DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 69 <-- 69 --> PDF |
NAPAD NA "HRVATSKE SUME" I ŠUMARSKU STRUKU Županijska informacija o stanju i problematici zaštite zaštićenog područja Parka prirode "Kopački rit" i službena zabilješka Inspekcijske kontrole Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša iz Zagreba Nedavno je (18. studenog 1998.) Poglavarstvo Osječko-baranjske županije Republike Hrvatske usvojilo Informaciju o stanju i problematici zaštite zaštićenoga područja Parka prirode "Kopački rit", a koje je djelomično utemeljeno na Službenoj zabilješci Odjela za inspekcijske poslove Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša, koju su podastrli inspektori dr. se. Luka S t i 1 inović i dr. se. Matija Franković, titularninačelnik i donačelnik spomenute državne uprave. U spomenutoj Službenoj zabilješci, između ostaloga, prozvani su kori sn i c i ovoga područja, koji se ne pridržavaju zakonskih propisa (?), nadalje, naznačeni su brojni problemi koji ugrožavaju ekosustav ovoga najvećega hrvatskoga ritsko-močvarnoga Parka prirode. Čitajući ovaj tekst uočava se daje bitni problem u broju korisnika , koji svaki na svoj način, tradicijom višegodišnje prakse, obavljaju poslove u Parku prirode, a da pri tomu ne uvažavaju nove odredbe Zakona o zaštiti prirode, Pravilnik o unutarnjem redu u Parku prirode "Kopački rit" (NN 84/98) i općenito se ne pridržavaju načela zaštite prirode. Dakle, neprilike Upravi Parka prirode stvaraju korisnici , odnosno: poljodjelci, ribnjačari, šumari-lovci, vodoprivrednici, lokalno stanovništvo. Tvrdi se da je pritisak vrlo jak iz čega proizlaze štete u ekosustavu, paje tako, prema Službenoj zabilješci:... "uništen zaštitni pojas uz prometnice zbog prolaza teške mehanizacije i ostalih prometala, zatim još uvijek postoje ograđeni prostori (kompleksi?) koji služe za uzgoj divljači i lov, previše motornih vozila prolazi kroz Park"; zatim se spominju neriješeni imovinsko-pravni odnosi, posebice objekata u vlasništvu nekadašnjega Lovno-šumskog gazdinstva "Jelen", te bivših jugoslavenskih struktura. Kojih, to nismo shvatili? U točki "B1" Inspektori su konkretniji pa Upravi šuma u Osijeku spočitavaju način odvoza posječenih topolovih stabala, koji je obavljen teškom mehanizacijom, a to je u potpunosti "uništilo vegetaciju i narušilo prirodni sklad tla"(?). Oštećenja idu do 80 cm, zahvaćene su instalacije (op. aut. opljačkanoga) dvorca u Tikvešu i sve je to urađeno bez zvaničnoga odobrenja Javne ustanove i prethodnih uvjeta zaštite prirode i Državne uprave (dakle dva odobrenja?) shodno članku 14. Pravilnika o unutarnjem redu Parka prirode Kopački rit. Još odrešitiji tekst nalazimo u točki "B2", u kojem se potanko opisuje i objašnjava uređenje jednoga šumskoga puta (zvani Kristina) koji je napravljen za potrebe uzgoja divljači, dovoz hrane, lovaca itd. Dakle, prilikom izgradnje ovoga puta, tvrde inspektori, opet je oštećena okolna vegetacija. Strojevi su pak prouzročili znatnu buku i velike masne mrlje na tlu (i opet), investitor nije zatražio prethodna odobrenja od Javne ustanove Parka prirode, zatim od Državne uprave za zaštitu prirode (i vjerojatno od Hrvatskog državnog Sabora op. aut.), a u svezi s člankom 4. spomenutoga Pravilnika. Slika 1. Očigledno da (novo-komponirana) gospoda iz zaštite pri rode od drveća ne vide šumu, pa od svih problema Kopač kog rita (Parka prirode) pronalaze mali sporedni šumski put koji se obnavlja, mrlje od ulja i buku od mehanizacije koju su prouzročili djelatnici