DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1999 str. 104     <-- 104 -->        PDF

tor godinu dana, a zatim kao profesor.
Predavao je dendrometriju, uređivanje
šuma i matematiku, a napisao
je skripta iz dendrometrije i
uređivanja šuma. U to je vrijeme u
Šumarskoj enciklopediji (1959)
objavljen i njegov članak o srednjoj
i nižoj šumarskoj nastavi u Hrvatskoj
(pretisak 1983.), a u Spomenici
"Šumarska nastava u Hrvatskoj
1860-1960" (Zgb. 1963.) pisao je o
Šumarskoj školi Karlovac. Na njegovu
inicijativu, a uz podršku profesora,
sprječena je 1951. provedba
naredbe Ministarstva šuma u Zagrebu
o preseljenju škole iz Karlovca
u Gospić, te ponajviše zbog toga
biva razriješen dužnosti direktora i
postavljen za profesora šumarske
struke krajem 1951. godine.


Iz Karlovca odlazi 1966. na dužnost
direktora plana i analize u "Exportdrvo",
Zagreb, a nakon tri godine
vraća se u Karlovac, gdje je u tamošnjem
DIP-u bio upravitelj plana,
razvoja i investicija do umirovljenja
1976. Istovremeno, predložen
od Šumarskog društva u Zagrebu,
surađivao je u Zajednici za šumarstvo
u Zagrebu, posebno na izradi
nastavnih planova i programa. Kao
umirovljenik živio je u Karlovcu.


Bio je član Hrvatskoga šumarskog
društva. Na skupštini u Zagrebu
1956. govorio je o teškim uvjetima
u kojima se održava nastava na
lugarskom tečaju i Šumarskoj školi
u Karlovcu. U Karlovcu je bio član
Društva matematičara, tajnik Društva
inženjera i tehničara te član i
odbornik Hrvatskoga filatelističkog
društva.


Profesori Šumarske škole Karlovac, 1962/63 (slijeva): Nevenka Geržclj, Juraj Lipovšćak,
dipl. inž., Dušan Jasić, Josip Čuvaj, dipl. inž., Stjepan Berleković, dipl. inž., Mladen


Skoko, dipl. inž.


Svima nama koji smo ga poznavali
još će dugo ostati u našim sjećanjima,
a zasigurno će najviše nedostajati
njegovoj obitelji, posebno
supruzi Jelki, djeci Đurđici i Zdravku,
snahi Rozaliji te unucima Davoru
i Davorki.


Kolega Juraj Lipovšćak sahranjen
je 10. ožujka na katoličkom
groblju Dubovac u Karlovcu u krugu
uže obitelji, rodbine, njegovih
bivših učenika, kolega iz Šumarske
škole, Uprave šuma Karlovac i drugih,
te prijatelja i poznanika. U ime
Udruge ratnih veterana "Hrvatski
domobran" iz Karlovca, čiji je također
bio član, biranim se riječima
od njega oprostio gospodin Zvonimir
Zupanić, koji je istaknuo njegove
zasluge za sve stoje učinio za
dobrobit i boljitak domovine Hr


vatske kao domobranski časnik i
kao šumarski gospodarstvenik. U
ime Šumarske škole Karlovac i
mnogobrojnih generacija šumarskih
tehničara koje je odgojio, govorio je
Stjepan Slat, dipl. inž. šum., njegov
učenik i kolega, koji je uz njegov životopis
evocirao sjećanja na školske
dane i njegov lik dostojanstvenog
profesora, koji ih je učio ne samo
njegove omiljene predmete dendrometriju
i uređivanje šuma, nego i
općenito iz područja šumarstva i života,
za što su mu neizmjerno zahvalni.


Neka mu je vječna
hvala i neka mu je lahka
Hrvatska zemlja koju
je s ponosom volio.


Mladen Skoko


SREĆKO VANJKOVIC, dipl. inž. šum. (1910-1999)


Dana 13 travnja 1999. godine
zauvijek nas je napustio naš kolega
i prijatelj Srećko Va nj k o v i ć, jedan
od entuzijasta šumarske struke,
zaljubljenik u prirodu i šume naše
lijepe domovine .


