DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1998 str. 61     <-- 61 -->        PDF

jezda nomadskih stočara iz Bosne i Hercegovine na
naša polja i šumske površine.


To lijepo ilustrira fotografija kojom je kolega Starčević
opremio članak, nastala, pretpostavljam, u to vrijeme.


Brigu o suzbijanju zaraznih bolesti i parazitnih oboljenja
prepustimo stručnim veterinarskim službama.


Sukladno odredbama Pravilnika o sporednim šumskim
proizvodima u Planu je propisano da za stoku na ispaši
vlasnik mora imati potvrdu o zdravstvenom stanju.


Plan korištenja šuma i šumskih zemljišta donio je
Upravni odbor "Hrvatskih šuma" p. o. Zagreb na sjednici
održanoj 23. prosinca 1997. godine.


Ponoviti cu s


Rubrika "Izazovi i suprotstavljanja" u našem stručnom
glasilu, plodje mojih nastojanja da se stručno, slobodno
i moralno razmišljanje suprotstavi okvirima
naših šumarskih propisa i shvaćanja u onim dijelovima
gdje su propisi ili naši pogledi pregaženi od vremena ili
su u suprotnosti s razvojem šumarske i ekološke misli.


Sigurno se s manje stresova, kroz život prolazi uz
bezpogovorno izvršavanje naredbi i poštivanje propisa.
Ova rubrika, s povratkom slobode, otvara prostor za
slobodu iskazivanja osobnih ideja i pogleda te mogućnost
njihovom suprotstavljanju.


Zato, uvaženi kolega Milkoviću, ja se člankom


o paši, žirenju i brstu u šumama, ne suprotstavljam Vama,
već pojavi, koja je naslijeđe duboko urezano u naš
mentalitet.
Ja znam da Zakon o šumama, pa onda i svi propisi u
njegovoj provedbi, nose sa sobom taj, usudio bih se
reći, preživjeli odnos stoka - šuma (na nesreću ne samo
to) pa sam digao svoj glas protiv.


KNJIGE I ČASOPISI


ČIJE JE 1


PRIRUČNIK ZA PREPOZNAVANJE


Za štetu koju počini divljač odgovoran je ovlaštenik
prava lova u lovištu u kojem ta divljač stalno živi...
Štetu koju nanese zaštićena životinja dužna je nadoknaditi
država.


Ovim je odredbama pitanje naknade štete, kada se
radi o divljači, odredio zakon o lovu (Narodne novine
10/1994.) odnosno Zakon o zaštiti prirode (Narodne
novine 30/1994.) kada je u pitanju zaštićena životinjska
vrsta.


Mišljenja smo da će primjena njegovih odredbi značiti
napredak u odnosu na stanje koje smo, kada se radi


o korištenju šumskih površina za potrebe stočarstva,
imali prije njegove izrade i donošenja.
Otvoreni smo za razgovor o ovoj temi, i spremni prihvatiti
sve prijedloge koji bi doprinijeli daljnjem napretku
u rješavanju problematike korištenja šumskih
površina za potrebe stočarstva.


Ivica Milković, dipl. inž. šum.


je; PROTIV!


Kada bi samo kao država i struka malo više htjeli,
mogli bismo barem prostornim planovima razgraničiti
šumske površine od površina namijenjenih stoci ili poljoprivredi.
Ovako smo svjedoci prisutnosti svinja i stoke
u lužnjakovim sastojinama Posavine, s ogromnim
štetama u pomlađivanju te "pustopašice" ovaca na našim
otocima i brstu koza na Velebitu ili Biokovu, koji
smo proglasili parkom prirode.


Citirat ću samo jednu rečenicu iz mog članka u Šumarskom
listu br. 3-4/1998. godine:


"Kako ne bi bili isključivi u raspravi o problemu paše,
žirenja i brsta u (državnim) šumama Hrvatske, sigurno
je da uvijek postoje rješenja koja najmanje destabiliziraju
šumske ekosustave, pa sve do socijalnih ili
političkih potresa na razini Hrvatske ".


I dodatak za kraj. U takva rješenja treba uložiti osim
struke, ljubavi i morala, još i nešto više smjelosti.


Tomislav Starčević, dipl. inž. šum.


