DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1997 str. 120     <-- 120 -->        PDF

kotam Metković, istu je obavljao i u
kotaru Stolac, tj. za ta dva kotara bila
je jedna šumarska referada, jer se
tada Stolac nalazio, kao i Metković,
u Primorskoj banovini sa sjedištem
u Splitu. U oba ova kotara prvenstveni
posao bio je pošumljavanje
za koje su bila osigurana sredstva u
Fondu za pošumljavanje uopće pa i
krša. U nepune dvije godine rada
pošumio je više objekata od kojih
su neki stradali u vrijeme minulog
Domovinskog rata. Ipak je ostala
sačuvana Liberanova glavica, danas
obrasla 60-godišnjom sastoji-
nom alepskog i crnog bora te čempresa.
Valja spomenuti i manju sa-
stojinu uz grad Stolac, podignutu
uz suprotstavljanje nekih tadašnjih
stolačkih moćnika. Ali Franjo
je bio ustrajan u planu da pošumi
taj predjel.


Uoči Drugog svjetskog rata mobiliziran
je i u nenazočnosti zapovjednika
do raspada Jugoslavije bio
zapovjednik bitnice u Nevesinju.
Zarobljen je i kao zarobljenik stiže
u Njemačku. Iz zarobljeništva izlazi
1942. godine i po povratku u domovinu
postavljenje za upravitelja
eksploatacije u Đurmancu kod Krapine,
gdje je dočekao i kraj rata.


U novoj državi postavljen je za
upravitelja Šumarije u Vojniću,
gdje je trebalo obnoviti zgradu Šumarije
i pilanu te osposobiti šumsku
željeznicu s većim viaduktom i manjim
tunelom. Međutim njegovo
zauzimanje za rad nekima se nije
sviđalo pa je podnesena prijava o
navodnim malverzacijama s hranom.
To je bilo vrijeme kada je bio
dostatan i najmanji razlog da se ode
u zatvor tako se i on našao u zatvoru
u Karlovcu. Nakon više mjeseci
održana je rasprava, a presudom suda
proglašenje nevin.


U očekivanju novog namjeste -
nja zauzimanjem kolege inž. Mirka
Mužinića dodijeljen je Kotarskom
NOO Hvar sa sjedištem u Jelsi za
šumarskog referenta. Tamo je ostao


kratko vrijeme, te je po osnivanju
Uprave za pošumljavanje i melioraciju
krša u Splitu 1947. godine
premješten za šefa Sekcije za pošumljavanje
u Imotskom. Tu obnavlja
i proširuje rasadničku proizvodnju
i u cijelosti izvršava planove
pošumljavanja i obnove sastojina
pomladnom (resurekcionom)
sječom. Jedna od obnovljenih površina
veličine oko 300 ha kod mjesta
Zagvozd slikom je zabilježena
kao desetogodišnja sastojina u
Zborniku društva inženjera Split iz
1958. godine.


U poratno vrijeme teško se moglo
doći do obiteljskog stana pa je
tako i njegova obitelj ostala u Zagrebu,
a on je živio kao samac.
Stoga je nastojao doći što bliže Zagrebu,
što mu je i uspjelo 1949. godine
kada je u istom svojstvu preuzeo
Sekciju za pošumljavanje u
Kninu. U Kninu je dovršio gradnju
zgrade (danas Šumarija) i trušnice,
proširio rasadnik, sakupljao tonske
količine sjemena i češera crnog bora
i izvršavao planove pošumljavanja
i melioracije. Između ostalog
to je zaštitna sastojina crnog bora
kod željezničke stanice Zrmanja, pa
isto takova na Plješevici, brdu nedaleko
od Knina, u dolini Butišni-
ce, Radljevca i dr. Među inim bagremove
kulture desetak godina
kasnije davale su glavni prihod tada
kninskoj šumariji. U Kninu je na
Školi za učenike predavao tehnologiju
drva.


Godine 1951. približuje se još
više Zagrebu. Premješten je u Šumsko
gospodarstvo u Ogulinu, čime
je omogućen i dolazak cijele obitelji.
U Šumskom gospodarstvu referent
je za uzgoj i njegu šuma, a
1954. godine imenovan je šumarskim
inspektorom u Ogulinu. I na
području Gospodarstva podigao je
više sastojina na neobraslim površinama,
a neke su stradale u Domovinskom
ratu. Sudjelovao je i u


pokusima, koje je na tom području
provodio Institut za šumarska i lovna
istraživanja NR Hrvatske.


Stručnu karijeru Presečki je završio
u Sekciji za uređivanje šuma u
Zagrebu, kamo je došao 1959. godine
za samostalnog referenta a
1961. godine imenovanje šumarskim
savjetnikom, a u tom je svojstvu
i umirovljen 1971. godine.


Završno slovo


Franjo Presečki bio je čovjek
koji ni od najmlađih dana nije
ustuknuo pred teškoćama kako bi
postigao svoj životni cilj. Za vrijeme
srednje škole u Krapini, dnevno
je pješačio 12 km u oba smjera,
bez obzira na vremenske prilike. U
toplijem dijelu godine put do Krapinu
prelazio je bos, kako bi se šte-
dila obuća. To je, uostalom, bio ne
samo običaj nego i nuždajerje siromaštvo
nametnulo takvu štednju.
Školovanje u Zagrebu nastavio je
bez osigurane materijalne osnove,
ali, kako je znao reći "Kao što se
Bog pobrinuo za ptice nebeske, tako
je i uz minimalne materijalne
uvjete redovno završavao školske
godine". Uz povremenu zaradu podučavanjem
slabijih a imućnijih
učenika bilo je i pomoći dobrotvornih
ustanova. Tako je već u
Krapini dobivao knjige na posudbu
te nužni školski pribor od Društva
za pomaganje siromašnih, a dakako,
dobrih učenika. U Zagrebu je
npr. mesna industrija Rabus u svojoj
prodavaonici na uglu Ilice i
Frankopanske ulice dnevno osiguravala
nekoliko desetaka sendviča,
po koje su dolazili đaci i studenti
itd. Prelaz s Filozofskog fakulteta
na Šumarski također je uvjetovan
materijalnim razlozima. Naime tada
su studenti šumarstva nalazili zarade
povremenim radom kod Direkcije
(državnih) šuma u Zagrebu
pa je to ujedno bio uvod u budući
stručni rad.


458