Srećko Vanjković rodio se


25. listopada 1910. godine u Glini,
gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju
je završio u Petrinji, a na Poljoprivredno-
šumarskom fukultetu vini, gdje radi do 1947. godine. NaSveučilišta
u Zagrebu diplomirao je kon toga premješten je u Ministar1941.
godine. stvo šuma u Zagrebu za referenta u
odjelu uzgajanja lokalnih šuma. Po


Svoju službu započeo je u Direk


tom radi u Glavnoj upravi za šumar


ciji šuma Zagreb, a zatim u Gospiću


stvo u Zagrebu kao referent na po


kao referent pripravnik. Na području


šumljavanju i kasnije kao v.d. direk


Gospića radio je od 1941. do 1945.


tora poduzeća za sjemenarstvo.


godine. Po završetku rata 1945. godine
raspoređen je na mjesto kotarOd
1950. godine ponovno radi u
skog šumarskog referenta u Pisaro-Ministarstvu šumarstva u Zagrebu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1999 str. 105     <-- 105 -->        PDF

kao rukovoditelj grupe za pošumljavanjc.
Osnivanjem Šumskog gospodarstva
"Šamarica" u Zagrebu, radi
kao referent na uzgajanju šuma. Nakon
toga upravitelj je šumarija Đakovo,
Garešnica i Hrvatska Dubica.


Novom reorganizacijom šumarstva
po kotarima, osnovane su u okviru
kotara "šumarije sa samostalnim
financiranjem". Tada počinje
njegovo službovanje na području
Karlovca. Privremeno je radio kao
upravitelj Šumarije Karlovac, ali je
na svoj zahtjev 1954. godine preuzeo
Šumariju Draganiči u neposrednoj
blizini Karlovca.


Zastoje izabrao baš tu šumariju,
pitali su se mnogi? Odgovor je, da
je baš ta šumarija njegov izazov kao
sastavni dio šuma Pokupskog bazena,
starih hrastika, zapuštenih neadekvatnim
gospodarenjem pod
upravom zemljišne zajednice Draganiči.
To je bio pravi poziv i izazov
za nemirni duh i več tada stručno
iskustvo, što se odmah odrazilo i
pokazalo u njegovom radu.


Odmah je pristupio popravku
jedne zgrade u vlasništvu zemljišne
zajednice kako bi se moglo normalno
odvijati poslovanje.


Sa svojim mladim šumarskim
tehničarima i tadašnjim lugarima
započeo je tešku borbu u obnovi i
revitalizaciji šuma hrasta lužnjaka.
Da bi se moglo normalno početi s


gospodarenjem, trebalo je zabraniti
nekontrolirano žirenje i pašarcnje,
što je izazvalo sukob s lokalnim
vlastima i stanovništvom. Nije se
dao zbuniti, i nije pokleknuo pred
prijetnjama, sve do umirovljenja
1976. godine. Uvijek je bio na liniji
obrane šumarske struke.


To je razdoblje obnove zapuštene
kanalske mreže i postupnog pošumljavanja
čistina koje su bile rezultat
intenzivnog pašarenja i žirenja.
Već je tada shvatio da se sa Pokupskim
bazenom može gospodariti
ako postane pristupačan za sve
oblike gospodarenja šumama. Preduvjet
je bila izgradnja prometnica,
kojih u to vrijeme na cijelom području
Pokupskog bazena površine


10.000 ha nije bilo ni kilometar.
Tu svoju zamisao ostvario je u
kasnijem radu kada je 1960. godine
postao v.d. direktor novoosnovanog
Šumskog gospodarstva Karlovac, a
od 1961. godine njegov tehnički direktor.
Kolega Vanjković, naš direktor i
nadasve dobar, vedar i pošten čovjek,
ostavio je vječni obol svog rada
na karlovačkom području, koje se
prostire od Žumberka na sjeveru do
Plitvičkih, jezera na jugu.
Bio je to hod po mukama, ali mu
je u radu pomagala njegova stručnost,
volja za rad, poštenje i ljubav
prema struci i šumi.
Trebalo je osnovati stručne službe,
popuniti ih stručnim kadrovima,
i što reći, trebalo je početi ispočetka.
Nije štedio sebe, a kao njegov bliski
suradnik mogu reći i od nas svih zahtijevao
je rad, red i zalaganje primjereno
njegovom poštenom zalaganju
i stručnom radu. Rezultati rada
pod njegovom dirigentskom palicom
bili su iz dana u dan sve bolji.
U to vrijeme 1961. godine osnovan
je i Šumarski institut u Jastrebarskom
(Institut za četinjače). Naš
kolega Vanjković nije štedio sebe
kako bi pomogao Institutu u svim
oblicima. To je bio novi poticaj za
njegov stvaralački duh, želio je vladati
znanjem i proširiti nova saznanja
vezana uz rad toga Instituta.


