DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/1997 str. 120 <-- 120 --> PDF |
kotam Metković, istu je obavljao i u kotaru Stolac, tj. za ta dva kotara bila je jedna šumarska referada, jer se tada Stolac nalazio, kao i Metković, u Primorskoj banovini sa sjedištem u Splitu. U oba ova kotara prvenstveni posao bio je pošumljavanje za koje su bila osigurana sredstva u Fondu za pošumljavanje uopće pa i krša. U nepune dvije godine rada pošumio je više objekata od kojih su neki stradali u vrijeme minulog Domovinskog rata. Ipak je ostala sačuvana Liberanova glavica, danas obrasla 60-godišnjom sastoji- nom alepskog i crnog bora te čempresa. Valja spomenuti i manju sa- stojinu uz grad Stolac, podignutu uz suprotstavljanje nekih tadašnjih stolačkih moćnika. Ali Franjo je bio ustrajan u planu da pošumi taj predjel. Uoči Drugog svjetskog rata mobiliziran je i u nenazočnosti zapovjednika do raspada Jugoslavije bio zapovjednik bitnice u Nevesinju. Zarobljen je i kao zarobljenik stiže u Njemačku. Iz zarobljeništva izlazi 1942. godine i po povratku u domovinu postavljenje za upravitelja eksploatacije u Đurmancu kod Krapine, gdje je dočekao i kraj rata. U novoj državi postavljen je za upravitelja Šumarije u Vojniću, gdje je trebalo obnoviti zgradu Šumarije i pilanu te osposobiti šumsku željeznicu s većim viaduktom i manjim tunelom. Međutim njegovo zauzimanje za rad nekima se nije sviđalo pa je podnesena prijava o navodnim malverzacijama s hranom. To je bilo vrijeme kada je bio dostatan i najmanji razlog da se ode u zatvor tako se i on našao u zatvoru u Karlovcu. Nakon više mjeseci održana je rasprava, a presudom suda proglašenje nevin. U očekivanju novog namjeste - nja zauzimanjem kolege inž. Mirka Mužinića dodijeljen je Kotarskom NOO Hvar sa sjedištem u Jelsi za šumarskog referenta. Tamo je ostao kratko vrijeme, te je po osnivanju Uprave za pošumljavanje i melioraciju krša u Splitu 1947. godine premješten za šefa Sekcije za pošumljavanje u Imotskom. Tu obnavlja i proširuje rasadničku proizvodnju i u cijelosti izvršava planove pošumljavanja i obnove sastojina pomladnom (resurekcionom) sječom. Jedna od obnovljenih površina veličine oko 300 ha kod mjesta Zagvozd slikom je zabilježena kao desetogodišnja sastojina u Zborniku društva inženjera Split iz 1958. godine. U poratno vrijeme teško se moglo doći do obiteljskog stana pa je tako i njegova obitelj ostala u Zagrebu, a on je živio kao samac. Stoga je nastojao doći što bliže Zagrebu, što mu je i uspjelo 1949. godine kada je u istom svojstvu preuzeo Sekciju za pošumljavanje u Kninu. U Kninu je dovršio gradnju zgrade (danas Šumarija) i trušnice, proširio rasadnik, sakupljao tonske količine sjemena i češera crnog bora i izvršavao planove pošumljavanja i melioracije. Između ostalog to je zaštitna sastojina crnog bora kod željezničke stanice Zrmanja, pa isto takova na Plješevici, brdu nedaleko od Knina, u dolini Butišni- ce, Radljevca i dr. Među inim bagremove kulture desetak godina kasnije davale su glavni prihod tada kninskoj šumariji. U Kninu je na Školi za učenike predavao tehnologiju drva. Godine 1951. približuje se još više Zagrebu. Premješten je u Šumsko gospodarstvo u Ogulinu, čime je omogućen i dolazak cijele obitelji. U Šumskom gospodarstvu referent je za uzgoj i njegu šuma, a 1954. godine imenovan je šumarskim inspektorom u Ogulinu. I na području Gospodarstva podigao je više sastojina na neobraslim površinama, a neke su stradale u Domovinskom ratu. Sudjelovao je i u pokusima, koje je na tom području provodio Institut za šumarska i lovna istraživanja NR Hrvatske. Stručnu karijeru Presečki je završio u Sekciji za uređivanje šuma u Zagrebu, kamo je došao 1959. godine za samostalnog referenta a 1961. godine imenovanje šumarskim savjetnikom, a u tom je svojstvu i umirovljen 1971. godine. Završno slovo Franjo Presečki bio je čovjek koji ni od najmlađih dana nije ustuknuo pred teškoćama kako bi postigao svoj životni cilj. Za vrijeme srednje škole u Krapini, dnevno je pješačio 12 km u oba smjera, bez obzira na vremenske prilike. U toplijem dijelu godine put do Krapinu prelazio je bos, kako bi se šte- dila obuća. To je, uostalom, bio ne samo običaj nego i nuždajerje siromaštvo nametnulo takvu štednju. Školovanje u Zagrebu nastavio je bez osigurane materijalne osnove, ali, kako je znao reći "Kao što se Bog pobrinuo za ptice nebeske, tako je i uz minimalne materijalne uvjete redovno završavao školske godine". Uz povremenu zaradu podučavanjem slabijih a imućnijih učenika bilo je i pomoći dobrotvornih ustanova. Tako je već u Krapini dobivao knjige na posudbu te nužni školski pribor od Društva za pomaganje siromašnih, a dakako, dobrih učenika. U Zagrebu je npr. mesna industrija Rabus u svojoj prodavaonici na uglu Ilice i Frankopanske ulice dnevno osiguravala nekoliko desetaka sendviča, po koje su dolazili đaci i studenti itd. Prelaz s Filozofskog fakulteta na Šumarski također je uvjetovan materijalnim razlozima. Naime tada su studenti šumarstva nalazili zarade povremenim radom kod Direkcije (državnih) šuma u Zagrebu pa je to ujedno bio uvod u budući stručni rad. 458 |