bazi podataka iz 1998. godine) mogla bi se smanjiti smanjenjem gubitaka električne energije na europski prosjek. Godine 1998. nepotrebno je oslobođeno u okoliš 15,66 tisuća tona sumpornog dioksida, 3,56 tisuća tona dušikovih oksida i 1,35 milijuna tona ugljičnog dioksida. To nije pobuđivalo tzv. zelene udruge ni odgovarajući segment državne uprave za zaštitu okoliša na poduzimanje akcija, iako posljedice na čovjeka, okoliš, pa i na šume nisu zanemarive. Navedeno o elektroenergetskom sustavu Hrvatske (i izgrađenom hrvatskim novcem u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije) dovoljno ilustrativno govore o onome što su problemi. Stoga je vrlo utemeljena tvrdnja da nije potrebna izgradnja novih elektrana u Hrvatskoj i dalje osiromašivanje stanovnika sve dok HEP: 1. svoje gubitke električne energije ne svede na racionalnu mjeru; 2. djelotvornije ne koristi izgrađene kapacitete; 3. ne riješi pitanje elektrana izgrađenim hrvatskim novcem izvan granica Hrvatske; 4. ne zna tko će biti potrošač prekomjerno skupe električne energije iz elektrana koje bi se gradile. Uz to, u uređenom gospodarstvu može se također smanjiti omjer maksimalnog i srednjeg opterećenja mreže i time otkloniti potrebu izgradnje prekomjernih kapaciteta elektrana. U naftno-plinskom monopolu stanje je još gore, izazvane štete su mnogo veće, a svoj neracionalni rad njegovi čelnici nastavljaju bezrazložnim poskupljenjem naftnih derivata. Poskupljenje lažno pravdaju porastom cijena nafte na svjetskom tržištu, no ono je zanemarivo po litri naftnih derivata u Hrvatskoj i dobrano je namireno poskupljenjem naftnih derivata u Hrvatskoj još u kolovozu 1999. Zbog ograničenja prostora, analiza ra- 7. ZAKLJUČAK 169 |