Hrvatskih šuma. Na slici sporna cesta Kristina. Šumari prouzročili "ekološku katastrofu"? Ukratko, čitajući ovo izvješće, netko bi mogao poskih šuma i šumarske struke u ovome dijelu Hrvatske, misliti da su šumari izazvali ekološku katastrofu, unizasigurno ćemo doći do neke druge istine koju ne žele štili vegetaciju u Parku prirode Kopački rit za koju se ne čuti zakonom ovlašteni zaštitnici prirode. zna kada će se obnoviti? U Sumarskome listu br. 1-2/1998. opisali smo mogu Ako za trenutak ostavimo ove nezgrapno sročene će neprilike koje proizlaze iz suvlasništva na području rečenice i pozabavimo se činjenicama koje dovode u Lovišta "Belje" "Hrvatskih šuma", koje je 1967. godine pitanje opstojnost ovoga glasovitoga lovišta, baranjvećim dijelom proglašeno zaštićenim objektom prirode |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 70 <-- 70 --> PDF |
(oko 17.730 ha). Podsjetimo se, novi Zakon o zaštiti prirode (NN 30/94) iz 1994. godine predvidio je osnivanje Javnih ustanova na području zaštićenih objekata prirode kojima su do tada manje-više gospodarile "Hrvatske šume", a ranije, prije Domovinskoga rata, razna gospodarstva i gazdinstva. Dvije godine ranije (1992) u vrijeme kada se pojavio Prednacrt Zakona o zaštiti prirode, pokušali smo skrenuti pozornost nadležnima u šumarstvu na moguće neprilike koje bi u budućnosti nastale oko kompetencije korištenja resursa spomenutog lovišta "Hrvatskih šuma". Nažalost, nitko tome iz Ministarstva nije pridavao pozornost, jer, pretpostavljamo, naivno se vjerovalo da će Javna ustanova ipak zadržati ulogu stručno-savjetodavnog tijela Javnog poduzeća, koja bi trebala usuglašavati interese zaštite prirode, šumarstva, lova, ribarstva, poljodjelstva, itd. Nažalost, tijek događaja išao je pravcem koji smo predvidjeli i rezultat propusta je i ova posjeta Inspekcije Državne uprave koja zasigurno misli ozbiljno. Nakon ovih prekršaja koje je pronašla Inspekcija, mogle bi uslijediti prijave i sudska rješenja s kaznama za odgovornu osobu i tvrtku koja koristi dijelove Parka. Tako, između ostaloga, u čl. 87. spomenutoga Pravilnika piše da će se novčanom kaznom od 2.000 do 15.000 kn kazniti za prekršaj pravna osoba ako gradi objekte ili izvodi građevinske radove bez uvjeta zaštite prirode i dopuštenja Javne ustanove (veza čl. 4. st. 2.), a odgovorna osoba kaznom od 500 do 5.000 kn. Nije velik iznos, ali ipak? Netko bi se s razlogom mogao zapitati, tko, zašto, s kojim namjerama je dozvolio zakonsko promicanje javnih ustanova sa zakonskom snagom firme, tvrtke na područjima kojima gospodare "Hrvatske šume", - zašto nitko od mjerodavnih šumara u Ministarstvu zaduženih za praćenje zakonodavno-pravne regulative nije protestirao i tražio izmjene u tekstu Prednacrta Zakona o zaštiti prirode. Otkud ta inertnost, neodgovornost, usudili bismo se reći i nemar prema ovom glasovitom europskome lovištu, svjetske reputacije i povijesne vrijednosti. Ostavili lijepo odnjegovane šume i bogato lovište Kako je poznato lovište je osnovala princeza Kristina i njen suprug Albert Sasko-Te s c h e n s k i 1784. godine nakon kupovine od Carsko-kraljevske komore. Njenim dolaskom na Belje dotadašnji način iskorišćivanja šuma od strane zakupaca i urbarijalaca, koji je bio nestručan, a zbog čega su stradale srednjodobne sastojine, zamijenjen je gospodarenjem po načelu potrajnosti. Obavljeni su (geodetski) premjeri šumskoga zemljišta i ustanovljena veličina šuma. Od vremena Kristine vodi se evidencija odstrijela divljači. Za vrijeme Austrijanaca