DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2000 str. 106 <-- 106 --> PDF |
gim parkovima, s obzirom da u odnosu na šume ostalog dijela svijeta za to imaju uvjete? Koji su to pogreške koje je radila hrvatska šumarska struka u prošlosti i danas, da joj se oduzima nešto stoje dugogodišnjim stručnim radom stvorila, a čime se Hrvatska istovremeno može i ponositi? Tko je to kvalificiraniji od šumara da bolje i stručnije od njih upravlja i gospodari šumom? Jesu li zbilja šumari tako oskudno obrazovani da nisu u stanju provoditi sve mjere zaštite šuma i ispunjavati sve one zahtjeve koje današnje društvo od šuma traži? To su samo neka pitanja na koja bi trebali danas odgovoriti i s kojima bi trebali upoznati hrvatsku javnost. Pri tomu ne smijemo zaboraviti da su šume blago koje pripada svakom čovjeku Hrvatske, a s tim blagom može upravljati i gospodariti samo onaj tko je za to stručno i moralno sposoban. Iz izlaganja doministra R. Lag i nje dajemo najvažnije i nove dijelove izlaganja, jer je šira verzija prikazana u cijelosti na Skupštini HŠD-a. Sadašnje stanje zaštite prirode i njenih djelova te pokrenuti brojni postupci u svrhu povećanja intenziteta i razine zaštite, ponukali su Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva na obraćanje Vladi Republike Hrvatske. Unatoč brojnim aktivnostima u gospodarenju šumama i skrbi o zaštiti prirode i okoliša, šumarska je ukupnost izložena kritikama i nastojanjima, pa se u kontekstu odabrane zaštitarske opcije, zagospodarilo prostorima o kojima su šumari vjekovima skrbili. Naime, danas u vremenu narušene kvalitete življenja i porasta ekološke svijesti, potreba za sačuvanim prirodnim sredinama je izuzetno velika. U tom kontekstu iskrsli su mnogi problemi koji se moraju stručno i odgovarajuće rješavati, od same funkcije (višefunkcionalnost), prostorno- tehničkog uređenja, zoniranja prostora, oblika zaštite, zakonskih mjera, posjedovnih odnosa, organizacije, upravljanja, financiranja i dr. Najveći problemi po šumarsku ukupnost proističu iz odabira modela zaštite prirode koji je ozakonjen Zakonom o zaštiti prirode, a kojim se omogućava monopoliziranje prava na zaštitu, što se sustavno i provodi od strane Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša. Tako se zaštita prirode, koju su uređivali i provodili šumari uz pomoć biologa i sustručnjaka, sve više monopolizira, odnosno pokušavaju je štititi malobrojni biolozi, isključujući pritom sustručnjake i dosadašnje načine zaštite. Rezultati zaživljavanja ovoga modela zaštite mogu se okarakterizirati sljedećim ocjenama: Prema podacima dobivenim od JP "Hrvatske šume", na površinama pod zaštitom (bez NP "Sjeverni Velebit") postoji preko 34 000 000 m3 drvne zalihe, koja godišnje prirašćuje sa 680 000 m3 drvne tvari. Pošti- vajući dosadašnji način gospodarenja na tim područjima normalno bi se godišnje moglo sjeći 70% prirasta što iznosi 480 000 m3. Prosječna cijena prodajnih drvnih sortimenata u JP "Hrvatske šume" u 1997. godini iznosila je 85 DEM/ml Jednostavnim množenjem dobijemo iznos od 40,8 milijuna DEM, što predstavlja gubitak koji bi godišnje trpile JP "Hrvatske sume" (a time izravno i Republika) ukoliko se gore navedene površine zaštite na način kako to sada propisuje Zakon o zaštiti prirode za kategoriju nacionalni park te pravilnici o unutarnjem redu za parkove prirode. Iako Zakon o zaštiti prirode ne isključuje primjenu Zakona o šumama, definicija pojma upravljanj zaštićenim dijelovima prirode ima za posljedicu da javne ustanove svojim statutom, a Državna uprava pravilnicima o unutarnjem redu, otklanjaju bilo kakvu nadležnost JP "Hrvatske šume", p.o. Zagreb u gospodarenju šumama i šumskim zemljištima unutar granica zaštićenih dijelova prirode. Povezujućim odredbama, od Zakona o zaštiti prirode do pravilnika i statuta javnih ustanova, na neprihvatljiv i upitan način derogiraju se drugi zakoni, pa i Zakon o zaštiti prirode, propisima nižeg reda. Zaštitom pojedinog područja ili vrste, dosadašnja skrb u cijelosti zabranjuje šumarskoj i lovnoj ukupnosti, javnom poduzeću s 10 000 zaposlenika raznih struka pa i biologa, visokostručnim i znanstvenim institucijama, tijelima državne vlasti od lokalne samouprave i uprave do ovog ministarstva, strukovnim udruženjima, udrugama i savezima, sveukupno stotinama tisuća skrbnika sa stoljetnim iskustvom i ogromnim sredstvima, i nadomješta skrblju javnih ustanova s malobrojnim ljudstvom i skromnim osnovnim sredstvima. Osnivanje javnih ustanova za upravljanje nacionalnim parkovima i parkovima prirode u financijskom pogledu, nepotreban je teret budžetu. Lovno je gospodarenje i sustavna briga o uzgoju i zaštiti divljači i ostalih životinjskih vrsta dosad iziskivala mnogo fizičkog rada te materijalnih i financijskih sredstava. O divljači i njihovim staništima trenutno skrbi oko 55 000 lovaca i nema brojnije i bolje organizirane grupacije entuzijasta spremnih na zaštitu i očuvanje divljači i ostalih životinjskih vrsta. O njihovu značaju najrječitije govori pitanje: "Tko je i kako dosad skrbio o našoj vrijednoj prirodnoj baštini"? Slijedom navedenoga ističemo da zaštita prirode postaje svrha samoj sebi, a gospodarskim zahvatima na području posebno zaštićenih područja od strane Javnih ustanova (sječa šuma, reguliranje populacija divljači i ostalih životinjskih vrsta, korištenje podmorja i dr.) derogiraju se osnovne postavke tih službi. 104 |