DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1997 str. 86     <-- 86 -->        PDF

IZAZOVI I SUPROTSTAVLJANJA


ZAKON O LOVU; DA LI BAS TAKAV?


Sa novim Zakonom o lovu (NN 10/94 i 22/94)
Hrvatska je svoje lovno zakonodavstvo u osnovnoj
koncepciji vratila za punih 150 godina unatrag. Nedjeljivost
prava lova od prava vlasništva na zemljištu,
uistinu je načelo koji vrijedi u velikoj većini zemalja
koje su naši ciljni modeli, kako za političke tako i za gospodarske
odnose.


Držeći se one znane misli koja kaže kako prava struka
i slobodan razum uvijek mora imati kritički odmak
od politike i vlasti, jer je sve ostalo izdaja, moram kritički
progovoriti, pisanom riječju, o sada važećem Zakonu
o lovu, u uvjerenju da ćete u mojim razmišljanjima
prepoznati dobru namjeru.


Svakako, kod mene se ni u jednom trenutku nije javila
dvojba oko toga, da li novi zakon ima kvalitetnu koncepcijsku
podlogu, kao niti to da gaje trebalo što prije
napisati i donijeti. Pa ipak, u maniri prošlih vremena, o
prijedlogu Zakona spriječena je bilo kakva ozbiljna mogućnost
otvorene rasprave i sučeljavanja, čiji bi plod
svakako bio provodljiviji Zakon o lovu, i ono mnogo
bitnije, s manje žrtava u odnosu na fondove divljači.


Isključivost predlagača zakonskoga teksta osigurala
je samo puno nepotrebnih problema, nelogičnosti, nedorečenosti
te nedopustivo sporo provođenje sa pogubnim
učincima na brojno stanje svih vrsta divljači u većini
bivših lovišta.


Provučen kroz saborsku mašineriju, Zakon je ugledao
svijetlo dana u predloženom obliku, a iza sebe je
ostavio mnogo teških ili barem teško izlječivih rana
u lovištima Hrvatske, i kod nemalog broja hrvatskih
lovaca.


Koliko god je logično da mi slijedimo modele organiziranosti
lovstva, nama zapadnih susjeda, toliko je isto
izvan razuma ne uvažiti istine o našem mentalitetu,
naslijeđenom ponašanju, moralu, svijesti pa još uvijek i
nedovoljno uhodanoj pravnoj državi. Treba li reći daje
skoro nemoguće pronaći vlast koja u svom nastajanju
ne boluje barem od neke dobro znane boleštine; odgađanja,
podmićivanja, i povodljivosti.


U svim tim okolnostima, ako nije uvažavana bilo
koja, pa i najmanja sastavnica koja sudjeluje kod provedbe
Zakona, njegovo će provođenje sigurno doći u
pitanje. Nije teško ustvrditi daje sasvim izostala psihološka
priprema lovačke javnosti, tako nužna, tim više
što su promjene ipak bile izrazito radikalne. Treba li se
sada čuditi nad kontraproduktivnim učincima, predu


gom razdoblju bez kontrole, ispunjenom potpunim bezvlađem
te još uvijek u cijelosti, neprovedenom Zakonu.
Evo samo nekih krupnih primjedaba :


1. Osnovni pravni sustav nedjeljivosti prava lova od
vlasništva na zemljištu, teško je provodljiv ako uistinu
želimo dosljedno poštivati odredbu članka 10. Zakona
o lovu, koji naređuje određenje granica lovišta ovisno o
prirodnoj cjelini, ekološkim i drugim uvjetima uz obvezu
odredbe iz točke 3. istog članka, kako se u obzir
mora uzeti i prirodna migracija divljači. Da bi se zadovoljio
kriterij prirodne cjeline, pa čak i prirodne migracije
divljači, kod ustanovljenja vlastitih lovišta na površinama
državnih šuma, mora se dobrano posegnuti u
područje vlasništva nad zemljištem koje nije državno.
2. Člankom 9. Zakona, određuje se donja granica
površine otvorenoga lovišta od okruglo 1.000 ha. Zašto
baš 1.000 ha? Tom se okruglom brojkom (osim za otoke),
na puno manjih, prirodno lijepo zaokruženih cjelina
onemogućilo ustanovljenje otvorenih lovišta; na primjer
za sitnu divljač, dok je na isto toliko primjera ustanovljeno,
slijedom iste odredbe, puno premalenih otvorenih
lovišta za krupnu divljač (jelenska divljač ili divlje
svinje). Mislim daje nepotrebno uvjeravati bilo koga
kako je moguće ustanoviti otvoreno lovište za sitnu
divljač i na znatno manjoj površini dobro zaokružene
prirodne cjeline. Ili, treba li biti upitno što će se događati
s krupnom divljači (posebno jelenskom) između nekoliko
susjednih premalenih otvorenih lovišta podređenih
gospodarenju s krupnom divljači. Nije li primjer
rascijepanih lovišta Bilogore i Pokupskog bazena, potvrda
ovih zaključaka.
3. Držim kako nema čvrstih razloga koji su vodili
predlagače Zakona, da zakonskom odredbom odvoje
stručni posao ustanovljenja vlastitih od zajedničkih lovišta.
Na taj način, stručne komisije za izradu prijedloga
ustanovljenja vlastitih lovišta nisu bile niti u mogućnosti
voditi bilo kakvog računa o formiranju prijedloga
za ustanovljenje zajedničkih lovišta, što je kasnije
terenski rezultiralo s puno neprirodnih zaokruženja ili
čak sa nemogućnošću ustanovljenja stručno prihvatljivoga
zajedničkog lovišta. Zar ne bi bilo logično da su
sva lovišta ustanovljavale stručne komisije imenovane
od Ministarstva, a sastavljene od provjerenih lovnih
stručnjaka i dobrih poznavatelja terena, pa čak i neovisno
od formalno propisanih kvalifikacija iz točke 2.
članka 18. Zakona.