DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1999 str. 104 <-- 104 --> PDF |
tor godinu dana, a zatim kao profesor. Predavao je dendrometriju, uređivanje šuma i matematiku, a napisao je skripta iz dendrometrije i uređivanja šuma. U to je vrijeme u Šumarskoj enciklopediji (1959) objavljen i njegov članak o srednjoj i nižoj šumarskoj nastavi u Hrvatskoj (pretisak 1983.), a u Spomenici "Šumarska nastava u Hrvatskoj 1860-1960" (Zgb. 1963.) pisao je o Šumarskoj školi Karlovac. Na njegovu inicijativu, a uz podršku profesora, sprječena je 1951. provedba naredbe Ministarstva šuma u Zagrebu o preseljenju škole iz Karlovca u Gospić, te ponajviše zbog toga biva razriješen dužnosti direktora i postavljen za profesora šumarske struke krajem 1951. godine. Iz Karlovca odlazi 1966. na dužnost direktora plana i analize u "Exportdrvo", Zagreb, a nakon tri godine vraća se u Karlovac, gdje je u tamošnjem DIP-u bio upravitelj plana, razvoja i investicija do umirovljenja 1976. Istovremeno, predložen od Šumarskog društva u Zagrebu, surađivao je u Zajednici za šumarstvo u Zagrebu, posebno na izradi nastavnih planova i programa. Kao umirovljenik živio je u Karlovcu. Bio je član Hrvatskoga šumarskog društva. Na skupštini u Zagrebu 1956. govorio je o teškim uvjetima u kojima se održava nastava na lugarskom tečaju i Šumarskoj školi u Karlovcu. U Karlovcu je bio član Društva matematičara, tajnik Društva inženjera i tehničara te član i odbornik Hrvatskoga filatelističkog društva. Profesori Šumarske škole Karlovac, 1962/63 (slijeva): Nevenka Geržclj, Juraj Lipovšćak, dipl. inž., Dušan Jasić, Josip Čuvaj, dipl. inž., Stjepan Berleković, dipl. inž., Mladen Skoko, dipl. inž. Svima nama koji smo ga poznavali još će dugo ostati u našim sjećanjima, a zasigurno će najviše nedostajati njegovoj obitelji, posebno supruzi Jelki, djeci Đurđici i Zdravku, snahi Rozaliji te unucima Davoru i Davorki. Kolega Juraj Lipovšćak sahranjen je 10. ožujka na katoličkom groblju Dubovac u Karlovcu u krugu uže obitelji, rodbine, njegovih bivših učenika, kolega iz Šumarske škole, Uprave šuma Karlovac i drugih, te prijatelja i poznanika. U ime Udruge ratnih veterana "Hrvatski domobran" iz Karlovca, čiji je također bio član, biranim se riječima od njega oprostio gospodin Zvonimir Zupanić, koji je istaknuo njegove zasluge za sve stoje učinio za dobrobit i boljitak domovine Hr vatske kao domobranski časnik i kao šumarski gospodarstvenik. U ime Šumarske škole Karlovac i mnogobrojnih generacija šumarskih tehničara koje je odgojio, govorio je Stjepan Slat, dipl. inž. šum., njegov učenik i kolega, koji je uz njegov životopis evocirao sjećanja na školske dane i njegov lik dostojanstvenog profesora, koji ih je učio ne samo njegove omiljene predmete dendrometriju i uređivanje šuma, nego i općenito iz područja šumarstva i života, za što su mu neizmjerno zahvalni. Neka mu je vječna hvala i neka mu je lahka Hrvatska zemlja koju je s ponosom volio. Mladen Skoko SREĆKO VANJKOVIC, dipl. inž. šum. (1910-1999) Dana 13 travnja 1999. godine zauvijek nas je napustio naš kolega i prijatelj Srećko Va nj k o v i ć, jedan od entuzijasta šumarske struke, zaljubljenik u prirodu i šume naše lijepe domovine . Srećko Vanjković rodio se 25. listopada 1910. godine u Glini, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Petrinji, a