DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 13     <-- 13 -->        PDF

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS Šumarski liši br. 9 I». CXXII (1998), 407-421
UDK: 630* IXX (001)


FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE
VEGETACIJE HRVATSKE


PLANTGEOGRAPHYCAL DIVISION OF KLIMAZONAL FOREST
VEGETATION OF CROATIA


Ivo TRINAJSTIĆ*


SAŽETAK: U radu je prikazano fitogeografsko raščlanjenje klimazonalne
šumske vegetacije Republike Hrvatske na temelju dosadašnjih znanstvenih
spoznaja. Klimazonalna šumska vegetacija Hrvatske pripada dvjema vegetacijskim
regijama -Mediteranskoj regiji i Eurosibirsko-sjevernoameričkoj
šumskoj regiji, subregiji bukve. Regije su dalje raščlanjene na vertikalne vegetacijske
pojaseve i horizontalne vegetacijske zone. Meditranska regija raščlanjena
je na mediteransko-litoralni i mediteransko-montani pojas. Eurosibirska
šumska regija raščlanjena je na planarni, kolini, montani, altimontani,
subalpini i adalpini pojas. U sklopu svakoga pojasa mogu se razlikovati horizontalne
vegetacijske zone.


Ključne riječi: Šumska vegetacija, fitogeografsko raščlanjenje,
Hrvatska.


UVOD -Introduction


Nedavno je u posebnoj ediciji "Anali za šumarsljednje
vrijeme. Isto su tako ispravljene i dopunjene
stvo" Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti neke nomenklatiirne postavke u skladu s najnovijim
objavljen rad pod naslovom "Plantgeographycal divikretanjima
u suvremenoj znanosti o biljnim zajednision
of forest vegetation of Croatia" (Trinajsti ć cama.
1995) u kojem su fitogeografske značajke šumske ve


S obzirom na svoj zemljopisni položaj u Europi Regetacije
iznijete u znatno širem opsegu negoli je to


publika Hrvatska bi prema svom primarnom biljnom
bilo prikazano u monografiji "Šume u Hrvatskoj"


pokrovu bila praktički u potpunosti obrasla šumskom
(usp. Rauš et al. 1992). Tijekom vremena pokazalo


vegetacijom. Samo jezera, vrletne stijene, točila i mose
da mnogobrojni šumarski stručnjaci u različitim


čvare bili bi od prirode obrasli nekim od nešumskih veprigodama
obilato koriste tekstove iz monografije


getacijskih oblika.
"Šume u Hrvatskoj", pa tako i fitogeografsko raščla


Poznato je daje od svih oblika vegetacije šumska


njenje šumske vegetacije koje je tamo iznijeto. Ma


vegetacija onaj oblik biljnog pokrova koji u svojoj gra


nje, čak skoro nikako nije im dostupan engleski tekst


di i u svom sastavu najpotpunije ujedinjuje sve one eko


iz edicije "Anali za šumarstvo", pa koristim ovu pri


loške čimbenike koji su u nekom području odlučujući


godu da ga uz djelomične dopune prikazem zaintere


za razvoj biljnoga pokrova.


siranima i na hrvatskome jeziku. Dopune su uslijedi


le kao rezultat mnogih novih spoznaja o sastavu, graVeć
je tijekom 19. stoljeća ustanovljeno da za raspodi,
rasporedu i fitogeografskim značajkama pojedinih red pojedinih oblika vegetacije na površini Zemlje najoblika
šumske vegetacije do kojih se je došlo u po-važniji utjecaj imaju opće klimatske prilike i ustanovljeno
da razvoj šumske vegetacije omogućava točno
određeni skup klimatoloških parametara (količina oborina,
toplina), a tamo gdje takvi uvjeti nisu ostvareni,


* Prof. dr. sc. Ivo Trinajstić, Šumarski fakultet, Svetošimunska 25,
HR-10000 Zagreb, Hrvatska razvijeni su nešumski oblici vegetacije.


ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 14     <-- 14 -->        PDF

I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠČLANJENJE KI.IMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10. CXX11 (1998), 407-421
Problem fitogeografskih raščlanjenja flore pojavio
se u znanosti razmjerno rano, još tijekom 19. stoljeća
(usp. Kerner 1863, Grisebach 1872, Engler
1879-1882, Drude 1884, Schimper 1898), pase
već početkom 20. stoljeća ukazala potreba stvaranja jedinstvene
fitogeografske nomenklature. Tako Flall
ault (1900) na prvom međunarodnom botaničkom
kongresu u Parizu, a zatim Flahault i Schröter
(1910) na trećem međunarodnom botaničkom kongresu
u Bruxellesu iznose prijedloge fitogeografskog raščlanjenja
flore i biljnih formacija, uz odgovarajuću terminologiju
i nomenklaturu. Tom je prigodom predloženo
(usp. Flahaul t 1900) da se biljni pokrov, u prvome
redu flora, fitogeografski raščlani na regije, (oblasti),
provincije, (pokrajine), sektore, (odsjeke), distrikte
(kotareve), te vegetaciju u horizontalnom smjeru raščlani
na vegetacijske zone, a u vertikalnom na vegetacijske
pojaseve (stupnjeve). Prijedlozi Flahault a
(1900) i Flahaulta i Schrötera (1910) iznijeti u
sekciji za fitogeografsku nomenklaturu na netom spomenutim
botaničkim kongresima bili su općenito prihvaćeni
(usp. Braun-B lanquet et Pavillard
1928), pa su i naši fitogeografi s početka 20. stoljeća, G.
Beck-Mannagetta iL.Adamović, koji su također
sudjelovali u radu nomenklaturne sekcije, prihvatili
predloženu razdiobu, a kasnije je preuzeli i suvremeni
fitogeografi (usp. Beck-Mannagetta 1901, A d a


OPĆE ZAKONITOSTI VERTIKALNOG


mović 1909, I. Horvat 1942, Horvatić 1928,
1957, 1963, 1967,Trinajstić 1978, 1981).


Ista načela raščlanjivanja flore mogu se u potpunosti
primijeniti i na raščlanjenje vegetacije, jer su vegetacijske
jedinice (fitocenoze) sastavljene od biljnih vrsta
(elemenata flore). Tako je npr. srednjoeuropska vegetacija
izgrađena od biljaka srednjoeuropskog flornog elementa,
a npr. mediteranska vegetacija od biljaka mediteranskog
flornog elementa itd.


Tijekom vremena pokazalo se da ti prvi načini fitogeografskog
raščlanjenja biljnog pokrova imaju mnogo
nedostataka, pa su se na temelju kasnijih istraživanja
usavršavali, no još do danas nisu u potpunosti usklađeni.
Jedan od osnovnih nedostataka bio je neujednačenost
kriterija kod određivanja elemenata flore (usp.
Wuljf 1944, Meusel et al. 1965, Walter and
Straka 1970, Meusel et al. 1978, 1993, Takhta d
ž j a n 1978), i elemenata vegetacije značajnih, odnosno
bitnih za ograničenje pojedinih fitogeografskih ili
vegetacijskih cjelina. Isto tako bilo je potrebno usaglasiti
vertikalnio i horizontalno raščlanjenje klimatogene
vegetacije (pojasevi, zone) s fitogeografsko-teritorijalnim
načelom (regije, provincije, sektori, distrikti). Za
područje bivše Jugoslavije to je pokušao Horvati ć
(1967), ali samo s djelomičnim uspjehom, te nešto kasnijeFukarek
(1979), ali bez uvažavanja već objavljenih
pogleda na fitogeografsko raščlanjenje vegetacije.


I HORIZONTALNOG RAŠČLANJENJA


KLIMATONALNE VEGETACIJE HRVATSKE
General regularities in the vertical and horizontal division of the
climazonal vegetation of Croatia


Kako je uvodno istaknuto, klimazonalna vegetacija
se fitogeografski raščlanjuje u vertikalne vegetacijske
pojaseve i horizontalne vegetacijske zone. Budući da
osnovicu prirodne klimazonalne vegetacije Republike
Hrvatske izgrađuju šume, osnovicu fitogeografske raščlanjenosti
vegetacije poslužila je upravo šumska vegetacija.
Danas je, nakon dugogodišnjih sustavnih istraživanja,
vegetacija Hrvatske tako dobro i detaljno poznata,
da se fitogeografsko raščlanjenje može provesti s
mnogo uspjeha i vrlo precizno. Kao rezultat višegodišnjeg
vegetacijskog kartiranja mogli smo na temelju vlastitih
istraživanja i analize vertikalne raščlanjenosti vegetacije
ustanoviti da se na svakih ± 300 m relativne visine
razvija po jedan vegetacijski pojas. Ako se zna da
se s usponom na svakih 100 m temperatura smanjuje za
1 °C, razlike su između pojedinih pojaseva po prilici 3
°C. Navedena zakonitost može se dobro pratiti i kod nižih
i kod viših brda, gora i planina, pa npr. neki ispon ispod
300 m relativne visine ima samo jedan vegetacijski
pojas, ali onaj od 400 ili 450 m već dva. Jedan kompletan
(300 m) i jedan nekompletan (100 ili 150 m).


Naše primorske planine visoke su s morske strane
između 1700-1800 m apsolutne visine i na toj se padini
može diferencirati 6 vegetacijskih pojaseva, dok se s
kopnene strane s relativnom visinom od oko 1100 m
mogu diferencirati 4 vegetacijska pojasa.


Potpuno istovjetnu situaciju nalazimo i na gorama u
sjevernoj Hrvatskoj, tako npr. Medvednica s relativnom
visinom od oko 900 m ima 3 pojasa (kitnjaka, bukve,
jele), a npr. Bilogora s relativnom visinom od oko
450 m samo dva (kitnjaka i bukve).


S obzirom na visinu hrvatskih planina, od nizina do
planinskih vrhova mogli bismo razlikovati planarni (nizinski),
kolini (brežuljkasti), montani (brdski), altimontani
(gorski), subalpinski (pretplaninski), adalpinski
(priplaninski) i alpinski (planinski) vegetacijski pojas.
Na visokim europskim planinama razvijaju se još
dva vegetacijska pojasa - subnivalni (pretsnježni) i nivalni
(snježni). Na hrvatskim planinama iz vegetacije
tih pojaseva možemo na mjestima gdje duže tijekom
proljeća leži snijeg naći samo pojedine elemente (npr.


Viola biflora, Dryas octopetala).




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 15     <-- 15 -->        PDF

Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE KLIMAZONALNK ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10, CXXI1 (1998), 407-421


Kod analize vegetacije u vodoravnom smjeru ne
može se uočiti takva pravilnost kao kod vertikalnog, pa
se vegetacijske zone uglavnom ne mogu međusobno tako
pravilno razgraničiti. Vrlo se često događa da se pojedine
vegetacijske zone mjestimično izmjenjuju ili jedna
postupno prelazi u drugu. To se dobro može uočiti
kod planarnog vegetacijskog pojasa, gdje šume hrasta


lužnjaka (Quercus robur) svojim florn-im sastavom vrlo
brzo reagiraju i na malene razlike u reljefu, pa se u depresijama
razvijaju vrlo vlažni oblici lužnjakovih šuma,
a na isponima (gredama) nešto mezofilniji. Nasuprot
tomu, u pretplaninskom pojasu granica između
smrekovih i bukovih šuma je razmjerno oštra.


FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE VEGETACIJE HRVATSKE
Plantgeographical division of the vegetation of Croatia


Čitavu vegetaciju Hrvatske mogli bismo podijeliti
na tri velike fitogeografske regije (oblasti) i to dvije
šumske - mediteransku i eurosibirsku-sjevernoameričku
šumsku regiju, te jednu nešumsku - oromediteransku
regiju. Pregled fitogeografskog raščlanjenja vegetacije
Hrvatske možemo prikazati na sljedeći način:


I. MEDITERANSKA REGIJA
A) Mediteransko-litoralni vegetacijski pojas
1.
Stenomediteranska vegetacijska zona šuma divlje
masline (sveza Oleo-Ceratoniori)
2.
Eumediteranska vegetacijska zona šuma crnike
ili česmine (sveza Quercion ilicis p.p.)
3.
Submediteranska vegetacijska zona bjelograba
(sveza Ostryo-Carpineon orientalis p.p.)
B) Mediteransko-montani vegetacijski pojas


1.
Hemimediteranska vegetacijska zona šuma česmine
i crnoga graba (sveza Quercion ilicis p.p.)
2.
Epimediteranska vegetacijska zona šuma crnoga
graba (sveza Ostryo-Carpineon orientalis p.p.)
II. EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIČKA ŠUMSKA
REGIJA (Europska šumska subregija bukve)
A) Europsko-planarni vegetacijski pojas
lužnjakovih
šuma


1.
Medioeuropska vegetacijska zona šuma hrasta
lužnjaka (svezaAlno-Ulmiori)
2.
Subpanonska vegetacijska zona šuma hrasta lužnjaka
(sveza Alno-Quercion roboris, podsveza
Lonicero-Carpinion)
3.
Panonska vegetacijska zona šuma hrsta lužnjaka
i žestilja (sveza Aceri tatarici-Quercion)
B) Europsko-kolini vegetacijski pojas kitnjakovih šuma


1.
Medioeuropska vegetacijska zona acidofilnih
šuma kitnjaka (sveza Quercion robori-petraeae)
2.
Medioeuropska vegetacijska zona termofilnih
šuma kitnjaka (sveza Quercion pubescentipetraeae)
3.
Periilirska vegetacijska zona mezofilnih šuma kitnjaka
i graba (podsveza Lonicero-Carpineion)
C) Europsko-montani vegetacijski pojas bukovih šuma


1.
Medioeuropska vegetacijska zona acidofilnih
bukovih šuma (sveza Luzulo-Fagion)
2.
Ilirska vegetacijska zona neutrofilnih bukovih
šuma (podsveza Primulo-Fagenion, Lonicero-
Fa gen ion)


3.
Paramediteranska vegetacijska zona primorskih
bukovih šuma (podsveza Ostryo-Fagenion)
D) Europsko-altimontani vegetacijski pojas bukovo-jelovih
šuma


1.
Medioeuropska vegetacijska zona šuma jele
(sveza Abieti-Piceion)
2.
Dinarska vegetacijska zona mješovitih šuma
bukve i jele (podsvezaLonicero-Fageniori)
E) Europsko-subalpinski vegetacijski pojas
subalpinskih
smrekovih i bukovih šuma


1.
Borealna vegetacijska zona subalpinskih šuma
smreke (sveza Piceion abietis)
2.
Subilirska vegetacijska zona subalpinskih šuma
bukve (podsveza Saxifrago rotundifoliae-Fagenion)
F) Europsko-adalpinski vegetacijski pojas šuma klekovine
(sveza Pinion mugi)


1.
Dinarska vegetacijska zona šuma klekovine (as.
Lonicero borbasianae-Pinetum mugi)


III. OROMEDITERANSKA REGIJA
a) Oromediteransko-alpinski vegetacijski pojas
1.
Ilirska vegetacijska zona travnjaka tankolisne
šašike (sveza Seslerion tenuifoliae)
Osnovicu šumske vegetacije svake pojedine zone
izgrađuje obično samo jedna klimazonalna šumska zajednica,
ukoliko su ekološki uvjeti više-manje izjednačeni.
Ukoliko se unutar neke vegetacijske zone susreću
dvije ili više Uroloških podloga, npr. vapnenci, dolomiti
ili silikati, moći ćemo u opsegu klimazonalne vegetacije
razlikovati karbonatnu i silikatnu seriju.


Budući da šumsku vegetaciju, osim klimazonalnih
zajednica izgrađuju i ekstrazonalne i azonalne šumske
zajednice, koje se razvijaju kao trajni stadiji, uvjetovani
prevladavanjem nekog od ekoloških čimbenika osim
klime, u opsegu svakog pojedinog vegetacijskog pojasa
i svake vegetacijske zone, nalazimo u šumskoj vegetaciji
Hrvatske i veći ili manji broj ekstrazonalnih, odnosno
azonalnih šumskih zajednica. Neke od njih, kao npr.
reliktne borove šume imaju veliko prirodoznanstveno
značenje.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 16     <-- 16 -->        PDF

I. Trinajstić: ITHHiKOCiRAFSKO RAŠČLANJEN.IE KLIMA/ONALNE ŠUMSKI: VEGETACIJK HRVATSKE Šumarski list br. 9 10. CXXI1 (1998), 407-42 I
MEDITERANSKA REGIJA


Sam pojam Mediteran u svom izvornom, geografskom
značenju označava sve zemlje koje okružuju bazen
Sredozemnog mora. Međutim, kod ograničenja Mediterana
vanjskom granicom nailazimo na znatne teškoće,
jer su izravni i neizravni utjecaji Sredozemnog mora
vrlo različiti (orografski, klimatski, floristički, faunistički,
biogeografski, vegetacijski, povijesni, etnološki
itd.). Zbog toga se pod pojmom Mediterana kao stručnog
termina mogu u različitim strukama naći različite
definicije, a kao posljedica različitih definicija i gledišta
nisu ni granice Mediterana jedinstveno usklađene.


U biološkim znanostima uglavnom se služimo s dvije
skupine činmbenika pomoću kojih se pokušava što
preciznije ograničiti područje Mediterana, a to su skupina
klimatoloških parametara i sastav biljnog pokrova.


U klimatološkom smislu pod Mediteranom se općenito
smatraju oni dijelovi mediteranskih zemalja koji
imaju posebnu - mediteransku klimu za koju su značajni
određeni odnosi tijeka temperatura prema količini i
rasporedu oborina tijekom godine.


Što se tiče osobina i sastava biljnoga pokrova, može
se odmah reći da u području Mediterana raste posve
osebujna flora koja izgrađuje specifičnu vegetaciju, koje
u osnovnim crtama nema nigdje drugdje na Zemlji,
pa bi se stoga Mediteran u fitogeografskom pogledu
mogao definirati kao područje rasprostranjenosti biljaka
mediteranskog flornog elementa, odnosno područje
rasprostranjenosti mediteranske vegetacije. Ako se ovom
prigodom ograničimo samo na jadranski bazen i to
ponajprije na njegov istočnojadranski dio, zanimat će
nas kako se na tome području u vegetacijskom smislu
ograničava Mediteran, odnosno mediteranska vegetacijska
regija od ostalih fitogeografskih cjelina.


Prema jednom gledištu mediteranska regija bila bi
shvaćena u najužem smislu i obuhvaćala bi samo po


dručje rasprostranjenosti vazdazelene šumske vegetacije
u sastavu koje dominira hrast crnika ili česmina
(Quercus ilex). Takvo gledište zastupao je u nekim radovima
Adamov i ć (1900, 1911), a u novije vrijeme
priključuje mu se i Šuga r (1983, 1984).


Prema drugom gledištu mediteranska regija obuhvaćala
bi osim vazdazelenih šuma crnike još i primorske
termofilne šume medunca (Quercus pubescens) ili duba


(Q. virgiliana), pa bi u tom slučaju Mediteran vegetacijski
bio shvaćen u širem smislu. To je gledište prvo zastupao
još Bart ling (1820), a od suvremenih istraživača
Horvat (1954, 1959), Horvatić (1957, 1963,
1967),Anić(1958),Trinajstić (1967, 1974, 1977).
Prema dokazima na kojima se temelje, oba su gledišta
u svojoj osnovi prihvatljiva, iako priklonimo li se
prvome gledištu, granicu Mediterana je vrlo teško odrediti,
jer između čiste vazdazelene i čiste listopadne
šumske vegetacije postoji široko prijelazno područje
mješovitih vazdazeleno-listopadnih šuma. Ako u analizu,
osim drvenastih edifikatora (vazdazelenih drvenastih
šumskih vrsta) uključimo i vazdazelene zeljaste biljke
(npr. Smilax aspera, Asparagus acutifolius, Asplenium
onopteris i dr.), prijelazno se područje još više
proširuje i granica je još teže uočljiva.


S druge strane, shvatimo li mediteransku regiju šire,
dakle uključimo li u njene okvire i listopadne medunčeve
i dubove šume primorskih padina Dinarida, granica
se mediteranske regije pomiče na donji rub bukovih šuma
i tu je oštra. Nigdje se tu bukva ne miješa s termofilnim
hrastovima i ne tvori mješovite sastojine. To što se
mjestimično mogu naći pojedina hrastova stabla u primorskim
šumama bukve, po našem je mišljenju, samo
odraz ekstremne antropogene degradacije primorskih
bukovih šuma (usp. Tri naj st i ć 1977, 1978, 1986).


MEDITERANSKO-LITORALNI POJAS


Tom pojasu pripada šumska vegetacija razvijena u
okomitom rasponu od morske razine do po prilici 250
m nm na sjeveru, do 600 m nadmorske visine na jugu.
Duž Hrvatskoga primorja u opsegu toga pojasa mogu
se razlikovati tri vodoravne vegetacijske zone, kako je
to pregledno istaknuto.


Stenomediteranska vegetacijska zona


Klimatološki ova se zona odlikuje posebnom, subhumidnom
klimom za koju su značajni parametri srednji
minimum najhladnijeg mjeseca iznad 6 °C i srednja
godišnja količina oborina ispod 1000 mm. Razdoblje
suše i žege traje oko 3 ljetna mjeseca. Takvi klimatološki
parametri uvjetuju razvoj osebujne kserotermne vazdazelene
vegetacije koja pripada asocijacijama Querco


ilicis-Pinetum halepensis i Junipero phoeniceae-Pinetum
halepensis (usp. Trinajstić 1988)u sastavu kojih
dominiraju vrste Pinus halepensis, Juniperus phoenicea,
Pistacia lentiscus, Olea sylvestris, Ceratonia
siliqua,Myrtus communis i dr., izgrađujući posebnu vegetacijsku
svezu Oleo-Ceratonion.


