DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 13 <-- 13 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS Šumarski list br. 1 2,CXXIII(1999), 11-16 UDK. 630* 169 + 189. 001. STO SU ABIES PARDEI GUSSONE I "ABIES BIOKOVOENSIS"! WHAT ARE ABIES PARDEI GUSSONE AND "ABIES BIOKOVOENSIS"! Ivo TRINAJSTIC* SAŽETAK: U radu se iznose podaci na temelju kojih se donosi zaključak da na području Hrvatske ne raste Abies pardei, a da ´Abies biokovoensis " kao posebna vrsta ne posto/i. Oba se navoda odnose na običnu jelu -Abies alba. Abies pardei opisana iz Arboretuma Le Barres u Francuskoj najvjerojatnije potječe iz sjemena sakupljenog u Alžiru u sklopu areala A. numidica. ´Abies biokovoensis " trebala bi biti posebna vrsta "blokovska jela ", ali je to na temelju morfoloških osobina A. alba. Da li se na Biokovu radi o posebnom ekotipu obične jele, trebat će utvrditi objektivnim istraživanjima pomoću odgovarajućih znanstvenih metoda. Ključne riječi: Abies pardei, Abies biokovoensis, usporedba vrsta, Hrvatska UVOD - Introduction Povremeno se u raspravama s kolegama-šumarima, brati da bi A. biokovoensis i A. pardei bile dvije vrste, s mojim bivšim studentima, između ostaloih postavlja i time da su biokovsku jelu "neki" "češće spominjali", pitanje kakvaje to jela Abies pardei, koja bi trebala rasti dakako krivo kao A. pardei. Analizirajući dostupnu nou Hrvatskoj, kao i pitanje da li postoji kao posebna vrsta viju literaturu, utvrdili smo da su "neki" tj. jedino Rac i biokovskajela/t. biokovoensis. Zanimanje za navedena A.Z. L o v r i ć (1992) u primorskom dijelu obične jele pitanja pobudio je navod Borzan a (usp. Borzan et (A. alba) pronašli vrstu A. pardei i izjednačili je sA. bioal. 1992) u uglednoj ediciji "Sume u Hrvatskoj". Tamo kovoensis. Nije čudo da takva zbrka u nomenklaturi dodoslovno piše: "1. Abies biokovoensis (Kušan prov.) vodi u nedoumicu sve one koji nisu u mogućnosti doći Radić (češće spominjana u Hrvatskoj kao A. pardei) u do izvornih podataka o vrsti A. pardei, a slično se dogaHrvatskom primorju narod zove crna jela." (Borzan đa i s imenom "A. biokovoensis". Na obje nedoumice et al. 1992: 231). Iz tako sročenoga teksta može se razapokušat ću odgovoriti što jednostavnije. ŠTO JE ABIES PARDEI GAUSSEN - What is Abies pardei Gaussen? Da li su Rac iA. Ž. Lovrić već negdje prije upoT.) mit dem Synonim = A. biokovoensis (Kušan provitrijebili ime "Abies pardei Gaussen" za neke hrvatske sorisch). Diese A. pardei war erstmals veröffentlicht populacije jele za razjašnjenje toga problema nije bitno, und beschrieben von Gaussen (1928 und auch 1964) als pa će ovdje biti riječi jedino o onom članku koji je obanalogisch mit den anderen mediterranenen Südtannen, javljen u "Zborniku o jeli", u povodu Simpozija o jeli nach einigen kultivierten Tannenbäumen im Arboretum održanog u Zagrebu 1992. godine (usp. Rac iLovri ć Lcs Barres (Frankreich) abstammend aus einer nicht 1992). Tu na str. 59 piše: "3. Die dritte ist die endemigut präzisierten Provenienz, irgendwo im zirkumasche Kroatische Schwarztanne (von den lokalen Volksdriatischen Raum, (potertaol. T.). So ist Drivenik an namen ´crna jela´), oder Abies pardei Gaus, (potertao I. der Nordadria der erste Naturfundort und der locus classicus (potertao I. T.) von A. pardei". Ono "locus classicus" znači da bi A. pardei bila opisana na materi * Prof. dr sci. Ivo Trinajstić, Šumarski fakultet, Svetošimunska 25, jalu koji potječe upravo iz Hrvatskoga primorja i prema 10000 Zagreb Hrvatska |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 14 <-- 14 --> PDF |
