DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1997 str. 98 <-- 98 --> PDF |
NOVI DOKTORI ZNANOSTI DANKO DIMINIC Mr. sc. Danko D i m i n i ć, dipl. inž. šumarstva obranio je 16. travnja 1997. godine doktorsku disertaciju pod naslovom Istraživanje gljive Sphaeropsis sapinea (Fr.) Dyko et Sutton na borovima u Hrvatskoj, te time stekao pravo na akademski stupanj doktora biotehničkih znanosti, znanstveno polje šumarstvo. Životopis - Danko D i m i n i ć rođenje 01.05.1961. godine u Zagrebu. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Labinu stekavši zvanje suradnika u nastavi. Školske godine 1980/81. upisao je Šumarski odjel Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Nakon odsluženja vojne obveze redovni studij započinje školske godine 1982/83. Diplomirao je na istom Fakultetu u siječnju 1989. godine. Odmah nakon završenog dodiplomskog studija upisuje poslijediplomski studij iz područja Zaštite šuma na Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Magistarski rad iz područja Zaštite šuma pod naslovom "Prilog poznavanju mikoza borovih kultura u Istri" obranio je 28. srpnja 1993. godine. Od ožujka do kraja 1989. godine radi kao vanjski suradnik u Šumarskom institutu u Jastrebarskom na poslovima zaštite šuma. Od 1. siječnja 1990. do 30. rujna 1993. radi kao mladi istraživač na Šumarskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za zaštitu šuma, a od 1. listopada 1993. u svojstvu asistenta na predmetu Šumarska fitopatologija na istom Fakultetu. U razdoblju od 1. listopada do 25. prosinca 1995. godine boravi u Institute for Forestry and Nature Research u Wageningenu, Nizozemska. Tijekom stručnog boravka radi i na istraživanju gljive Sphaeropsis sapinea (Fr.) Dyke et Sutton u okviru teme doktorske disertacije. Dr. sc. Danko Diminić upisan je u registar istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske pod matičnim brojem 170925. U znanstveno-istraživačkom radu sudjelovao je do sada kao suradnik na dva znanstvena projekta Ministarstva znanosti i tehnologije, a trenutno je uključen u projekt "Zaštita i obnova ekosustava". Među projektima J.R "Hrvatske šume" do 1995. godine samostalno je vodio jedan zadatak te bio suradnikom na nekoliko zadataka. Trenutno radi kao suradnik na podprojektu "Izloženost šuma štetnim utjecajima i povećanje njihove zaštite". Do sada je sudjelovao na nekoliko znanstvenih te znanstveno-stručnih simpozija. Tijekom svog stručnog i znanstvenog rada objavio je samostalno te u suradnji s drugim autorima 15 radova, od toga je sedam izvornih znanstvenih radova, pet znanstvenostručna rada iznesena na znanstvenim skupovima, jedan rad u katego riji prethodnog priopćenja te dva stručna rada. Dr. sc. Danko Diminić član je Hrvatskoga šumarskog društva, Hrvatskoga biološkog društva te British Mycological Society. U razdoblju od 1. studenoga 1991. do 7. svibnja 1992. sudjelovao je u domovinskom ratu. Postupak odobrenja i ocjena disertacije - Na temelju izvješća povjerenstva za ocjenu uvjeta i odobrenje teme za izradu doktorske disertacije u sastavu prof. dr. sc. Milan Glavaš i prof. dr. sc. Slavko M at i ć, Fakultetsko vijeće Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu odobrilo je mr. se. Danku Diminiću izradu disertacije pod gore navedenim naslovom. Za mentora je imenovan prof. dr. sc. Milan Glavaš . Isto Vijeće je po izradi doktorske disertacije izabralo povjerenstvo za ocjenu u sastavu prof. dr. sc. Slavko Matić i prof. dr. sc. Milan Glavaš Šumarski fakultet Zagreb te dr. se. Marija