DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1997 str. 86 <-- 86 --> PDF |
ti po tržišnim načelima i dužne su Vladi svojeg osnivača i vlasnika uplaćivati planiranu dobit, te ispunjavati propise šumsko-gospodarskih osnova. Iako je u većem dijelu Europe jasno da šumarstvo ne može samo sebe financirati, ako želi da šume ispunjavaju sve svoje funkcije, pa ono tamo uživa još potporu države, što kod nas nije slučaj. "Hrvatske šume" p.o. Zagreb prisiljene su još snositi rizike mogućeg neuspjeha svojih kupaca (uglavnom privatizirane drvne industrije) i mogućnosti njihove propasti u tržišnoj utakmici (nenaplativa potraživanja, nenaplative dionice), čime dovode sebe u nemogućnost ispunjavanja svojih temeljnih funkcija gospodarenja šumama zbog nelikvidnosti (koja ima još i mnoge druge uzroke). Smatram da šume koje su definirane u Ustavu i Zakonu o šumama kao nacionalno bogatstvo od posebnog značenja i pod posebnom brigom ne smiju biti dovedene u položaj podnošenja mogućih posljedica nečijih neuspjeha na tržištu. Jasno je da je životni interes hrvatskog šumarstva zdrava drvna industrija, ali između njih treba biti još jedna zaštitna karika, a to je bankarstvo, koje ima mogućnosti i interes za sudjelovanje u njenom uspjehu ili neuspjehu, a time na sebe preuzimanja mogućih posljedica eventualnih stečaja, te tako zaštiti prirodno bogatstvo (koje ih ne smije osjetiti). Bankarstvo može naći interes u stjecanju udjela u vlasništvu nad pojedinim subjektima u stečaju. Šume ne smiju snositi rizik i biti pokriće za neuspjehe ili čak propast (često smišljeni) neke drvoprerađivačke firme u tržišnoj utakmici. Danas se još uvijek može ustvrditi da šume kao i mnoga dobra u državnom vlasništvu nemaju izgrađen učinkovit sustav koji bi ih štitio od temeljnog interesa kapitala (privatnog ili privatiziranog) da se oplodi, pri čemu se koristi svim mogućnostima, pa i onim nedopustivim. Poštuje li se i danas načelo potrajnosti i ujednačenosti prihoda? Hrvatsko šumarstvo ima jednu izuzetno vrijednu osobinu, a to je gospodarenje na načelima potrajnosti i ujednačenosti prihoda. Ovo načelo daje izvanrednu mogućnost, koje nema u niti jednoj drugoj grani gospodarstva, za dugoročno planiranje razvoja i izgradnju trajnih i kvalitetnih odnosa sa drvoprerađivaČima. To je od vitalnog interesa za hrvatsko šumarstvo, ali i za drvoprerađivače. Stihijnost koja danas vlada na tržištu nije nikome u interesu. Primjer su za to i prodaje putem licitacija i onih drvnih sortimenata za koje ne postoji nikakvo opravdanje, tj. za koje je trošak pripreme i provedbe licitacije skuplji od postignutog učinka u odnosu na prodaju putem ugovora ili izravne prodaje, ne računajući cijenu kapitala za vrijeme koje proteče od ulaganja u proizvodnju do naplate. Priprema i provedba licitacije sama nosi u najboljem slučaju mjesec dana produžetka tog vremena, te prosječni trošak oko 10 DEM/m3. Da bi se racionaliziralo prodaju putem licitacija, nužno je dati odgovor na pitanje za koje količine i koje Sortimente ima ona smisla. Najveći dio prodaje trebao bi biti putem godišnjih ugovora, uz bankarske garancije. Ovaj način prodaje omogućuje daleko kvalitetnije planiranje proizvodnje i dinamike prihoda, kako u šumarstvu tako i u drvnoj industriji. Teško financijsko stanje "Hrvatskih šuma" p.o. Zagreb, te shodno tome i teško namicanje sredstva potrebnih i za temeljne gospodarske funkcije uzgajanja šuma, već duži niz godina nameću potrebu za sastavljanje planova sječa vrednijeg etata od prosječnog za razdoblja važenja šumskogospodarskih osnova. Etata koji treba zadovoljiti i zahtjeve komercijalne službe (proizvodnja samo onih sortimenata koje nije problem prodati) koji su često u raskoraku sa strukturom etata koja proizlazi iz propisa gospodarskih osnova, koji su posljedica trenutnog udovoljavanja hirovitom tržištu i stihijnosti na njemu koja je uzrokovana teškim stanjem u drvoprerađivačkom kompleksu. Primjer je nemogućnost plasmana grabovih trupaca u dovoljnim količinama, isto tako i jasenovih trupaca i niz drugih sortimenata, a čija je proizvodnja nužna prema propisima šumskogospodarskih osnova. U tijeku desetgodišnjeg važenja šumskogospodarske osnove moguće je vršiti određene prilagodbe, ali ako su one kroz dulje vrijeme i stalno jednoznačne, tada se radi o napuštanju načela ujednačenosti i potrajnosti prihoda. Sto to znači, svakom šumaru je jasno. Ovaj se problem treba dugoročnije riješiti kroz usklađenje razvoja prerađivačkih kapaciteta sa dugoročnom strukturom etata, a šumarstvo treba znati i odgovor na pitanje, koje to Sortimente prerađivači ne trebaju u dogledno vrijeme, te se u tom smjeru može dugoročnije planirati proizvodnja i prodaja prema vanjskom tržištu. Da li je opravdano i dopustivo proglasiti otpadom i zabraniti proizvodnju sortimenata kod kojih je cijena proizvodnje veća od prodajne? Na prvi pogled je sasvim logičan stav da se u poduzeću koje ima ozbiljne financijske teškoće koje dovode u pitanje i samu proizvodnju u potrebnom opsegu, poduzeće od kojeg se traži rentabilnost i uplata planirane dobiti u proračun, javljaju stavovi u vidu raznih naputaka, da se ne smiju proizvoditi oni sortimenti koji su u direktnoj cijeni koštanja neisplativi. Kako su troškovi različiti po pojedinim mjestima proizvodnje, to su i različiti sortimenti čija je proizvodnja neisplativa. Načelno se može reći daje ogrjev u najvećem dijelu, prema kalkulacijama važećim u poduzeću "Hrvatske šume" p.o. Zagreb neisplativ, a ima slučajeva gdje se mogu pojaviti kao neisplative i pojedine vrste, pa i manje vrijedna tehnička oblovina. Kada je prema propisima šumskogospodarke osnove nužno izvršiti sječu, čak se sugerira izvršiti obaranje i ostaviti materijal u šumi da tru |