na Poljoprivredno- šumarskom fukultetu vini, gdje radi do 1947. godine. NaSveučilišta u Zagrebu diplomirao je kon toga premješten je u Ministar1941. godine. stvo šuma u Zagrebu za referenta u odjelu uzgajanja lokalnih šuma. Po Svoju službu započeo je u Direk tom radi u Glavnoj upravi za šumar ciji šuma Zagreb, a zatim u Gospiću stvo u Zagrebu kao referent na po kao referent pripravnik. Na području šumljavanju i kasnije kao v.d. direk Gospića radio je od 1941. do 1945. tora poduzeća za sjemenarstvo. godine. Po završetku rata 1945. godine raspoređen je na mjesto kotarOd 1950. godine ponovno radi u skog šumarskog referenta u Pisaro-Ministarstvu šumarstva u Zagrebu |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1999 str. 105 <-- 105 --> PDF |
kao rukovoditelj grupe za pošumljavanjc. Osnivanjem Šumskog gospodarstva "Šamarica" u Zagrebu, radi kao referent na uzgajanju šuma. Nakon toga upravitelj je šumarija Đakovo, Garešnica i Hrvatska Dubica. Novom reorganizacijom šumarstva po kotarima, osnovane su u okviru kotara "šumarije sa samostalnim financiranjem". Tada počinje njegovo službovanje na području Karlovca. Privremeno je radio kao upravitelj Šumarije Karlovac, ali je na svoj zahtjev 1954. godine preuzeo Šumariju Draganiči u neposrednoj blizini Karlovca. Zastoje izabrao baš tu šumariju, pitali su se mnogi? Odgovor je, da je baš ta šumarija njegov izazov kao sastavni dio šuma Pokupskog bazena, starih hrastika, zapuštenih neadekvatnim gospodarenjem pod upravom zemljišne zajednice Draganiči. To je bio pravi poziv i izazov za nemirni duh i več tada stručno iskustvo, što se odmah odrazilo i pokazalo u njegovom radu. Odmah je pristupio popravku jedne zgrade u vlasništvu zemljišne zajednice kako bi se moglo normalno odvijati poslovanje. Sa svojim mladim šumarskim tehničarima i tadašnjim lugarima započeo je tešku borbu u obnovi i revitalizaciji šuma hrasta lužnjaka. Da bi se moglo normalno početi s gospodarenjem, trebalo je zabraniti nekontrolirano žirenje i pašarcnje, što je izazvalo sukob s lokalnim vlastima i stanovništvom. Nije se dao zbuniti, i nije pokleknuo pred prijetnjama, sve do umirovljenja 1976. godine. Uvijek je bio na liniji obrane šumarske struke. To je razdoblje obnove zapuštene kanalske mreže i postupnog pošumljavanja čistina koje su bile rezultat intenzivnog pašarenja i žirenja. Već je tada shvatio da se sa Pokupskim bazenom može gospodariti ako postane pristupačan za sve oblike gospodarenja šumama. Preduvjet je bila izgradnja prometnica, kojih u to vrijeme na cijelom području Pokupskog bazena površine 10.000 ha nije bilo ni kilometar. Tu svoju zamisao ostvario je u kasnijem radu kada je 1960. godine postao v.d. direktor novoosnovanog Šumskog gospodarstva Karlovac, a od 1961. godine njegov tehnički direktor. Kolega Vanjković, naš direktor i nadasve dobar, vedar i pošten čovjek, ostavio je vječni obol svog rada na karlovačkom području, koje se prostire od Žumberka na sjeveru do Plitvičkih, jezera na jugu. Bio je to hod po mukama, ali mu je u radu pomagala njegova stručnost, volja za rad, poštenje i ljubav prema struci i šumi. Trebalo je osnovati stručne službe, popuniti ih stručnim kadrovima, i što reći, trebalo je početi ispočetka. Nije štedio sebe, a kao njegov bliski suradnik mogu reći i od nas svih zahtijevao je rad, red i zalaganje