O DJELO?
TRAGOVA PREDATORA NA ŽRTVI


Sam način i postupak utvrđivanja štete koju nanese
divljač ili zaštićena životinja, posebno postupanje oštećenika,
obavljanje očevida i postupanje stručne osobe
koja provodi očevid (vještak) razrađen je posebnim
Naputkom o postupku utvrđivanja štete koju nanese
predator Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša. U
njemu je još istaknuto da utvrđivanje činjenica u svezi s
nastalom štetom, posebno počinitelja štete, utvrđuje
vještak koji za to postupanje ima ovlaštenje imenovane
Državne uprave.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1998 str. 62     <-- 62 -->        PDF

Kako je pitanje utvrđivanja pravog počinitelja štete,
pesebice kad se radi o tri krupna predatora -vuku,
risu i smedem medvjedu, čije tragove na žrtvi i oko nje
možemo lako zamijeniti s tragovima drugih grabežljivaca,
poput lisice, čaglja ili krupnog domaćeg psa,
Upravi za zaštitu kulturne i prirodne baštine bila je
glavna briga kako osposobiti stručne osobe koje obavljaju
očevid da znalački i pouzdano po tragovima i
znacima prepoznaju počinitelja štete. To je posebice
došlo do izražaja kada je uz risa i divlju mačku, i do tada
omraženi vuk došao na popis posebno zaštićenih životinjskih
vrsta (1995.), buduću da se glavnina budućih
šteta očekivala upravo od tog predatora.


Uz održana dva stručna seminara (prvi u NP Risnjak
u Crnom Lugu siječnja 1996. i drugi u NP Krka u Novigradu
i Šibeniku u srpnju 1997.)´, zacijelo najveća pomoć
ovlaštenim vještacima ali i šumarima, lovcima,
veterinarima kao i svima onima koji se u svom radu
susreću s problematikom identifikacije predatora, pristigla
je objavom brošure "Čije je to djelo?" ili, kako
to stoji u podnaslovu, priručnika za prepoznavanje
tragova predatora na žrtvi. Autori originalnog austrijskog
izdanja tiskanog na njemačkom jeziku travnja


A. Frković: 2. Seminar o metodologiji utvrđivanja šteta od krupnih
zaštićenih predatora, Šum. list 7-8 1997., str. 434-436.
1994. su dipl. biolozi Petra Kaczensky i Thomas
Hub er iz bečkog Institut für Bodenkultur. Uz opis
ugriznih rana pričinjenih od risa, lisice, psa i smeđeg
medvjeda te ptica grabljivica i gavrana, hrvatsko izdanje
dopunjeno je uputama o identifikaciji za vuka i čaglja
autoraAlojzijaFrko vica, dipl. inž. šum., savjetnika
za lovstvo Direkcije "Hrvatskih šuma" Zagreb.


Urednici hrvatskog izdanja su prof. dr. Đuro H u b e r i
Dinko N o v o s e 1 s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu, dok se kao izdavači, uz spomenuti bečki
Institut i Zentralstelle Österr. Landesjagdvebände, vodi
i naše Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne i
prirodne baštine.


Brošura je obima 44 stranice, a zbog praktičnog
džepnog formata lako ju je ponijeti na teren. Ilustrirana
je s 56 fotografija, pretežito u boji, čiji poduži potpisi
uspješno nadopunjuju osnovni tekst brošure. Preveli s
njemačkog Božidar Panić i Ankica J e 1 i n č i ć .


Uz predgovore austrijskom i hrvatskom izdanju
(potonji je iz pera višeg inspektora zaštite prirode dipl.
ing. Željka Stahana), hrvatsko izdanje brošure sadrži
ovih pet poglavlja: Pribor potreban za dokumentaciju;
Dokumentacija pregleda na licu mjesta s podnaslovima:
Pregled mjesta događaja, Fotografska dokumentacija
ozljeda, Dokumentacija tragova, Opis ugriznih
rana, Pregled ozljeda i Izvođenje zaključka. Hrvatsko
izdanje sadrži i obrazac Zapisnika očevida u svezi s
utvrđivanje štete koju nanose zaštićene životinjske vrste,
koji je obrazac, usput rečeno, u međuvremenu doživio
neke izmjene i dopune.


Kako je uz ugriznu ranu od osobite važnosti za identifikaciju
predatora izgled otisaka šapa i slijed tragova,
potpoglavlje Prepoznavanje sadrži i tablicu sa značajkama
tragova (širina/dužina, oblik, dužina koraka, broj
prstiju, panđe) risa, lisice, vuka, psa, čaglja, medvjeda i
jazavca. Uz potvrdu već znanog da risovi poput ostalih
divljih mačaka uvlaće panđe kod kretanja, pa se na otisku
i ne vide, lovce i šumarnike će zasigurno iznenaditi
nova saznanja da se trag odraslog vuka može zamijeniti
s tragom krupnijeg psa! Naime, otisci srednja dva prsta
koja su često u vuka smješteni više naprijed, nisu pouzdana
razlika prema kojoj se može dokazivati porijeklo
traga. Da bi se moglo razlikovati trag vuka i psa, treba
dulje slijediti trag. Vukovi se naime kreću u koloni,
ravno i bez mijenjanja tempa hoda, dok psi vole krivudati
i trčkarati njuškajući objekte u blizini. Određena
pozornost posvećena je opisu izmeta i dlaka te njihovom
skupljanju i čuvanju.


