DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1998 str. 48 <-- 48 --> PDF |
J. Zelić: PITANJE AUTOKTONOS TI I DALJI UZGOJ PIT. KESTENA (Caslanea sativa Mili.) U POŽEŠKOM GORJU Šumarski list br. II 12, CXXII (1998), 525-536 SADAŠNJE STANJE I PERSPEKTIVE UZGOJA PITOMOG KESTENA U POŽEŠKOM GORJU - The present situation and possibilites of sweet chestnut forests in Požega mauntains Areal pitomog kestena provlači se umjerenim euroatlanskim, srednjoeuropskim i suptropskim pojasom diljem Europe, Azije i Sjeverne Amerike. U Hrvatskoj se na većim površinama prostire u Pounju, Banovini, Žumberku i gorju Hrvatskog zagorja. Dolazi u manjem dijelu u Istri, Kvarneru, Kalniku, Bilogori i Moslavačkom gorju. U Požeškom gorju sastojine pitomog kestena su relativno dobro očuvane. Razlikuju se sastojine koje vuku porijeklo iz dalekih vremena, od onih koje su podignute u novije vrijeme. Za podizanje sastojina pitomog kestena zaslužan je kutjevački veleposjednik Turković, na području gospodarske jedinice "Južna Krndija" i šumarski stručnjaci u sklopu biološke reprodukcije. Uzgojne mjere u kestenicima nisu znanstveno valorizirane, pa su sastojine uglavnom uzgajane iz panja. Najvrjednija sjemenjača kestena je u gospodarskoj jedinici "Istočni Psunj", iznad sela Orljavac, zvana Kestenik. Zbog širenja i očuvanja kestena na području Požeštine predlaže se spomenuti Kestenik izdvojiti za sjemensku sastojinu.22 Zbog borbe biologa i šumara s najvećom opasnošću pitomog kestena, nužno je nešto reći o gljivičnom štetniku, Endothiaparasitica Adres ili raku kestenove kore. Ta gljiva hifama i micelijem penetrira živo staničje pitomog kestena, osobito kambij. Trošeći hranu stanice, te lučenjem patogenih tvari remeti prirodni metabolizam stanice. Biljka se brani pojačanim razmnožavanjem stanica, u namjeri da obraste i zatvori napadnuto mjesto. No, drvetu pitomog kestena to ne uspijeva te se na drvu pojavljuju otvorene, rakaste tvorevine. Prekidom uzlaznih i silaznih hranidbenih tokova od korijena k lisnoj površini i obratno, dolazi do sušenja cijeloga stabla. Bolest je tako opaka daje u kratkom vremenu prouzročila epidemijsko sušenje pitomog kestena u Sjevernoj Americi, od Atlanskog do Tihog oceana. Bilo je to početkom 20. stoljeća, a već tridesetih godina prenesena je trgovačkim drvom preko talijanske luke Genova u Europu. Našu granicu prešla je pedesetih godina, uzrokujući znatna sušenja pitomog kestena u Istri i Hrvatskom primorju. Šezdesetih godina zahvaćena je Banovina, Hrvatsko zagorje i ostali dijelovi staništa pitomog kestena u Hrvatskoj. Bolest je došla u Požešku kotlinu šezdesetih godina. No, na sreću sušenje nije bilo katastrofalno, osobito u starijim sastojinama (za koje se smatralo da su prirod nog podrijetla). Primijećeno je da su kulture (nasadi) koje je na umjetan način podizao veleposjednik Turković u okolici Kutjeva, podložnije oboljenju od raka kestenove kore. Iste karakteristike primijećene su u nasadima koje su podizali šumarski stručnjaci na području požeških gora i područje kestenika Begluk i Zastranice, kraj Velike. Moglo bi se pretpostaviti da su one starije šumske sastojine genetski drukčije, otpornije na zarazu gljivom, uzročnikom raka kestenove kore. A onda je širenje bolesti počelo jenjavati, čak kao da se bolest zaustavila. Znanstvenici i stručnjaci počeli su se pitati, zašto ? Analizom uzoraka gljive s raznih lokaliteta Hrvatske ustanovilo se da postoji nekoliko sojeva iste gljive, uzročnika raka, te da su više ili manje agresivni na živo tkivo kestena.25 Razlučena su tri karakteristična soja: zloćudni, dobroćudni i mješoviti. Znanstvenici ih zovu virulentni, hipovirulentni i intermedijarni. Zamijećeno je da navedeni sojevi imaju jaču ili slabiju sklonost međusobnom vezivanju hifa i razmjenu staničnog sadržaja kada se nadu zajedno. Tada mogu biti međusobno kompatibilni ili inkopatibilni. Dobroćudni, neagresivni, imaju dvostruki lanac RNK, to jest molekulu ribonukleinske kiseline, važnog čimbenika u prenošenju genetskih, nasljednih osobina, a i po boji su različiti. Oni zloćudni su žute, a dobroćudni bijele boje. Zloćudni ili virulentni imaju nevjerojatnu sposobnost razmnažanja putem piknida i piknospora (sjeme) tijekom čitave godine. Dobroćudni ili hipovirulentni manje fruktificiraju i nemaju mnogobrojne piknospore. Najvažnije je to, da dobroćudna gljiva istiskuje iz kestenika zloćudnu, i time se zaustavlja naglo umiranje pitomog kestena. Pretpostavlja se daje došlo do prirodne "samoregulacije" u biologiji gljive. Šumarski stručnjaci i znanstvenici vidjevši i proučivši ovaj zanimljivi prirodni fenomen sada žele na umjetan način pomoći pitomom kestenu, unoseći hipovirulentni soj gljive na stabla takozvanom inokulacijom, dobivajući time populaciju gljive za život drveta kestena neopasnog uzročnika raka. Valjalo bi postaviti pokus nasada podignutog iz sjemena pitomog kestena, čije je porijeklo iz sastojina za koje pretpostavljamo da potječu iz rimskog vremena i umjetno podignutih u novije vrijeme, za koje smo procijenili da jače podliježu bolesti raka kestenove kore. n Juraj Zelić , Predložene šumske površine i objekti unutar šuma u sklopu zaštite prirode i čovjekova okoliša, referat, Orugli stol, Kutjevo, lipnja 1998. 23 Marija H a 1 a m b e k, Hipovirulentni sojevi Cryphorctrisparasitica, Radovi, Šumarski institut Jastrebarsko Zagreb, 1991. |