DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2000 str. 44 <-- 44 --> PDF |
J.Zelić: TISA (Taxus baccata L.), RIJETKA VRSTA DRVEĆA POŽEŠKOGA GORJA Šumarski list br. 1 -2, CXXIV(2000). 41-49 oko 30. godine. Listovi (iglice) su linealni, tamnozeleni, s donje strane sivozeleni s dvije izrazite pruge puci. Otpadaju tek nakon 8 godina. Kora je crvenkastosmeđa, u starosti se ljušti. Cvjeta u ožujku i travnju, odvojeno na muškoj i ženskoj biljci. Muški cvjetovi daju mnogo polena, koji se raznosi vjetrom i oplođuje ženski cvijet. Sjemenka se nađe samo na ženskoj biljci. Sjemenka je smeđežuta do crvenkasta i sjajna, duga 6-7 mm, široka do 5 mm, ovijena mesnatim ovojem (arilusom). Raste na svježim, ilovasto glinastim i karbonatnim tlima, no uspijeva i na pjeskovitim tlima i tresetištima. Podnosi zasjenu, voli visoku zračnu vlagu, osjetljiva je na niske temperature, a otporna je na dim, požar, otrovne plinove, posolicu. Tolerantna je na različitu rakciju tla ali ne podnosi ekstremno lužnata ili ekstremno kisela tla4. Od svih europskih crnogoričnih vrsta jedino se tisa obnavlja i izbojcima iz panja, lako se zakorjenjuje pova- ljenicama, a u rasadničkoj proizvodnji razmnaža se zelenim grančicama uz povoljne mikroklimatske uvjete. Zanimljivo je daje tisajedino europsko crnogorično drvo koje nema smolne kanale u drvu i iglicama, a za razliku od drugih crnogoričnih vrsta biološki i reprodukcijski naginje sporofitima, a ne gametofitima5. Drvo, kora, sjemenke, a osobito iglice tise, sadrže otrovni alkaloid taksin. Neotrovan je jedino mesnati arilus, kojega rado jedu ptice. Arilus je jestiv i za ljude, no zbog otrovnosti otalih dijelova treba ga koristiti obazrivo. Sjeme sazrijeva u rujnu i listopadu, često se zadržava na biljci preko zime, a klijavost zadržava do četiri godine. Zbog lijepog habitusa, boje iglica i čestih fenotips- kih varijabilnosti, tisa se koristi kao hortikulturno drvo ili grm. Postoji mnoštvo varijeteta i formi habitusa s visećim ili uspravnim granama, puzajuće i stupolike for me. Iglice mogu poprimiti sve boje spektra, od svjetlo- plave do žutocrvene boje. U svojem prirodnom arealu obuhvaća osam do deset svojti, koje su morfološki dosta slične, te se govori o geografskim varijetetima jedne vrste. U srednjoj Europi tisa dolazi u šumama bukve. Kod nas dolazi u zajednici Abieto - Fagetumpannonicum, koja pripada svezi Aremonio - Fagion Ht. 1938. U Hrvatskoj je 1959. godine G 1 avač opisao šumsku zajednicu lipe i tise (Tiho - Taxetum Glavač 1959)6. To je reliktna šumska zajednica koja se kao trajni sadij održala na Medvednici, Kalniku Ivanščici, Macelju, Samoborskoj gori i sjevernom dijelu Gorskoga kotara. Pridolazi u pojasu brdske bukove šume na litogenim humusno karbnatnim tlima. U Požeškom gorju može se naći u zajednici bukve i jele, na predjelu Točak, blizu Zvečeva. Zanimljivo je da se na istom šumskom predjelu Točak nalazi naša endemična vrsta Asperula taurina L. (krimska lazarkinja). Ova endemična vrsta upozorava na to da su tisa i krimska lazarkinja ostaci iz predterci- jarnog doba, kad je njihov areal bio kontinuiran, sve do Taurus gorja i Kavkaza. U gospodarenju Parkom prirode "Papuk" vrijedno će biti ovom predjelu posvetiti posebnu pozornost zbog iznimnog biljnog svijeta7. Neki toponimi, kao Tisovac i Tisica upućuju na nekada širi areal u Požeškome gorju. Poznato je selo Tisovac na južnim obroncima Babje Gore, selo Tisovac