H a 1 a m b e k Šumarski institut Jastrebarsko. Nakon pozitivne ocjene rada imenovano je povjerenstvo za postupak javne obrane disertacije u sastavu prof. dr. sc. Slavko Matić i prof. dr. sc. Milan Glavaš Šumarski fakultet Zagreb te dr. se. Miroslav Harapin Šumarski institut Jastrebarsko. Prikaz rada - Doktorska disertacija mr. se. Danka Diminića nosi naslov "Istraživanje gljive Sphaeropsis sapinea (Fr.) Dyko et Sutton na borovima u Hrvatskoj". Rad obuhvaća 170 stranica, u što je uključeno 13 tablica, 55 slika i na kraju 40 stranica priloga. Čitav rad podijeljen je u 9 poglavlja kako slijedi: Uvod, O gljivi Sphaeropsis sapinea (Fr.) Dyko et Sutton, Istraživanje pojave i štetnosti gljive Sphaeropsis sapinea |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1997 str. 99 <-- 99 --> PDF |
na borovima u Hrvatskoj, Značajke kultura izolata gljive Sphaeropsis sapinea, Pokus inokulacije sadnica crnog bora izolatima gljive Sphaeropsis sapinea, Rasprava, Zaključak, Literatura, Prilozi. Sažetak rada - Gljiva Sphaeropsis sapinea prvi je puta opisana 1823. godine. Uzročnik je oboljenja različitih organa četinjača, a najčešće vrsta iz roda Pinus. Utvrđeno je da spriječava u razvoju najmlađe iglice i izbojke, uzrokuje klorozu i nekrozu starijih iglica, krivljenje mladih izbojaka, sušenje izbojaka i grana, sušenje dijelova krošnje, rak kore, plavilo drveta živućih i oborenih stabala, bolest korijena, oštećuje sjeme, uzrokuje polijeganje ponika, te prstenastu trulež i trulež korijena biljaka u rasadniku. Sphaeropsis sapinea rasprostranjena je u umjerenim i tropskim područjima Sjeverne i Južne Amerike, Europe, Afrike, Azije i Australije. Od 80-tih godina na ovamo gljivi Sphaeropsis sapinea posvećuje se veća pozornost u nekim zemljama Europe: u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji i Mađarskoj. U Hrvatskoj se gljivi nije posvećivala pozornost do 1992. godine, kada je od autora utvrđena kao uzročnikom sušenja borova u Istri. Istraživanjem zdravstvenog stanja borovih kultura u Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1996. godine utvrđena su na nekim lokalitetima značajnija sušenja borova, posebno crnog bora. Najčešće uočavani simptomi sušenja na terenu bila su sušenja od najmlađih izbojaka do cijelih grana u krošnji, a isto tako i cijelih stabala. Sušenja su uočena pri bazi krošnji, vrhu, kao i u različitim dijelovima krošnji. Slični simptomi sušenja kasnije su uočeni i na borovima u drvoredima, parkovima te samostojnim stablima okućnica. Na lokalitetima Buje stanica, Kanegra, Fazana, Puntera, Marina, Prtlog, Kršan, Plomin, Rabac, Klenovica, Lopar te u gradu Zagrebu i njegovoj okolici, utvrđena su značajna sušenja crnog bora. Intenzitet sušenja krošanja borova na spomenutim lokalitetima kreće se od 5 do 100 %, te do ukupno oko 40 % stabala. Najlošija situacija zabilježena je u Kanegri, Marini, Prtlogu, Kršanu, Plominu, Loparu te na parkovnim stablima crnog bora i munjike u Zagrebu. Rezultati istraživanja ukazuju da je gljiva Sphaeropsis sapinea najučestalija među utvrđenim različitim mikozama na borovima s uočenim simptomima sušenja u Hrvatskoj. Ona se javlja na oboljelim iglicama i izbojcima različite dobi, te na granama. Gljiva Sphaeropsis sapinea utvrđena je na 70 % istraživanih područja, a na 35 % istraživanih područja utvrđena su značajna sušenja crnog bora kao posljedica (u većoj ili manjoj mjeri) napada ove gljive. Sphaeropsis sapinea je također utvrđena na iglicama i izbojcima alepskog, brucijskog i običnog