Promatrano geografski toj zoni pripada veći dio otoka
Lastova Mljeta, južne padine otoka Korčule, dijelovi
otoka Brača, Hvara, Visa, Biševa i Sveca, te poluotoka
Pelješca. U sklopu te zone na otocima Hvaru, Visu, Biševu
i Svecu razvijena je zapadnomediteranska vegetacija
gariga sveze Rosmarino-Ericion multiflorae, koja
tu postiže istočnu granicu svoje rasprostranjenosti u
Mediteranu (usp. Trinajsti ć 1985). U njenom
flornom sastavu ističe se nekoliko vrsta {Erica multiflo




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 17     <-- 17 -->        PDF

I. Trinajslić: FITOGKOCiRAFSKO RAŠĆLANJENJE KL1MAZONALNE ŠUMSKH VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10. CXXII (1998), 407-421
ra, Fumana laevipes, Coronilla Valentina), koje tu,
također, imaju istočnu granicu svoga areala.


Eumediteranska vegetacijska zona


Klimatološki za tu je zonu najznačajnija nešto vlažnija,
humidna klima sa srednjim minimumom najhladnijeg
mjeseca između (2-) 4-6 °C i s ukupnom godišnjom
količinom oborina iznad 1000 mm. Najvažniji
edifikator eumediteranske zone je vazdazeleni hrast crnika
ili česmina (Quercus ilex), koji tu tvori nekoliko
značajnijih biljnih zajednica. Tek mjestimično i na
ograničenom prostoru razvijaju se u opsegu te zone i
šume hrasta oštrike ili prnara (as. Fraxino orni-Quercetum
cocciferae).


Središnje, optimalno područje te zone zauzimaju
čiste jadranske šume česmine as. Mvrto-Quercetum ilicis
(=Quercetum ilicis adriaprovinciale), dok rubno,
prijelazno područje prema listopadnoj vegetaciji submediteranske
zone tvore as. Fraxino orni-Quercetum
ilicis i Quercetum ilicis-virgilianae. U geografskom
smislu as. Fraxino orni-Quercetum ilicis zauzima sjeverni
i rubni priobalni dio eumediteranske zone, as.


Myrto-Quercetum ilicis najtopliji otočni dio od južnog
dijela otoka Lošinja na sjeveru do otoka Lokruma na jugu,
as. Quercetum ilicis-virgilianae zauzima područje
južne Dalmacije od poluotoka Neuma na sjeveru do
Konavala, na jugu uključujući pojedine dijelove unutrašnjosti
poluotoka Pelješca (T r i n aj s t i ć 1985a).


Submediteranska vegetacijska zona


Za tu je zonu, gledano klimatološki, značajna još
vlažnija, perhumidna klima sa srednjim minimumom
najhladnijeg mjeseca ispod 2 °C i s godišnjom količinom
oborina preko 1200 mm. Šumska vegetacija te zone
zauzima sjevernojadransko priobalno i otočno područje
nadmorskih visina 250-350 m i niže dijelove unutrašnjosti
srednjedalmatinskog primorja (Dalmatinska
zagora) do nadmorskih visina (400-) 600 m. Najvažnije
edifikatorske vrste te zone su Quercus pubescens u sjevernom
dijelu i Q. virgiliana u srednjem i južnom dijelu
Hrvatskog primorja, koji zajedno s vrstom Carpi uns
orientalis izgrađuju dvije šumske zajednice -Querco-
Carpinetum orientalis i Carpino-Quercetiim virgilianae(
usp. Trinaj stić 1988a).


MEDITERANSKO-MONTANI VEGETACIJSKI POJAS


Horvatić (1957, 1963, 1967) je bio prvi koji je
uočio da se na višim nadmorskim visinama u Hrvatskom
primorju razvija posebna šumska vegetacija u sastavu
koje značajno mjesto ima crni grab (Ostrya carpinifolia),
tvoreći poseban mediteransko-montani vegetacijski
pojas. Nešto kasnije Trinaj stić (1982) dolazi
do spoznaje da se taj pojas može proširiti na čitavo
Hrvatsko primorje, tj. i na njegov listopadni i na njegov
vazdazeleni dio. Upravo zbog toga mogu se u opsegu
toga pojasa razlikovati dvije vegetacijske zone, jedna s
vazdazelenom šumskom vegetacijom, a druga s listopadnom
vegetacijom.


Hemimediteranska vegetacijska zona


U onim dijelovima Hrvatskoga primorja, u kojima
se u litoralnom pojasu razvija as. Mvrto-Quercetum ilicis,
u višim dijelovima jadranskih otoka, poluotoka Pelješca
i u pojedinim dijelovima južnojadranskog primorja,
po prilici iznad nadmorskih visina 400 (-600) m
razvijaju se mješovite šume izgrađene od vazdazelenih
i listopadnih šumskih elementa. Od vazdazelenih najvažniji
je Quercus ilex, a od listopadnih Ostrya carpini


folia, te izgrađuju posebnu šumsku zajednicu Ostryo-
Quercetum ilicis (Tr i n aj s t i ć 1982).


Na otocima Braču i Hvaru, te na poluotoku Pelješcu
u opsegu te vegetacijske zone razvijaju se i mediteranske
šume dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra subsp.
dalmatica), koje tu izgrađuju dvije šumske zajednice Querceo-
Pinetum dalmaticae na vapnencima i Erico
manipuliflorae-Pinetum dalmaticae na dolomitima
(usp. Tri naj stić 1986a).


U klimatološkom smislu za tu je zonu značajno da
se srednji minimumi najhladnijeg mjeseca kreću između
2-4 °C s ukupnom količinom oborina oko 1200 mm.


Epimediteranska vegetacijska zona


U sjevernojadranskom primorju, kao i u unutrašnjem
dijelu Hrvatskog primorja, na padinama primorskih
Dinarida, gdje je u litoralnom pojasu razvijena listopadna
vegetacija as. Qiierco-Carpinetum orientalis,
odnosno Carpino-Quercetum virgilianae na nadmorskim
visinama iznad (250-) 300 m na sjeveru, odnosno
(600-) 800 m na jugu Ostrya carpinifolia izgrađuje dvije
klimazonalne šumske zajednice. U sjevernom dijelu
(Istra, Kvarnerski otoci, Velebit) razvijena je as. Ostryo-
Quercetum pubescentis (usp. T r i n aj s t i ć 1977,
1982), a u središnjem i južnom dijelu (Dinara, Svilaja;
Biokovo) razvija se as. Ostryo-Quercetum virgilianae
(usp. Tri naj stić 1987).


Prodorom sredozemnih klimatskih utjecaja termofilne
se medunčeve šume navedene zone razvijaju ekstrazonalno
i dublje u unutrašnjosti Dinarida, uglavnom
oko Drenovog klanca u zaleđu Otočca, te na nekoliko
mjesta u Krbavskom polju.


U klimatološkom smislu srednji minimumi kreću se
oko 2 °C, a godišnja količina oborina oko 1400 mm.
Zbog povećane vlažnosti zraka u opsegu te zone praktički
nije izraženo razdoblje ljetne suše, dok je tijekom
zime snježni pokrivač čest, ali se snijeg na tlu ne zadržava
dulje vrijeme.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 18     <-- 18 -->        PDF

I. Trinajslić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KL1MAZ0NAI.NH ŠUMSKI-: VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski liši hr. 9 10, CXXII (199K). 407-421
EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIČKA ŠUMSKA REGIJA
EUROPSKA SUBREGIJA BUKVE


U povijesnom razvoju vegetacije holocena (postglacijala)
sjevernog umjerenog pojasa, recentna vegetacija
Europe, kao što je to poznato (usp. Wraber 1964,
Walte r i Strak a 1970) pripada subatlantiku za koji
je značajna dominacija bukve (Fagus sylvaticä), označena
kao faza bukve. Samo krajnji sjeverni dijelovi Europe
koji pripadaju toj vegetacijskoj regiji obrasli su šumama
bora (Pinus sylvestris), smreke (Picea abies) ili
breze (Betulapendula).


U šumskoj vegetaciji Hrvatske bukva se osim u različitim
oblicima čistih i mješovitih bukovih šuma susreće,
s većim ili manjim učešćem, praktički u svim šumskim
zajednicama od planarnog (usp. Ra uš 1971) do
adalpinskog vegetacijskog pojasa. Zbog toga je ponekad
razmjerno teško odrediti sintaksonomsku pripad


nost pojedinih sastojina acidofilnih šuma jele (Abies alba)
ili smreke (Picea abies), jer one vrlo često u svom
flornom sastavu osim tipičnih elemenata reda Vaccinio-
Piceetalia ujedinjuju i niz vrsta reda Fagetalia uključujući
i bukvu.


Osim navedenih vrsta šumsku vegetaciju europske
subregije u Hrvatskoj izgrađuju još mezofilni hrastovi
(Quercus robur, Q. petraea), termofilni hrastovi (Q.
cerris, Q. frainetto, Q. pubescens, Q. virgiliana), a pridružuju
im se vrste rodova Acer (A. campestre, A. obtusatum,
A. platanoides, A. pseudoplatanus, A. tataricum),
Fraxinus (F. angustifolia, F. excelsior, F. ornus),
Ulmus (U. carpinifolia, U. glabra), Tilia (T. cordata, T.
platyphyllos, T. tomentosa), te borovi (Pinus sylvestris,


P. nigra, P. mugo).
EUROPSKO PLANARNI VEGETACIJSKI POJAS


To je u vertikalnom raščlanjenju vegetacije najniži
vegetacijski pojas kopnenog dijela Hrvatske, a u orografskom
smislu predstavlja nizinsko područje. U Hrvatskoj
se razvija na nekoliko razina - u posavskom i
podravskom području na nadmorskim visinama od 90150
m, u pokupskom bazenu na nadmorskim visinama
između 250-300 m i u ličkom bazenu između 600-650


m. U svakom slučaju predstavlja nultu razinu vertikalnog
raščlanjenja u relativnom smislu.
Za planarni pojas značajne su šume hrasta lužnjaka
(Quercus robur) koji u zavisnosti od dominantnih ekoloških
čimbenika tvori nekoliko značajnih šumskih zajednica.
Tako u zapadnom dijelu Podravine lužnjak izgrađuje
as. Ulmo-Quercetum, u Posavskom bazenu i dijelu
srednje Podravine as. Genisto elatae-Quercetum
roboris i Carpino-Quercetum roboris, a u donjoj Podravini,
Baranji i dijelu istočne Slavonije asAceri tatarici-
Quercetum roboris. U granicama toga pojasa u Hrvatskoj
možemo razlikovati tri vegetacijske zone.


Medioeuropska vegetacijska zona


Šumsku vegetaciju te zone izgrađuju u osnovi šume
hrasta lužnjaka as. Ulmo-Quercetum, značajnog za granično
nizinsko područje Slovenije, Austrije, Mađarske
i Hrvatske. Razvijaju se na propusnim tlima formiranim
na dravskom aluviju izgrađenom od grubog šljunka.
U sklopu te zone na pjeskovitim aluvijalnim tlima
razvijaju se šume bijele johe as. Equiseto-Alnetum incanae(
usp. Trinaj st ić 1973), a na sprudovima s grubom
šljunkovitom podlogom pionirske zajednice - as.
Salici-Myricarietum (usp. Tr i n a j s t i ć 1992) i Salicetum
elaeagno-daphnoides (usp. Trinajstić i Franji
ć 1 994) i vrlo rijetko as. Salici-Hippophaetum rhamnoidis
(= Hippophaeo-Berberidetum) općenito zna


čajne za vegetaciju sprudova alpskih rijeka srednje Europe
(usp. M. Moo r 1958).