šume su bile lijepo njegovane, a fond divljači dosegao je zavidne vrijednosti kako po brojnošću tako i kvalitetom jelenskih trofeja. Nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine Vlastelinstvo je pripalo novoosnovanoj državi Srba-Hrvata-Slovenaca (SHS) kasnije Kraljevini Jugoslaviji, a lovište je predano na upravu Dvoru obitelji Akeksandra II Karađordevića, koji je nastavio s tradicijom Austrijanaca. Bogato lovište i primjereno stanje šuma zatekao je 1941. godine raniji vlasnik nadvojvoda Albrecht koji se vratio na Belje s mađarskom vojskom koja je zaposjela Baranju. Ako izuzmemo razdoblje bezvlašća (1945-1952) nakon Drugog svjetskoga rata i pojave velikog broja samozvanih korisnika Lovišta "Belje" i Kopačkoga rita, čak i propala SR Jugoslavija (odnosno LŠG "Jelen") ostavila je iza sebe napučeno lovište (preko 4000 jelenske divljači) i šume podizane i uređivane na temelju gospodarskih osnova. Jedinstvo Lovišta "Belje" očuvali su Austrijanci, Mađari, Srbi, Jugoslaveni i sada mi Hrvati iz nepoznatih razloga (?) potaknuti suludim nastojanjima nekolicine lobiranih zaštitnika prirode, potpomognutih ugostiteljsko- menagerskim mentalitetom jednoga načelnika općine, umjesto da nastavimo tradiciju, povijesni kontinuitet, sve to dovodimo u neko kaotično stanje puno nejasnoća, nedorečenosti, suprotnosti, nerazumlja. Neki bi razumni čovjek mogao pomisliti da su hrvati i Hrvatskajedna od najbogatijih država na svijetu koja si dopušta hohštapleraj, rastrošnost pretvarajući šume i zemljišta u zaštićena područja prirode, negirajući materijalne koristi od šume i divljači. Ekološko-zaštitarski lobi Ekološko-zaštitarski lobi uživa veliku popularnost u Europi pa i u svijetu. Imponirajući tom europskome lobiju, domaći zaštitari u nekim slučajevima čine štetu svojoj zemlji. A tko je ta zapadna Europa, stoje to ona uradila čime bi se ponosila u smislu zaštite prirode, čime je to ona zadužila Hrvatsku da joj sugerira, u kon kretnom slučaju, promjenu načina korištenja jednoga dijela njezinog teritorija. Neosporno je da zaštitarski svijet zapada čini velike napore za očuvanjem prirode i preostalih krajolika koji imaju neka obilježja vrijedna zakonske zaštite. One naprednije i bogatije zemlje otišle su korak dalje, pa uz |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 71 <-- 71 --> PDF |
velika ulaganja u zaštitu prirode vraćaju prirodu u neko prvobitno stanje od prije pedeset ili stopedeset godina. Napisima u novinama, u stručnim časopisima, putem javnih medija žigošu osobe koje su u prošlom stoljeću za potrebe ondašnjega agrara isušili neku poznatu močvaru. Istovremeno poduzimaju mjere za zaštitom vrijednih lokaliteta u drugim državama, posebice onima koje su u tzv. razvoju gotovo bez industrije s niskom stopom privrednoga rasta, pučanstvom koje je izašlo iz prvobitne zajednice ili kao stoje Hrvatska, zemlja koja je bila u ratu, koja želi preskočiti izgubljeno vrijeme balkanskoga suživota, kulturološke i ekonomske presije. Ovakva Hrvatska i njena politika, sklonaje bezbrojnim ustupcima, od koje se stalno nešto traži i zahtijeva, sklonaje poniznom poltronstvu i prihvaćanju svih savjeta koji joj se nude. U tom kontekstu treba promatrati sadašnje ponašanje dobrog dijela državnih zaštitara prirode, koji na sve načine žele imponirati brojnim ali moćnim nevladinim udrugama u Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj pa i Americi. Zaboravlja se daje taj visoki standard i sve blagodati koje proizlaze, a koje danas uživaju stanovnici