DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1999 str. 26 <-- 26 --> PDF |
A. Mešlrović: USPIJEVANJE MUNIKE Piiuis heldreichii Christ U HERCEGOVINI vitiji kompleksi nalaze se samo u relativno povoljnijim stanišnim uvjetima, Stefanovi ć 1977. Nasuprot ograničenome arealu, šume munike imaju veliko značenje i zbog toga što čine rijetkost u šumskoj vegetaciji, i zbog velike zaštitne uloge u sprječavanju erozije. Zbog izvrsnih tehničkih vrijednosti drveta munike, te šume imaju i određeno gospodarsko značenje. Munika je poznata i kao izrazito pionirska vrsta drveća, zbog čega ima važnu ulogu u dinamici vegetacije, posebice u progresivnoj sukcesiji, Fukare k 1966. Munika je kao vrsta drveća sastavni dio bogate dcndroflore Hercegovine, o kojoj je objavljeno dosta radova, ali i pored toga o njoj se ipak malo zna. Osnovni je razlog tomu, pored ostalog, što su sva dosadašnja istraživanja bila parcijalna, pa su stoga i saznanja o munici takva. Međutim, buduća istraživanja o munici trebalo bi provoditi sa stajaŠumarski list br. 9-1 0. CX.XI 11 (I W9), 431 -452 lišta svestranog prilaženja, jer bi se tako došlo do kompletnih saznanja o toj vrsti drveća. Cilj ovoga istraživanja je doprinos daljnjem rasvjetljavanju nekih proizvodnih karakteristika čistih sastojina munike u Hercegovini, kojemu su osnovne polazišne točke: iznaći nalazišta munike u Hercegovini, istražiti ekološke uvjete u sastojinama munike, istražiti biološka svojstva munike, istražiti razvoj i prirast stabala munike, istražiti razvoj i prirast sastojina munike i istražiti produkciju munike u konkretnim ekološkim uvjetima. U tom smjeru obavljena su istraživanja određenih taksacijskih elemenata za koje sam držao da su dobri pokazatelji proizvodnih mogućnosti šuma munike. Istraživanja su vršena na planini Čvrsnici, gdje se nalazi jedan od najvećih kompleksa čistih sastojina munike u Hercegovini. DOSADAŠNJA SAZNANJA - Past knowledge Sredinom prošloga stoljeća grčki botaničar Theodor Heldreic h proučavajući floru planine Olimp u Grčkoj našao je na njenim padinama jednu novu svojtu borova, koja mu se učinila srodna vrsti Pinus maritima Ait., pa je jednu njenu grančicu pod tim nazivom poslao u Ženevu botaničaru Edmondu Boisseru . Ta ista grančica ležala je u herbariju sve dok nije došla u ruke švicarskoga botaničara Hermana Christa, koji je baš u to vrijeme pripremao monografiju europskih borova. Po uzorku te grančice H. Christ je opisao novu, do tada nepoznatu vrstu borova, kojoj je uz kratko sažet opis dao naziv Pinus heldreichii Christ 1863. U isto vrijeme poznati kolekcionar Franjo Mal y otkrio je na planini Orjenu (tadašnja granica austrijske Dalmacije i turske Bosne) srodnu vrstu borova u velikom broju primjeraka, sa čijih je stabala obilno sakupljeni materijal donio u Beč. Taj je sakupljeni materijal predao botaničaru Franji An to i neu, koji je tada također pripremao monografiju europskih borova. Na temelju vrlo bogato sabranog materijala, F. Antoine prepoznao je specifičan bor, dao vrlo opširan i detaljan opis koji je ilustrirao brojnim originalnim fotografijama, a vrstu nazvao Pinus leucodermis Atoine 1864 & F u kare k 1979. Nakon toga, većina botaničara prilikom otkrivanja novih nalazišta označavali su bjelokori bormuniku nazivom Pinus leucodermis Antoine, Svojta Pinus heldreichii Christ držana je posebnom vrstom, ili je njen naziv pripisivan kao sinonim uz vrstu P. leucodermis Antoine. Tako je bilo sve do novijega vremena kada je ponovo utvrđena, ali i na nov način prikazana veza između tih dviju svojti borova. U tomu posebna zasluga pripada botaničaru Hayek u 1926., koji je postupajući prema pravilima botaničke nomenklature koristio kao prioritetni pa time i ispravni naziv vrste P heldreichii Christ. Od toga vremena do danas, u većini dendrološko-botaničkih rasprava i u dendrologiji, bje lokori bor-munika vodi se pod tim nazivom. Daje bilo moguće jednoznačno i bezprijeporno utvrditi daje ona svojta koju je otkrio Heldreich, a opisao Christ, potpuno istovjetna s onom koju je otkrio M a 1 y i opisao Antoine , ne bi postojao problem u njihovom povezivanju i imenovanju. Naziv P. heldreichii Christ, kao stariji, bio bi jedino ispravan. Iz izloženoga se vidi da postoje različita mišljenja o problemima varijabilnosti i taksonomske pripadnosti bjelokorog bora-munike. Cijelu tu problematiku F u k a r e k 1979. je vrlo dobro prikazao. Njegovo je mišljenje da je munika osnovna vrsta, a da je bjelokori bor hibridnog karaktera nastao križanjem P. leucodermis x P. nigra. Glede činjenice da je bjelokori bor na mnogim nalazištima sličan ili istovjetan s munikom, a da se hibridi s crnim borom javljaju tamo gdje im se areali preklapaju, mišljenje Fukare ka 1979. mora se uvažiti, s time, kako i sam kaže, da to valja potvrditi daljnjim istraživanjima. Ova vrsta drveća pokazuje individualnu i grupnu varijabilnost koja se očituje u morfološkim i fenološkim karakteristikama, rastu i anatomskoj građi iglica, a poznati varijeteti munike su: var. leucodermis (Ant.) Markgraf, var. longiseminis Papaioannou (1975.b), var. paučići Fukarek (1951), var. typica Markgraf(1931) i spontani hibrid između P. nigra x P leucodermis (Fukarek & Vida ko vić 1965) koji se pojavljuje na planini Prenju, lokalitetu Rujište u Hercegovini. Iz prethodnoga proizilazi da munika ima dva taksona var. heldreichii Christ (Syn. var. typicaMarkgr.) i var. leucodermis (Ant.)Markgr. Najveći broj do sada objavljenih radova o munici odnosi se na biljno-zemljopisna istraživanja, istraživanja tala u šumama munike, istraživanje biljnih zajednica u kojima se javlja munika i si. Nasuprot ovomu, izrazito je mali broj radova koji se odnose na istraživanja strukture i proizvodnih obilježja šuma munike. |