Vegetacija navedene zone razvija se u Hrvatskoj u
zapadnoj Podravini i Međimurju, a seže na istok po prilici
do Legrada, samo mjestimično do Repaša. Vrste
Myricaria germanica, Hippophae rhamnoides i Salix
daphnoides rijetke su vrste hrvatske flore, i sprudovi rijeke
Drave jedina su im nalazišta u Hrvatskoj.


Subpanonska vegetacijska zona


Ta vegetacijska zona predstavlja osnovu planarnog
pojasa u Hrvatskoj i zauzima najveće površine, Njoj
pripadaju dvije najvažnije šumske zajednice hrasta lužnjaka
- as. Genisto elatae-Quercetum roboris na vlažnim
(poplavnim) položajima i as. Carpino-Quercetum
roboris na mezofilnim položajima (usp. I. Horva t
1938, Rauš 1971, 1975, 1976, Rauš etal. 1992).


U sklopu subpanonske zone susreću se u Posavini
prostrane poplavne šume poljskoga jasena - as. Leucoio-
Fraxinetum (usp. G1 a v a č 1959) koje toj zoni daju
posebno obilježje, te poplavne i močvarne šume crne
johe, as. Carici elongatae-Alnetum (usp. Glavač
1960) i Carici brizoidis-Alnetum glutinosae (Horvat
1938), povezujući je s analognim šumskim zajednicama
srednje Europe.


Geografski, ta je zona u potpunosti vezana za Posavinu
i središnje dijelove Podravine s esklavama u
Pokuplju.


Panonska vegetacijska zona


I za tu su vegetacijsku zonu značajne šume hrasta
lužnjaka, ali tipično panonskog značenja i pripadaju panonskoj
zajednici, as. Aceri tatarici-Quercetum roboris,
te posebnoj panonskoj svezi Aceri taatrici-Quer




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 19     <-- 19 -->        PDF

I. Trinajstić: FITOGEOÜRAFSKO RAŠČLAN.IEN.IE KLlMAZ.ONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski lis! br. 9 10, CXXII (1998), 407-42 I
cion (usp. Zolyomi 1957). Taj kompleks odgovara onoj
subasocijaciji koju je Rauš (1975) opisao pod imenom
Genista elatae-Quercetum roboris aceretosum tatarici,
za koju je značajno da u svom flornom sastavu
ujedinjuje određeni broj primarno termofilnih vrsta kao
što su npr. Acer tataricum, Cornus mas, Crataegus nigra,
Ruscus aculeatus, Vinecetoxicum hirundinaria,
Tamus communis i dr.


EUROPSKO-KOLINI


Taj pojas u Hrvatskoj izgrađuju ponajprije šume
hrasta kitnjaka (Quercus petraed), samo mjestimično
šume hrasta medunca (Q. pubescens). Orografski, taj
pojas zauzima područje brežuljaka i niskih brda, te podnožje
gora do po prilici 300 (-350) m nadmorske visine.


U zavisnosti od litološke podloge kitnjak izgrađuje
šumske zajednice karbonatne serije (as. Epidemio-Carpinetum,
Festuco drymeiae-Carpinetum, Lathyro-Quercetum)
i zajednice silikatne serije(Luzulo-Quercetum
petraeae, Hieracio racemosi - Quercetum petraeae).


Medioeuropska vegetacijska zona acidofllnih
kitnjakovih šuma


Toj zoni pripadaju acidofilne kitnjakove šume silikatne
serije. Najznačajnije šumske zajednice su as. Lu~
zulo-Quercetum petraeae i Hieracio racemosi-Quercetum
petraeae (usp. Vukeli ć 1991, 1991a), koje se
razvijaju na silikatnoj ili dekalcificiranoj karbonatnoj
podlozi. Geografski su ograničene na brežuljkasti, humidni
dio Hrvatske (dijelovi Like, Banije, Korduna, rubni
dijelovi Gorskoga kotara, mjestimično u Hrvatskom
zagorju), dok se na Bilogori i Moslavačkoj gori
razvija posebna zajednica Festuco drymeiae-Quercetum
(usp. HruškaDeirUomo 1974).


Kao eksklava navedene zone razvijaju se u Samoborskom
gorju acidofilne kitnjakove šume as. Molinio-Quercetum
petraeae (usp. Suga r 1973). U opsegu te zone
razvijaju se u Hrvatskoj i šume pitomoga kestena (Querco-
Castanetum), iako se njihovo podrijetlo može povezati
s antropogenim utjecajima tijekom staroga vijeka.


Degradacijom acidofllnih kitnjakovih šuma razvijaju
se brezove šume as. Betulo-Quercetum i kao progresijski
stadij čiste brezove sastojine as. Pteridio-Betuletum.
I vrištine as. Genisto- Callunetum, kao krajnji degradacijski
stadij pripadaju silikatnoj seriji medioeuropske
vegetacijske zone. Sve su to zajednice značajne
za središnji i zapadni dio Europe i u Hrvatskoj postižu
istočnu granicu svoga areala. U flornom sastavu tih zajednica
ističu se sve same kalcifobne biljke, kao što su
među drvećem Betula pendula i Populus termula, od
grmova Juniperus communis, a od zeljastih biljaka Pteridium
aquilinum. U flornom sastavu vriština ističu se
Calluna vulgaris, Genista pilosa, Viola canina, Festu-


U okvire panonske zone možemo uključiti i šumske
zajednice poplavnih područja uz vodotoke koje je u nekoliko
navrata proučavao Rau š (1975, 1976). To su
as. Salicetum albo-fragilis, Galia-Salicetum albae, Salici-
Populetum i Populetum nigro-albae, najvećim dijelom
značajne za poriječje Dunava u njegovom panonskom
dijelu (usp. Wendelberger-Zel inka 1952,
Slavnić 1952).


VEGETACIJSKI POJAS


ca tenuifolia, Polygala vulgaris, Carlina vulgaris,
Chamaespartium sagittale i dr. Najljepše površine vriština
razvijene su povrh paleozoijskih pješčenjaka u širem
području Gospića, Ribnika i Metka.


Medioeuropska vegetacijska zona termofilnih
kitnjakovih šuma


Na dijelu Hrvatskog zagorja na zapadu, do Požeških
gora na istoku, razvijaju se na karbonitnoj litološkoj
podlozi i na položajima većega nagiba termofilne šume
kitnjaka as Latliyro-Quercetum petraeae (usp. H o r v a t
1959, Vukeli ć 1990). Ta šumska zajednica prema
svom flornom sastavu pripada u sintaksonomskom smislu
srednjoeuropskoj svezi Quercion pubescentis-petraeae,
pa smo je izdvojili kao posebnu vegetacijsku zonu
srednjoeuropskog značenja. U istom smislu treba ovoj
zoni priključiti i termofilne, slabo acidofilne šume hrasta
medunca as. Molinio-Quercetum pubescentis (usp.
Šugar 1984, Š u ga r et al. 1995) i as. Potentillo alhae-
Quercetum pubescentis (usp. T r i n aj s t i ć 1982a), razvijene
na flišnim padinama središnjega dijela Istre.


U sklopu navedene zone, na padinama Krndije razvijene
su termofilne i slabo acidofilne šume sladuna i
cera, as. Quercetum frainetto-cerris (Trinajstić et
al. 1996), značajne šumske zajednice mezijske vegetacijske
zone kolinog pojasa središnjeg dijela Balkanskog
poluotoka.


Periilirska vegetacijska zona mezofilnih kitnjakovih
šuma


U klasičnom djelu o šumskoj vegetaciji Hrvatske, I.
Horvat (1938) opisao je mezofilne šume hrasta kitnjaka
i graba kao posebnu asocijaciju i označio imenom
"Querco-Carpinetum croaticum", a nju raščlanio na
nekoliko subasocijacija. Takvo je gledište predstavljalo
osnovu fitocenološkog shvaćanja kitnjakovih šuma u
Hrvatskoj kroz razmjerno dugo razdoblje. Tijekom vremena,
kompleks kitnjakovo-grabovih šuma mijenjanje
i nomenklaturno (usp. Horvat etal. 1974) i sintaksonomski
(usp. Vukeli ć 1991 a). Tako Vukelić razlikuje
Epimedio-Carpinetum i Festuco drymeiae-Carpinetum,
a te zajednice ujedinjuje i u posebnu podsvezu Lonicero-
Carpineion.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 20     <-- 20 -->        PDF

[. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKI-: Šumarski list hr. 9- 10. CXXII (1998), 407-421


U flornom sastavu kitnjakovo-grabovih šuma znatnim
su učešćem zastupljene vrste koje su se općenito
smatrale biljkama ilirskog flornog elementa (usp.
Beck-Mannagetta 1907, 1908, Horvat 1929,
Praprotnik 1987). Prema našim gledištima (Trinajsti
ć 1992a, 1995a) sve smo takve vrste označili


illirikoidnima, jer s ilirskim vrstama imaju zajedničku
samo rasprostranjenost, dok se od njih i genetski i ekološki
potpuno razlikuju. Periilirska zona ograničena je
na dijelove Hrvatskog zagorja, Banovine, Moslavačke
gore i Bilogore.


EUROPSKO-MONTAN1 VEGETACIJSKI POJAS


Najveći dio brdskog i gorskog područja Hrvatske
obrašćuju upravo čiste brdske bukove šume. I u opsegu
toga pojasa možemo razlikovati silikatnu i karbonatu
seriju, a unutar nje s obzirom na opće klimatske prilike,
kopnene i primorske bukove šume.


Pojas brdskih bukovih šuma zauzima u vertikalnom
smjeru područje u rasponu između 300-650 m na kopnenoj
strani Dinarida, te između 700-900 (-1100) m na
primorskoj padini Dinarida, a u sjevernoj Hrvatskoj
(gore Međurječja, rubni dijelovi Gorskoga kotara,
Žumberačko i Samoborsko gorje, Petrova i Zrinjska
gora) između 250-900 m.


Medioeuropska vegetacijska zona mezofilnih, acidofilnih
bukovih šuma


Silikatnu seriju bukovih šuma izgrađuju bukove šume
tipično srdenjoeuropskog značenja, a osnovna im je
osobina siromaštvo flornoga sastava u kojem se ističe
dobro razvijen sloj mahovina. Toj zoni pripadaju u Hrvatskoj
razmjerno termofilne bukove šume as. Luzulo-
Fagetum i izrazito mezofilne bukove šume as. Blechno-
Fage tum.


U geografskom smislu središte navedene zone nalazi
se u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske (Hrvatsko zagorje),
te se gorama Međurječja pruža sve do Dilja na
istoku. Ensklave te zone susrećemo i u okvirima ilirske
vegetacijske zone uz kopnenu padinu Velebita svugdje
gdje se proteže pojas paleozoijskih pješčenjaka (npr.
Rizvanuša jugozapadno od Gospića).


