DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/1998 str. 81     <-- 81 -->        PDF

Posebnu vrijednost knjizi daju fotografije pojedinih
detalja kojima se dodjeljuju točke za ljepotu a što najčešće
u praksi dovodi lovce u nedoumicu koliko točaka
dodijeliti u konkretnom slučaju.


Prikaz načina ocjenjivanja trofeja danje za 4 životinjske
vrste kojima se ocjenjuju lubanja i krzno (vuk,
medvjed, divlja mačka i ris), za 3 vrste kojima se kao
trofej ocjenjuje samo lubanja (lisica, rakunopas i jazavac),
jednoj vrsti gdje trofej predstavljaju zubi (vepar),
te 7 vrsta divljači gdje trofej predstavlja rogovlje (jelen
lopatar, jelen obični, jelen aksis, srnjak, divojarac i divokoza,
kozorog te muflon).


Odmah iza ovog poglavlja slijedi poglavlje "Mjerila
za dodjeljivanje medalja" u sklopu kojeg se nalazi
praktična tablica u kojoj su najednom mjestu prikazane
granične vrijednosti za dodjelu odličja za sve trofeje.


Na 5 stranica prikazane su "Medalje međunarodnih
izložbi pod pokroviteljstvom CIC-a" koje prikazuju
medalje od prve svjetske lovačke izložbe održane u Beču
1910. godine pa do izložbe u Budimpešti održane
1996. godine. Na ovaj prikaz medalja nadovezuje se
prikaz Značaka generalne skupštine CIC-a.


Za sve one koji žele sudjelovati na međunarodnim
lovačkim izložbama ili ih organizirati, bit će zanimljive
kratke "Upute Međunarodnog savjeta za lovstvo i zaštitu
divljači (CIC) za organiziranje lovačkih izložbi i
ocjenjivanje trofeja" s pratećim pravilnicima.


Autor je dao "Pregled međunarodno priznatih službenih
CIC-ovih ocjenjivanja lovačkih trofeja i sastav
njihovih ocjenjivačkih komisija", iz kojeg se vidi koje
su zemlje i koji ocjenjivači sudjelovali na do sada odr


žanim međunarodnim lovačkim izložbama, a čitatelji
mogu vidjeti koje su zemlje i u kom udjelu zastupljene
u komisijama CIC-a.


v


Na kraju knjige nalazi se 18 tablica u poglavlju
"Svjetska lista najjačih trofeja", u kojima su prikazane
CIC-ove rang liste vodećih trofeja po vrstama divljači
uz naznačenu godinu odstrela (stjecanja trofeje), zemlju
u kojoj je trofeja stečena, prezime lovca koji je
dotičnu trofeju stekao, broj točaka koje je trofej dobio
prilikom ocjene od službene komisije CIC-a i izložbu
(mjesto i godina) na kojoj je trofej ocijenjen.


Nesumnjivo da će sve lovce kojima se ova knjiga
nađe u ruci zanimati kako su rangirane u svjetskim razmjerima
trofeje stečene u lovištima na području Hr—
vatske, jer kako navodi autor knjige, "Medalje su priznanje
lovištu iz kojega potječe odstreljena divljač, a ne
lovcu koji ju je odstrijelio".


U siromašnoj izdavačkoj djelatnosti s područja lovstva
u Hrvatskoj, ova knjiga predstavlja osvježenje u
domaćoj lovačkoj biblioteci, a nesumnjivo će mnogima
dobro poslužiti kod ocjene trofeja. Uz sitne tiskarske
greške koje su se prikrale u prvome izdanju, knjiga je
sadržajno i grafički vrlo kvalitetno djelo i kao takva poželjna
svakom lovcu, posebice članovima komisija za
ocjenjivanje lovačkih trofeja. Glede činjenice da će se
ova knjiga prevesti na većinu europskih jezika i postati
službeni CIC-ov priručnik za ocjenjivanje lovačkih trofeja,
možemo biti ponosni što je njeno prvo izdanje
ugledalo svjetlo upravo ovdje u Hrvatskoj.


dr. se. Marijan Grubešić


HRVATSKA: ŠUMARSKI PARTNER U JUGOISTOČNOJ EUROPI


Kontakti između Njemačkog i Hrvatskog šumarskog društva


Od berlinske Godišnje skupštine Njemačkog šumarskog
društva u rujnu 1996. godine razvijaju se kontakti
s Hrvatskim šumarskim društvom, koje su u srpnju
1997. prigodom susreta šumarskih društava vodili
predsjednici - predstavnici iz obje zemlje.


Vrlo je zanimljiva, kao u ostalom i prigodom svih
posjeta istočnim i jugoistočnim europskim zemljama u
tranziciji, spoznaja o različitim fazama postupnog prijelaza
iz planskog u tržišno gospodarstvo. Za Hrvatsku
je specifično što se ovdje ide jasnim i vrlo konzekventnim
šumarskim putem, na prvom mjestu je načelo potrajnosti
gospodarenja šumama, koje se oslanja na staru
austrougarsku šumarsku tradiciju, a težnja je da se štete
na okolišu iz prošlih stoljeća nadomjeste. Gleda se u
budućnost, iako još puno opterećuju gospodarske posljedice
izazvane ratom (kada se ovdje govori o ratu
uvijek se misli na srpsku agresiju, a to je nešto drugo
nego Drugi svjetski rat).


