DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 21 <-- 21 --> PDF |
1. Trinajstić: FITOOKOGKAFSKO RASĆLANJENJE KLIMAZONA1-NK ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9- 10, CXXII (1998), 407-421 filnih hrastovih šuma izuzetno oštra, primorske smo bukove šume priključili eurosibirsko-sjevernoameričkoj, a ne mediteranskoj regiji. Za bukove šume paramediteranske vegetacijske zone značajna je skupina razmjerno termofilnih južnoeu ropskih vrsta (Fraxinus ornus, Cornus mas, Acer obtusatum, Sorbus aria i dr.), a u sloju zeljastih biljaka ilirska vrsta Sesleria autumnalis. Za tu je zonu značajna i as. Seslerio-Ostryetum, koja se razvija kao degradacijski stadij primorskih bukovih šuma. EUROPSKO-ALTIMONTALNI VEGETACIJSKI POJAS U orografskom smislu pojas bukovo-jelovih šuma proteže se na kopnenoj strani između 650 i 1200 m na sjeveru, te 850-1300 m na njihovoj južnoj granici u srednjem Velebitu povrh Brušana, dok je na primorskoj jedva uočljiv, jer je tijekom povijesti potpuno uništen nekontroliranim sječama. Pojas gorskih bukovo-jelovih i više-manje čistih jelovih, rjeđe smrekovih šuma najznačajniji je i najmanje utjecani vegetacijski pojas u šumskoj vegetaciji Hrvatske (usp. Trinajstić 1970a, 1995), pa upravo u opsegu toga pojasa još uvijek nalazimo prašumske oblike vegetacije, a i zaštićena prašuma Čorkova uvala, te prašume Plješivice i Velebita nalaze se baš u okvirima toga pojasa. Naime, kako smo naglasili (usp. Trinajsti ć 1995) utjecaj antropogene degradacije postupno se smanjuje u smjeru od planamog i u smjeru od adalpinskog prema altimontalnom vegetacijskom pojasu. Smjer degradacije od nizine prema planini uvjetovanje dobivanjem obradivih površina za poljoprivredne kulture, a od vrha planine prema nižim položajima proširenjem pašnjačkih površina. Kako je altimontani pojas razmjerno nepogodan za obje čovjekove aktivnosti, njegova je prvotna šumska vegetacija ostala praktički potpuno sačuvana i tek samo neznatno antropogeno promijenjena. Uglavnom se samo promijenio odnos gospodarski značajnih vrsta bukve, jele i smreke. U okvirima toga pojasa susreću se mjestimično na dubokim svježim, humusnim tlima azonalno razvijene šume plemenitih listača - as. Aceri-Fraxinetum. U njihovom flornom sastavu ističu se Acerpseudoplatanus, Ulmus glabra, Fraxinus excelsior, a od zeljastih biljaka Lunaria rediviva. I u sklopu bukovo-jelovog pojasa možemo dobro diferencirati silikatu i karbonatu seriju, a svaka od njih u fitogeografskom smislu pripada posebnoj vegetacijskoj zoni. IVIedioeuropska vegetacijska zona acidofilnih šuma jele Silikatna serija altimontanog pojasa predstavljena je čistim acidofilnim šumama jele koje pripadaju dvjema asocijacijama -Blechno-Abietetum (usp. Horvat 1950, 1962) i Carici-brizoidis-Abietetum (usp. Trinajsti ć 1974a). Obje su zajednice vrlo srodne sa srednjoeuropskim acidofilnim jelovim šumama, prva s as. Vacinio myrtilli-Abietetum i Galio rotundifolii-Fagetum, a druga s Equiseto sylvaticae-Abietetum. U flornom sastavu navedenih zajednica značajnu ulogu imaju papratnjače i mahovine, medu kojima se ističu i mahovi tresetari. Lokalno se u okvirima te zone razvijaju i gorske smrekove šume as. Aremonio-Piceetum. Geografski, zona obuhvaća silikatno područje Gorskoga kotara, od Tršća na zapadu do Jasenka na jugoistoku, s jednom eksklavom u sjevernom Velebitu (Stirovača). Dinarska vegetacijska zona mješovitih šuma bukve i jele Upravo ovoj zoni pripadaju značajne mješovite šume bukve i jelenakarbonatnoj podlozi općenito poznate pod imenom "Abieti-Fagetum dinaricum" (usp. Tregubo v 1957), a toj asocijaciji pripadaju i prašumski kompleksi Male Kapele (Čorkova uvala), Plješivice i Velebita (usp. I. Horvat 1938, Trinaj stić 1970, 1995). Možemo ustvrditi da su to najznačajnije šume Dinarida i pružaju se daleko na istok u Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, a njima srodne šume razvijaju se i na visokim karbonatnim planinama u Srbiji (usp. B. Jovanović 1955, 1956). U smjeru prema zapadu šire se šume bukve i jele preko Slovenije sve do Austrije, Švicarske i Bavarske u Njemačkoj. Iako su sintaksonomski interpretirane na različite načine (usp. Zukrigl et al. 1963, Zukrigl 1970, Puncer et al. 1974, Marinček et al. 1980) možemo ih smatrati jednim jedinstvenim kompleksom (usp. Trinaj stić 1995). Međutim, dinarske sastojine ujedinjuju u svom flornom sastavu najveći broj ilirikoidnih elemenata, stoje i najvažnija značajka dinarske vegetacijske zone. Kompleks bukovo-jelovih šuma na karbonatnoj podlozi floristički je izuzetno bogat, jer je u njihovu sklopu zabilježeno preko 400 vrsta vaskularnih biljaka. EUROPSKO-SUBALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS Granični pojas šumske vegetacije europskih planina zito borealnog karaktera (usp. Braun-Blanque t u vertikalnom rasponu između (1100-) 1300-1700 m izand co. 1939, Kuo eh 1954, H.Mayer 1984). U smjegrađuju u pravilu različiti oblici smrekovih šuma izraru prema jugu, na Apeninskom, a posebice na primor |