bora, no u cjelini gledano s daleko manjim štetnim utjecajem. Pojava i štetnost ove gljive vrlo je različita od lokaliteta do lokaliteta. Sphaeropsis sapinea utvrđena je na pojedinačnim borovim stablima u parkovima i nasadima, a isto tako i u kulturama na borovima u grupi s visokim stupnjem njihove zaraženosti spomenutom gljivom. S druge strane Sphaeropsis sapinea utvrđena je na pojedinim stablima u tragovima s nebitnim štetnim utjecajem na domaćina, te na otpalim suhim granama također na različitim lokalitetima u Hrvatskoj. Razlog tome s jedne strane može biti u samoj gljivi Sphaeropsis sapinea. Unutar vrste utvrđeno je u svijetu da postoje dvije populacije gljive (morfotip Ai B) različitih virulentnih svojstava. Utvrđeno je daje morfotip A virulentniji od morfotipa B. Na zaraženim lokalitetima možda je prisutna virulentnija populacija, a na nezaraže nim manje virulentna populacija gljive. Ako je tako, autor nadalje postavlja pitanje koji su razlozi prisutnosti virulentnije, odnosno manje virulentne populacije na određenom području. Da li je manje virulentna "normalno" prisutna niz godina (decenija) u Hrvatskoj te zbog toga nisu zabilježene štete od ove gljive, a virulentnija se "pojavila" zadnjih godina i uzrokovala značajne štete na borovima u Istri i području Zagreba. S druge strane ako unutar vrste Sphaeropsis sapinea na borovima u Hrvatskoj nema populacija s različitim virulentnim svojstvima, onda razlog masovnijoj pojavi i štetnosti gljive na pojedinim lokalitetima u Hrvatskoj leži indirektno u nekim drugim abiotskim ili biotskim čimbenicima, kao i u individualnoj otpornosti borova. S ciljem da se pokuša dati odgovor na postavljena pitanja, autor je proveo dva odvojena pokusa. Prvi pokus značajki kultura izolata gljive s različitih lokaliteta u Hrvatskoj imao je za cilj utvrditi da li postoje razlike među njima u morfološkim i drugim obilježjima. Drugi pokus imao je za cilj utvrditi da li postoje razlike medu nekim izolatima u patogenim, odnosno virulentnim svojstvima. Sphaeropsis sapinea izolirana je iz piknida s oboljelih (suhih) iglica. Uzgoj kultura izolata gljive obavljen je u Institute for Forestry and Nature Research (IBN-DLO) u VVageningenu u Nizozemskoj. Istraživanjem morfoloških obilježja, brzine rasta te vegetativne kompatibilnosti 17 izolata gljive, utvrđene su neke značajke kultura u laboratorijskim uvjetima. Svi izolati razvijaju zračne (čupave) micelije, bijele do tamnosivo-crne boje sa zelenom pigmentacijom. Navedena obilježja izolata odgovaraju opisanim za virulentniji morfotip A. Nadalje, utvrđeno je da hrvatski izolati pokazuju međusobno signifikantne razlike u |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1997 str. 100 <-- 100 --> PDF |
brzini rasta. Jasno se izdvajaju brži (DD24A-I,DF 17-1,DP04-1,DR 19-1) od sporijih izolata (DĐ 21, DP 06-1). Pokusom sporulacije utvrđeno je da u laboratorijskim uvjetima pri temperaturi od 24 °C te uvjetima 16 sati svjetla i 8 sati tame, svi izolati šesti dan formiraju piknide pri bazi sterilnih iglica, a da se već sedmi dan mogu uočiti brojne razvijene piknide uzduž cijelih iglica. Pokusom konfrontacije utvrđeno je da kulture istraživanih izolata međusobno kod dodira micelija pokazuju post-fuzionu nekompatibilnost, stvarajući tzv. "barijeru", odnosno da su vegetativno nekompatibilni. Može se s toga zaključiti da su istraživani izolati gljive Sphaeropsis sapinea genetski različiti. S druge strane, "barijere" nisu formirali jedino miceliji kultura istih izolata