[ringjstić: STO SU ABIES PARDEI OUSSONK 1 "ABIES BIOKOrOKNSIS" Šumarski list br. 1 2. CXXII1 (1999), 11-16 citiranim autorima (Rac i Lovrić) ona bi tu ujedno skom primorju kod Gaussena nema nikakvih podabila endemična. taka, pa otpada tvrdnja Raca i Lovrića (1992) da je Hrvatskom primorje "locus classicus" navedene jele. Da bi se provjerilo da li je sve netom iznijeto točno ili nije, potrebno je vidjeti što o A. pardei piše njen auNe bi se smjelo tvrditi daje u sklopu areala jele u tor H. Gaussen . U radu "Une nouvelle espece de saHrvatskoj pregledano baš svako pojedino stablo, ali još pin Abies pardei" Gaussen (1928) piše da je u Arbo-nitko u ovome dijelu Europe nije pronašao samoniklu retumu Le Barres na polju XI pronašao tri stabla jele jelu šiljastih iglica i uspravnih pokrovnih ljusaka. Naša koja su katalogizirana kao A. numidica ("se trouvent jela -A. alba na sterilnim izbojcima ima vrh iglica izrudans la pelouse XI, trois Sapins catalogues: A. numidibljen, a pokrovne ljuske češera vise prema dolje. Po tim ca." IG aussen 1928: 357/). Potpuni opis vrste A. parse osobinama A. alba razlikuje od svih drugih europsdei donosimo na si. 1., a originalni crtež na si. 2. Iz jedkih vrsta jele. noga i drugog može se odmah zapaziti da su sve sterilne Jelu A. pardei Gaussen u ediciji "Flora Europaca" i fertilne iglice A. pardei šiljaste, a pokrovne ljuske str spominje i Chate r (1964, 1993), alije priključuje vrsše prema gore. Glede podrijetla materijala Gausse n ti A. alba s napomenom "Is cultivated in France, and (1928: 363) piše: "Origine inconnue. [Algerie (?), hy may perhaps occur wild in Calabria." (Chate r 1993: bride (?)], što bi u hrvatskome prijevodu značilo "Po 38), što bi u prijevodu značilo: "uzgaja se u Francuskoj, drijetlo nepoznato. Alžir (?), hibrid (?). i vjerojatno je samonikla u Kalabriji". Gaussen je pokušao odrediti i mjesto novoopisa-U sastojinamajele u Kalabriji bio sam 1990. godine ne vrste A. pardei u kompleksu mediteranskih vrsta jele i mogao ustvditi da ima osnovne osobine obične jele {A. koje je nešto ranije detaljno proučavao Matfeld alba). Razvija se u vlažnim i od toplih sredozemnih (1925) i zaključuje da se A. pardei po nekim svojim o-struja zaštićenim položajima na silikatnoj podlozi. U sobinama nalazi između sjevernoafričke vrste A. numisloju niskoga rašća obilno raste rebrača (Blechnum spidica i središnjoobalkanske A. borisi-regis opisane iz cant), pa bismo je u fitocenološko-sintaksonomskom Rodopa u Bugarskoj. O jadranskom bazenu i Hrvatsmislu mogli priključiti kompleksu "Blechno-Abiete AB1HS PAKDI´I (´IAI!.SSI:N .s/iccies nova. Arbor cjrcelsa. I´tiliu, rami luterilms et facie siiperiure palenlia, llnearla, ttsi/ue .´( cm. Umi/a. 1? mm. lulu. busi crussu rotututula vel intertliim plus mimirce acuta, eautilibas ceiilrulilnts, milltxt[ iie fibris hi tilae iHiscultiri. I´aliti fertilium rttmurum critssut, eunulibus midi is, sttimatibtisiiiie limitu lideri .supatari. Kumi piliš putentlblis plus minttsue llii/resct´lltibtm tii´inte pitbcsccntcs; medullar sivilu Vl-ucuininuta. Ciunmue cnpitise resinusae. S/rubili cumiitleu-cyliiuirici, ca. 18 cm. lutnji, ´i mi 5 cm. in diamelru. Sijituinue e busi slipilulu ca 10-12 mm. lutnju abrupte Irunealu-dilulutae, murt/inibus deiilietilttlis, apice rolimdulue, stipellu c.vclusu ca. K2,r>-´A em. luii´/ue, .