Na gorama Međurječja istočno od Kalnika u sklopu
navedene zone razvijaju se na različitim sedimentima s
više ili manje kalcija slabo acidofilne bukove šume as.
Carici pilosae-Fagetum (Oberdorfer 1957), u koje
se nakon otvaranja sklopa useljava srebrnolisna lipa -
Tilia tomentosa (usp. Pelce r 1979), što tim šumama
daje izvjesna panonska obilježja. Prema Oberdorfe r
u (1957) as. Carici pilosae-Fagetum razvija se u predalpskim
dijelovima srednje Europe na kontaktu kitnjakovog
i bukovog pojasa ("Das submontane Alpenvorland-
Buchenwald"). Tek nedavno Th. Mülle r (1972)
ujedinjuje as. Carici pilosae-Fagetum, kao "Carexpilosa
Ausbildung" u okvire šire shvaćene as. Galio odorati-
Fagetum, što po našem mišljenju nema opravdanja.


U sklopu te zone na Ivanščici u Hrvatskoj razvijaju
se posebne, slabo termofilne i neutrofilne bukove šume
as. Laserpitio-Fagetum, u sastavu koje se između osta


lih vrsta znatnim učešćem javlja istočnoalpska endemična
vrstaSesleria sadleriana (usp. Cerovečki 1996).


Ilirska vegetacijska zona neutrofilnih, mezofilnih
bukovih šuma


Budući daje dinarsko područje Hrvatske najvećim
dijelom izgrađeno od karbonata (vapnenca i dolomita),
to je pogodovalo razvoju neutrofilnih bukovih šuma izrazito
bogatoga flornoga sastava. Osim toga u flornom
sastavu ilirskih bukovih šuma koncentrirano je najviše
onih vrsta koje su donedavno smatrane ilirskima (usp.
Tri naj stić 1992a). To ilirskim bukovim šumama Dinarida
daje posebno mjesto u sklopu bukovih šuma čitave
Europe.


Ilirskoj vegetacijskoj zoni pripadaju geografski sve
neutrofilne, čiste bukove šume brdskih dijelova Gorskoga
kotara, Velike i Male Kapele do nekih 650 m nadmorske
visine, Velebita, Plješivice i Dinare do nekih
850 (-900) m. Eksklave te zone možemo mjestimično
susresti u Samoborskom gorju i Žumberačkom gorju,
sve do južnih padina Ivanšćice.


U sintaksonomskom smislu toj zoni pripadaju asocijacije
Lamio orvalae-Fagetum, Hacquetio-Fagetum.
Na dolomitima se razvija posebna razmjerno termofilna
šuma bukve i crnoga graba, as. Ostrvo-Fagetum. Sve
su to, po flornom sastavu, najbogatije šumske zajednice
bukovog pojasa Europe.


Paramediteranska vegetacijska zona primorskih
bukovih šuma


Na primorskim padinama Dinarida u opsegu europsko-
montanog pojasa razvijaju se posebne termofilne
šume, koje je I. Horvat (1950) kao subasocijaciju označio
imenom Fagetum montanum seslerietosum, a M.
VVraber (1960) kao samostalnu asocijaciju Seslerio
autumnalis-Fagetum. Te smo šume (Trinajstić
1974, 1981, 1984) u fitogeografskom smislu izdvojili u
posebnu paramediteransku vegetacijsku zonu. Zanimljivo
je naglasiti dazapadnomediteranski fitogeografi
(Ozenda 1975, Ri vas-Martinez 1982) skup primorskih
bukovih šuma priključuju mediteranskoj regiji
kao posebnu fitogeografsku cjelinu pod nazivom "supramediteran".


Kako je bukva najvažnija edifikatorska vrsta čitave
europske subregije u sklopu eurosibirske-sjevernoamcričke
šumske regije, a granica između bukovih i termo




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 21     <-- 21 -->        PDF

1. Trinajstić: FITOOKOGKAFSKO RASĆLANJENJE KLIMAZONA1-NK ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9- 10, CXXII (1998), 407-421
filnih hrastovih šuma izuzetno oštra, primorske smo
bukove šume priključili eurosibirsko-sjevernoameričkoj,
a ne mediteranskoj regiji.


Za bukove šume paramediteranske vegetacijske zone
značajna je skupina razmjerno termofilnih južnoeu


ropskih vrsta (Fraxinus ornus, Cornus mas, Acer obtusatum,
Sorbus aria i dr.), a u sloju zeljastih biljaka ilirska
vrsta Sesleria autumnalis. Za tu je zonu značajna i
as. Seslerio-Ostryetum, koja se razvija kao degradacijski
stadij primorskih bukovih šuma.


EUROPSKO-ALTIMONTALNI VEGETACIJSKI POJAS


U orografskom smislu pojas bukovo-jelovih šuma
proteže se na kopnenoj strani između 650 i 1200 m na
sjeveru, te 850-1300 m na njihovoj južnoj granici u srednjem
Velebitu povrh Brušana, dok je na primorskoj jedva
uočljiv, jer je tijekom povijesti potpuno uništen nekontroliranim
sječama.


Pojas gorskih bukovo-jelovih i više-manje čistih jelovih,
rjeđe smrekovih šuma najznačajniji je i najmanje
utjecani vegetacijski pojas u šumskoj vegetaciji Hrvatske
(usp. Trinajstić 1970a, 1995), pa upravo u opsegu
toga pojasa još uvijek nalazimo prašumske oblike
vegetacije, a i zaštićena prašuma Čorkova uvala, te prašume
Plješivice i Velebita nalaze se baš u okvirima toga
pojasa. Naime, kako smo naglasili (usp. Trinajsti ć
1995) utjecaj antropogene degradacije postupno se
smanjuje u smjeru od planamog i u smjeru od adalpinskog
prema altimontalnom vegetacijskom pojasu. Smjer
degradacije od nizine prema planini uvjetovanje dobivanjem
obradivih površina za poljoprivredne kulture, a
od vrha planine prema nižim položajima proširenjem
pašnjačkih površina. Kako je altimontani pojas razmjerno
nepogodan za obje čovjekove aktivnosti, njegova
je prvotna šumska vegetacija ostala praktički potpuno
sačuvana i tek samo neznatno antropogeno promijenjena.
Uglavnom se samo promijenio odnos gospodarski
značajnih vrsta bukve, jele i smreke.


U okvirima toga pojasa susreću se mjestimično na
dubokim svježim, humusnim tlima azonalno razvijene
šume plemenitih listača - as. Aceri-Fraxinetum. U njihovom
flornom sastavu ističu se Acerpseudoplatanus,
Ulmus glabra, Fraxinus excelsior, a od zeljastih biljaka
Lunaria rediviva.


I u sklopu bukovo-jelovog pojasa možemo dobro diferencirati
silikatu i karbonatu seriju, a svaka od njih u
fitogeografskom smislu pripada posebnoj vegetacijskoj
zoni.


IVIedioeuropska vegetacijska zona acidofilnih
šuma jele


Silikatna serija altimontanog pojasa predstavljena je
čistim acidofilnim šumama jele koje pripadaju dvjema


asocijacijama -Blechno-Abietetum (usp. Horvat
1950, 1962) i Carici-brizoidis-Abietetum (usp. Trinajsti
ć 1974a). Obje su zajednice vrlo srodne sa srednjoeuropskim
acidofilnim jelovim šumama, prva s as.
Vacinio myrtilli-Abietetum i Galio rotundifolii-Fagetum,
a druga s Equiseto sylvaticae-Abietetum. U flornom
sastavu navedenih zajednica značajnu ulogu imaju
papratnjače i mahovine, medu kojima se ističu i mahovi
tresetari. Lokalno se u okvirima te zone razvijaju i
gorske smrekove šume as. Aremonio-Piceetum.


Geografski, zona obuhvaća silikatno područje Gorskoga
kotara, od Tršća na zapadu do Jasenka na jugoistoku,
s jednom eksklavom u sjevernom Velebitu (Stirovača).


Dinarska vegetacijska zona mješovitih
šuma bukve i jele


Upravo ovoj zoni pripadaju značajne mješovite šume
bukve i jelenakarbonatnoj podlozi općenito poznate
pod imenom "Abieti-Fagetum dinaricum" (usp.
Tregubo v 1957), a toj asocijaciji pripadaju i prašumski
kompleksi Male Kapele (Čorkova uvala), Plješivice
i Velebita (usp. I. Horvat 1938, Trinaj stić 1970,
1995). Možemo ustvrditi da su to najznačajnije šume
Dinarida i pružaju se daleko na istok u Bosnu i Hercegovinu
i Crnu Goru, a njima srodne šume razvijaju se i
na visokim karbonatnim planinama u Srbiji (usp. B.
Jovanović 1955, 1956).


U smjeru prema zapadu šire se šume bukve i jele
preko Slovenije sve do Austrije, Švicarske i Bavarske u
Njemačkoj. Iako su sintaksonomski interpretirane na
različite načine (usp. Zukrigl et al. 1963, Zukrigl
1970, Puncer et al. 1974, Marinček et al. 1980)
možemo ih smatrati jednim jedinstvenim kompleksom
(usp. Trinaj stić 1995). Međutim, dinarske sastojine
ujedinjuju u svom flornom sastavu najveći broj ilirikoidnih
elemenata, stoje i najvažnija značajka dinarske
vegetacijske zone.


Kompleks bukovo-jelovih šuma na karbonatnoj podlozi
floristički je izuzetno bogat, jer je u njihovu sklopu
zabilježeno preko 400 vrsta vaskularnih biljaka.


EUROPSKO-SUBALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS


Granični pojas šumske vegetacije europskih planina zito borealnog karaktera (usp. Braun-Blanque t
u vertikalnom rasponu između (1100-) 1300-1700 m izand
co. 1939, Kuo eh 1954, H.Mayer 1984). U smjegrađuju
u pravilu različiti oblici smrekovih šuma izraru
prema jugu, na Apeninskom, a posebice na primor




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 22     <-- 22 -->        PDF

I. [rinajstić: FITOGEOGRAFSKO RASCLANJENJE KL.IMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKI-; Šumarski list br.c) 10. (XXII (1998), 407-421
skim planinama Balkanskog poluotoka, pojas pretplaninskih
smrekovih šuma najvećim dijelom zamjenjuju
pretplaninske bukove šume (usp. Fukare k 1970,
Trinajstic 1970). Te je bukove šume I. Horvat
(1938) svojevremeno označio imenom "Fagetum croaticum
subalpinum ". Tijekom vremena kompleks "Fagetum
subalpinum " doživio je znatne sintaksonomske
promjene pa danas obuhvaća više samostalnih asocijacija
pretplaninskih bukovih šuma koje su nedavno (usp.
Po I din i inZukrigl 1988, Marinček et al. 1992)
obuhvaćene i posebnom podsvezom Saxifrago rotundi


foliae-Fagenion.


Smrekove se šume kao poseban subalpinski vegetacijski
pojas razvijaju samo na visokim planinama središnjeg
dijela Balkana u Bosni (usp. Fukarek iStefanović
1958, Fukarek 1970a), Crnoj Gori, Srbiji i
Bugarskoj (usp. Zupanči č 1982, 1982a).