međusobno konfrotiranih, no to je razumljivo jer nema genetskih razlika među njima. Rezultatima istraživanja drugog pokusa - pokusa inokulacije utvrđeno je da izolati DP 04-1 i DP 06-3 iz Hrvatske te izolat VIPAVA (izoliran iz zelenih iglica crnog bora) iz Slovenije putem rane na kori biljaka mogu zaraziti dvoipogodišnje sadnice crnog bora. Prvi simptomi na zaraženim biljkama uočeni su u obliku kloroze iglica jedanaestog dana. Kao posljedica rasta micelija izolata ispod kore stabljika borova utvrđene su nekroze tkiva. Usporedbom tih nekroza došlo se do zaključka da se nekroze nastale jednim od navedenih izolata međusobno značajno ne razlikuju pa stoga upućuju na zaključak da izolati pokazuju isti (sličan) stupanj virulentnosti. Inokulirane sadnice prethodno su tretirane s amonijevim sulfatom u količinama 0, 20, 40 i 80 g/m2. Utjecaj hranjiva očitovao se, u cjelini, u porastu visina biljaka povećanjem količine prihranjiva nja. Ista slika utvrđena je i kod nekroza ispod kore inokuliranih sadnica, odnosno zabilježen je porast dužina nekroza. Na temelju rezultata provedenih pokusa autor je odbacio pretpostavku o mogućoj prisutnosti dviju populacija gljive u Hrvatskoj s različitim patogenim, odnosno virulentnim svojstvima, a time i objašnjenje nastanka šteta samo na nekim lokalitetima. Glede navedenoga analizirani su neki abiotski ili biotski čimbenici kao mogući uzročnici predispozicije borovih stabala na napad gljive Sphaeropsis sapinea. Razmatrajući štetan utjecaj različitih čimbenika kao mogućih uzroka stresnog stanja borova: suša, siromašniji stanišni uvjeti, kritične i visoke koncentracije S02 u atmosferi, kukci, posolica i mehanička oštećenja, autor pretpostavlja da jedan, odnosno vjerojatnije dva ili više čimbenika zajedno, svaki s drukčijim intenzitetom djelovanja utječu na predispoziciju borovih stabala na napad ove gljive. Pod utjecajem navedenih čimbenika, a kao vjerojatno najizraženijom posljedicom njihova djelovanja, javlja se vodni stres kao kobni ili prijelomni moment koji pogoduje ostvarenju infekcije, odnosno napadu gljive te njenom širenju. U svemu tome važnu ulogu igra i sama individualna otpornost borova. Autor na kraju navodi da u literaturi postoji svega nekoliko navoda o mogućim, odnosno provedenim mjerama zaštite. U rasadnicima primjenom različitih metoda moguća je učinkovita zaštita borovih sadnica. U borovim sastojinama i kulturama u cilju spriječavanja pojave bolesti dolaze do izražaja uzgojne mjere. Međutim, problem zaštitnih mjera nastaje pojavom bolesti u borovim kulturama i nasadima, odnosno na odraslim stablima. S obzirom na zapažene simptome bolesti na terenu preventivne mjere upotrebom fungicida mogu imati utjecaja u zaštiti izbojaka i grana nezaraženih borova, odnosno eventualno nezaraženih izbojaka i grana već oboljelih borova. U slučaju kada je već došlo do pojave bolesti, odnosno sušenja najmlađih izbojaka, te starijih izbojaka i grana, već je prekasno, jer su stanice navedenih organa odumrle. U cilju pronalaženja mogućih učinkovitih mjera u zaustavljanu razvoja bolesti autor je mišljenja da bi trebalo provesti različite pokuse s biološkim ili kemijskim kurativnim sredstvima. Doktorska disertacija mr. se. Danka Diminića je suvremeno istraživačko djelo. Po suvremenosti uklapa se među više europskih istraživača koji se bave ovom gljivom. Rezultati ovoga rada predstavljaju vrijedan doprinos šumarskoj znanosti, posebno šumarskoj fitopatologiji, odnosno zaštiti šuma, ali i praksi. Prof. dr. sc. Milan Glavaš |