DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 16 <-- 16 --> PDF |
I. Tiinajstic: ŠTO SU ABIES PAROLU GUSSONH I "ABIES BIOKOVOENSISn Šumarski list br. 1 2.CXX1II (1999), 11-16 mnogobrojne morfološke i anatomske parametre i dolazi do značajnog zaključka da se slovenske i hrvatske populacije vrste Abies alba mogu razmjerno dobro razlikovati od vrsta A. borisi-regis i A. cephalonica u obliku topokline smjera sjeverozapad-jugoistok. Na temelju toga navodi gledište Mattfeld a iz 1930 godine da su A. alba, A. borisi-regis i A. cephalonica nastale geografskom i ekološkom izolacijom od iste zajedničke forme jele koja je bila rasprostranjena u tercijaru (usp. Gudeski 1983). Iz svega navedenoga, možemo zaključiti da u opsegu areala vrste A. alba u dijelu areala koji se nalazi u granicama Republike Hrvatske zasigurno postoji ekotipska varijabilnost, ali ona u taksonomskom smislu nema nikakav taksonomski status. Mnogobrojna ekotipska istraživanja gospodarski važnih šumskih vrsta upravo su u tijeku, pa će u tom smislu trebati obuhvatiti i jelu za koju smatramo da u Hrvatskoj pripada, dok se suprotno ne dokaže, jednoj jedinoj vrsti Abies alba, što ne znači da i u sklopu te vrste neće biti ustanovljen određeni broj ekotipova, koji već i danas, a tako će biti i ubuduće, različito reagiraju na sve negativne utjecaje kojima je jela u sklopu svoga areala u Hrvatskoj izložena. TEORETSKI PROBLEM SPECIJACIJE S OBZIROM NA ROD ABIES Theoretical problem of speciation with regard to the genus Abies Za rod Abies značajno je da su to stranooplodne i anemofilne vrste, što znači da proces specijacije teče jedino pod uvjetom da su pojedine populacije jele međusobno toliko izolirane, da polen nošen vjetrom ne može iz jedne populacije dospjeti do druge. Drugi je preduvjet da izolirane populacije budu dovoljno velike, kako bi imale dovoljno velik fond gena da ubrzo ne dođe do križanja u srodstvu i degeneracije. Ako se analizira raspored amfimediteranskih vrsta roda Abies koji je prikazao M a 11 f e I d (1925) pojedine su se vrste razvile kao samostalne na izrazito izoliranim i dovoljno visokim planinskim sustavima koji okružuju Sredozemno more. Tu su osim izolacije specijaciji pogodovale i specifične klimatske prilike i litološka podloga. Kao prvi stupanj diferencijacije populacije ističe se pojava ekotipova, koji obično još nemaju nikakav taksonomski status. Međutim, i tu postoje izuzeci, pa je tako kasnocvatući ekotip lužnjaka opisan kao posebna forma (Quercus robur f. tardiflora). Potaknut svim netom iznijetim istraživanjima po načelu "gdje ima dima ima i vatre" pokušao je Fukarek (1964) preduhitriti eventualne pozitivne razultate istraživanja ekotipske varijabilnosti jele, dajući im neki, doduše nejasni, taksonomski status. To su čiste spekulacije i s taksonomijom, i s procesima specijacije nemaju nikakve povezanosti, jer izostaje osnovni čimbenik alopatričke specijacije, a to je geografska izolacija. Suvremeni areal obične jele formirao se tijekom postglacijala zajedno s bukvom (kompleks "Abieti-Fagetum") što pokazuju mnogobrojni polen-dijagrami diljem Europe. Prije antropogene degradacije areal jele morao je biti homogen pa i na Dinaridima. To stoje danas jela na pojedinim dinarskim planinama i izolirana, to je dobrim dijelom posljedica antropogene degradacije koja ne može biti starija od nekoliko tisuća godina. Ako pretpostavimo da jela može doživjeti starost 400500 godina, tijekom npr. dvije tisuće godina izmijenilo se 4-5, najviše desetak generacija, od kojih su samo posljednje koliko-toliko izolirane. Areali današnjih mediteranskih vrsta jele nastali fragmentacijom areala praroditeljske vrste međusobno su se našli u izolaciji pred barem pet milijuna godina, pa je proces diferencijacije i specijacije uz oštru ekološku selekciju tekao kroz tisuću generacija, bez transmisije gena iz populacije u populaciju putem polena. U dinarskim populacijama jele transmisija gena putem polena teče u svim smjerovima bez prepreka, a dio polena završi i u moru. To uvjetuje razmjerno veliku heterozigotnost i u svakoj populaciiji možemo susresti koktel najrazličitijih genotipova. Lokalne ekološke prilike mogu iz takvoga "koktela" izlučiti određeni manji broj genotipova usko specijaliziranih na "stres okolinu" odgovarajućeg staništa. Jedna takva stres okolina su i južne, strme i stjenovite padine Risnjaka o čemu svjedoče i ona mnogobrojna suka jelova stabla. Malobrojna odrasla preživjela stabla, pretpostavljeni su genotipovi koji su otporni na lokalnu stres-okolinu. Međutim, njih oprašuje polen i iz mezofilnih sastojina, pa se frekvencija stabala otpornih na stres okolinu u sastojini ne povećava. Kada bi se ona povećavala, navedeno bi stjenovito područje bilo obraslo dobro sklopljenim jelovim šumama sa samo pojedinačnim sušcima. Realna je situacija upravo suprotna od tog teoretski pretpostavljenog modela. Kada bi se kojim slučajem spriječio dotok polena iz svih onih sastojina koje nisu as. Calamagrosti- Abietetum, i ukoliko bi stjenovito područje bilo dovoljno veliko, na Risnjaku bismo imali posebnu vrstu jele. Potpuno je analogna situacija i s Biokovom i s primorskom padinom Velike Kapele, gdje se jela u sklopljenom šumskom pokrovu spuštala i na razmjerno malene nadmorske visine, a njen je areal morao biti kompaktniji nego lije to danas. U tom smislu možemo navesti gledište Degena: "Wie bereits erwähnt, hatte die Tanne im Gebiete früher eine viel grössere Verbreitung; einige Überreste der früheren Bestände fanden sich noch an einzelnen Stellen" (Degen 1937: 285). |