´(,.´(,.) cm. laltte; braeteae />urs Uberu su prti stipellum linearem ru. 1´i tum. Uituja, busi usque H, upire iist/ite .´* mm. luta; lamina ui.v e.iserta, munjine denticuluta, 7 mm. lutnju el lulu, in euspidem breue e.vsertu, eretia nec reflexa. Senium US-Ili mm. lutnju, ulu subtpiudruutjulutu eu. IS mm. lotuja, 15 apice lulu. L´aritre pris conunc type ost eelui du rt* u I re de hi jtclou.se XI a l´Arboreluni des Dürres. On en Ironve deux antics exeinplaircs ages catalogues sous les uutnćros ntiinitlicn VUl et numidica IX. .le dornte a eel nrlire le num d´.l. I´ardci en I´lioiuieur dc M. P.wiDl´i qui en a dessine des organes le premier el qui ni´a procure les ec.hunlillons. Le qui precede elaltlil nelteutent que eel arbre est dillcrcnt il´A. numidica. Leul-on le rapproeher d´une autre espece ? II laut chereher des analogies dans les Sapins des Balkans. I/espece qui (»«rati la plus voisine est A. liorisii-rci/is M.vrnia.i). Les caracteres dillerenliels soul les suivauts : Slika 2: Originalni crtež morfoloških značajki vrste Abies pardei koji donosi Slika I: Opis vrste Abiespardei koji donosi Gaussen (1928) Gaussen (l 928) |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 15 <-- 15 --> PDF |
I. Trinajstić: STO SU ABIES l´ARDEI CiUSSONH 1 -ABIES BIOKOVOENSIS"´? Šumarski list br. I 2. C,XXII1 (IW) . 11-16 tum". To je u Kalabriji rcliktno, refugijalno stanište obične jele. Chate r (1964, 1993) očito nije imao originalni Gausseno v rad iz 1928. godine, jer kao godinu STO JE "ABIES BIOKOVOENSIS"! Dana Biokovu raste jela odavno je poznato. Vi sian i (1826, 1852) je bilježi pod imenom "Pinus Abies" i navodi "ilirsko" ime "Jela, Capin". Tu ona zauzima sjeverne i od sredozemnih utjecaja zaštićene položaje u rasponu od nekih 800-1400 m/nm. Problemom biokovske jele prvi se pobliže pozabavio Kuša n (usp. Kušan i Klapka 1964) koji je pretpostavio da bi blokovska jela bila nešto posebno. Međutim, Kuša n s taksonomsko-nomenklaturnog gledišta potpuno nestručno piše: "Unsere Sippe könnte - provisorisch und ohne engültig bestimmte systematische Wertung (potertao I. T.) - gerade in Hinsicht auf ihre isolierte geographische Lage mit dem Namen "biokovoensis" bezeichnet werden (Biokovo-Tanne)." (Kušan , Klapk a 1964: 24). Međutim, problem je u tome da se nije mogla naći nikakva stalna morfološka značajka prema kojoj bi se biokovska jela dobro mogla razlikovati od ostalih populacija jele što rastu u širem ili užem zaleđu Biokova ili šire na Dinaridima. Vjerjatno je to kasnije uočio FITOCENOLOSKO-SINTAKSONOMSKA prvoopisa navodi godinu "1929", a latinska je dijagnoza otisnuta na str. 358, a ne na "357", kako to navodi Chate r (1964, 1993). - What is "Abies biokovoensis"! i K u š a n (1969), pa biokovsku jelu naziva jednostavno "Abies alba" bez dodatka "biokovoensis". Tijekom vremena "provizorno imenovana svojta (Sippe)" popela se na rang "vrste" /usp. Borzan et al 1992), a da ni na jednom mjestu, uključivši i K u š a n a (1969) i R a d i ć a (1976) nigdje nije objavljen valjani opis (dijagnoza) i svi neophodni podaci u skladu s važećim nomenklaturnim pravilima (Code internationale of botanical nomenclature). Isto tako nisu