DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1997 str. 30 <-- 30 --> PDF |
.1. Franjić. Ž. Skvorc: ZIMOTRENOST NEKIH VRSTA HRASTOVA (QUERCUS L.. FACACKAE) Šumarski list br. 11 -12, CXX1 (1997). 599-607 % 100J pravac y= 11.401 + l.256«x , r-0.54 parabola 80- y = -29.165+3.893*x-0.141x: *^ R-0.57 60 a *pć^ ^^ 40 20/ / n , , 0 T i i 0 5 10 15 20 25 30 35 40 45 50 55 prsni promjer (cm) RASPRAVA Varijabilnost i polimorfnost hrastova uvjetovana je i činjenicom da se praktički svi hrastovi međusobno križaju, ukoliko rastu jedni uz druge i ukoliko postoji odgovarajuće stanište za preživljavanje križanaca (usp. Grant 1981; Krstinić 1984). S obzirom na to obavljena su istraživanja zimotrenosti stabala cera, kitnjaka i lužnjaka, gdje se pretpostavlja daje cer koji je neprilagođen i neotporan na zimotrenost, tu svoju lošu osobinu prenio i na lužnjak i kitnjak koji su inače dosta otporni. Kako je cer vrsta hrasta koja glede svojih zahtjeva prema staništu traži topliju i blažu klimu (s manjim oscilacijama), to se smatra daje on vjerojatno unijet u istraživano područje. Slična je situacija i sa sladunom (Quercus frainetto Ten.), koji se javlja na istom području, a kojega su vrlo vjerojatno unijeli Srbi za vrijeme turskih osvajanja (usp. Trinajstić i dr. 1996). Kako sladun i cer u Srbiji rastu zajedno i služe u religijske svrhe i u ekstenzivnom stočarstvu (žirenje sladunovim žirom i ispaša ovaca lisnikom cera), to je pretpostavka da je cer u istraživano područje unijet, vrlo vjerojatna. Kako je cer agresivnija vrsta od sladuna, a i od kitnjaka i lužnjaka, on se za razliku od sladuna znatno proširio izvan današnjega stanja rasprostranjenosti sladuna u Slavoniji i ušao u područje rasprostranjenosti autoktonih hrastova (lužnjaka i kitnjaka) među koje s obzirom na svoje zahtjeve prema staništu ne pripada. Zimotrenost kao greška drva nije selektivni čimbenik i oštećena stabla mogu normalno plodonositi i razvijati se, te se cer stoljećima održao i proširio. Provedena istraživanja udjela zimotrenosti cera i udjela zimotrenosti autoktonih hrastova kitnjaka i lužnjaka, također idu u prilog navedenoj pretpostavci da cer nije autokton u istraživanom području. Tako je u kitnjaka prosječan udjel zimotrenih stabala u čistim sastojinama 3.67 % (2 - 7 %), a u mješovitim sastojinama Korelacijski koeficijent (r, R) kreće se za pravac u intervalu -0.22 < rizr < 0.50, a za parabolu 0.26 < Rlzr > 0.69. Takve vrijednosti korelacijskoga koeficijenta pokazuju značajnu vezu među uzorcima (0.195 < rtab < 0.254), (usp. Snedecor & Cochran 1971). Iz slike 3-4 vidljivo je da udjel zimotrenih stabala cera brže raste, s obzirom na rast debljinskoga stupnja, u mješovitoj sastojini lužnjaka s cerom nego u mješovitim sastojinama kitnjaka s cerom. Slika 5. regresijski modeli udjela zimotrenih stabala cera u mješovitim sastojinama hrasta kitnjaka s cerom u svim populacijama - Discussion s cerom 14.67 % (10 - 20 %). Iz toga proizlazi da je udjel zimotrenih stabala oko 4 puta veći u mješovitim sastojinama kitnjaka s cerom nego u čistim kitnjakovim sastojinama, što je vjerojatno posljedica recentne hibridizacije ili introgresije. Prosječan udjel zimotrenih stabala cera u mješo vitim sastojinama kitnjaka s cerom je 53 % (43 - 64 %). Ta učestalost j e u oko 3,5 puta veća u cera nego u kitnj a ka u istim sastojinama. Udjel zimotrenosti lužnjaka u populaciji Rozmajerovac (lužnjak s cerom) je 8 %, a cera 50 % (usp. tablicu 2). Prema tome, lužnjak je znat no otporniji od kitnjaka na zimotrenost (u mješovitim sastojinama s cerom), što je i logično, jer on raste u nizinskome području gdje su vlaga i oscilacije tempera ture veće, i tijekom evolucije seje bolje prilagodio ta kvim uvjetima od kitnjaka. Tako velike razlike u udjelu zimotrenosti svakako potvrđuju pretpostavku da cer ni je autokton. Osim navedenih razlika između udjela zi motrenosti cera, lužnjaka i kitnjaka, vjerojatno su i po sljedice razlike u genetskim osobinama vrsta i anatom skoj građi, jer cer ima krupne i mnogobrojne zrake sr čike za razliku od lužnjaka i kitnjaka i vjerojatnost po jave pukotina je znatno veća (usp. Herman 1971; Horvat 1983; Špolj arić &Petrić 1983). Udjel zimotrenih stabala cera mijenja se s promjenom ekspozicije, tako je najveći (64 %) na sjeveroistočnoj ekspoziciji (SI), a najmanji (43 %) na jugoistočnoj (JI), (usp. tab. 3), stoje u skladu s temperaturnim oscilacijama koje su uzrok zimotrenosti (usp. Kollman 1942; Pfeil 1845; Lamprecht 1950; Tkačenko 1952; Nesterov 1954;Vanin 1955; Igmandv 1956; Za se v & Boj kov 1963). Iz slike 1 vidljivo je da udjeli zimotrenih stabala cera po debljinskim stupnjevima u tri od četiri istraživane po / |