U vegetaciji Hrvatske možemo diferencirati i pretplaninske
smrekove i pretplaninske bukove šume, koje
se u fitogeografskom smislu mogu prikjučiti posebnim
zonama.


Borealna vegetacijska zona subalpskih
smrekovih šuma


U više svojih radova I. Horva t (1938, 1950, 1962)
iznosi mišljenje da su hrvatske planine preniske da bi se
na njima mogao razviti klimazonalni pojas smrekovih
šuma, pa analizirane zajednice smrekovih šuma (Piceetum
croaticum montanum, Piceetum croaticum subalpinum)
smatra ekstrazonalnim tvorevinama. Međutim, tijekom
vegetacijskog kartiranja pokazalo se da sjeverne
ekspozicije kopnene padine sjevernog dijela Velebita od
Zavižana na sjeverozapadu do Štirovače na jugoistoku
obrašćuju skoro čiste smrekove šume. Zbog toga smo
iznijeli mišljenje (usp. Trinajsti c 1970) da ih u fitogeografskom
smislu treba smatrati posebnom vegetacijskom
zonom. Kako su smrekove šume općenito boreal-
ne tvorevine u kojima biljke borealnog flornog elementa
imaju najznačajniju ulogu, označili smo zonu smrekovih
šuma - borealna vegetacijska zona. U sintaksonomskom


smislu smrekove šume navedene zone pripadaju uglavnom
dvjema asocijacijama -Aremonio-Piceetum i Clematido
alpinae-Piceetum (usp. Trinaj stić 1995).


U flornom sastavu subalpinskih smrekovih šuma
ističu se borealne vrste Picea abies, Lonicera nigra,
Clematis alpina, Vaccinium mvrtillus, V. vitis-idaea,
Corralorhiza trifida, Listera cordata, Goodiera repens,
te cirkumpolarne Arctostaplyllos uva-ursi i Moneses
uniflora. Sve su se te vrste sačuvale na hrvatskim planinama
kao ostaci ledenog doba, pa ih smatramo glacijalnim
reliktima.


Subilirska vegetacijska zona subalpskih
bukovih šuma


Kako je netom istaknuto, na najvećem dijelu Dinarida
granicu šumske vegetacije izgrađuju subalpske bukove
šume. Za njih je značajno da zbog općenito hladne
planinske klime, povećane vlažnosti zraka i skraćena
vegetacijskog razdoblja, u svom flornom sastavu osim
ilirikodnih vrsta ujedinjuju i izvjestan broj borealnih
vrsta, koje su se najčešće sačuvale kao glacijalni relikti.
Zato su pretplaninske bukove šume u fitogeografskom
smislu shvaćene kao posebna subilirska vegetacijska
zona. Kao stoje uvodno istaknuto, u novije su vrijeme
detaljnije sintaksonomski analizirane i obuhvaćene posebnom
podsvezom Saxifrago rotundifoliae-Fagenion.


U subalpinskom pojasu hrvatskih planina najznačajnije
su zajednice pretplaninskih bukovih šuma as. Polvstieho
lonchitis-Fagetum, Ranunculo platanifolii-Fagetum
i Aceri pseudoplatani-Fagetiim. Znakovito je da se
na Biokovu, u pretplaninskom pojasu iznad 1400 m nad
morem, razvija posebna pretplaninska bukova šuma, as.
Doronico-Fagetum (usp. Trinajstic 1993). Ona u
svom flornom sastavu ujedinjuje istovremeno i niz kriofilnih
i razmjerno velik broj termofilnih elemenata. To je
uvjetovano specifičnim položajem Biokova koje se strmo
uzdiže neposredno uz morsku obalu, pa su i najviši
vrhovi tijekom ljeta izloženi utjecajima mediteranske
klime, a tijekom zime imaju surovu planinsku klimu.


ADALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS


Za adalpinski pojas, kako smo ga mi shvatili (Trinajsti
c 1974) značajne su šume bora klekovine (Pimis
mugo Turra), koje na visokim europskim planinama
tvore gornju granicu šumske vegetacije u najširem
smislu. Kako areal klekovine nije kontinuiran, u opsegu
svoga areala tvori niz lokalno rasprostranjenih asocijacija.
Na potezu od istočnih Alpa do središnjih balkanskih
planina izgrađuje nekoliko zajednica (Rhododendro-
Pinetum mugi, Lonicero borbasianae-Pinetum
mugi, Bruckenthalio-Pinetum mugi). Na Dinarskim
planinama navedeni je pojas zastupljen dinarskom vegetacijskom
zonom.


Dinarska vegetacijska zona šuma klekovine


Na hrvatskim planinama Risnjaku, Snježniku, Bjelolasici,
Plješivici, Velebitu i Dinari, kao i na nekim bosanskim
planinama (usp. Fukarek i Stefanović
1958) Pinus mugo izgrađuje posebnu dinarsku asocijaciju
Lonicero borbasianae-Pinetum mugi (usp. I, Hor vat
1938, Borhidt 1963).


As. Lonicero borbasianae-Pinetum mugi razvija se
na hrvatskim planinama na nadmorskim visinama iznad
1450 m, tvoreći više-manje kontinuirani pojas, a
najljepše se sastojine razvijaju na sjevernom Velebitu,




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 23     <-- 23 -->        PDF

I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list br. 9 10.CXX1I (1998), 407-421
na području između Zavižana i Velikog Alana, te na
južnom Velebitu između Badnja i Sv. Brda. Mjestimično,
zbog inverzije ta se zajednica razvija i na sjevernim
padinama dubokih ponikava, posebice u sustavu
Risnjaka.


U flornom sastavu navedene zajednice ističu se Pi-
nus mugo, Lonicera borbasiana, Vaccinium myrtillus,
Huperzia sellago te u sjevernom Velebitu i Sorbus ehamaemespilus,
S. aucuparia var. glabrata, Clematis al


pina i druge borealne i arktičke vrste, koje su se u sklopu
navedene vegetacije sačuvale kao glacijalni relikti


hrvatske flore.


Velike površine šuma klekovine bile su tijekom povijesti
uništene radi dobivanja pašnjaka za mnogobrojna
stada ovaca koja su pasla po hrvatskim planinama. U
posljednje vrijeme takve površine vrlo brzo zarašćuju
ponovno u šumu klekovine.


OROMEDITERANSKA REGIJA


Iako vegetacija koja pripada oromediteranskoj regiji
ne obuhvaća šumske oblike vegetacije, osvrnut ćemo
se, radi potpunosti prikaza vertikalnog rasporeda vegetacije,
i na oromediteransku regiju.


Kao posebnu oromediteransku regiju izdvojili smo
(Trinajsti ć 1985c, 19881) planinsku vegetaciju koja
se iznad gornje šumske granice razvija na visokim planinama
što okružuju Sredozemno more. Budući da su
hrvatske planine znatno niže od ostalih mediteranskih


planina, vegetacija oromediteranske regije razvijena je
na razmjerno malenim površinama i uvjetovana je osim
klime, djelomično i orografijom, a nju izgrađuju planinske
rudine (I. H or vat 1930).


Pod utjecajem antropogene degradacije zbog dobivanja
što većih površina za pašnjake, vegetacija planinskih
rudina navedene regije proširila se dijelom i na
adalpinski, a dijelom i na subalpinski pojas eurosibirsko-
sjevernoameričke šumske regije.


OROMEDITERANSKO-ALPINSKI VEGETACIJSKI POJAS


Taj pojas obuhvaća vegetaciju planinskih rudina,
planinskih stijena i planinskih točila Balkanskog poluotoka.
Kao stoje odavno poznato, Balkanski poluotok
bio je značajno središte diferencijacije niza taksona
mediteranske geneze, koji su više ili manje srodni s elementima
pojedinih mediteranskih planina. Na hrvatskim
planinama oromediteransko-alpinski pojas zastupljen
je samo s ilirskom vegetaeijskom zonom.


Ilirska vegetacijska zona tankolisne šašike


Vegetacija planinskih rudina ove zone pripada u sintaksonomskom
smislu redu Seslerietalia tenuifoliae i
svezi Seslerion tenuifoliae, te asocijaciji Carici kitaibelianae-
Helianthemetum alpestris (usp. I. H or vat


1930). Ta zajednica ujedinjuje u svom flornom sastavu
niz tipičnih ilirskih elemenata (usp. Trinajsti ć
1987a, 1992), endemičnih vrsta hrvatske flore, među
kojima se ističu Sesleria tenuifolia, Carex kitaibeliana,
Edraianthus graminifolius, E. croaticus, Gentiana clusii
i dr. Isto tako toj zoni pripada i vegetacija planinskih
stijena i točila koja u svom flornom sastavu ujedinjuje,
također, niz najznačajnijih ilirskih endema hrvatske
flore. Među njima se ističu Degenia velebitica, Saxifraga
velebitica, Aubrieta croatica, Micromeria croatica,
Iberis velebitica, Silene hayekiana, Aquilegia kitaibelii,
Campanula waldsteiniana, Edraianthus pumilio i
niz drugih.


ZAKLJUČAK


Osnovu primarnog biljnog pokrova Republike Hrvatske
izgrađuje šumska vegetacija koja u fitogeografskom
smislu pripada dvjema velikim šumskim regijama
- mediteranskoj vegetacijskoj regiji i eurosibirskosjevernoameričkoj
šumskoj regiji i to njenoj europskoj
subregiji. Granica između navedenih prolazi primorskom
padinom Dinarida i nalazi se na dodiru tcrmofilnih
hrastovih i bukovih šuma.


Zbog razvijene orografije, šumska se vegetacija diferencira
na okomite pojaseve i vodoravne vegetacijske
zone. U zavisnosti od litološke podloge u sklopu svake
takve cjeline može se razlikovati karbonatna i silikatna


- Conclusion
serija. Šumska vegetacija karbonatne serije pokazuje
više-manje endemični jadranski ili ilirski karakter, a silikatna
serija srednjoeuropsko-borealni karakter. Za
svaku seriju u sklopu pojedinog vegetacijskog pojasa
ili zone značajna je najčešće jedna, po rasprostranjenosti
dominantna šumska zajednica.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 24     <-- 24 -->        PDF

I. Jrinajstić: FTTOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNII ŠUMSKI: VEGl-.TACTJII HRVATSKI-: Šumarski lisibr. 9 10. CXXII (l´M8), 407-421
LITERATURA: - References


Adamović , L., 1900: Zimzeleni pojas jadranskog
primorja. Glas. Srps. Kr. Akad. 61(23): 125-183.
Adamović , L., 1909: Die Vegetationsverhältnisse
der Balkanländer. Leipzig.


Adamovi? , L., 1911: Biljnogeografske formacije
zimzelenog pojasa Dalmacije, Hercegovine i Crne
Gore. Rad Jugosl. Akad. 183: 1-154.


A d a m o v i ć, L., 1929: Die Pflanzenwelt der Adrialänder.
Gustav Fischer. Jena.
Anić , M., 1958: šumsko-vegetacijski odnosi Istre.
Zemljište i biljka 8(l-3):83-95.


Bart ling , F. G., 1820: De littoribus ac insulis maris
liburnici dissertatio geographico-botanica. Hannover.


