DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1997 str. 103 <-- 103 --> PDF |
polazi odpredpostavki: a) da je prostor najveći resurs razvoja kada je planiran i organiziran, kao prirodni okoliš sačuvan od zagađivača od kojih su najtrajnije i nepopravljive degradacije prostora građenjem, kada je sređen i kultiviran, a ne zapušten i fragmentiran diobama; b) da je zavičajna obitelj i lokalna zajednica neodvojiv i sastavni dio okoliša koje treba zaštititi. Gorski kotar je poslužio kao dobar primjer posljedica dogmatskog industrijalizma i hitnosti za promjenom tog sustava vrijednosti. To je kraj u kome šume, najrentabilniji resurs industrijalizma, nisu korištene za ulaganje u alternativne oblike privređivanja, pa je i turizam posve zanemaren. Dogmatski industryalizam je desetljećima preferirao velike sustave koncentracijom proizvodnje, servisa i usluga, od obrazovanja do turizma. Ako takva koncentracija nije bila moguća, kao što primjer turizma i seoskog gospodarstva dokazuje, razvoj tih sektora se zapostavljao. Zbog povijesnog nasljeđa dogmatske svijesti industrijalizma, planiranje prostora i briga o posjedu posljednji su na listi prioriteta. Na razini lokalne zajednice o zemljištu se počinje voditi institucionalna briga tek kad postane lovište. Nije stvorena ni osnova za tržišno gospodarenje zemljištem (land management). Ne postoje zato ni školovane profesije, poznate stotinama godina u kapitalističkim gospodarstvima. Prateće djelatnosti posve su zanemarene, a to se ogleda u nestašici prostornih planera i geodeta. To pokazuje i otužno naslijeđe: posljednje katastarske karte izrađene su 1860 godine. Lokalna uprava raspolaže najmanjim dijelom svog teritorija. Stalna mjesta življenja obitelji - površine svih planiranih parcela obiteljskog stanovanja jedne općine obično su manje od rezerviranih površina samo jednog dalekovoda koji prolazi teritorijem općine. Hrvatske šume imaju monopol nad gospodarenjem oko 43% hrvatskog teritorija i preko 70% teritorija mnogih gorsko-planinskih općina. Prema nasljeđenom prioritetu gospodarska korist je mjerilo vrijednosti šuma. To je čak i za stanovnike tih područja samo razumljiva činjenica. Desetljećima se izvlačila gospodarska korist iz tih resursa, ali bez ulaganja u infrastrukturu drugog alternativnog oblika privređivanja, kao stoje na primjer rekreacija u šumi. Ustanove koje pak raspolažu ili koriste najveće površine teritorija lokalne zajednice vode najmanju brigu o planiranju i razvoju njenog prostora. Općina, koja po zakonu donosi prostorne planove, kao najnemoćniji i najneopremljeniji segment uprave, zadužena je tako za gospodarenje najvećim nacionalnim resursom. Na teritoriju jedne šumske uprave ( s oko 1000 zaposlenih), veličine prosječnog švicarskog kantona, ili povećeg obiteljskog američkog ranca, obično nema ni jednog prostornog planera. Iako prostor može biti deseterostruko tržišno vrijedniji od drvne mase - dosad jedine gospodarske vrijednosti. To se smatra normalnim stanjem čak i na lokalnoj razini. Rezultat je samo održavajući rurocid, to jest samovoljnim odlaženjem mlade populacije iz svih naselja koja tom sustavu nisu odgovarala. Depopulacija se nastavlja, jer mladi ne vjeruju da se njihove aspiracije i standard življenja mogu u zavičaju dostići. To su pokazali i autori socioloških istraživanja na osnovi anketiranja goranskih srednjoškolaca, koju je program EUR inspirirao počevši sa savjetovanjem 1993. godine. U nedostatku financijske podrške skupom pilot projektu očekivalo se da će se objavljivanjem saznanja i iskustava o održivom razvoju postupno probuditi lokalna svijest. Iz tog procesa došlo se do glavnog nalaza, glavne opstrukcije promjenama: institucionalizirani dogmatski industrijalizam, bez sposobnosti ili mogućnosti prepoznavanja novih tendencija razvoja, uporno je blokirao sva nastojanja, unatoč početnim preporukama s razine lokalne zajednice. Svijest dogmatskog industrijalizma desetljećima je pothranjivala nade u prosperitet industrijaskog drušva. Razvoj lokalne zajednice tome je bio podređen, a one koje takve uvjete nisu imale bile su osuđene na propadanje. Prepoznatljive žrtve danas su malo naselje i zavičajna obitelj. Malo gospodarstvo po mjeri obitelji nije moglo opstati u sustavu koji je preferirao samo velike sustave proizvodnje i usluga. Revitalizacija tih područja zato nije moguća bez promjene smjera. Za novi smjer prioritet su zato osvješćivanje, prave karte i drukčija oprema. Ponor između dogmatskog idustrijalizma i tržišnog dogmatizma je samo prividno duboka, obje dogme zanemaruju sudbinu lokalne zajednice. To se najbolje ogleda u planiranju prostora. Nekada zanemaren, danas se privatni, rasparceliran i obezvrijeđen posjed, u nedostatku planova, prepušta tržištu u bescjenje. Time općina gubi kontrolu nad potencijalnim građevinskim zemljištem i nad vlastitim razvojem i postaje sudionik moguće feudalizacije neplaniranog i nesređenog lokalnog zemljišta. To bi se prostornim planiranjem moglo spriječiti, a svoj razvojni potencijal višestruko obogatiti. Po tržišnim zakonima prodaja privatnog vlasništva nije ograničena. Ali ista sudbina možda očekuje lovišta, nacionalne parkove i državne šume, često nacionalizirane od lokalne zajednice. Zato programi koji zastupaju promjenu stanja, prema našem petogodišnjem iskustvu, ne nalaze sponzore, osim ispraznih obećanja. U nama uzornim kapitalističkim zemljama to nije tako. Već početkom ovog stoljeća dalekovidne federalne vlasti Sjedinjenih Država donosile su zakone o drukčijem korištenju državnih šuma. Federalne šume danas obuhvaćaju oko 12% teritorija te prostrane zemlje. (1995 od ukupno 191 milijuna aera dozvoljena sječa bila je na 49 milijuna, nedozvoljena sječa na 91 milijunu aera, a nepošumljeno je bilo 51 milijun aera). Prodaja |