DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 14 <-- 14 --> PDF |
I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠČLANJENJE KI.IMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10. CXX11 (1998), 407-421 Problem fitogeografskih raščlanjenja flore pojavio se u znanosti razmjerno rano, još tijekom 19. stoljeća (usp. Kerner 1863, Grisebach 1872, Engler 1879-1882, Drude 1884, Schimper 1898), pase već početkom 20. stoljeća ukazala potreba stvaranja jedinstvene fitogeografske nomenklature. Tako Flall ault (1900) na prvom međunarodnom botaničkom kongresu u Parizu, a zatim Flahault i Schröter (1910) na trećem međunarodnom botaničkom kongresu u Bruxellesu iznose prijedloge fitogeografskog raščlanjenja flore i biljnih formacija, uz odgovarajuću terminologiju i nomenklaturu. Tom je prigodom predloženo (usp. Flahaul t 1900) da se biljni pokrov, u prvome redu flora, fitogeografski raščlani na regije, (oblasti), provincije, (pokrajine), sektore, (odsjeke), distrikte (kotareve), te vegetaciju u horizontalnom smjeru raščlani na vegetacijske zone, a u vertikalnom na vegetacijske pojaseve (stupnjeve). Prijedlozi Flahault a (1900) i Flahaulta i Schrötera (1910) iznijeti u sekciji za fitogeografsku nomenklaturu na netom spomenutim botaničkim kongresima bili su općenito prihvaćeni (usp. Braun-B lanquet et Pavillard 1928), pa su i naši fitogeografi s početka 20. stoljeća, G. Beck-Mannagetta iL.Adamović, koji su također sudjelovali u radu nomenklaturne sekcije, prihvatili predloženu razdiobu, a kasnije je preuzeli i suvremeni fitogeografi (usp. Beck-Mannagetta 1901, A d a OPĆE ZAKONITOSTI VERTIKALNOG mović 1909, I. Horvat 1942, Horvatić 1928, 1957, 1963, 1967,Trinajstić 1978, 1981). Ista načela raščlanjivanja flore mogu se u potpunosti primijeniti i na raščlanjenje vegetacije, jer su vegetacijske jedinice (fitocenoze) sastavljene od biljnih vrsta (elemenata flore). Tako je npr. srednjoeuropska vegetacija izgrađena od biljaka srednjoeuropskog flornog elementa, a npr. mediteranska vegetacija od biljaka mediteranskog flornog elementa itd. Tijekom vremena pokazalo se da ti prvi načini fitogeografskog raščlanjenja biljnog pokrova imaju mnogo nedostataka, pa su se na temelju kasnijih istraživanja usavršavali, no još do danas nisu u potpunosti usklađeni. Jedan od osnovnih nedostataka bio je neujednačenost kriterija kod određivanja elemenata flore (usp. Wuljf 1944, Meusel et al. 1965, Walter and Straka 1970, Meusel et al. 1978, 1993, Takhta d ž j a n 1978), i elemenata vegetacije značajnih, odnosno bitnih za ograničenje pojedinih fitogeografskih ili vegetacijskih cjelina. Isto tako bilo je potrebno usaglasiti vertikalnio i horizontalno raščlanjenje klimatogene vegetacije (pojasevi, zone) s fitogeografsko-teritorijalnim načelom (regije, provincije, sektori, distrikti). Za područje bivše Jugoslavije to je pokušao Horvati ć (1967), ali samo s djelomičnim uspjehom, te nešto kasnijeFukarek (1979), ali bez uvažavanja već objavljenih pogleda na fitogeografsko raščlanjenje vegetacije. I HORIZONTALNOG RAŠČLANJENJA KLIMATONALNE VEGETACIJE HRVATSKE General regularities in the vertical and horizontal division of the climazonal vegetation of Croatia Kako je uvodno istaknuto, klimazonalna vegetacija se fitogeografski raščlanjuje u vertikalne vegetacijske pojaseve i horizontalne vegetacijske zone. Budući da osnovicu prirodne klimazonalne vegetacije Republike Hrvatske izgrađuju šume, osnovicu fitogeografske raščlanjenosti vegetacije poslužila je upravo šumska vegetacija. Danas je, nakon dugogodišnjih sustavnih istraživanja, vegetacija Hrvatske tako dobro i detaljno poznata, da se fitogeografsko raščlanjenje može provesti s mnogo uspjeha i vrlo precizno. Kao rezultat višegodišnjeg vegetacijskog kartiranja mogli smo na temelju vlastitih istraživanja i analize vertikalne raščlanjenosti vegetacije ustanoviti da se na svakih ± 300 m relativne visine razvija po jedan vegetacijski pojas. Ako se zna da se s usponom na svakih 100 m temperatura smanjuje za 1 °C, razlike su između pojedinih pojaseva po prilici 3 °C. Navedena zakonitost može se dobro pratiti i kod nižih i kod viših brda, gora i planina, pa npr. neki ispon ispod 300 m relativne visine ima samo jedan vegetacijski pojas, ali onaj od 400 ili 450 m već dva. Jedan kompletan (300 m) i jedan nekompletan (100 ili 150 m). Naše primorske planine visoke su s morske strane između 1700-1800 m apsolutne visine i na toj se padini može diferencirati 6 vegetacijskih pojaseva, dok se s kopnene strane s relativnom visinom od oko 1100 m mogu diferencirati 4 vegetacijska pojasa. Potpuno istovjetnu situaciju nalazimo i na gorama u sjevernoj Hrvatskoj, tako npr. Medvednica s relativnom visinom od oko 900 m ima 3 pojasa (kitnjaka, bukve, jele), a npr. Bilogora s relativnom visinom od oko 450 m samo dva (kitnjaka i bukve). S obzirom na visinu hrvatskih planina, od nizina do planinskih vrhova mogli bismo razlikovati planarni (nizinski), kolini (brežuljkasti), montani (brdski), altimontani (gorski), subalpinski (pretplaninski), adalpinski (priplaninski) i alpinski (planinski) vegetacijski pojas. Na visokim europskim planinama razvijaju se još dva vegetacijska pojasa - subnivalni (pretsnježni) i nivalni (snježni). Na hrvatskim planinama iz vegetacije tih pojaseva možemo na mjestima gdje duže tijekom proljeća leži snijeg naći samo pojedine elemente (npr. Viola biflora, Dryas octopetala). |