zapadne Europe platila priroda njene nekada bistre i čiste rijeke iz koje se mogla piti voda, zrak koji je danas onečišćen "spektrom" različitih organskih i anorganskih spojeva, sumpornim dioksidom, ugljičnim dioksidom, sada već i freonom, šume su zakiseljene promijenile boju lišća i od zelenih postale žute, broj biljnih i životinjskih vrsta je prepolovljen, mnoge su trajno iščeznule i moguće ih je naći, a gdje drugdje nego u maloj Hrvatskoj. U posljednjem broju Okoliša iz 1998. godine (br. 85/1998.) M. Rukavina piše: "Strategija prostornoga uređenja Republike Hrvatske, koju je prihvatio Hrvatski državni Sabor, planira da će Hrvatska početkom 21. stoljeća imati 15% svoga teritorija pod zaštitom (danas ima samo 7,1 %). Županijsko poglavarstvo podržava prijedlog promjene statusa Parka prirode u nacionalni park. Podršku ideji dala je HAZU i još poneki titularni djelatnici našega zaštitarsko-ekološkog establišmenta. A propos, mnogi od njih nemaju pojma stoje to šumarstvo, lovstvo i zaštita prirode, već prihvaćaju i potpisuju prijedloge po staleškoj i stranačkoj naklonjenosti, kao da su ti prijedlozi visokoznanstvene ekspertize kojima se nema što prigovoriti već ih treba samo ovjeriti svojim potpisom ili dizanjem ruku s ispruženim kažiprstom i njegovim dužim dopršnjakom. Ovo koketiranje sa zaštitom prirode traženjem krivca za nekomuniciranje, uljne mrlje na tlu i rupe nastale prolazom traktora preko šumske livade itd. isključivo je političko pitanje, kojemu je cilj potisnuti domaće šumare, lovne stručnjake1 s ovoga područja, a onda u nekim drugim okolnostima sve to obnoviti s nekim "svojim ljudima", koji strpljivo u sjeni iščekuju tijek daljnjih zbivanja. Jer, zvalo se to područje Parkom prirode ili nacionalnim parkom, Zakon o zaštiti prirode 51. 29. i 30. predviđa pravilnike i mjere zaštite u kojima se može naći prostora za korištenje postojećih resursa, dakle, npr. i za sječu i prodaju šumskoga drveća, turistički lov na krupne papkare, no, koji se neće više nazivati lovom već "sanitarnim", "uzgojnim", "preventivnim" ili naprosto "sanacijom postojećeg stanja", sve će to biti za javnost upakirano u finu foliju hrvatskoga riječničkoga opsesionarstva. Na sreću (ili nesreću) shvatili su to ovdašnji šumari, koji su do poslijednjega trenutka vjerovali da se čestitim pristupom, riječju koja obvezuje, dobrim susjedskim odnosnom mogu usuglasiti sva nedorečena i nejasna pitanja proizašla iz suvlasništva i strukovnog razmimoilaženja.2 Razgovor s upraviteljem Javne ustanove očigledno nije urodio plodom, nesporazumi nisu izglađeni, što dokazuje dolazak Inspekcije, zatim Informacije Poglavarstvu Osječko-baranjske županije i napose članak u Glasu Slavonije u kojem se zaključuje da suradnja s "Hrvatskim šumama" nije dobra i da čelnici Javne ustanove dosta teško komuniciraju s nekim korisnicima parkovnih površina?3 Problematične optužbe Da u Informaciji ima mnogo proizvoljnoga, neutemladika) na Kopačkom jezeru koji se pripisuje nestanmeljenoga u to ne treba sumnjati, ali stoje posebno zaku jelenske divljači tijekom rata (citiramo): "... u ovom nimljivo i nepoznavanja ekologije, jer kako objasniti dijelu tijekom rata nije bilo jelenske divljači koja bi brspogrešno tumačenje pojave vrbovog ponika (mala ta, tila mladice vrba. Jedna trećina Kopačkog jezera (ne bi Načelnik općine "nehotice" (?) proziva ih "Jelenovcima" aludirajući pri tome na njihovo nacionalno porijeklo, na jugonostalgičare na nešto stoje zgodno popljuvati, kuloarski ocrniti, nadjenuti im etikete, a