primjereno njegovom poštenom zalaganju i stručnom radu. Rezultati rada pod njegovom dirigentskom palicom bili su iz dana u dan sve bolji. U to vrijeme 1961. godine osnovan je i Šumarski institut u Jastrebarskom (Institut za četinjače). Naš kolega Vanjković nije štedio sebe kako bi pomogao Institutu u svim oblicima. To je bio novi poticaj za njegov stvaralački duh, želio je vladati znanjem i proširiti nova saznanja vezana uz rad toga Instituta. Pošumljene su velike površine bujadnica na području Korduna raznim vrstama crnogorice. Osnovani su mnogi pokusi s različitim vrstama crnogorice, koji su dali nove spoznaje u uzgajanju crnogorice na bujadnicima. Nije mu bilo nikada teško ići na teren sa svima nama, s mnogim stručnjacima, profesorima pa čak i stranim znanstvenicima koji su dolazili na teren da bi im pokazali zajedničke dosege i rezultate rada Instituta i Šumskog gospodarstva. Mnogo bi se o tome još moglo reći, ne štedeći lijepe riječi i hvale za kolegu i prijatelja Srećka koji je to zavrijedio. No i bez hvalospjeva, djela njegovog rada su vidljiva, djela koja su njegov dar našem području, našoj struci i našoj domovini Hrvatskoj. Ne možemo a da ne spomenemo i ostale djelatnosti gospodarenja šumama na tome području. Izgrađene su stotine kilometara šumskih cesta u svim gospodarskim jedinicama. Te su šume postale pristupačne za obavljanje svih potrebnih radova na uzgajanju, zaštiti i iskorišćivanju šuma. Obnovljena je i zapuštena kanalska mreža i prokopani novi kanali gdje je to bilo potrebno, i u nizinskim šumama Pokupskog bazena i u ostalim šumama na desnoj obali rijeke Kupe. Ne može se zanemariti njegova velika upornost i borba s nerazumljivim potezima nekih struka (vodoprivrede, elektroprivrede i građevinarstva), koje su bez konzultacija sa šumarskim stručnjacima i šumarskom znanošću jurišali na šumu (kako je on to znao reći). Ne možemo a da ne spomenemo veliku borbu za očuvanje šuma Pokupskog bazena, koja je još 1967. godine započela protiv retencije u tim šumama, kako bi se višak vode Kupe skrenuo u njih. Znao je dobro što bi se s tim šumama dogodilo. Na tom području najvjerojatnije bi se borili sa stihijnošću svih loših utjecaja takvog bezumnog čina. Svi oni koji su imali sreće s njime raditi, sjećat će ga se kao dra |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1999 str. 106 <-- 106 --> PDF |
gog, duhovitog, uvijek veselog čovjeka s bogatim stručnim iskustvom, kojeje slobodno možemo reći, nesebično rasipao i dijelio mladim kolegama. Posebna ljubav bila mu je uzgajanje šuma, a volio je ne samo prirodne šume, nego i kulture kojih je bilo obilje na našem području, za stoje u prvome redu on zaslužan. Bio je pravi gospodin, ali uvijek dostupan svima oko sebe. Radio je u Šumarskom društvu, te bio član njegova rukovodstva. Zbog toga i zbog svog stručnog rada nagrađen je s više odličja. Posebno izdvajamo Povelju i zlatnu medalju dođjeljenu mu 1976. god. prigodom obilježavanja 130. obljetnice Hrvatskoga šumarskog društva i 100. obljetnice Šumarskog lista. Posebna mu hvala na njegovom zalaganju, poštenju, odgovornom radu sa svojim suradnicima, kolega ma i radnicima u šumarstvu. Hvala mu za sve ono što je učinio za našu šumarsku struku i naše šumarstvo. On je zaslužio da uđe u anale šumarstva naše Domovine. Neka mu je vječna slava i lahka mu ova