Sam pogled na mladi šumarsko-povjesni i šumarsko-
politički razvoj Hrvatske pokazuje da se može očekivati
snažan srednjeeuropski interes za tamošnji razvoj
šumarstva. Kod iskorišćivanja šuma smo i sami bili
nazočni. Hrvatska (je velika kao Hessen i Nordrhein-
Vvestfalen zajedno; 4,8 milijuna stanovnika; 2,5 milijuna
ha šuma), ima od jeseni 1990. godine suverenu nacionalnu
šumarsku politiku. Ali ona ima i dugu šumarsko-
povijesnu tradiciju. 27. 7. 1769. godine donesen je
"Šumski red " carice Marije Terezij e na hrvatskome
jeziku. Do 1918. godine hrvatskim šumama gospodarilo
se u skladu s austro-ugarskom šumarskom politikom,
šumarstvo se oslanjalo na stručnost. Ta stara načela doživljela
su 1945. godine utjecaj jugoslavenske središnje
vlasti iz Beograda. Nakon Drugog svjetskog rata (počeci
socijalima) provedena je eksproprijacija, 1,5 milijuna
ha šuma je nacionalizirano, a šumarstvo je centralizirano
po sovjetskom uzoru (1945-1948). Nakon ras




ŠUMARSKI LIST 1-2/1998 str. 82     <-- 82 -->        PDF

kida s Moskvom reformirano je zakonodavstvo i organizacija.
Jedan dug proces, (česta reorganizacija šumarstva).!


Slika 1: Predsjednik njemačkog šumarskog društva dr. VVolfgang


Dertz sa predsjednikom Hrvatskoga šumarskog društva


profesorom dr. Slavkom Matićem. U pozadini prof. dr.


Branimir Prpić, glavni urednik časopisa "Šumarski list".


(Foto: Hans-Jurgcn Wcgener)


Država Hrvatska sa svojim mediteranskim obalnim
područjem, dinarskim gorskim predjelima i panonskom
ravnicom, daje na zemljovidu sliku jedne "kišne
duge". Sasvim pojednostavljeno: Dalmacija čini zapadni
luk, Slavonija istočni, Istra i sjeverno hrvatsko gorski
predjeli tjeme (luka). Od 15. do 18. stoljeća mnogo
šume u Dalmaciji, Istri i na otocima (1185 otoka leži
pred obalom!) iskorišćivala je Venecije. Drvo je koristila
uglavnom za brodove i pilote (stupove) na kojima
stoji Venecija. Domoroci su rado tome pomagali, a za
uzvrat dobivali livade za ispašu. Preostala je gotovo
iskrčena mediteranska, primorska krška površina s
makijom, garigom i kamenjarom. U višim položajima
poluotoka Istre i sličnim staništima dinarskoga gorja s
bukovo-jelovim-smrekovim šumama, iskorišćivalo se
isto kao i u srednjoj Europi (Harz-, Pech-, Holzteer-,
Kienruss-, Holzkohlegewinnung itd). Težište je ležalo
na proizvodnji potaše za venecijansku staklarsku industriju.
U istarskome gorskom području i sjevernije u
Gorskome kotaru, kao i u drugim sličnim predjelima
zemlje, koja su u tadašnje vrijeme bila neprohodna, sačuvale
su se krasne preborne šume, kojima se danas
stručno gospodari. U čuvenim slavonskim listopadnim
poplavnim šumama već u 19. i početkom 20. stoljeća
razvijenije europske gospodarske zemlje prekomjerno
su iskorišćivale lužnjakove šume, pilile, a i trgovale.


Slika 2: Pošumljavenjc borom na otoku Pagu. Iza svake sadnice slo


žen je suhozid (kameni zid) protiv hladnog, suhog i jakog


sjeveroistočnog vjetra bure.


(Foto: Hans-Jiirgen Wcgencr)


U prvoj polovici 19. stoljeća to su uglavnom francuski
trgovci drvetom, kojima je bila zanimljiva dužica za
Njemačku i Francusku. Izgradnjom željeznice, primjenom
parnog stroja i početkom razvojačenja Vojne Krajine,
od druge polovice 19. stoljeća, investirale su Njemačka,
Engleska, Francuska, Italija i Austro-Ugarska u
pilane i eksploataciju. Slavonske lužnjakove šume bile
su još početkom prve polovice ovoga stoljeća siguran
izvor prihoda za svoje posjednike. Danas prirašćuju na
oko 200 000 ha "potomci" starih lužnjakovih sastojina.
Šumari su zabrinuti da će današnje vodograđevne i hidroenergetske
mjere još jače sniziti razinu podzemne
vode i nanijeti štetu osjetljivim hrasticima. Da bi u ovome
prostoru postigli odgovarajući kapacitet modernih
poduzeća za preradu drva, treba uložiti velik kapital i
mnogo napora.


Iz mnoštva šumarsko-povijesnih podataka, još jednanapomena
o šumsko-posjedovnoj politici: U 17. stoljeću
osnovala je Austro-Ugarska Monarhija na svojoj
južnoj i jugoistočnoj granici sustav utvrđenih naselja za
obranu od Turaka, to je tzv. Vojna Krajina (to su bile
hrvatsko-slavonske, srpsko-banatske i transsilvanske