DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1998 str. 70 <-- 70 --> PDF |
JULIJE BÖNEL, SUMARNIK I LOVAC IZ LASCA U GORSKOM KOTARU (uz 130. godišnjicu rođenja) "Volim rodni mi kraj, našu divnu hrvatsku Sviću. Kako ju nebi volio, kad je više nego lijepa. Pošao sam i prošlog ljeta tamo, da se naužijem. Cilj mije bio Lazac, moje rodno mjesto. Mjesto? Da, mjesto. Gorska sjenokoša, bez ijedne kuće. Niti koljebe nema. Moje rodno mjesto danas je hrpa tesanog ka~-_ mena, koprivom zarasla. Bilo mi je teško kad sam to vidio... " Izvod je to iz zapisa "Na Lazcu pod Snežnikom", tiskanom u zagrebačkom Lovačko-ribarskom vjesniku iz 1934. godine, šumarnika i lovca Julija Bonela , čiju 130. godišnjicu rođenja bilježimo ove godine. Zbog depopulacije goranskog stanovništva koja je biSlika 1. Lazac u Gorskom kotaru krajem prošloga stoljeća. Prema crtežu šumarnika Vaelava la prisutna već Ander leta u knjizi Dragutina Hi rca "Gorski kotar" (Zagreb, 1898). krajem prošlog stoljeća, mjesta poput Lasca, obližnje Križulnc (danas Lividraga), Šegine i mnogih drugih, već odavno nema na popisu goranskih sela. Prilikom izleta na hrvatski Snježnik 20. kolovoza 1882. Dragutin Hire je u svom putopisnom djelu "Gorski kotar" (Zagreb 1898) zabilježio da su na Lascu bile samo "dvie kuće, jedna krčma, druga lugarnica", da bi naš svečar Julije Bönel pola stoljeća kasnije našao tu samo "hrpu tesanog kamena, koprivom zaraslog". O šumarniku Juliju Bönelu malo se danas zna. U poglavlju Šumarski stručnjaci Gorani, knjige akademika Dušana Klepc a "Iz šumarske povijesti Gorskog kotara u sadašnjost" (Zagreb 1997), njegovo je ime otisnuto na 204 stranici uz podatak daje apsolvirao na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima 1890. U "Hrvatskom šumarskom životinjskom leksikonu" (knjiga 1, Zagreb 1996) spominje se samo Viktor Bohnel , zacijelo Bönel, također iz Lasca. O Juliju Bönelu nema podataka. Ni u Šumarskom listu nije bolje prošao. Njegovu smrt nije zabilježilo naše staleško glasilo, već spomenuti Lovačko-ribarski vjesnik iz kojega, kao i iz zapiša samog Julija Bönela, možemo reći koju riječ više prigodom 130. godišnjice njegova rođenja. Prema A. Živkoviću 1 Julije Bönel rodio se u Lascu kod Cerova u Gorskom kotaru 1868. godine. Otac mu je bio vlastelinski šumar pri Gospoštiji Čabar, koja je upravo tih godina (1866) smrću Ivana Po lika r- p a, sina šumoposjednika Marije Paravića, prešla u ruke Mađara Nikole pl.Ghyczya . Kako u rodnom seocetu Lazac nije bilo nastave, pučku školu polazio je u Prezidu i Tršću, a gimnaziju, u Rijeci. Lov je zavolio još kao srednjoškolac. Ne čudi da je pri izboru budućeg zvanja odabrao studij šumarstva. Diplomirao je na Gospodarskošumarskom učilištu u Križevcima 1890., ne navršivši ni 22 godine života. Za vrijene studija u Križevcima bio je arhivar i odbornik Hrvatskog slušateljskog pjevačkog društva "Slavuj" (Husi nec R.,Delić P. 1995)2. U nižoj gimnaziji, piše u svojim "Uspomenama", "pucao (je) samo na vrjeverice, kreštalice, sovure, jastrebove, nu kašnje, kad sam bio u višoj gimnaziji, pucao sam već i na Ij eštarke jarebice. Lugar Taljan naučio me vabiti ih... a kad sam onda neumorno vabećih, ubio i po više komada, nitko tad sretniji od mene". Pred sam studij u rujnu 1886. ustrijelio je svog prvog srnjaka i to u lovu s brakircima. O tom načinu lova, 1 Prof. dr. A. Ži vko vić : U spomen pokojnom Juliju Böne 1 u (1868-1935). Lovačko-ribarski vjesnik, 1935., XLIV, 3, s. 127-128. l2Husincc R., Delić.R: Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, MH Križevci 1995., str. 100. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1998 str. 71 <-- 71 --> PDF |