istaknute ni diferencijalne značajke u odnosu na sve dosada poznate i opisane sredozemne vrste roda Abies. Iz svega navedenog, ime "Abies biokovoensis" taksonomski ne znači ništa, a o pomlađivanju biokovske jele iz panja (usp. Borzan etal. 1992) mogu pisati samo nestručnjaci. Kad bi to bilo točno, mi bismo na terenu susretali panjače jele, kao što se npr. susreću panjačc bukve, kestena, graba, jasena, mnogobrojnih hrastova i da ne nabrajam dalje. PRIPADANOST JELE NA BIOKOVU Plantsociological-syntaxonomical belonging of the fire on Biokovo mountain Fran Kuša n koji je o jeli na Biokovu pisao najviše (usp. Kušan 1955, 1969, Kušan i Klapka 1964) nije bio fitocenolog, pa jelove sastojine nije mogao sintaksonomski interpretirati. Tijekom vegetacijskog kartiranja Biokova pružila mi se prigoda fitocenološki proučiti i jelove sastojine, te sam ih opisao kao posebnu asocijaciju Ostryo-Abietetum (usp. Trinajstić 1983, 1987). Ta asocijacija po svom flornom sastavu bez daljnjega spada u red Fagetalia i razred Querco-Fagetea. U sklopu sveze Aremonio-Fagion pripadaju termofilnom kompleksu obuhvaćenom podsvezom Ostryo-Fagenion. Osim toga, jela na Biokovu izgrađuje i jednu mezofilnu zajednicu jele na blokovima, as. Rhamno- Abietetum, koja se razvija azonalno u pretplaninskom pojasu Biokova (usp. Trinajstić 1987). Spoznaja da jela na Biokovu izgrađuje jednu razmjerno termofilnu šumsku zajednicu as. Ostryo-Abietetum, možemo pretopstaviti da bi se tu moglo raditi o jednom posebnom ekotipu jele. To je svojevremeno pretpostavio i K u š a n (1969), koji navodeći vrstu Abies alba piše: "Zaostali vrlo visoki i debeli primjerci jele na B. govore vrlo rječito o njezinoj autohtonosti i primarnosti u ovom primorskom i toplom dijelu Hrvatske. Čini se daje ona tu razvijena u posebnoj ekološkoj rasi (potertao I. T.):" (Kušan 1969: 110). Slične bismo ekotipove jele mogli očekivati i u sklopu npr. as. Calamagrosti- Abietetum, as. Blechno-Abietetum, as. Carici brizoidis-Abietetum itd. PROBLEM EKOTIPSKE VARIJABILNOSTI VRSTE ABIES ALBA The problem of the ecotypic variability od the species Abies alba Problemu ekotipske varijabilnosti (ekotipova, ekotipskih rasa) obične jele znatnu pozornost posvećuje V i d a k o v i ć (1993) i navodi da npr. S v o b o d a u Češkoj razlikuje 11 ekotipova, a Kral u opsegu areala jele razlikuje tri "ekotipske grupe: I. Pirineji, 11. Apenini, III. Balkan. U regiji Alpa i na susjednim sjevernim pribrežjima određeno je osam ekotipova jele." (Vidakovi ć 1993:70). Ideju o ekotipskoj varijabilnosti jele uzduž Dinarida pokušao je realizirati botaničar Ivo Horvat, ali gaje u tom pokušaju omela prerana smrt. Horvat je ekotipsku problematiku jele iz različitih šumskih zajednica kao predmet doktorske disertacije dao tadašnjem asistentu, a sada profesoru dendrologije na Šumarskom fakultetu u Skopju, dr. AtanasuGudeskom . Gude ski (1966, 1967, 1969, 1983) u više svojih radova analizira |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 16 <-- 16 --> PDF |
