DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1997 str. 86 <-- 86 --> PDF |
IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA ZAKON O LOVU; DA LI BAS TAKAV? Sa novim Zakonom o lovu (NN 10/94 i 22/94) Hrvatska je svoje lovno zakonodavstvo u osnovnoj koncepciji vratila za punih 150 godina unatrag. Nedjeljivost prava lova od prava vlasništva na zemljištu, uistinu je načelo koji vrijedi u velikoj većini zemalja koje su naši ciljni modeli, kako za političke tako i za gospodarske odnose. Držeći se one znane misli koja kaže kako prava struka i slobodan razum uvijek mora imati kritički odmak od politike i vlasti, jer je sve ostalo izdaja, moram kritički progovoriti, pisanom riječju, o sada važećem Zakonu o lovu, u uvjerenju da ćete u mojim razmišljanjima prepoznati dobru namjeru. Svakako, kod mene se ni u jednom trenutku nije javila dvojba oko toga, da li novi zakon ima kvalitetnu koncepcijsku podlogu, kao niti to da gaje trebalo što prije napisati i donijeti. Pa ipak, u maniri prošlih vremena, o prijedlogu Zakona spriječena je bilo kakva ozbiljna mogućnost otvorene rasprave i sučeljavanja, čiji bi plod svakako bio provodljiviji Zakon o lovu, i ono mnogo bitnije, s manje žrtava u odnosu na fondove divljači. Isključivost predlagača zakonskoga teksta osigurala je samo puno nepotrebnih problema, nelogičnosti, nedorečenosti te nedopustivo sporo provođenje sa pogubnim učincima na brojno stanje svih vrsta divljači u većini bivših lovišta. Provučen kroz saborsku mašineriju, Zakon je ugledao svijetlo dana u predloženom obliku, a iza sebe je ostavio mnogo teških ili barem teško izlječivih rana u lovištima Hrvatske, i kod nemalog broja hrvatskih lovaca. Koliko god je logično da mi slijedimo modele organiziranosti lovstva, nama zapadnih susjeda, toliko je isto izvan razuma ne uvažiti istine o našem mentalitetu, naslijeđenom ponašanju, moralu, svijesti pa još uvijek i nedovoljno uhodanoj pravnoj državi. Treba li reći daje skoro nemoguće pronaći vlast koja u svom nastajanju ne boluje barem od neke dobro znane boleštine; odgađanja, podmićivanja, i povodljivosti. U svim tim okolnostima, ako nije uvažavana bilo koja, pa i najmanja sastavnica koja sudjeluje kod provedbe Zakona, njegovo će provođenje sigurno doći u pitanje. Nije teško ustvrditi daje sasvim izostala psihološka priprema lovačke javnosti, tako nužna, tim više što su promjene ipak bile izrazito radikalne. Treba li se sada čuditi nad kontraproduktivnim učincima, predu gom razdoblju bez kontrole, ispunjenom potpunim bezvlađem te još uvijek u cijelosti, neprovedenom Zakonu. Evo samo nekih krupnih primjedaba : 1. Osnovni pravni sustav nedjeljivosti prava lova od vlasništva na zemljištu, teško je provodljiv ako uistinu želimo dosljedno poštivati odredbu članka 10. Zakona o lovu, koji naređuje određenje granica lovišta ovisno o prirodnoj cjelini, ekološkim i drugim uvjetima uz obvezu odredbe iz točke 3. istog članka, kako se u obzir mora uzeti i prirodna migracija divljači. Da bi se zadovoljio kriterij prirodne cjeline, pa čak i prirodne migracije divljači, kod ustanovljenja vlastitih lovišta na površinama državnih šuma, mora se dobrano posegnuti u područje vlasništva nad zemljištem koje nije državno. 2. Člankom 9. Zakona, određuje se donja granica površine otvorenoga lovišta od okruglo 1.000 ha. Zašto baš 1.000 ha? Tom se okruglom brojkom (osim za otoke), na puno manjih, prirodno lijepo zaokruženih cjelina onemogućilo ustanovljenje otvorenih lovišta; na primjer za sitnu divljač, dok je na isto toliko primjera ustanovljeno, slijedom iste odredbe, puno premalenih otvorenih lovišta za krupnu divljač (jelenska divljač ili divlje svinje). Mislim daje nepotrebno uvjeravati bilo koga kako je moguće ustanoviti otvoreno lovište za sitnu divljač i na znatno manjoj površini dobro zaokružene prirodne cjeline. Ili, treba li biti upitno što će se događati s krupnom divljači (posebno jelenskom) između nekoliko susjednih premalenih otvorenih lovišta podređenih gospodarenju s krupnom divljači. Nije li primjer rascijepanih lovišta Bilogore i Pokupskog bazena, potvrda ovih zaključaka. 3. Držim kako nema čvrstih razloga koji su vodili predlagače Zakona, da zakonskom odredbom odvoje stručni posao ustanovljenja vlastitih od zajedničkih lovišta. Na taj način, stručne komisije za izradu prijedloga ustanovljenja vlastitih lovišta nisu bile niti u mogućnosti voditi bilo kakvog računa o formiranju prijedloga za ustanovljenje zajedničkih lovišta, što je kasnije terenski rezultiralo s puno neprirodnih zaokruženja ili čak sa nemogućnošću ustanovljenja stručno prihvatljivoga zajedničkog lovišta. Zar ne bi bilo logično da su sva lovišta ustanovljavale stručne komisije imenovane od Ministarstva, a sastavljene od provjerenih lovnih stručnjaka i dobrih poznavatelja terena, pa čak i neovisno od formalno propisanih kvalifikacija iz točke 2. članka 18. Zakona. |