DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1997 str. 9 <-- 9 --> PDF |
D. Klcpac: HRVATSKO ŠUMARSTVO U DRUGOJ POLOVICI XIX. STOLJEĆA dijelom obrstile dalmatinske šume, iako je bilo dobrih primjera organiziranog šumarenja i pašarenja, primjerice na otoku Olibu i drugdje. U drugoj polovici XIX. stoljeća počelo je obilnije pošumljavanje u primorskom pojasu Dalmacije, i to ponajviše alepskim borom (Pinus halepensis L.), koji se uzgajao u rasadnicima duž Jadrana u količini oko 60.000 komada sadnica na godinu. Pošumljavanje Marjana u Splitu alepskim borom školski je primjer pošumljavanja dalmatinskoga gologa krasa (D. K1 e p a c, 1986). Šumarska je služba bila organizirana pretežno u svrhu očuvanja šume od požara, pa se u to vrijeme spominje 5 šumara, 6 nadi ugara i 500 lugara (D. Foretić, 1969). U Istri je u drugoj polovici XIX. stoljeća stanje šuma i šumarstva bilo slično onome u Dalmaciji. Prema Vitoloviću (1969.) šumska površina u Istri kretala se po godinama ovako: 1886. g. 164.526 ha 1904. g. 164.382 ha 1907. g. 165.374 ha To znači šumovitost Istre od 33,1 %. Ipak, samo jedan dio šumske površine bile su šume u dobrom stanju. Iskorištavanje šuma u Istri nije se mnogo razlikovalo od onoga u Dalmaciji, s tom razlikom da su se u Istri primjenjivali neki venecijanski oblici gospodarenja u šumama hrasta medunca (Quercus pubescens, L.) i pitomoga kestena (Castanea sativa, L.), koji su omogućavali trajno drvarenje i pašarenje. To je takozvano "pedalenje", koje je, primjerice, i danas sačuvano na otoku Cresu (šum. predjel Tramontana). Općenito uzevši, u drugoj polovici XIX. stoljeća Istra je bila šumovitija od Dalmacije, što vrijedi i danas. U Istri su pošumljavanja vršena alepskim, ali i crnim borom, varijetetom austrijskog (Pinus nigra, var. austriae L.). Na nekim su lokalitetima pošumljavanja vrlo dobro uspjela, primjerice Čikat na otoku Veli Lošinj (M. Božičević, 1981)i drugdje. U drugoj polovici XIX. stoljeća u hrvatskom šumarstvu osjeća se velika briga za poboljšanjem i uređenjem degradiranih šumskih površina. U tom smjeru treba spomenuti uspješno smirivanje bujičnog područja u Senjskoj draži, stoje obavio general Vukasović sa svojim sljedbenicima u vremenu od 1860. do 1918. Kolika je briga hrvatskoga šumarstva bila za pošumljavanje golih terena najbolje svjedoči uspostava Nadzorništva za pošumljavanje krasa (1878) u Senju. To Nadzorništvo osnovala je iz utrška posječenih starih hrastovih šuma Krajiška investicijska zaklada. Djelovala je uspješno preko pola stoljeća. Odmah nakon uspostave Nadzorništva, novčanim sredstvima od prodaje stare slavonske hrastovine, formirana su dva šumska rasadnika ili takozvana "biljevišta" u Senjskoj draži, i Šumarski list hr. 3-4, CXXI ( 1997), 115-126 to jedan u Sv. Mihovilu (1880) u površini od 16 ha i drugi u Kestenu (1886) s površinom od 0,9 ha. U tim rasadnicima proizvodile su se sadnice uglavnom crnog bora (1,5 - 2 mil.) i listača (0,5 mil.) godišnje. Pošumljavanje su izvodili naši znameniti šumarski stručnjaci: J. Bale n, A. Kauders, V. Ples a, L. Kohuti drugi. Sadnicama iz senjskih šumskih rasadnika pošumljeni su i mnogi dijelovi kontinentalne Hrvatske. Najbolji primjer za to je park-šuma An in dol u Samoboru. Ona je podignuta prije stotinu i više godina sadnicama bora i ariša, koje je "biljevište" u Sv. Mihovilu poklonilo gradu Samoboru. U drugoj polovici XIX. stoljeća u Hrvatskoj ima i drugih uspješnih pošumljavanja, medu koje svakako treba ubrojiti smirivanje i ozelenjivanje Đurđevačkih pijesaka. U pogledu upravljanja šumama bilo je u drugoj polovici XIX. stoljeća različito. Do 1881. u Vojnoj krajini šumama je upravljalo austrijsko ministarstvo rata iz Beča, a u ostalom dijelu Hrvatske, takozvanoj civilnoj Hrvatskoj (Provincijalu), šumama je gospodarila Kraljevska zemaljska hrvatska vlada« iz Zagreba putem svojih organa. Poslije Austro-ugarske nagodbe 1867. došlo je do velike promjene. Prema toj nagodbi stvorena je dvojna monarhija u kojoj je austrijski dio bio carevina a ugarski dio kraljevina, tako daje Franjo Josip I. bio istovremeno car i kralj (Kaiser und König). Prema spomenutoj nagodbi hrvatske su zemlje bile u stvari podijeljene između carevine Austrije i kraljevine Ugarske. Pod Beč, odnosno pod Austriju, pripadale su Istra, Kvarnerski otoci, Dalmacija, Dubrovnik i Boka Kotorska. Ostali dio bio je u ingerenciji Ugarske, odnosno Pešte, koja provodi jaku mađarizaciju u Hrvatskoj, jer su gospodarske, željezničke, porezne, poštanske i druge službe bile u nadležnosti Ugarske. To je vrijedilo i za državne šume kojima je upravljalo ugarsko ministarstvo poljoprivrede i šumarstva u Pešti. Za uređivanje državnih šuma u Hrvatskoj vrijedila je stara uredba o šumama za kraljevinu Ugarsku, izdana 1788., poznata pod nazivom Holtz und Wald Ordnungfür Königreich Hungarn, wie die Wälder erziegelt, besser aufgebracht, vermehret, und erhalten werden können. U privatnim šumama, poglavito u veleposjedima, u većini slučajeva šumarski stručnjaci bili su iz Austrije i Ugarske. U šumama zemljišnih zajednica, imovnih općina, u crkvenim šumama, gradskim i drugim nekim šumama bili su namještenici naši šumari koji su završili svoje stručno obrazovanje u šumarskoj akademiji u Mariabrunnu u Austriji ili u Šćavnici u Ugarskoj (sada u Slovačkoj), od 1860. do 1898. u Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima, a od 1898. - 1919. na Šumarskoj akademiji Mudroslovnog fakulteta u Zagrebu. |