I. Tiinajstic: ŠTO SU ABIES PAROLU GUSSONH I "ABIES BIOKOVOENSISn Šumarski list br. 1 2.CXX1II (1999), 11-16 mnogobrojne morfološke i anatomske parametre i dolazi do značajnog zaključka da se slovenske i hrvatske populacije vrste Abies alba mogu razmjerno dobro razlikovati od vrsta A. borisi-regis i A. cephalonica u obliku topokline smjera sjeverozapad-jugoistok. Na temelju toga navodi gledište Mattfeld a iz 1930 godine da su A. alba, A. borisi-regis i A. cephalonica nastale geografskom i ekološkom izolacijom od iste zajedničke forme jele koja je bila rasprostranjena u tercijaru (usp. Gudeski 1983). Iz svega navedenoga, možemo zaključiti da u opsegu areala vrste A. alba u dijelu areala koji se nalazi u granicama Republike Hrvatske zasigurno postoji ekotipska varijabilnost, ali ona u taksonomskom smislu nema nikakav taksonomski status. Mnogobrojna ekotipska istraživanja gospodarski važnih šumskih vrsta upravo su u tijeku, pa će u tom smislu trebati obuhvatiti i jelu za koju smatramo da u Hrvatskoj pripada, dok se suprotno ne dokaže, jednoj jedinoj vrsti Abies alba, što ne znači da i u sklopu te vrste neće biti ustanovljen određeni broj ekotipova, koji već i danas, a tako će biti i ubuduće, različito reagiraju na sve negativne utjecaje kojima je jela u sklopu svoga areala u Hrvatskoj izložena. TEORETSKI PROBLEM SPECIJACIJE S OBZIROM NA ROD ABIES Theoretical problem of speciation with regard to the genus Abies Za rod Abies značajno je da su to stranooplodne i anemofilne vrste, što znači da proces specijacije teče jedino pod uvjetom da su pojedine populacije jele međusobno toliko izolirane, da polen nošen vjetrom ne može iz jedne populacije dospjeti do druge. Drugi je preduvjet da izolirane populacije budu dovoljno velike, kako bi imale dovoljno velik fond gena da ubrzo ne dođe do križanja u srodstvu i degeneracije. Ako se analizira raspored amfimediteranskih vrsta roda Abies koji je prikazao M a 11 f e I d (1925) pojedine su se vrste razvile kao samostalne na izrazito izoliranim i dovoljno visokim planinskim sustavima koji okružuju Sredozemno more. Tu su osim izolacije specijaciji pogodovale i specifične klimatske prilike i litološka podloga. Kao prvi stupanj diferencijacije populacije ističe se pojava ekotipova, koji obično još nemaju nikakav taksonomski status. Međutim, i tu postoje izuzeci, pa je tako kasnocvatući ekotip lužnjaka opisan kao posebna forma (Quercus robur f. tardiflora). Potaknut svim netom iznijetim istraživanjima po načelu "gdje ima dima ima i vatre" pokušao je Fukarek (1964) preduhitriti eventualne pozitivne razultate istraživanja ekotipske varijabilnosti jele, dajući im neki, doduše nejasni, taksonomski status. To su čiste spekulacije i s taksonomijom, i s procesima specijacije nemaju nikakve povezanosti, jer izostaje osnovni čimbenik alopatričke specijacije, a to je geografska izolacija. Suvremeni areal obične jele formirao se tijekom postglacijala zajedno s bukvom (kompleks "Abieti-Fagetum") što pokazuju mnogobrojni polen-dijagrami diljem Europe. Prije antropogene degradacije areal jele morao je biti homogen pa i na Dinaridima. To stoje danas jela na pojedinim dinarskim planinama i izolirana, to je dobrim dijelom posljedica antropogene degradacije koja ne može biti starija od nekoliko tisuća godina. Ako pretpostavimo da jela može doživjeti starost 400500 godina, tijekom npr. dvije tisuće godina izmijenilo se 4-5, najviše desetak generacija, od kojih su samo posljednje koliko-toliko izolirane. Areali današnjih mediteranskih vrsta jele nastali fragmentacijom areala praroditeljske vrste međusobno su se našli u izolaciji pred barem pet milijuna godina, pa je proces diferencijacije i specijacije uz oštru ekološku selekciju