sve u cilju dodvoravanja nekim "županijskim moćnicima. : Mišljenje da postoje dva pristupa ili pogleda na zaštitu prirode Parka prirode i Posebnoga zoološkog rezervata "Kopački rit", jedan je gospodarstveni, šumarsko-lovni, a drugi jc ckološko-edukativni. Prvi, polazi od načela održivoga gospodarenja, a drugi, politički obojen reklamira se kao ekološko-turistički. ´ Nuzgrcdno i zanimljivo upravitelj Javne ustanove nije imao hrabrosti imenovati (krivo)lovce koji nesmetano vršljaju Kopačkim ritom i njegovom užom okolicom i iživljavaju se ubijanjem zakonom zaštićenih sisavaca, ptica i ribe jer su to (citiramo): "... osobe koje su s obzirom na svoj položaj i radno mjesto prije trebale pomoći u očuvanju Kopačkoga rita nego svojim aktivnostima kršiti zakon" (??). S njima, kako se može naslutiti, također se teško komunicira? |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 72 <-- 72 --> PDF |
Slika 2. Kopačko jezero glasoviti "ornitodrom" brojnih ptičjih populacija koje u kasnu jesen i proljeće zaposjedaju ovo mjesto, postepeno nestaje. Jezero, već znatno opličalo prekrio je (djelomično) vrbov mladik. Krajolik se postepeno preobražava u ritsku šumu. Da li je Državna uprava poduzela korake za spas ove najvrijednije slavonsko-baranjske bare ili gaje prepustila sudbini prirodne evolucije? Na slici ulaz u Kopačko jezero kod Porosloa. bila op. aut.) je zarasla gustim vrbovim mladicama tako čini malat", - kada je geneza ponika poznata već gotovo pedeset i više godina.4 Na stranici 5. spomenute Informacije stoji odlomak koji pobuđuje sumnju u nekooperativnost nekih šumara koji otežavaju rješavanje imovinsko-pravnih pitanja i čuvanje Parka prirode? (citiramo): "Istovremeno Javna ustanova dosta je teško komunicirala s nekim korisnicima (?) u Parku prirode, a s nekima (kojima?? op. aut.) nije niti uspjela uspostaviti zadovoljavajuću suradnju na osnovi zajedničkoga čuvanja Kopačkoga rita. Uzrok tomu je prvenstveno činjenica da imovinsko-pravni odnosi na području Parka prirode nisu definirani (?). Za mnoge katastarske čestice u zemljišnim knjigama u Belom Manastiru još uvijek stoji daje to vlasništvo Jugoslavije, daje korisnik LŠG "Jelen" itd.... Da se izvjestitelj Informacije malo potrudio, mogao je u Zakonu o šumama (NN 41/1990.) naći čl. 108. u kojemu doslovce piše: "Šume i šumska zemljišta kojima gospodari Lovno-šumsko gazdinstvo "Jelen" Beograd, njegova sredstva za rad (osnovna, obrtna i druga), radnike s teritorija Republike Hrvatske na području općine Beli Manastir, Osijek, Valpovo i Vukovar, 1. siječnja 1991. godine preuzima Poduzeće za šume, a sa stanjem na dan 31. prosinac 1990. godine.´ Prema tomu, sva imovina vlasništva Jugoslavije i korisnika LSG "Jelen" je zvanično i službeno prenesena na "Hrvatske šume", pa ako postoje neke nejasnoće vlasništva, onda bi se one trebale rješavati s ovim Javnim poduzećem. Zašto onda kvariti odnos s djelatnicima "Hrvatskih šuma", insinuirati dvosmislenim rečenicama na neko "projugoslavenstvo" ,"jelenovce" koji ometaju imovinsko-pravni postupak, zbog čega je teška komunikacija s njima? Da li je to neki oblik poltronstva, dokazivanja hrvatstva, neke super poniznosti na koju se može kod neupućenih iznuditi doza razumijevanja, sućuti: "Vidite mi se borimo da zaštitimo Kopački rit, ali oni (korisnici) nas u tome sprječavaju? Moglo bi se zaključiti kako nekolicina državnih djelatnika za zaštitu okoliša hrabro vodi bitku za zaštitu biljnoga i životinjskoga svijeta Kopačkoga rita, pri čemu ih ometaju i sprječavaju