na sjevernim obroncima Psunja u pakračkom kraju. Predjel Tisovac nalazi se sjeverno o Kutjeva, na putu prema Ora- hovici, a naziv Tisica nosi šumski predjel iznad Velike, poznat po napuštenom kamenolomu i istoimenom potoku pokraj njega. Kao relikt iz doba tercijara zadržala se tisa samo na pojedinim lokalitetima i dosada je nedovoljno kao biljna vrsta valorizirana i lokalizirana. Na 4 Biologijom i rasprostranjcnošću tise u svijetu i bivšoj Jugoslaviji, a posebno u Bosni Hercegovini, bavio se prof. dr. Pavle Fukarck sa Sveučilišta u Sarajevu. Sažetak o tisi dao je u Šumarskoj enciklopediji II, Leksikografskog zavoda u Zagrebu, 1959. 5 U knjizi: Mirko Vidaković, četinjače, morfologija i varijabilnost, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1993 navodi se: "Sjemeni zametak ima jedan integument iz kojeg se, i to iz njegovog donjeg dijela, razvija arilus. Sloj stanica ima funkciju tapetama, potječe od nucela i tako pripada staničju sporofita, a ne gametofitu, kao stoje slučaj u drugih četinjača". 6 Šumska zajednica lipe i tise (Tilio - Taxetum) opisana je u knjizi: Vukelić,J.,Rauš,Đ.: Šumarska fitoccnologija i šumske zajednice u Hrvatskoj, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1998. Šumsku zajednicu opisao je i utvrdio njen areal u Hrvatskoj prof, dr Vje- koslavG lavač .Autori ne navode areal na Papuku, premda je Papuk po svojim geološkim, pedološkim i klimatskim osobinama sličan spomenutom gorju rasprostranjenja. U knjizi se upozorava na nestanak navedene šumske zajednice i sugerira neophodna zaštita. Za vrste kojima se areal smanjuje, poput tise, kaže se da imaju regresivan areal. J. Vu k e 1 i ć isto zaključuje i u ediciji Silvae nostrae Croatiae, Zagreb, 1994, tretirajući Šumsku zajednicu unutar Ilirske vegetacijske zone kao azonalnu zajednicu, koja je na mnogim mjestima postupno nestala. Opisujući zajednicu panonske šume bukve i jele (Abieto - Fagetum pannonicum) skreće se pozornost na edemičnu biljku, krimsku lazarki- nju (Asperula taurica L.), na šumskm predjelu Točak. Iako navodi neke endemične vrste iz roda Asperula, dr Čedomil Šilić u knjizi: Endemične biljke, Svijetlost, Sarajevo, 1984. ne navodi ovaj endem nađen u Požeškome gorju. 7 Park prirode "Papuk" proglasio je Zastupnički dom hrvatskog državnog sabora, 23. travnja 1999. godine, prostire se na 336 km2. Osim jedinog nalazišta tise u Požeškom gorju, na šumskom predjelu Točak, treba posvetiti posebnu pažnju zbog sljedećeg: "U flornom sastavu bu- kovo-jelovih šuma na Papuku nalazi se i endemična vrsta Asperula taurina L. (krimska lazarkinja), kojajenajproširenija na plitkim, skeletnim tlima u predjelu Točak, jednom odsporedih papučkih visova" (Vukel ić, Rauš, 1998). Šumski predjel je značajan i stoga što se na nadmorskoj visini 650-700 m nalazi sastojina pitomog kestena (Castanea sativa), koji inače ne dolazi od prirode na tim visinama, niti lako podnosi niske temperature. Tu je greškom šumara umjetno podignuta sastojina hrasta lužnjaka (Qwecus robur), koji prirodno dolazi u nizinskim položajima, do 100 m nadmorske visine. 1 pitomi kesten i lužnjak dobre su kvalitete i prirodno se reproduciraju. Gorski brijest (Ulmus glabra), šumska vrsta skoro potpuno izumrla u našim šumama na predjelu Točak, očuvala se i dobrog je zdravstvenog stanja. S geološkog gledišta i rudnog bogatstva, na istom predjelu nalaze se dosad najveće zalihe nemetala biotita i liskuna. 42 |