gruda Hrvatske zemlje i grada Zagreba kojeg je toliko volio. Njegovoj obitelji izražavamo iskrenu sućut. Mr. sc. Ivan Mrzljak ZLATKO ZUPCIC, dipl. inž. šum. (1950-1999) Dana 22. svibnja 1999. godine obitelj, prijatelji i mi djelatnici Uprave šuma Našice, oprostili smo se i na posljednji počinak ispratili gospodina Zlatka Zupčića , diplomiranog inženjera šumarstva iz Našica. Vijest o preranoj smrti našeg Zlatka duboko nas je potresla i izazvala pitanje koje uvijek postavljamo sami sebi kada nas napusti prijatelj. "Zašto nas opet prerano napušta jedan mladi čovjek, čovjek koji je tek ušao u svoje najbolje životne i radne godine, naš suradnik i prijatelj kojeg smo poznavali i s njim se družili. Zašto baš on i zašto tako rano". Znali smo da se Zlatko već duže vrijeme bori s opakom bolešću. Nadali smo se da će uspjeti u svojoj borbi za život, u kojoj mu nismo mogli pomoći. Nažalost nije uspio. Inženjer Zlatko Zupčić rođen je 2. siječnja 1950. godine u Đurđe novcu, od oca Ivana i majke Marije rođene Koić. Osnovnu školu završio je u rodnom Đurđenovcu, a gimnaziju u Našicama. Nakon završetka srednje škole upisao je studij na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu - šumarski odjel na kojemu je diplomirao 16. ožujka 1979. godine i stekao zvanje diplomirani inženjer šumarstva. U "Hrvatskim šumama", odnosno njenim pravnim prednicima zaposlio se 21. rujna 1979. godine kao pripravnik u šumarijama Đurđenovac i Donji Miholjac. Nakon završenog pripravničkog staža raspoređuje se na rad u šumariju Donji Miholjac kao referent za mehanizaciju i investicije. U rujnu 1982. godine prelazi na rad u Našice u tadašnju RZZS i raspoređuje se na radno mjesto referent za iskorišćivanje šuma. U kratkom razdoblju od veljače do svibnja 1987. godine, bio je vršitelj dužnosti rukovoditelja Proizvodnog odjela. Od 1991. godine s formiranjem "Hrvatskih šuma" p.o. Zagreb, Zlatko je u Upravi šuma Našice obavljao poslove stručnog suradnika za iskorišćivanje šuma u odjelima stručnih službi. Od 1. listopada 1996. do 22. srpnja 1998. godine obnašao je značajnu i odgovornu dužnost upravitelja Uprave šuma Našice, a nakon toga ponovo se raspoređuje na radno mjesto stručnog suradnika. Zlatko je išao uz bok onih šumarskih zanesenjaka koji s jednakom ljubavlju djeluju u svim segmentima struke. Profesionalno se bavio iskorišćivanjem šuma cijeli svoj radni vijek, ali slobodno je vrijeme često kratio družeći se s lovcima i prirodom, uživajući u njenim ljepotama. Niti jedno natjecanje šumarskih radnika nije moglo proći bez Zlatkovog osobnog velikog angažmana. Djelujući u mladim danima u Puhačkom orkestru DVD Đurđenovac, već je tada pokazao toliko nam znanu širinu pogleda i toplinu duše. Tu svoju osobinu koja ga je krasila cijeli život ugradio je i u svoj politički rad. Od 1990. godine aktivan je član Hrvatske demokratske zajednice, Gradskog odbora Našice i vijećnik Županijske skupštine Osječko-Baranjske županije. Mi, djelatnici Uprave šuma Našice pamtit ćemo Zlatka kao vrijednog i uvijek raspoloženog suradnika, spremnog u svakom trenutku pružiti svoju nesebičnu i iskrenu pomoć i savjet. Otišao je kolega, šumarski stručnjak koji je još puno toga mogao dati, ali ono stoje ostavio vrijedno je djelo i putokaz za budućnost. Neka mu bude vječna slava i hvala. mr. Željko Marman, dipl. inž. šum. |