u toj "svetoj" misiji kori snici . Na prvi pogled sve je uvjerljivo,ali i dobro prekriveno profinjenom demagogijom i opsesionarstvom; pojavljuje se "istina" koja to nije. Vraćanje ekosustava Kopački rit u prošlost Sukob zaštitara prirode s korisnicim a baranjskoga lovno-šumskog područja traje punih 50 godina. Za one koji ne poznaju problematiku, ovaj sukob kori snika zaštitara prirode je nadasve medijska senzacija. U Šumarskom listu br. 5-6/1998. kroz kratki povijesni pregled zaštite prirode Lovišta "Belje" (dakle Parka prirode i Zoorezervata "Kopački rit" opisali smo one istinske zaštitnike prirode koji se nisu tada tako zvali. Podsjetili bi daje ovo glasovito lovište, koje u modernoj ekološkoj verziji često navode kao ekosustav Kopački rit nisu zaštitili i očuvali biolozi Pedagoškoga fa kulteta u Osijeku ni samoproglašeni zaštitnici prirode, već nedefinirana spoznaja vrijednosti ljepote krajobraza i bogatstvo ptičjeg svijeta i lovne divljači, a koju su uočili brojni danas već zaboravljeni putopisci, lovci, šumari, prijestolonasljednici prinčevi, kraljevi, vojvode i nadvojvode, poslovni ljudi, zookolekcionari i poneki zoolog koji se poslom zatekao u ovome kraju. Svojim radovima objavljenim u stručnim i znanstvenim časopisima, novinama ili posebnim izdanjima, skrenuli su pozornost domaće i europske javnosti na ovaj kraj. 4 Nastanak vrbovog ponika (mladika, malada) lijepo je opisao nedavno preminuli kolega inž. Josip Sikora u Šumarskom listu br. 9-10/1995., zatim sličan opis može se naći u Posebnom izdanju časopisa "Jelen" i u drugim časopisima. Očigledno da tekstopisac Informacije, bez obzira na titulu doktora zoologije slabo poznaje šumarstvo. ! Imovinsko-pravni odnos u pogledu vlasništva na bivšim lovno-šumskim područjem Lovno-šumskog gazdinstva "Jelen" Beograd, rješenje Zakonom o šumama (NN 41/90.), - posjed je u vlasništvu Republike Hrvatske i njime gospodare "Hrvatske šume". Godine 1994. Uprava nacionalnoga parka "Jelen" Baranja, upisalaje promjenu vlasništva u gruntovnici, stoga je potrebno ponoviti postupak (ne) konvalidacije i uspostaviti gruntovno stanje iz 1991. godine. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 73 <-- 73 --> PDF |
Tekstopisac Informacije kao daje zaboravio imena onih pravih zaštitnika ovoga područja počevši od prvih vlasnika Vlastelinstva Belja, brojnih šumara, lovnih stručnjaka, glasovitih lovaca, književnika, pa umjesto da im se zahvaljuje što su očuvali ovo područje on pripisuje njihovim nasljednicima neke štete i zloupotrebe ekosustava. U toj kampanji lokalnoga zaštitarskoga lobija, obojenog ekološkim fantaziranjem ne bi se začudili promoviranju ideje o vraćanju ekosustava u neko imaginarno prvobitno stanje, što bi podrazumijevalo (opravdano i s razlogom) rušenje glavnih obrambenih nasipa (94 km), uklanjanje svih asfaltnih cesta i puteva, dakako i sječu svih umjetno uzgojenih šuma jer su i one izvjesni antropološki utjecaj u autoktonom sklopu prirodnih fitocenoza, zatim zatrpavanje svih umjetno prokopanih kanala (oko 900 km), rušenje ustava pumpnih stanica, lovačkih kuća, hranilišta za divljač, promatračnica pa i onoga dvorca u Tikvešu. Nesumnjivo da bi se u prvobitno stanje trebalo vratiti korito rijeka Dunava i Drave sa svim onim bezbrojnim meandrima; zatvoriti kanal Dunav- Rajna-Majna, srušiti hidrocentrale "Čakovec", "Dubrava", "Varaždin", 23 u Austriji, desetak u Njemačkoj, 11 u Sloveniji i ostale energetske objekte na Dunavu i Dravi, zatim neophodno bi se morao uspostaviti režim klime