DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 91 <-- 91 --> PDF |
DRAGUTIN DRAGO KIRASIC, dipl. inž. (21. 9.1923 - 20. 6.1998) Zaljubljenik u struku, život i svoju obitelj, to je ukratko život Dragutina Drage K i r a s i ć a. Umro je, 20. lipnja 1998. Rodio se u Zagrebu 21. rujna 1923. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu 1934., odnosno 1942. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Šumarski odsjek; na kojemu je nakon druge godine studija osnovan današnji Drvno-industrijski, odjel, čija je on bio prva generacija. Bilo je oko 80 studenata, među kojima je Drago Kirasić uživao ugled i stvorio mnoga trajna prijateljstva, u čemu je veliki udjel imala i kolegica, njegova buduća supruga Štefanija Seka Lučić. Već na studiju, uočena je njegova sklonost nauci, posebice u matematičkim disciplinama, što je najbolje uočio profesor Levaković i ponudio mu mjesto demonstratora na katedri za dendrologiju. Na Šumarskom fakultetu - industrijskom odsjeku apsolvirao je 1950 g., a diplomirao 1951. godine. Po završetku studija zaposlio se u kombinatu Belišće, gdje je započeo svoj bogati radni vijek. Kao i ostali pripravnici, praksu je započeo kao pogonski inženjer, a zatim upravitelj pilane. Pilanska prerada drva, ostala je njegovo životno stručno opredjeljenje i ljubav. Nakon mjesta upravitelja pilane, bio je tehnički direktor Kombinata, a nekoliko godina obavljao je dužnost generalnog direktora. Boravak, odnosno službovanje u Belišću ostalo mu je u najljepšoj uspomeni. Mnoge uspomene i proživljeni događaji vezani uz Belišće oplemenjivali su ga u struci, i u životu, iskustvu. Težište njegova rada bio je razvoj kombinata, a najveći prinos dao je razvoju proizvodnje papirne ambalaže, no nikada nije zapostavio svoju prvu ljubav - pilansku preradu, u kojoj se je razvio u vrhunskog stručnjaka. Naime, inž. Kirasić sudjelovao je u radu skupine imenovanih stručnjaka poduzeća Belišće, koji su proučili, a zatim i predložili izgradnju postrojenja za proizvodnju poluccluloze, papira, valovitog kartona i ambalaže od valovitog kartona. Značajan je njegov prinos u stvaranju uvjeta za odobrenje i realizaciju ove, za Belišće sudbonosne investicije. Godine 1963. prelazi u Zagreb i zapošljava se u Institutu za drvo kao šef odjela za pilansku preradu drva i zamjenik direktora Instituta do kraja 1967. godine. Ovdje je nastavio razvijati i produbljivati svoja znanja iz pilanske prerade drva. Razvija dalje svoj stručni stvaralački potencijal i postiže zavidne rezultate. Jedan od rezultata bila je i studija okrupnjivanja pilanskih kapaciteta u svrhu racionalizacije primarne prerade i postizanja boljih ekonomskih rezultata. Bilo je to vrijeme kada je i u svijetu razvoj pilanske prerade drva išao u tome smjeru. Međutim, neki lokalni interesi učinili su da osnovne ideje iz studije o okrupnjavanju pilanske prerade nisu provedene, ili su provedene djelomično. U to vrijeme (1964) na Šumarskom fakultetu u Zagrebu prijavio je disertaciju pod naslovom "Kvalitetno iskorištenje kod piljenja oblovine", ali zbog mnogobrojnih obveza nikada ga nije uspio dovršiti. 1967. godine prelazi u SOUR "Uniondrvo" za direktora razvoja i zamjenika glavnoga direktora, budući da su odnosi u Istitutu za drvo doveli do razlaza stručnjaka. 1971. godine zapošljava se u Poslovnom udruženju drvne industrije Hrvatske, 1972. godine prelazi u "Exportdrvo", gdje je do odlaska u mirovinu bio direktor uvoza u vanjskoj trgovini Expordrva, a potom direktor vanjske trgovine te pomoćnik glavnog direktora za razvoj. Radio je na razvojnim projekcijama izvoza, posebice namještaja u sve zemlje uvoznice namještaja u Europi i SAD-u. Napisao je i objavio nekoliko radova, među kojima: "Mogućnost razvoja pilanske prerade u SRH", "Proizvodnja bukovih elemenata" (zbornik) te "Razvoj pilanske prerade SFRJ" (zbornik). Vedre naravi, društven i uvijek spreman za šalu i zadirkivanje, bio je dobro došao gdje god je boravio. Sudjelovao je aktivno u raspravama o svim temama i područjima struke. Bio je uvijek aktivan sudionik u raspravama, zabavama i druženjima. Jedan je od utemeljitelja, prvih predsjednika i agilnih organizatora šahovskoga kluba Belišće, te niz godina najbolji Belišćanin u šahu. Posebno je volio lov. S neviđenim ponosom i strašću hvalio je svoju lovnu opremu, pričao o zbivanjima u lovu, a i o svojim lovnim trofejima. I nakon umirovljenja nastavio je rad u lovačkom društvu i odlazio u lov. Nazočan je bio u svim društvenim zbivanjima pošten i odan idejama za koje se opredjelio, iako je bilo i trenutaka kada je doživljavao duboka razočarenja. Posebno ga je razočaralo kada je saznao da se njegov moralni ustroj i opredjeljenje svrstava u zbivanja koja su mu bila strana i neprihvatljiva. Teška bolest odnijela nam je vrsnog kolegu, prijatelja i nadasve vrsnog stručnjaka, čiji će doprinos razvoju struke ostati u trajnom sjećanju. Stanko Tomaševski i Vladimir Rajković |