Beck-Mannagetta, G., 1901: Die Vegetationsverhälttnisse
der illyrischen Länder. Leipzig.


Beck-Mannagetta, G., 1907: Vegetationsstudien
in den Ostalpen I.-Die Verbreitung der mediterranen,
illyrischen und mitteleuropäisch-alpine
Flora im Isonzo-Tale. Sitzber. Acad. Wiss. Wien
Math.-Nat. Kl. 116: 1432-1534.


Beck-Mannagetta, G., 1908: Vegetationsstudien
in den Ostalpen II. Die illyrische und mitteleuropäisch-
alpine Flora im oberen Sava-tale Krains.
Situber. Akad. Wiss. Wien Math.-Nat. Kl. 117:
453-511.


Bertović , S., 1975: Ekološko-vegetacijske značajke
okoliša Zavižana u sjevernom Velebitu. Glasn.
šum. Pokuse 18: 5-75.


Borhidi,A. , 1963: Die Zönologie des Verbandes fagion
illyricum. i. Allgemeiner Teil. Acta Bot.
Acad. Sei. Hung. 9: 129-297.


Braun-B lanquet , J., 1964: Pflanzensoziologie. Ed.


3. Springer Verlag. Wien-New York.
Braun-B lanquet, J., Pavillard, J., 1928: Vocabu-
Iaire de Sociologie Vegetale. 30 Edition. Montpellier.


Braun-Blanquet, J., Sissingh, G., Vlieger , V.,
1939: Klasse der Vaccinio-Piceetea. Prodr.
Pflanzensoziol. 6. Montpellier.


Ccrovečki , Z., 1996: Termofilne bukove šume planine
Ivanščice. Šum. list 120(9-10): 419-424.


D r u d e, O., 1984: Die Florereiche der Erde. Gotha.


Engler , A., 1879-1882: Entwicklungsgeschichte der
Pflanzenwelt 1-2. Leipzig.


F1 a h a u 11, Ch., 1900: Project de nomenclature phytogeographique.
Congr. Internat. Bot. Compterendu:
427-450.


Flahault,
Ch., Schröter, C, 1910: Rapport sur la
nomenclature phytogeographique. III. kongr.
Internat. Bot. Extrait des Actes 1: 131 -142.


Fukarek , P., 1970: Beitrag zur Kenntnis der oberen
Waldgrenze in einigen Gebicrgzügen der südlichen
Dinariden. Mitt. Ostalp.-din. Ges. Vegetkdc.
11:45-54- Innsbruck.


Fukarek, P, 1970a: Šumske zajednice prašumskog
rezervata Peručice u Bosni. Akad, nauka Umj.
BiH Sarajevo, Pos. Izd. 15(4): 157-262.


Fukarek, P, 1979: Šumske biljne zajednice Jugoslavije.
Grugi kongres ekologa Jugoslavije 1: 55


69. Zadar.
Fukarek , P., Stcfanović, V, 1958: Prašuma Peručica i
njena vegetacija. Radovi Poljopr.-šum. fak. (Sarajevo)
B, 3(3): 93-146.
Glavač, V, 1959: O šumi poljskog jasena s kasnim
drijemovcem (Leucoieto-Fraxinetum angustifoliae
Ass. Nov.). Šum. list 83(1-2): 39-45.
G 1 a v a č, V, 1960: Crna joha u Posavskoj i Podravskoj
Hrvatskoj s ekološkog, biološkog i šumsko-uzgojnog
gledišta. Diss. Zagreb.
Grisebach , A., 1872: Die Vegetation der Erde.
Leipzig.
Hayek , A., 1907: Pflanzengeographische Gliederung
Östereichs-Ungarn. Verh. Zool.-Bot. Ges. Wien
57(3):
Horvat , I., 1929: Rasprostranjenje i prošlost mediteranskih,
ilirskih i pontskih elemenata u flori sjeverne
Hrvatske i Slovenije. Acta. Bot. Univ. Zagreb
4: 1-34.
Horvat , [., 1930: Vegetacijske studije o Hrvatskim
planinama. I. Zadruge na planinskim goletima.
Rad Jugosl. Akad. 238: 1-96.
Horvat , I., 1938: Biljnosociološka istraživanja šuma
u Hrvatskoj. Glasn. šum. Pok. 6: 127-279.
Horvat , I., 1942: Biljni svijet Hrvatske. Zemljopis
Hrvatske 1: 383-481 ,Zagreb.
Horvat , I., 1950: Šumske zajednice Jugoslavije. Institut
za šumska istraživanja NR Hrvatske,
Zagreb.
Horvat , I., 1954: Pflanzengeographische Glüderung
Südosteuropas. Vegctatio 5-6: 439-447.
Horvat , I., 1959: Sistemski odnosi termofilnih hrastovih
i borovih šuma jugoistočne Europe. Biol.
Glasn. (Zagreb) 12: 1-40.
Horvat ,
[., 1962: Vegetacija planina zapadne Hrvatske.
Prir. Istraž. Jugosl. Akad, 30, Acta Biol. 2:1


179. Zagreb.
Horvat , I., Glavač, V Ellenberg , H., 1974: Vegetation
Südosteuropas. Gustav Fischer Verl. Stuttgart.
Horvatić , S., 1928: Karakteristike flore i vegetacije
krša. Šum. list 37: 3-23.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 25     <-- 25 -->        PDF

I. Trinajstić: FITOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10.CXX11 (199X). 407-421
Horvatić , S., 1957: Pflanzengeographische Gliederung
des Karstes Kroatiens und der angrenzenden
Gebiete Jugoslawiens. Acta Bot. Croat. 22:
33-61.


Horvatić , S., 1963: Biljnogeografski položaj i raščlanjenje
našega primorja u svijetlu suvremenih
fitocenoloških istraživanja. Acta Bot. Croat.
22:27-81.


Horvatić , S., 1967: Fitogeografske značajke i raščlanjenje
Jugoslavije. In S. Horvatić (ed.) Analitička
flora Jugoslavije 1(1): 23-61. Zagreb.


Hrušk-Dell´ U orno, K., 1875: Asocijacija Festuco-
Quercetum petraeae (Jank. 1968, nom. nud.)
na Moslavačkoj gori u Hrvatskoj. Acta Bot.
Croat. 34:91-102.


Jovanović , B., 1955: šumske fltocenoze i staništa
Suve planine. Glasn. šum. fak. Univ. Beo.9:


Jovanović , B., 1956: O klimatogenoj šumi jugoistočne
Srbije. Institut za ekologiju i biogeografiju.
Zbornik radova 7(6): 3-35.


Kerncr , A., 1863: Pflanzenleben der Donauländer.
Wien.


Kuoch , R., 1954: Wälder der Schweizer Alpen in Verbreitungsgebiet
der Weisstanne. Mitt. Schweiz.
Anst. Forst. Vessuchsw. 30: 133-374.


Marinčck, L., Punccr, I., Zupančič, M., 1980:
Die floristischen und strukturellen Unterscheide
zwischen Urwald und Wirtschaftswald der gesellschaft
Abieti-Fagetum dinaricum. Ber.
Vegetkde. Symp. Intern. Ver. Vegetkde., 246


263. Rinteln (Vaduz).
Marinček,L., Mucin a, L., Zupančič, M., Pol dini,
L., Dakskobler, [., Accetto, M.,
1992: Nomenklatorische Revision der illyrischen
Buchenwälder (Verband Aremonio-Fagion).
Stud. Geobot. 12: 121-135.


Mayer , H., 1984: Wälder Europas. Gustav Fischer
Verlag. Stuttgart-New York.


Meusel, H., Jäger, E., Weinert, E., 1965: Vergleichende
Chorologie der zentraleuropäischen Flora
1. Gustav Fischer. Jena.


Moor , M., 1958: Pflanzengesellschaften der schweizerischen
Flussauen. Mitt. Schweiz. Anst. Forst.
Vcrsuchsw. 34(4): 221-360.


Müller , Th., 1992: 4. Ordnung: Fagetalis sylvaticae
Pawlowski in Pawlowski, Sokolowski et Wallisch
28. In E. Oberdorfer, Süddeutsche Pflanzengeselschaften
ed. 2, 4(2 A Textband): 138


201.
Oberdorfer , E., 1957: Süddeutsche Pflanzengesellschaften.
Pflanzensoziol. 10 Jena.
Ozenda,
P, 1975: Sur les etages de vegetation dans
les montagnes du bassin mćditerraneen. Documents
de Cartographic Ecologiquc 16: 1-32.


Pelcer , Z., 1979: Lipovc šume virovitičke Bilogore.
Drugi kongres ekologa Jugoslavije 1: 863-875.


Pignatti , S., 1979: I piani di vegetazione in Italia.
Giorn. Bot. Ital. 113:411-428.


Praprotnik, N., 1987: Ilirski florni dement v Sloveniji.
Biotehiška fakulteta, VTOZD za Biologijo.
Ljubljana.


Pune er, I., Wojterski, T., Zupančič, M., 1974:
Der Urwald Kočevski Rog in Slowenien (Jugoslawien).
Fragm. Flor. Geobot. 20(1): 42-87.


R a u š, Đ., 1971: Rasprostranjenost bukve (Fagus svlvatica
L.) u nizinskim krajevima šuma hrasta
lužnjaka u Hrvatskoj. Zbornik šumarskog simpozija:
19-29.


Rauš , Đ., 1975: Vegetacijski i sinekološki odnosi šuma
u bazenu Spačva. Glasn. šum. Pokuse 18:
225-346.


Rauš , Đ., 1976: Vegetacija ritskih šuma dijela Podunavlja
od Aljmaša do Iloka. Glasn. šum. Pokuse
19:5-75.


Rauš, Đ., Trinajstić, I., Vukelić, J., Medvedović
, .1., 1992: Biljni svijet hrvatskih šuma.
Šume u Hrvatskoj: 33-77.


Ri vas-Martinez, S., 1982: Etages bioclimatiques,
secteur chorogiques et sesies de vegetation de
1´Europe mediterraneenne. Ecolog. medit. 8(12):
275-288.


Scheweingruber, F. H., 1972: Die subalpinen
Zwergstrauchgesellschaften im Einzugsgebiet
der Aqare. Mitt. Schweiz. Anst. Forst. Versuehstw.
48: 195-504.


Slavnić , Z., 1952: Nizinske šume Vojvodine. Zbornik
Mat. srpske 2: 1-22.
Sugar , I., 1973: Dvije nove biljne zajednice u Samoborskom
gorju. Acta Bot. Croat. 32: 197-202.


Sugar , I., 1983: Biljnogeografski položaj i raščlanjcnost
vegetacije Istre u svijetlu najnovijih fitocenoloških
istraživanja. Akad. Nauka BiH. Radovi
52(21): 517-524.


Sugar , I., 1984: Novi pogledi na biljni pokrov i biljnogeografsku
raščlanjenost Istre. Acta Bot. Croat.
43:225-234.


Sugar, I., Zupančič, ML, Trinajstić, I., Punce
r, I., 1995: Fortes thermophilcs de chene pubescent
et de mo\inie(Molinio-Quercetum pubescentis
Sugar 1981) dans la zone limitrophe de
Croatie et de Slovenie. Biol. Vestn. 40 (3-4):
113-124.