od prije 200, 300 godina, vraćanje u povijest uz korištenje "Time Mashine" (vremenskog stroja), itd. Ukratko cijeli bi ekosustav trebalo dovesti u prvobitno (imaginarno) "0"-to stanje od prije pola tisućljeća, pre- Problemi zaštite prirode Nažalost (po zaštitu pririode), to zamišljeno vraćanje u prošlost u neko povijesno "0-to stanje" nije moguće iz objektivnih razloga. Većina zaštitara prirode svjesna je realnosti vremena i svojih mogućnosti pa pokušavaju spasiti ono što se može. Poneki od njih, nažalost u sve su to upleli lokalnu politiku i zalutali u labirintu fikcije s blagim primjesama fantazije. Ako pokušamo odvojiti lokalnu politiku dvojice, trojice mrzitelja "Hrvatskih šuma" i realno vidjeti što sve tišti ovaj naš pustiti ga prirodi, njenim pravim stanovnicima i korisnicima: sisavcima, pticama, gmazovima, ribama, člankonošcima, rakovima, mekušcima, praživotinjama i naravno uz apsolutno isključenje čovjeka koji je najveći "štetočina" koji se drznuo uzgojiti šumu, zapriječiti izlijevanje rijeka, koji je izgradio neke putove i ceste ijednu sporednu cestu do pogubnog uzgajališta divljači? Dakako da bi takav tijek razmišljanja uz pretpostavku realizacije po zamišljenom projektu "0-to stanje" pozdravio sav zaštitarski svijet zapadne Europe i pri tomu pomislio da smo načisto sišli s uma. Slika 3. Jedan dio zelene travnate površine Parka dvorca "Tikveš" (Köriserdö) bio je nepažnjom traktorista znatno oštećen. Privremeno su rupe, "vagaši" nastali prolazom traktora, preorani, a u proljeće kada se zemlja osuši travnjak će se obnoviti. koji zaslužuju pozornost najveći ritsko-močvarni ekosustav, onda je to ponajprije zarašćivanje i zamuljivanje najveće bare u Kopačkome ritu, jezera koje ima izuzetan značaj u seobi i zaštiti ptica. Kopačko jezero je za močvarice oduvijek bilo mjesto sigurnosti, izvjesnoga "azila", gdje su se mogle skloniti od lovaca, grabežljivaca, prenoćiti i naći nešto hrane; zatim je tu problem zarašćivanja i zamuljivanja Slika 4. Bara "Banja", poznato sabiralištc (kolonija) ptica močvarica. U "Banji" gnijezde posljednji parovi: žutih čaplji (Ardeola ralloides), velikih bijelih čaplji (Egretta alba), žličarki (Platalea leucorodia), a izgleda i malih bijelih čaplji {Egretta garzetta). Ovdje gnijezde naše sive divlje guske (Anser unser rubrirostris) i vrlo rijetke u zapadnoj Europi patke njorke (Aythya nyroca). Veći dio "Banje" (gotovo 18 ha) nije više u funkciji gnježdenja zbog zamuljivanja. Zar nije bilo korisnije da se umjesto inspekcije protiv šumara pokrenulo pitanje zajedničkog rješavanja ovih i sličnih, ali daleko aktuelnijih pitanja, od sporednoga šumskoga puta u Tikvešu? Na slici dio kolonije "Banja"; zapažaju se sive čaplje (Ardea cinerea) i poneki gak (Nycticorax nycticorax), a sasvim desno u uglu sive divlje guske. Dok mnoge zanimljive i lijepe ptice nestaju, kormorana i sivih čaplji je sve više. Koliko je tomu pridonijela suvremena zaštita prirode? |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 74 <-- 74 --> PDF |