tekao kroz tisuću generacija, bez transmisije gena iz populacije u populaciju putem polena. U dinarskim populacijama jele transmisija gena putem polena teče u svim smjerovima bez prepreka, a dio polena završi i u moru. To uvjetuje razmjerno veliku heterozigotnost i u svakoj populaciiji možemo susresti koktel najrazličitijih genotipova. Lokalne ekološke prilike mogu iz takvoga "koktela" izlučiti određeni manji broj genotipova usko specijaliziranih na "stres okolinu" odgovarajućeg staništa. Jedna takva stres okolina su i južne, strme i stjenovite padine Risnjaka o čemu svjedoče i ona mnogobrojna suka jelova stabla. Malobrojna odrasla preživjela stabla, pretpostavljeni su genotipovi koji su otporni na lokalnu stres-okolinu. Međutim, njih oprašuje polen i iz mezofilnih sastojina, pa se frekvencija stabala otpornih na stres okolinu u sastojini ne povećava. Kada bi se ona povećavala, navedeno bi stjenovito područje bilo obraslo dobro sklopljenim jelovim šumama sa samo pojedinačnim sušcima. Realna je situacija upravo suprotna od tog teoretski pretpostavljenog modela. Kada bi se kojim slučajem spriječio dotok polena iz svih onih sastojina koje nisu as. Calamagrosti- Abietetum, i ukoliko bi stjenovito područje bilo dovoljno veliko, na Risnjaku bismo imali posebnu vrstu jele. Potpuno je analogna situacija i s Biokovom i s primorskom padinom Velike Kapele, gdje se jela u sklopljenom šumskom pokrovu spuštala i na razmjerno malene nadmorske visine, a njen je areal morao biti kompaktniji nego lije to danas. U tom smislu možemo navesti gledište Degena: "Wie bereits erwähnt, hatte die Tanne im Gebiete früher eine viel grössere Verbreitung; einige Überreste der früheren Bestände fanden sich noch an einzelnen Stellen" (Degen 1937: 285). |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 17 <-- 17 --> PDF |
I. Tnnajslic: STO SU ABIES PARDEI GUSSONE 1 "ABIES BIOKOVOENSIS"-´ Šumarski list br. I 2. CXXIII (1999). 11-16 RASPRAVA - Discussion Stručnjaci koji prate zbivanja i aktivnosti Šumarskog fakulteta u Zagrebu, dobro znaju daje 1992. godine iz tiska izašla monografija "Šume u Hrvatskoj" u redakciji prof. Đ. Rauša (usp. Rauš 1992), a iste je godine u jesen održan i znanstveni simpozij o jeli pod znanstvenim vodstvom prof. B. Prpi ča i prof. Z. Seletkovića (usp. Prpić iSeletković 1992). Za našu je problematiku o taksonima "Abiespardei" i "A. biokovoensis" važno daje iste 1992. godine u dva različita rada (Borzan etal. 1992, Rac i Lovrić 1992) odnos navedenih taksona upravo dijametralno suprotan. Borzan et al. (1992) navode "A. biokovoensis (Kušan prov.) Radić = A. pardei Gaussen", aRac i Lovrić (1992) tvrde daje "A. pardei Gaussen = A. biokovoensis". Iz navedenoga se razabire da svim netom navedenim autorima (Borzan, Rac, Lovrić) nije jasno niti stoje A. pardei, ni stoje "A. biokovoensis". Abies pardei Gaussen, kako je u prethodnom poglavlju istaknuto, validno je opisana na temelju originalnih stabala uzgojenih u Arboretumu. Opisivanje pojedinih vrsta iz uzgoja nije rijetko. Tako je npr. Pinus ZAKLJUČAK Literaturni navodi da na području Republike Hrvatske, u sklopu ili na rubu areala obične jele (Abies alba) raste neka druga vrsta jele, označena jednom kao "Abies pardei", a drugi puta kao "A. biokovoensis" u potpunosti su netočni. A. pardei opisana iz Arboretuma Le Barres u Francuskoj najvjerojatnije potječe