kojeg je posebno volio zapisao je: "Menije ipak najljepše kad mi vjerni pas progoneć srnjaka ili lisicu... glasom svojim odaje želju, da udovolji lovačkoj strasti svoga, gospodara... Loveć brakircem čitavo vrieme nasladjuješ se prisluškivajući i tanke i dublje glasove divljač tjerajućih pasa, koji svi kao da nastoje, da si glasove slože u njeki sklad, u njeku divnu harmoniju ". Lovio je šljuke i "divlje pievce" (tetrijeb gluhan), kojih je tih godina, u "lovištima obitelji Ghyczy bilo čuti i do 120" (B. P1 e š k o, 1902)´ Okončavši studij kratko je vrijeme službovao sa svojim ocem kod čabarskog vlastelinstva. Godine 1891. seli u Slavoniju, postavši šumarom kod biskupskog vlastelinstva u Đakovu, "sasijelom uDrenju". Uz šumarske poslove godinama je kao vlastelinski lovnik vodio "vlastelinsku družbu s gostima po prostranim poljima Josipovca i Strosmajerovca"... Nakon šest go- Slika 2 Gorska livada Lazac, danas; u pozadini hrvatski Snjcžnik s Lazačkom glavicom. U prvom planu desno gorska smrekova šuma s pavlovcem (Aremonio-Piceetum Ht. 1938) u odjelu "Nad crkvom" Nacionalnog parka Risnjak Foto: A. Frković dina (1896.) prelazi u službu grofa Gustava Nor ma nn a uBizovec, radeći najdulje kao vlastelinski šumaru Poganovcima. Vrativši se nakon 14 godina provedenih kod grofa Normann a opet k đakovačkom vlastelinstvu, tu je 1932. dočekao mirovinu. Uz povremene odlaske kćerci u Novi Sad, rado je navraćao i u svoj Gorski kotar, u svoj iseljeni i napušteni Lazac. Umro je nakon kratke i teške bolesti u Đakovu 3. siječnja 1935. u 67. godini života. "Ni Mačkovac, ni Djedov Dol s Ajlegom, ni Crna Bara, Bentez ni Fatine ne će više Tvoga začuti glasa, kojim izdaješ odredbe lovcima i pogoničima... Magjareva Bara i nekad Grube. Okrugla jama i čitav istočni Dilj Tvoji su bili omiljeni reviri! Ne ćemo zaboraviti ni Gaja, ni Budrovačkog Luga, ni Rakovca, jer ih ni Ti nisi nikada zaboravljao... Živio si u tim šumama, s njima disao i s njima sepomladjivao iz godine u godinu... - sve je radovalo Tvoju lovačku dušu! Ljubio si ljepotu Božje prirode, osjećao čar života u njoj, razumijevao cvijet i zvi/erku"... (Živko vic,A.). Šumarnik Julije Bönel bio je plodan lovački pisac i istraživač. Kada se krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u tadašnjim lovačkim i šumarskim glasilima stalo uvelike raspravljati "ima li u Hrvatskoj još riseva ili nema", tom je pitanju Julije Bönel (u suradnji s prezimenjakom i šumarnikom Viktorom!) dao značajan doprinos. Provevši svojevrsnu anketu medu Goranima, šumskim radnicima, lovcima, puharima, ugljenarima i "gubarima po zanatu" iz Poganovaca u Slavoniji 17. kolovoza 1901. piše: "Uslijed svega gore navedenog (podataka o više u prošlosti ubijenih, osmotrenih ili po glasanju utvrđenih riseva u čabarskomi kraju, op. A.F.) - težko je dvojiti da risa u Gorskom Kotaru više nema, pače moramo reći... da risa u nas jošte ima. Da će ga s vremenom posve nestati, o tom ne ima dvojbe, pa bi zbilja vriedno bilo, da se naši lovci za vremena pobrinu... da se dočepaju njegove kože ... pa da budemo jednom i glede njega na čistacu"4 Uz više priloga u Lovačko-ribarskom Vjesniku autor je brošure "Trovanje lisica otrovnim pilulama", koju u vlastitoj nakladi izdaje u Đakovu 1919. Knjižica sadrži naputak na koji se način priređuju otrovne pilule i "maz na kruh", kako treba izvesti povlaku, izlagati otrov te načine "potražbe". Ovu korisnu brošuru "našeg poznatog lovca, vlastelinskog šumara i mjernika iz Đakova" predstavio je u Lovačko-ribarskom vjesniku sam urednik Ervin Röss 1 er, preporučujući je svakom vlasniku i zakupniku lovišta "da se lovište očisti od grabežljive zvjeradi, koje se i za vrijeme rata i preveć namnožilo ". Ploško B.: Lovište upravnog kotara Čabar, Lovačko-ribarski vjesnik 1902, XI, 12, s. 141-142. 4Daje J. Bönel imao pravo "da risa u nas joštve ima" potvrđuje podatak daje posljednji izvorni ris u Hrvatskoj ulovljen u stupicu u predjelu Bukov vrh, općina Čabar, 1903. g. (M. Kori tni k, 1974). |