DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 15 <-- 15 --> PDF |
I. Trinajstić: STO SU ABIES l´ARDEI CiUSSONH 1 -ABIES BIOKOVOENSIS"´? Šumarski list br. I 2. C,XXII1 (IW) . 11-16 tum". To je u Kalabriji rcliktno, refugijalno stanište obične jele. Chate r (1964, 1993) očito nije imao originalni Gausseno v rad iz 1928. godine, jer kao godinu STO JE "ABIES BIOKOVOENSIS"! Dana Biokovu raste jela odavno je poznato. Vi sian i (1826, 1852) je bilježi pod imenom "Pinus Abies" i navodi "ilirsko" ime "Jela, Capin". Tu ona zauzima sjeverne i od sredozemnih utjecaja zaštićene položaje u rasponu od nekih 800-1400 m/nm. Problemom biokovske jele prvi se pobliže pozabavio Kuša n (usp. Kušan i Klapka 1964) koji je pretpostavio da bi blokovska jela bila nešto posebno. Međutim, Kuša n s taksonomsko-nomenklaturnog gledišta potpuno nestručno piše: "Unsere Sippe könnte - provisorisch und ohne engültig bestimmte systematische Wertung (potertao I. T.) - gerade in Hinsicht auf ihre isolierte geographische Lage mit dem Namen "biokovoensis" bezeichnet werden (Biokovo-Tanne)." (Kušan , Klapk a 1964: 24). Međutim, problem je u tome da se nije mogla naći nikakva stalna morfološka značajka prema kojoj bi se biokovska jela dobro mogla razlikovati od ostalih populacija jele što rastu u širem ili užem zaleđu Biokova ili šire na Dinaridima. Vjerjatno je to kasnije uočio FITOCENOLOSKO-SINTAKSONOMSKA prvoopisa navodi godinu "1929", a latinska je dijagnoza otisnuta na str. 358, a ne na "357", kako to navodi Chate r (1964, 1993). - What is "Abies biokovoensis"! i K u š a n (1969), pa biokovsku jelu naziva jednostavno "Abies alba" bez dodatka "biokovoensis". Tijekom vremena "provizorno imenovana svojta (Sippe)" popela se na rang "vrste" /usp. Borzan et al 1992), a da ni na jednom mjestu, uključivši i K u š a n a (1969) i R a d i ć a (1976) nigdje nije objavljen valjani opis (dijagnoza) i svi neophodni podaci u skladu s važećim nomenklaturnim pravilima (Code internationale of botanical nomenclature). Isto tako nisu istaknute ni diferencijalne značajke u odnosu na sve dosada poznate i opisane sredozemne vrste roda Abies. Iz svega navedenog, ime "Abies biokovoensis" taksonomski ne znači ništa, a o pomlađivanju biokovske jele iz panja (usp. Borzan etal. 1992) mogu pisati samo nestručnjaci. Kad bi to bilo točno, mi bismo na terenu susretali panjače jele, kao što se npr. susreću panjačc bukve, kestena, graba, jasena, mnogobrojnih hrastova i da ne nabrajam dalje. PRIPADANOST JELE NA BIOKOVU Plantsociological-syntaxonomical belonging of the fire on Biokovo mountain Fran Kuša n koji je o jeli na Biokovu pisao najviše (usp. Kušan 1955, 1969, Kušan i Klapka 1964) nije bio fitocenolog, pa jelove sastojine nije mogao sintaksonomski interpretirati. Tijekom vegetacijskog kartiranja Biokova pružila mi se prigoda fitocenološki proučiti i jelove sastojine, te sam ih opisao kao posebnu asocijaciju Ostryo-Abietetum (usp. Trinajstić 1983, 1987). Ta asocijacija po svom flornom sastavu bez daljnjega spada u red Fagetalia i razred Querco-Fagetea. U sklopu sveze Aremonio-Fagion pripadaju termofilnom kompleksu obuhvaćenom podsvezom Ostryo-Fagenion. Osim toga, jela na Biokovu izgrađuje i jednu mezofilnu zajednicu jele na blokovima, as. Rhamno- Abietetum, koja se razvija azonalno u pretplaninskom pojasu Biokova (usp. Trinajstić 1987). Spoznaja da jela na Biokovu izgrađuje jednu razmjerno termofilnu šumsku zajednicu as. Ostryo-Abietetum, možemo pretopstaviti da bi se tu moglo raditi o jednom posebnom ekotipu jele. To je svojevremeno pretpostavio i K u š a n (1969), koji navodeći vrstu Abies alba piše: "Zaostali vrlo visoki i debeli primjerci jele na B. govore vrlo rječito o njezinoj autohtonosti i primarnosti u ovom primorskom i toplom dijelu Hrvatske. Čini se daje ona tu razvijena u posebnoj ekološkoj rasi (potertao I. T.):" (Kušan 1969: 110). Slične bismo ekotipove jele mogli očekivati i u sklopu npr. as. Calamagrosti- Abietetum, as. Blechno-Abietetum, as. Carici brizoidis-Abietetum itd. PROBLEM EKOTIPSKE VARIJABILNOSTI VRSTE ABIES ALBA The problem of the ecotypic variability od the species Abies alba Problemu ekotipske varijabilnosti (ekotipova, ekotipskih rasa) obične jele znatnu pozornost posvećuje V i d a k o v i ć (1993) i navodi da npr. S v o b o d a u Češkoj razlikuje 11 ekotipova, a Kral u opsegu areala jele razlikuje tri "ekotipske grupe: I. Pirineji, 11. Apenini, III. Balkan. U regiji Alpa i na susjednim sjevernim pribrežjima određeno je osam ekotipova jele." (Vidakovi ć 1993:70). Ideju o ekotipskoj varijabilnosti jele uzduž Dinarida pokušao je realizirati botaničar Ivo Horvat, ali gaje u tom pokušaju omela prerana smrt. Horvat je ekotipsku problematiku jele iz različitih šumskih zajednica kao predmet doktorske disertacije dao tadašnjem asistentu, a sada profesoru dendrologije na Šumarskom fakultetu u Skopju, dr. AtanasuGudeskom . Gude ski (1966, 1967, 1969, 1983) u više svojih radova analizira |