iz sjemena sakupljenog u Alžiru u sklopu areala vrste A. numidica. Na temelju originalnog opisa jasno se može razabrati da nema nikakve veze s bilo kojom populacijom jele iz Hrvatske. LITERATURA B o rzan,Ž., Lovrić, A.Z., Rac, M., 1992: Hrvatski biljni endemi. U Đ. Rauš (ed.): Šume u Hrvat skoj: 223-236. Chat er, A. O., 1964: Abies Miller. U T. G. Tutin & V. H. Heywood (eds.): Flora Europaea 1: 29-30. Cambridge University Press. Chater, A. O., 1993: Abies Miller. U T. G. Tutin & V. H. Heywood (eds.): Flora europaea ed. 2, 1: 37-38. Degen , A., 1937: Flora Velebitica 1. Budapest. Fukarek , P., 1964: Die Tannen und die Tannenwälder der Balkanhalbinsel. Schweiz. Zeitschr. Forstw. (Zürich) 115(9-10): 518-533. halepensis Mille r opisan iz Botaničkog vrsta Chelsea kraj Londona, a Quercus brutia Ten. iz Botaničkog vrta u Napulju. Ona jela koja raste na Biokovu i koju je Kušan potpuno subjektivno nazvao "biokovoensis" nema nikakvu taksonomsku vrijednost, pa status vrste "A. biokovoensis" koji se pripisuje J. Radić u potpuno je proizvoljan. Usput treba spomenuti da J. Radi ć ni u jednom svom radu ne spominje kombinaciju "A. biokovoensis (Kušan prov.) Radić", kako to navode Borzan etal.(1992). Na temelju svega iznijetoga, podaci koje donose Borzan et al. (1992) iRac iLovrić (1992) ne mogu se uzeti ozbiljno. Šteta da su u takvom obliku objavljeni. Objavljivanje takvih podataka čak je i štetno, jer dovodi u nedoumicu one stručnjake koji pažljivo čitaju objavljene tekstove, ali nemaju dovoljno predznanja da ocijene stoje točno, a što ne. Sa ciljem da se netočni podaci isprave i s nadom da će ga pročitati zainteresirani stručnjaci, napisan je i ovaj članak. - Conclusion "A, biokovoensis" trebala bi biti posebna vrsta "blokovska jela", ali se to nijednom od uobičajenih metoda ne može ustanoviti. Ona se na razlikuje od obične jele, pa je treba smatrati vrstom A alba, kako to navode svi autori koji su se tom problematikom bavili. Da li se na Biokovu radi o posebnom ekotipu obične jele trebat će utvrditi objektivnim istraživanjima pomoću odgovarajućih znanstvenih metoda. Jela na Biokovu izgrađuje dvije šumske zajednice i to jednu razmjerno termofilnu sa crnim grabom (As. Ostryo-Abietetum) ijednu izrazito mezofilnu (As. Rhamno-Abietetum). - References Gaussen , H., 1928: Une nouvelle espece de sapin Abies pardei. Soc. Hist. Nat. Toulouse 57: 357 366. Gudeski , A., 1966: Morfologijanasemena i na šišarkite na elata (Abies alba Mill.) od Nacionalniot park Risnjak. God. Zborn. Šum. Fak. Skopje 19. Gudeski , A., 1967: Tipovi šišarki kaj elata (Abies alba Mill.) od nekoi planini vo SR Makedonija. God. Zborn. Šum. Fak. Skopje 20: 89-102. Gudeski , A., 1969: Storni i epidermalni kletki vorazlični delovi na krunata kaj elata (Abies alba Mill.). God. Zborn. Zemled.-Šum. Fak. Skopje 22:141-157. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1999 str. 18 <-- 18 --> PDF |
