DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1998 str. 96 <-- 96 --> PDF |
MIJO KOVAČEVIĆ, dipl. inž. šum. (1953 - 1998) U Bjelovaru, u obiteljskom domu, umro je naš kolega Mijo. Opirući se teškoj bolesti od ljeta 1997. godine, izdržao je i operaciju i liječničke tretmane, posjećivao nas je u upravi, šumariji, bio na susretu s našim Vinkovčanima u posjeti Bjelovaru, pokazivao optimizam, tješio nas ... i ostao do kraja duhovit. Duhovit na svoj račun, ali i na naš! Duhovitost je to pronicljiva slavonca, pritajenog šarmera i susretljivog kolege. Sjećaju ga se kolege sa Šumarskog fakulteta iz Zagreba upisani školske godine 1972/73. Prepoznatljiv je bio Mijo po svojoj pjesmi slavonskog bećara, razdragan u trenucima slobodnog studentskog vremena na terenskim nastavama. Rođenje u Cigleniku kod Lužana kraj Slavonskog Broda 1953. godine, od oca Đure i majke Kate, slavonskih poljodjelaca, odgajan u rimokatoličkoj vjeri zajedno s bratom Emilom. U Brodu je završio osnovnu osnovnu i srednju školu te diplomirao na našem Fakultetu u Zagrebu. Tijekom šumarske nastave rodila se ljubav prema kolegici Dragici Stipetić! On slavonac - šumar, a ona šumarica iz Ogulina! Iz studentske ljubavi, nasta obitelj. Prvo zaposlenje našao je Mijo u tadašnjem Šumskom gospodarstvu u Bjelovaru, u Šumariji Pakrac. Olovni dani za Hrvata u Hrvatskom Pakracu i Hrvatskoj šumariji na Hrvatskom Papuku i Psunju. Tadašnje kolege iz Šumarije Pakrac, na čelu s upraviteljem terorizirale su sve koji se nisu uklapali u njihove nazore. Teroriziran je bio i Mijo! Tada je trebalo izdržati svoje Hrvatstvo, zadržati svoju kulturu i etiku. Nije bilo uputno da ... akule ... anovići... ačeše ili iljevići čuju i vide da je dobio čestitku u svoj poštanski sandučić za naš Hrvatski Uskrs ili Božić! (Oprosti mi Mijo što spominjem imena no neka znaju i neka pročitaju što o njima znamo.) A Hrvat je uvijek pošten u svojim namjerama i često nespreman na kukavičke i zločinačke podlačke udarce s leđa. Nije li ovdje početak njegove opake bolesti?!. U šumariji Pakrac Mijo je radio na poslovima pripreme rada, iskorišćivanju šume te projektiranju traktorskih vlaka i šumskih prometnica, sve do 1985. godine, kada seli u Bjelovar, a radi na mjestu referenta za iskorišćivanje šuma i mehanizaciju. Neumoran na poslu, odgovoran prema suradnicima, vezan za odlaske na teren, često je bio odsutan od kuće, te radom na terenu ponekada zanemario i obitelj. No to je šumarski poziv. Došao je Domovinski rat. Dojučerašnje kolege iz Šumarije Pakrac, ustali su kao kolovođe organiziranom pobunom protiv naše Hrvatske Države. Tražili su ovdje neku svoju "otadžbinu". (Sada je imaju, no moraju požuriti u nju jer beogradski pašaluk je sve manji). Tada smo shvatili svoju naivnost, ali i Mijinu žrtvu rada i života u Pakracu. Uz pomoć dragoga Boga, uz vjeru i odlučnost hrvatskoga naroda, obranjena je Domovina, učvršćena, stvorena toliko zaslužena i željena Lijepa Naša. I u njenoj obnovi i poslovima na tada oslobođenom području šuma Uprave šuma Bjelovar, Mijo je često surađivao i organizirao rad i šumarsku proizvodnju. U netom stvorenom J. P. "Hrvatske šume" rukovodio je proizvodnim odjelom. Mijo je bio dobar šef. Možda je previše toga želio napraviti sam. Ne zbog nepovjerenja, već zato stoje uvijek htio olakšati rad i život prijatelju i suradniku. To znaju "njegovi iz proizvodnog". A u Bjelovaru je bilo vikendom vremena za njegovu iskonsku željenu aktivnost, na poslovima u vrtu ... na zemlji. Veselio se svakom proljeću pri sjetvi, ali i radu u ljetu i ubiranju ljetine ujesen u svom Kakincu, na malom obiteljskom imanju obitelji Kovačević. To je bilo vrijeme obiteljskog druženja sa svojom Mirnom, Damirom i Dragicom. Da gaje bilo više. Krasila gaje druželjubivost, u svakom trenutku. Bio je športaš, bio je naprednih poimanja primjene znanosti u svakodnevnom radu, bio je član Komisije za znanstveno-istraživački rad našega poduzeća, često dobar i srdačan domaćin članovima sekcija IUFRO kongresa, studentima i profesorima te svim dobronamjernim znanstvenicima, a sve na dobrobit šume i naše šumarske struke. Njegov profesionalni pristup poslu i razvoj kao šumara širokih pogleda, trebao je biti okrunjen rukovodećim mjestom na jednoj od najodgovornijih dužnosti u proizvodnoj službi "Hrvatskih šuma". To je trebalo biti svjedočanstvo dugoročne obstojnosti i vjerojatne budućnosti bjelovarske škole šumarstva, s tradicijom starom 125. godina. Ali i svjedočanstvo našega Mije kao šumara, izraslog i odnjegovanog od starijih iskusnijih i suptilnih šumara, priznatih diljem naše Domovine o čemu svjedoče naše mlade branjevine, mladici... šume. Mislimo da bi s našim Mijom i njegovim iskustvom i današnji trenutak hrvatskog šumarstva bio pouzdaniji, izvjesniji u željenom gospodarskom razvoju i obnovi naše |