Pošumljene su velike površine
bujadnica na području Korduna raznim
vrstama crnogorice. Osnovani
su mnogi pokusi s različitim vrstama
crnogorice, koji su dali nove spoznaje
u uzgajanju crnogorice na bujadnicima.
Nije mu bilo nikada teško ići
na teren sa svima nama, s mnogim
stručnjacima, profesorima pa čak i
stranim znanstvenicima koji su dolazili
na teren da bi im pokazali zajedničke
dosege i rezultate rada Instituta
i Šumskog gospodarstva.


Mnogo bi se o tome još moglo
reći, ne štedeći lijepe riječi i hvale
za kolegu i prijatelja Srećka koji je
to zavrijedio.


No i bez hvalospjeva, djela njegovog
rada su vidljiva, djela koja su
njegov dar našem području, našoj
struci i našoj domovini Hrvatskoj.


Ne možemo a da ne spomenemo
i ostale djelatnosti gospodarenja šumama
na tome području. Izgrađene
su stotine kilometara šumskih cesta
u svim gospodarskim jedinicama. Te
su šume postale pristupačne za obavljanje
svih potrebnih radova na uzgajanju,
zaštiti i iskorišćivanju šuma.
Obnovljena je i zapuštena kanalska
mreža i prokopani novi kanali
gdje je to bilo potrebno, i u nizinskim
šumama Pokupskog bazena i u
ostalim šumama na desnoj obali rijeke
Kupe.


Ne može se zanemariti njegova
velika upornost i borba s nerazumljivim
potezima nekih struka (vodoprivrede,
elektroprivrede i građevinarstva),
koje su bez konzultacija sa
šumarskim stručnjacima i šumarskom
znanošću jurišali na šumu
(kako je on to znao reći). Ne možemo
a da ne spomenemo veliku borbu
za očuvanje šuma Pokupskog
bazena, koja je još 1967. godine započela
protiv retencije u tim šumama,
kako bi se višak vode Kupe
skrenuo u njih. Znao je dobro što bi
se s tim šumama dogodilo. Na tom
području najvjerojatnije bi se borili
sa stihijnošću svih loših utjecaja
takvog bezumnog čina.


Svi oni koji su imali sreće s
njime raditi, sjećat će ga se kao dra




ŠUMARSKI LIST 5-6/1999 str. 106     <-- 106 -->        PDF

gog, duhovitog, uvijek veselog čovjeka
s bogatim stručnim iskustvom,
kojeje slobodno možemo reći, nesebično
rasipao i dijelio mladim kolegama.


Posebna ljubav bila mu je uzgajanje
šuma, a volio je ne samo prirodne
šume, nego i kulture kojih je
bilo obilje na našem području, za
stoje u prvome redu on zaslužan.


Bio je pravi gospodin, ali uvijek
dostupan svima oko sebe. Radio je


u Šumarskom društvu, te bio član
njegova rukovodstva. Zbog toga i
zbog svog stručnog rada nagrađen
je s više odličja. Posebno izdvajamo
Povelju i zlatnu medalju dođjeljenu
mu 1976. god. prigodom obilježavanja
130. obljetnice Hrvatskoga
šumarskog društva i 100. obljetnice
Šumarskog lista.


Posebna mu hvala na njegovom
zalaganju, poštenju, odgovornom
radu sa svojim suradnicima, kolega


ma i radnicima u šumarstvu. Hvala
mu za sve ono što je učinio za našu
šumarsku struku i naše šumarstvo.
On je zaslužio da uđe u anale šumarstva
naše Domovine.


Neka mu je vječna slava i lahka mu
ova gruda Hrvatske zemlje i grada
Zagreba kojeg je toliko volio.