1. Trinajslić: STO SU Alill-lS l´ARDI´J (iUSSONh 1 -.-IHIHS HIOKOrOKSSIS"! Šumarski list br. I 2. CXXIII (I 99´)). 11-16 Gudeski , A., 1983: Anatomski karakteristiki na igli-57-65. Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu., čite kaj nekoi populacii balkanski eli kako metod Zagreb. za nivno taksonomsko diferencirate. Šumarski Radić , J., 1974: Prilog poznavanju flore Biokova. pregled (Skopje) 5-6: 12-35. Acta Bot. Croat. 33:219-229. K ušan , F., 1955: Osobitost u sastavu i rasporedu biljR a d i ć, J., 1976: Bilje Biokova. Makarska. nog svijeta na planini Biokovu. Biol. Glasn. 8: Radić , J., 1977: Novi prilog poznavanju flore Bioko103- 109. va. Acta Bot. Croat. 36: 173-175. Kušan , F., 1969: Biljni pokrov Biokova. Prir. Istraž. Radić , J., 1979: Doprinos fitogeografiji biokovskog Jugosl. akad. 37, Acta Biol. 5. Zagreb. područja. Acta Bot. Croat. 38: 95-103. K u š a n, F., Klapka, B., 1964: Ein sonderbarer TannenTri naj stić, I., 1983: Termofilnc šume jele sa crnim wald auf dem Biokovo in Dalmatien. Informa-grabom as. Ostryo-Abietetum (Fukarek) Trinajstiones Botanicae 3: 20-28. tić, ass. nov. na planini Biokovu u Hrvatskoj. Po- Mattfc Id, J., 1925: Die europäischen und mediterraljopr. Šum. (Titograd) 29(2): 27-36. nen Abies Arten. Mitt. Deutsch. Dendrol. Ges. Trina j stić , I., 1987: Sintaksonomski pregled biljnih 1925: 1-37. zajednica plaine Biokovo. Acta Biokovica 4: 143-174. Prpić, B., Seletković,Z. (eds.), 1992: Simpozij o jeli. Šumarski fakultet. Zagreb. Vidaković,M. , 1993: Četinjače - morfologija i varijabilnost. Drugo prošireno izdanje. Grafički za Rac, M., Lovrić, A. Ž., 1992: Taxonomische vod Hrvatske - Hrvatske šume. Zagreb. Variacionsabrisse der Tannensippen Westbalkans und neue Natursorten der endemischen Abies Vi si an i, R., 1826: Stirpium Dalmaticarum Speci pardei mit ihren Hybriden. U B. Prpić und Z. men. Patavii. Seletković (eds.): 6. IUFRO -Tannensymposium: Vi s i an i, R., 1852: Flora Dalmatica 3. Lipsiae. SUMMARY: The allegations in the literature that in the territory of the Republic of Croatia, within or on the border of the natural distribution of the silver fir (Abies alba), another two "species " - A. pardei and "A. biokovoensis " would be developed, that in one case would be a synonymity: A. biokovoensis = A. pardei (cf Borzan & al. 1992) and in the other A. pardei = A. biokovoensis (cf. Rac et Lovrić 1992), should be considered as absolutely incorrect and nomenclaturally illegitim. The species A. pardei was described by Gaussen (1928) on the basis of specimen from the culture in the Arboretum Le Barres in France, cultivated from the seeds originating most likely from Algeria within the distribution of the species A. numidica. Based on the original description according to which significant for this species are vertical cone bract scales and acute needles (Fig. 2), it can be clearly seen that it has nothing to do with any fir population in Croatia. ´A. biokovoensis " should, according to the said authors (Borzan & al. 1992) be a separate species "the Biokovo fir", but this cannot be determinated by any of usual methods. It does not differt by a single feature from the silver fir, and, therefore, it should be considered as the species A. alba, as reported by all authors who dealt with this issue, even the authors Kušan (1969) and J. Radić (1976) to whom the establishment of the name "A. biokovoensis (Kušan) Radić" is atributed. Whether on Biokovo a special ecotype of the silver fir is involved to be found out by objective investigations using adequate scientific methods. The fir on Biokovo builds two forest associations (cf. Trinaj stić 1983, 1987), one rather thermophil with the hop hornbeam (As. Ostryo-Abietetum (Fukarek) Trinajstić) and the other rather mesophil (As. Rhamno-Abietetum Fukarek). |