DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 70 <-- 70 --> PDF |
(oko 17.730 ha). Podsjetimo se, novi Zakon o zaštiti prirode (NN 30/94) iz 1994. godine predvidio je osnivanje Javnih ustanova na području zaštićenih objekata prirode kojima su do tada manje-više gospodarile "Hrvatske šume", a ranije, prije Domovinskoga rata, razna gospodarstva i gazdinstva. Dvije godine ranije (1992) u vrijeme kada se pojavio Prednacrt Zakona o zaštiti prirode, pokušali smo skrenuti pozornost nadležnima u šumarstvu na moguće neprilike koje bi u budućnosti nastale oko kompetencije korištenja resursa spomenutog lovišta "Hrvatskih šuma". Nažalost, nitko tome iz Ministarstva nije pridavao pozornost, jer, pretpostavljamo, naivno se vjerovalo da će Javna ustanova ipak zadržati ulogu stručno-savjetodavnog tijela Javnog poduzeća, koja bi trebala usuglašavati interese zaštite prirode, šumarstva, lova, ribarstva, poljodjelstva, itd. Nažalost, tijek događaja išao je pravcem koji smo predvidjeli i rezultat propusta je i ova posjeta Inspekcije Državne uprave koja zasigurno misli ozbiljno. Nakon ovih prekršaja koje je pronašla Inspekcija, mogle bi uslijediti prijave i sudska rješenja s kaznama za odgovornu osobu i tvrtku koja koristi dijelove Parka. Tako, između ostaloga, u čl. 87. spomenutoga Pravilnika piše da će se novčanom kaznom od 2.000 do 15.000 kn kazniti za prekršaj pravna osoba ako gradi objekte ili izvodi građevinske radove bez uvjeta zaštite prirode i dopuštenja Javne ustanove (veza čl. 4. st. 2.), a odgovorna osoba kaznom od 500 do 5.000 kn. Nije velik iznos, ali ipak? Netko bi se s razlogom mogao zapitati, tko, zašto, s kojim namjerama je dozvolio zakonsko promicanje javnih ustanova sa zakonskom snagom firme, tvrtke na područjima kojima gospodare "Hrvatske šume", - zašto nitko od mjerodavnih šumara u Ministarstvu zaduženih za praćenje zakonodavno-pravne regulative nije protestirao i tražio izmjene u tekstu Prednacrta Zakona o zaštiti prirode. Otkud ta inertnost, neodgovornost, usudili bismo se reći i nemar prema ovom glasovitom europskome lovištu, svjetske reputacije i povijesne vrijednosti. Ostavili lijepo odnjegovane šume i bogato lovište Kako je poznato lovište je osnovala princeza Kristina i njen suprug Albert Sasko-Te s c h e n s k i 1784. godine nakon kupovine od Carsko-kraljevske komore. Njenim dolaskom na Belje dotadašnji način iskorišćivanja šuma od strane zakupaca i urbarijalaca, koji je bio nestručan, a zbog čega su stradale srednjodobne sastojine, zamijenjen je gospodarenjem po načelu potrajnosti. Obavljeni su (geodetski) premjeri šumskoga zemljišta i ustanovljena veličina šuma. Od vremena Kristine vodi se evidencija odstrijela divljači. Za vrijeme Austrijanaca šume su bile lijepo njegovane, a fond divljači dosegao je zavidne vrijednosti kako po brojnošću tako i kvalitetom jelenskih trofeja. Nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine Vlastelinstvo je pripalo novoosnovanoj državi Srba-Hrvata-Slovenaca (SHS) kasnije Kraljevini Jugoslaviji, a lovište je predano na upravu Dvoru obitelji Akeksandra II Karađordevića, koji je nastavio s tradicijom Austrijanaca. Bogato lovište i primjereno stanje šuma zatekao je 1941. godine raniji vlasnik nadvojvoda Albrecht koji se vratio na Belje s mađarskom vojskom koja je zaposjela Baranju. Ako izuzmemo razdoblje bezvlašća (1945-1952) nakon Drugog svjetskoga rata i pojave velikog broja samozvanih korisnika Lovišta "Belje" i Kopačkoga rita, čak i propala SR Jugoslavija (odnosno LŠG "Jelen") ostavila je iza sebe napučeno lovište (preko 4000 jelenske divljači) i šume podizane i uređivane na temelju gospodarskih osnova. Jedinstvo Lovišta "Belje" očuvali su Austrijanci, Mađari, Srbi, Jugoslaveni i sada mi Hrvati iz nepoznatih razloga (?) potaknuti suludim nastojanjima nekolicine lobiranih zaštitnika prirode, potpomognutih ugostiteljsko- menagerskim mentalitetom jednoga načelnika općine, umjesto da nastavimo tradiciju, povijesni kontinuitet, sve to dovodimo u neko kaotično stanje puno nejasnoća, nedorečenosti, suprotnosti, nerazumlja. Neki bi razumni čovjek mogao pomisliti da su hrvati i Hrvatskajedna od najbogatijih država na svijetu koja si dopušta hohštapleraj, rastrošnost pretvarajući šume i zemljišta u zaštićena područja prirode, negirajući materijalne koristi od šume i divljači. Ekološko-zaštitarski lobi Ekološko-zaštitarski lobi uživa veliku popularnost u Europi pa i u svijetu. Imponirajući tom europskome lobiju, domaći zaštitari u nekim slučajevima čine štetu svojoj zemlji. A tko je ta zapadna Europa, stoje to ona uradila čime bi se ponosila u smislu zaštite prirode, čime je to ona zadužila Hrvatsku da joj sugerira, u kon kretnom slučaju, promjenu načina korištenja jednoga dijela njezinog teritorija. Neosporno je da zaštitarski svijet zapada čini velike napore za očuvanjem prirode i preostalih krajolika koji imaju neka obilježja vrijedna zakonske zaštite. One naprednije i bogatije zemlje otišle su korak dalje, pa uz |