Takhtadžijan , A., 1978: Geografija rastenij. Izdavateljstvo
nauka. Moskva - Lenningrad.


Tregubov, V, 1957: Gozdne rastlinske združbe. In
V Tregubov in M. Čokl: Prebiralni gozdovi na
Snežniku, 23-65. Institut za gozdno in lesno gospodarstvo.
Ljubljana.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 26     <-- 26 -->        PDF

I. Trinajstić: FTTOGEOGRAFSKO RAŠĆLANJENJE KLIMAZONAI.NK SUMSKK VLGETACTJh MRVATSKK Šumarski list hr. 9 10. CXXI1 (1998), 407-421
Tri naj stić, I., 1970: Hohengürtcl der Vegetation und
die Vegetationsprofile im Velebit Gebirge. Mitt.
Ostalp.-din. Ges. Vegetkde. 11: 219-224. Innsbruck.


Trinajstić , I., 1970a: Prilog poznavanju šumske vegetacije
prašumskog rezervata "Corkova uvala"
u Hrvatskoj Akad. Nauka i Umj. BiH Radovi 15
(4): 125-130.


Trinajstić , I., Über die systematische Stellung der
Grauerlenwälder in Nordkroatien. Ber. Geobot.
Inst. ETH Stiftig Rubel 51:111-115


Trinajstić , I., 1974: Novi pogledi na fitogeografsko
raščlanjavanje vegetacije jadranskog primorja
Jugoslavije. IV Kongres biologa Jugoslavije.
Rezimei referata: 46-47. Sarajevo.


Trinajstić , I., 1974a: Acidofilne, močvarne šume
jele - As. Carici brizoidis-Abietetum Gorskoga
Kotara i Velike kapele u Hrvatskoj. Acta Bot.
Croat. 33: 175-182.


Trinajstić , I., 1977: O vegetacijskoj granici mediteranske
regije na primorskoj padini Dinarida. Poljopr.
Šum. (Titograd) 23: 1-1 1.


Trinajstić , I., 1978: O utjecaju fitogeografskih granica
na stupanj antropogene degradacije klimazonalne
šumske vegetacije jadranskog primorja
Jugoslavije. Šum. list 102 (11 -12): 490-504.


Trinajstić , I., 1979: O ulozi antropohora u sastavu
regionalne flore i vegetacije. Drugi kongres ekologa
Jugoslavije 2: 1143-1152.


Trina j stić , I., 1981: Fitogeografskoraščlanjenjeklimazonalne
vegetacije biogenetskog rezervata
Velebit. Prvi kongres biologa Hrvatske (Poreč).
Zbornik sažetaka priopćenja, 130-132.


Trinajstić , I., 1982: Die Bedeutung der Hopfenbuche
- Ostrya carpinifolia Scop, für die pflanzengeographische
Begrenzung der mediterran-montanen
Vegetationsstufe auf den adriatischen Inseln.
Stud. Geobot. 2: 7-14. Trieste.


Trinajstić, I., 1982a: As. Potentillo albae-Quercetum
pubescentis A. Horv. u šumskoj vegetaciji
Istre. Acta Bot. Croat. 41: 111-117.


Tri naj stić, I., 1985: Die Vegetation des Rosmarino-
Ericion multiflorae Br.-Bl. - Verbandes Gebiete
des ostadriatischen Küstenlandes der Balkanhalbinsel.
Poljopr. Šum. (Titograd) 31 (1): 51 -62.


Trinajstić , I., 1985a: Fitogeografsko-sintaksonomski
pregled vazdazelene šumske vegetacije razreda
Quercetea ilicis Br.-Bl. u jadranskom primorju
Jugoslavije. Poljopr. Šum. (Titograd) 31
(2-3): 71-96.


Trina j stić , I., 1985b: Modello balcanico-appenninico
della distribuzione altimetrica della vegetazione
appartenente alia classe Quercetea ilicis
Br.-Bl. Not. Fitosoc. 22:21-30.


Trinajstić , I., 1985c: Oromediteranska fitogcografska
regija. Biosistematika 11 (2): 83-89.


Trinajstić , 1., 1986: Fitogeografsko raščlanjenje
šumske vegetacije istočnojadranskog sredozemnog
područja - polazna osnovica u organizaciji
gospodarenja mediteranskim šumama. Glasn.
Šum. Pokuse Pos. Izd. 2: 53-67.


Trinaj stić , I., 1986a: Šume dalmatinskog crnog bora
- Pinus nigra Arnold subsp. dalmatic a (Vis.)
Franco - sredozemnog područja Hrvatske. Poljopr.
Šum. (Titograd) 32 (1): 37-48.


Tri naj stić, I., 1987: Sintaksonomski pregled biljnih
zajednica planine Biokovo. Acta Biokovica 4:
143-174.


Trina j stić , I., 1987a: Contributo all´analisi fitogeografica
dell´area sud-est alpinodinarica. Biogeographia(
Udine) 17:99-112.


Trinajstić , I., 1988: O problemu sintaksonomske
pripadnosti šuma alepskog bora -Pinus hal
epensis Miller u jadranskom primorju Jugoslavije.
Glasn. šum. Pokuse 24: 233-245.


Trinajstić , I., 1988a: Sintaksonomska analiza termofilnih
listopadnih šuma Crnogorskog primorja.
Poljopr. šum. (Titograd) 34(2-3):3-l 1.


Trinajstić , I., 1988b: Ornomediterrane pflanzengeographische
Region. Sauretia (Salzburg) 4:
133-139.


Trinajstić, I., 1992: Salici-Myricarietum Moor
1958 (Salicion elaeagni) in the vegetation of
Croatia. Thaszia (Košiće) 2: 1-8.


Trinaj stić , I., 1992a: A contribution to the phytigeographical
classification of the illyrian floral element.
Acta Bot. Croat. 51: 135-142.


Tri naj st ić, I., 1995: Urwald,Naturwald, Wirtschaftswald
ein Vergleich der floristischen Struktur.
Sautcriaö: 109-132.


T r i n aj s t i ć, I., 1995a: Phytogeographical analysis of
the illyrieoid floral element. Acta Biol. Sloven.
41 (2-3): 77-85.


Trinajstić, 1., Franjić, J., 1994: Ass. Salicetum
elaeagno-daphnoides (Br.-Bl. et Volk 1940) M.
Moor 1958 (Salicion elaeagno) in the vegetation
of Croatia. Nat. Croat. 3(2): 253-256.


Trinajstić, I., Franjić, J., Samardžić, I., Samardžić
, J., 1996: Fitocenološkc značajke šuma
sladuna i cera (as. Quercetum frainetto-cerris
Rudski 1949) u Slavoniji (Hrvatska). Šum. list.
120(7-8)305-321.


Vukelić , J., 1990: A supplement to the research on
the sessile-flowrwed oak and black pea phytocoenosis
( Lathyro-Quercetumpetraeae Horvat)
1938)1958) in north-west Croatia. Annales Fore-
stales 16(2):23-38.




ŠUMARSKI LIST 9-10/1998 str. 27     <-- 27 -->        PDF

I. Trinajstić: F1TOGEOGRAFSKO RAŠČLANJENJE KLIMAZONAI.NE ŠUMSKE VEGETACIJE HRVATSKE Šumarski list hr. 9 10, (XXII (1998), 407-421
Vukelić , J., 1991: Synökologoische Characterisie-Quercetum). Acta Bot. Acad. Sei..Hung. 3: 401rung
und syntaxonomische Einornung von Car-424.
pinion-Gesellschaften Nordkroatiens. Phytocoe-


Zukrigl , K., 1970: Zusammenhänge zwischen Stannologia
19(4): 519-546.


dort, Vegetation und Bestandstruktur in UrwaldVukelić,.!.,
1991a: Šumske zajednice i staništa hrasbeständen
verschidener Ausbildungen des Abi


ta kitnjaka (Quercus petraea Liebl.) u gorju sjeeti-
Fagetum in Österreich. Akad. nauka Umj.


verozapadne Hrvatske. Glasn, šum. Pokuse 27: BiH Radovi 15(4): 47-59.


1-82.


Zukrigl , K., 1988: Die montanen Buchenwälder der
Walter, H., Straka,H., 1970: Arealkunde. Einfüh


österreichischen Südalpen (Karawanken und
rung in die Phytologie 3(2). Stuttgart. Karnische Alpen). Sauteria (Salzburg) 4: 11-16.
Wendwlberge-Zelinka,E., 1952: Die Vegetation


Zukrigl, K., Eck hart, G., Nat her, I., 1963: Stan-


der Donauauen bei Wallsee. Wels.


dortskundliche und waldbauliche UntersuchunWraber
, M., 1960: Fitocenološka raščlanitev gozdne


gen in Urwaldresten der niederösterreichischen
vegetacije v Sloveniji. Zbornik ob 150 letnici bo-kalpalpen. Mitt. Forstl. Bd. Vers. Anst. 62: 1taničnega
vrsta v Ljubljani: 49-94. 244. Wien.
Wraber , M., 1964: Vegetacija slovenskegabukovega


Zupančič , M., 1982: Die Fichtenwälder in der Ar


gozda v luči ekologije in palinologije. Biol.


beiten von V. Blečić. Glas. Republ. Zavoda Zašt.
Vestn. (Ljubljana) 12: 77-95.


Prir. Titograd 15: 179-195.
Wuljf, E. V, 1944: Istoričeskaja geografija rastenij.


Zupančič , M., 1982a: Smrekovi gozdovi Evrope in


Moskva - Leningrad.


balkanskega poluotoka IL Biol. Vestn. (Ljublja-
Z 61 y o m i, B., 1957: Der Tatarenahorn - Eichen Löss-na)30(l): 171-188.
wald der Zonalen Waldsteppe (Acereto tatarici-


SUMMARY: The basis of the primary plant cover of Republic Croatia is
made up of the forest vegetation which in terms oftheplantgeography belongs
to two large forest regions - Mediterranean vegetational region and the Eurosiberian-
Northamerican forest region and to its European subregion. The
boundary between the said regions passes over the coastal slope of the Dinaric
Alps and is on the contact between the thermophilous oak and beech forests.


Due to the developed orography, the forest vegetation is differentiated into
vertical vegetational belts and horizontal vegetational zones. The Mediterranean
region is divided into the Mediterranean-littoral and Mediterranean-
montane vegetational belts. The Eurosiberian-Northamerican region and within
it the European subregion is divided into the European-planar, Europeancollin,
European-montane, European-altimontane, European-alpine and European-
adalpine vegetational belts. As a rule, for each vegetational belt one
particular woody species is characteristic as its basic forest vegetation edificator
(Pinus halepensis, Quercus ilex, Q. pubescen, Q. virgiliana, Q. robur, Q.
petraea, Fagus sylvatica, Abies alba, Picea abies, Pinus mugo). Depending
upon the lithological stratum, within every such unit the carbonate and silicate
series can be distinguished. The forest vegetation of the carbonate series
shows more or less endemic Adriatic or Illyrian character and that of the silicate
series the central European boreal character. For each series within one
vegetational belt or zone there is usually one characteristical and according to
its distribution dominating forest association.