Opis ugriznih rana, kao glavno poglavlje brošure,
obrađeno je na 15 stranica i ilustrirano sa 38 slika. Za
uspješno reintegriranog risa u Hrvatskoj tu je jasno
rečeno daje ova najveća europska divlja mačka "lovac
iznenađenja", koja svoju žrtvu lovi iz zasjede na zemlji,
a ne sa drveta. Dajući prednost mišićju, ris će prvo na




ŠUMARSKI LIST 5-6/1998 str. 63     <-- 63 -->        PDF

četi but. U mirnim predjelima pojest će, primjerice srnu,
kroz tjedan dana. Kako vuci svoj plijen najčešće
ubijaju u čoporu, žrtva obično pada nakon dužeg ili kraćeg
progona, hvatanjem za grkljan. Za razliku od pasa,
koji na vratu žrtve ostavljaju jako krvareće i rastrgane
rane, ugriz vuka je "čist", s razmakom ozljeda od očnjaka
oko 44 (33-53) mm. Kako svaka ozljeda ima svoja
specifična obilježja, na kraju brošure otisnuta je tablica
načina određivanja počinitelja prema rasporedu i izgledu
ozljeda i hranjenja.


Slika 2. Ris ubija svoju žrtvu točno usmjerenim ugrizom za grkljan
pri čemu se svojim oštrim pandžama uhvati za žrtvu (prema


J. Copu)
Na predstavljanju priručnika za prepoznavnje tragova
predatora na žrtvi "Čije je to djelo?" 9. prosinca
1997. godine u Zagrebu, u svojoj pozdravnoj riječi u
ime Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne i
prirodne baštine dipl. inž. biologije Jasminka Rado vić
između ostalog je naglasila:


"Svrha ove knjižice je olakšati raspoznavanje ozljeda
koje različite vrste grabežljivaca ostavljaju na svojoj
lovini. Ovo je posebice važno u slučajevima kad je načinjena
šteta na domaćim životinjama. Prepoznavanje
počinitelja štete omogućuje da se utvrdi tko je dužan
nadoknaditi štetu oštećeniku. Osim toga, analizom lešina
nađenih nakon napada grabežljivaca, moguće je prikupiti
podatke o njihoj prisutnosti u nekom području.


Vuk i ris su dvije vrste tzv. krupnih predatora koje su
posebno zaštićene temeljem Zakona o zaštiti prirode pa
su u izravnoj nadležnosti ovoga Ministarstva. Radi se o
vrstama koje je čovjek u prošlosti na našim prostorima
ili istrijebio (ris) ili im je u vrlo kratkom roku drastično
smanjio brojnost (vuk -još prije tridesetak godina u
Hrvatskoj je živjelo od 600 do 1.000 vukova, a danas ih
ima između 50 i 100, što znači daje vrsta doslovce desetkovana).


Temeljni cilj zaštite prirode je očuvati što veću prirodnu
biološku raznolikost, odnosno ne dopustiti nestanak
niti jedne vrste koja je prirodni, zavičajni član nekoga
ekološkog sustava. U vrednovanju prirode posebno je
važna prisutnost tzv. "vrhunskih grabežljivaca", to jest
vrsta koje su na vrhu hranidbene piramide, jer su one
najbolji pokazatelj daje ekološki sustav u velikoj mjeri
zdrav, prirodan i stabilan. Na razini Europe drži se da su
najvredniji šumski ekološki sustavi upravo oni koji sadrže
tri velika grabežljivca — vuka, risa i smeđeg medvjeda.
Nakon reintrodukcije risa u Sloveniju, ova se vrsta proširila
i zauzela svaja nekadašnja prirodna staništa u Hrvatskoj.
Tako danas ovdje ponovno obitavaju sve tri vrste,
što je jedan od najvažnijih pokazatelja velike vri


jednosti biološke raznolikosti u Hrvatskoj.


Slika 3 Današnja rasprostranjenost triju velikih predatora- risa, vuka
i smeđeg medvjeda u nekim zemljama Europe


Međutim, prisutnost velikih grabežljivaca u prostorima
kojima gospodari čovjek, izaziva i velike probleme
jer njihovim prirodnim plijenom gospodare lovci,
pa su im grabežljiva izravni konkurenti. Ipak zaštita
vrste podrazumijeva i njezino pravo na prirodni plijen,
što u slučaju vuka i risa uključuje i divlje životinje, dakle
divljač, koja je država povjerila na upravljanje
lovcima.


No, glavni problemi nastaju u područjima gdje grabežljivci
nemaju dovoljno prirodnog plijena, pa čine
štete na domaćim životinjama koje su privatno vlasništvo
pojedinaca. To se posebice odnosi na vuka u području
Dalmatinske Zagore...


Budući da veliki postotak šteta čine i drugi grabež-
Ijivci, kao što su čagljevi i podivljali psi, nužno je tije