Njegovoj obitelji izražavamo
iskrenu sućut.


Mr. sc. Ivan Mrzljak


ZLATKO ZUPCIC, dipl. inž. šum. (1950-1999)


Dana 22. svibnja 1999. godine
obitelj, prijatelji i mi djelatnici Uprave
šuma Našice, oprostili smo se
i na posljednji počinak ispratili gospodina
Zlatka Zupčića , diplomiranog
inženjera šumarstva iz Našica.


Vijest o preranoj smrti našeg
Zlatka duboko nas je potresla i izazvala
pitanje koje uvijek postavljamo
sami sebi kada nas napusti prijatelj.


"Zašto nas opet prerano napušta
jedan mladi čovjek, čovjek koji je
tek ušao u svoje najbolje životne i
radne godine, naš suradnik i prijatelj
kojeg smo poznavali i s njim se družili.
Zašto baš on i zašto tako rano".


Znali smo da se Zlatko već duže
vrijeme bori s opakom bolešću. Nadali
smo se da će uspjeti u svojoj
borbi za život, u kojoj mu nismo
mogli pomoći. Nažalost nije uspio.


Inženjer Zlatko Zupčić rođen je


2. siječnja 1950. godine u Đurđe novcu,
od oca Ivana i majke Marije
rođene Koić. Osnovnu školu završio
je u rodnom Đurđenovcu, a gimnaziju
u Našicama.
Nakon završetka srednje škole
upisao je studij na Šumarskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu - šumarski
odjel na kojemu je diplomirao
16. ožujka 1979. godine i stekao
zvanje diplomirani inženjer šumarstva.


U "Hrvatskim šumama", odnosno
njenim pravnim prednicima zaposlio
se 21. rujna 1979. godine kao
pripravnik u šumarijama Đurđenovac
i Donji Miholjac. Nakon završenog
pripravničkog staža raspoređuje
se na rad u šumariju Donji Miholjac
kao referent za mehanizaciju i investicije.
U rujnu 1982. godine prelazi
na rad u Našice u tadašnju RZZS i
raspoređuje se na radno mjesto referent
za iskorišćivanje šuma.


U kratkom razdoblju od veljače
do svibnja 1987. godine, bio je vršitelj
dužnosti rukovoditelja Proizvodnog
odjela.


Od 1991. godine s formiranjem
"Hrvatskih šuma" p.o. Zagreb, Zlatko
je u Upravi šuma Našice obavljao
poslove stručnog suradnika za iskorišćivanje
šuma u odjelima stručnih
službi. Od 1. listopada 1996. do 22.
srpnja 1998. godine obnašao je značajnu
i odgovornu dužnost upravitelja
Uprave šuma Našice, a nakon
toga ponovo se raspoređuje na radno
mjesto stručnog suradnika.


Zlatko je išao uz bok onih šumarskih
zanesenjaka koji s jednakom
ljubavlju djeluju u svim segmentima
struke. Profesionalno se bavio iskorišćivanjem
šuma cijeli svoj radni
vijek, ali slobodno je vrijeme često
kratio družeći se s lovcima i prirodom,
uživajući u njenim ljepotama.
Niti jedno natjecanje šumarskih radnika
nije moglo proći bez Zlatkovog
osobnog velikog angažmana.


Djelujući u mladim danima u Puhačkom
orkestru DVD Đurđenovac,
već je tada pokazao toliko nam znanu
širinu pogleda i toplinu duše. Tu
svoju osobinu koja ga je krasila cijeli
život ugradio je i u svoj politički
rad. Od 1990. godine aktivan je član
Hrvatske demokratske zajednice,
Gradskog odbora Našice i vijećnik
Županijske skupštine Osječko-Baranjske
županije.


Mi, djelatnici Uprave šuma Našice
pamtit ćemo Zlatka kao vrijednog
i uvijek raspoloženog suradnika,
spremnog u svakom trenutku
pružiti svoju nesebičnu i iskrenu
pomoć i savjet.


Otišao je kolega, šumarski stručnjak
koji je još puno toga mogao
dati, ali ono stoje ostavio vrijedno je
djelo i putokaz za budućnost.


Neka mu bude vječna
slava i hvala.


mr. Željko Marman,
dipl. inž. šum.