posljednjeg čapljarnika u ovome području bare Banja, gdje gnijezde preostale vrste čaplji, sive divlje guske, patke njorke i druge rijetke vrste ptica; dalje, trebalo bi se zaštititi i očuvati ribnjak "D" i "C" za koji postoji projekt parcelizacije; obaviti inventuru svih rijetkih vrsta životinja (orlova štekavaca, crnih roda, stepskih sokolova, čaplji, divljih gusaka, vidri) i pokušati ih lokalno zaštititi predviđenim mjerama prostora stroge zašti te; evidentirati i zaštititi vrijednija stabla crnih i bijelih topola (genofond). Osim toga potrebno je ugovoriti s korisnicim a djelokrug aktivnosti i poslova i nastojati uspostaviti stanje od prije rata, a to znači obnoviti lovište, povećati brojnost jelenske divljači, pošumiti nepošumljene površine, obnoviti lovne objekte i povratiti stanovnike Zlatne Grede i Tikveša u njihove domove, dati im posao koji su radili prije rata. Problem je potrebno riješiti dopunom zakona o zaštiti prirode Da sukob korisnika s Javnom ustanovom nije za podcijeniti, mogli smo pročitati u Lovačkom vjesniku br. 11/1998. na stranici 59, u kojem osječki pravnik dr. Dragutin Cepelić iznosi svoje mišljenje o cijelome slučaju. "Do donošenja Uredbe o osnivanju Javne ustanove "Park prirode Kopački rit" (NN br. 96/97.), oba zaštićena dijela prirode, tj. Park prirode i Specijalni zoološki rezervat, bili su, kao stoje već rečeno, pod integralnom upravom Javnog poduzeća "Hrvatske šume". Ti su dijelovi 16. rujna 1997. potpali pod ingerenciju novoosnovane Javne ustanove "Park pririode Kopački rit". Taje ingerencija, prema Pravilniku o unutarnjem redu u Parku prirode "Kopački rit" (NN br. 84/98.) toliko jaka, da Javnom poduzeću "Hrvatske šume" oduzima najveći dio dosadašnjih ovlasti. Prema čl. 63. Pravilnika, sukobljene strane trebale bi svoje međusobne odnose urediti ugovorom. Takvi će se ugovori, među- Slika 5. Ovih siječanjskih dana ni manje ni više već 500 sivih divljih gusaka okupilo se na Ribnjaku "Podunavlje" Belje d.d.. Neki parovi će gnijezditi u "Banji", na tablama Ribnjaka i najoš nekim mjestima koje će guske procijeniti kao sigurnima. Populacija je mala, možda oko 30-tak pari. Društvo za zaštitu prirode Slavonije i Baranje iniciralo je zakonsku zaštitu Ribnjaka, međutim Javna ustanova Parka prirode "Kopački rit" nije poduzela konkretne mjere da se divlje guske i ostale ptice močvarice zaštite od krivolovaca i ostalih koji ih ugrožavaju. Zašto? Zbog toga što su to ..."osobe kojima se glede svog položaja i radnog mjesta"... ne bi trebalo zamjeravati? Dakle na stari i oprobani način, u rukavicama. tim, vrlo teško postići. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog zabrane svake vrste lova na području Posebnog zoološkog rezervata i Ribnjaka (čl. 23.) Javno poduzeće "Hrvatske šume" nema više pravo na lov ni izvan navedenih područja, osim prava na sanitarni, uzgojni i trofejni odstrijel jelena i divljih svinja, ali i to samo na temelju znanstvene studije i uvjeta zaštite prirode koje utvrđuje Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša. Pravilnik dira i u dosadašnja prava Javnog poduzeća "Hrvatske šume" na gospodarenje šumskim sastojinama. Tako, primjerice, "Hrvatske šume" neće od sada moći provoditi ni sanitarnu sječu bez dopuštenja Ustanove. Potonja će od sada organizirati čak i košnju prosjeka i putova. Iz navedenog proizlazi da će "Hrvatske šume" biti primorane, da nakon sklopljenog ugovora s Ustanovom izmijene svoje gospodarske osnove, a osobito šumskogospodarsku i lovnogospodarsku osnovu. Bit će čitatelja koji će se zapitati, je li sve to utemeljeno na zakonu. Na to pitanje treba odgovoriti pozitivno. Ograničenjima poduzetničke slobode, sadržanim u Pravilniku, nema prigovora ni s ustavnopravnog gledišta, a kamoli s gledišta zakonitosti. U članku 50. Ustava Republike Hrvatske piše, naime, da se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno zako- Slika 6. Samo na zidu zajedništvo, ostalo je sve upitno. Znakovlje "Hrvatskih šuma" i Javne ustanove Parka prirode "Kopački rit". |