DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1997 str. 7 <-- 7 --> PDF |
D. Klepac: HRVATSKO ŠUMARSTVO U DRUGOJ POLOVICI XIX. STOLJEĆA Šumarski list br. 3-4, CXXI ( 1997), 115-126 Zakon o šumama iz 1852. dijeli šume na državne, općinske i privatne. U drugom paragrafu toga zakona izričito se kaže da se nijedno šumsko zemljište ne smije oduzeti niti pretvoriti u drugu kulturu. Time je ozakonjeno temeljno načelo potrajnosti u šumarstvu. U najstrožem obliku ono dolazi do izražaja u devetom paragrafu toga zakona glede općinskih šuma koje su opterećene pravom "drvarenja" (takozvanim služnostima), "te se šume ne samo trebaju uzdržavati nego valja neprestano primjerenim načinom njihovo stanje poboljšavati". Osim toga, za te šume ustanovljuje se gospodarstvena osnova, što će još više doći do izražaja u Zakonu od 26. ožujka 1894., u kojem se u trećem paragrafu izričito kaže ovo: "U šumah obćinskih ima se zavesti potrajno šumarenje" (Nachhaltiger Betrieb), (Izvor: A. Borošić -A . Goglia, Zagreb, 1900, str. 266). Tako je načelo trajnosti u šumarstvu dobilo svoju zakonsku podlogu. To je ostao kamen temeljac suvremenoga šumarstva. Zahvaljujući načelu trajnosti u Zakonu iz 1852. površina hrvatskih šuma je do danas sačuvana. Zakon o šumama 1852. objavili su u knjizi A. Boro š i ć i.A. Goglia u nakladi Knjižare Kugli u Zagrebu 1900. (str. 1-423). U toj knjizi donesen je spomenuti Zakon u cijelosti na str. 5-135. Zakon je podijeljen na 7 odsjeka, a ima 77 paragrafa i komentar o svakom članku. On je opširan te obuhvaća sve šumarske djelatnosti, od gospodarenja šumama do kaznenih odredaba za prekršitelje zakona. Taj je zakon vrijedio sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Tijekom vremena izdani su novi zakoni koji su nadopunjavali onaj dio Zakona iz 1852. koji nije bio dovoljno riješen, kao primjerice pitanje državne uprave u općinskim šumama, te ustrojenje šumarskih škola, o čemu će biti govora u naredna dva poglavlja ovoga rada. Pošto su riješeni imovinsko pravni odnosi između feudalaca i seljaka u civilnoj Hrvatskoj, segregacijom iz vlastelinskih šuma i pašnjaka stvorene su zemljišne zajednice poslije 1857., a imovne općine na teritoriju Vojne krajine 1873. godine. Tek tada se stanje šuma počelo bolje uređivati. Ubrzo se uvidjelo da Zakon od 1852. nije dovoljno riješio problem uprave i gospodarenja šumama, pa su u tom pogledu, nakon većih rasprava, donesena dva nova zakona iste godine 1894. Prvi je zakon od 22. I, 1894., kojim se ureduje šumarsko- tehnička služba kod političke uprave u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. Drugi je zakon od 26. III. 1894., kojim se ureduje stručna uprava i šumsko gospodarenje u šumah, stojećih pod osobitim nadzorom. U prvom zakonu (paragraf 4) određuje se da kod Kr. zem. vlade, odjela za unutarnje poslove, valja ustrojiti posebni šumarski odsjek. U šestom paragrafu propisuje se "akademička naobrazba" za šumarsko-tehničku službu kod političke uprave. U drugom zakonu (paragraf 1) propisuje se gospodarenje u šumama pod naročitim javnim nadzorom, pa se izrijekom kaže: "Gradske, trgovištne, upravne, mjestne, plemićke i poveljne obćine dužne su prema § 9 šumskog zakona sumarni, što ih one posjeduju, upravljati i gospodariti po načelih sastavljene za to gospodarstvene osnove, koja treba, da ustanovljuje, kako će se polučivati što viši i trajni užitci obzirom na sudari je stanje šumah." Prema tome, Zakonom o šumama od 26. III. 1894. jasno je i izričito određeno da se šumama pod osobitim javnim nadzorom (prvi paragraf zakona) ima gospodariti potrajno na temelju sastavljene gospodarske osnove, odnosno programa. Devet godina poslije te zakonske odredbe Odjel za unutarnje poslove kr. hrv. slav. dalm. zem. Vlade donio je naredbu br. 23.152 od 23. IV 1903. glede sastavka gospodarskih osnova i programa s posebnim "Naputkom". Autor "Naputka" bio je Andrija Borošić (1865 - 1909), jedan od najboljih šumarskih operativnih stručnjaka u drugoj polovici XIX. stoljeća. Spomenuti Naputak zasnivao se na kombiniranom rašestarenju. Vrijedio je za šume "pod osobitim javnim nadzorom" sve do 1945. godine, te je odigrao historijsku ulogu u našem šumarstvu; po njemu je sastavljeno nekoliko stotina gospodarskih osnova. (K1 e p a c, 1965). ŠUME U HRVATSKOJ Sredinom XIX. stoljeća Hrvatska je bila podijeljena na 2 dijela: na civilnu Hrvatsku ili takozvani Provincijal i na vojničku Hrvatsku ili takozvanu Vojnu krajinu. Civilna Hrvatska bila je podijeljena na 7 županija: modruško- riječka, zagrebačka, varaždinska, križevačka, požeška, virovitička i srijemska. Civilnom Hrvatskom upravljao je ban pa se ona zvala također Banska Hrvatska. Vojna krajina sastojala se od 11 regimenti ili pukovnija: lička, otočka, ogulinska, slunjska, petrinjska, glinska, križevačka, đurđevačka, gradiška, brodska i petrovaradinska. Kao što su se u Provincijalu županije dijelile na okružja, kotare i općine, tako su regimente imale svoje bataljune, kumpanije i općine. Uprava je bila vojnička. Zakon o šumama (1852) imao se primjenjivati u civilnoj Hrvatskoj od 1858., au Vojnoj krajini od 1860. godine. Međutim, manifestom Franje Josipa I. Vojna kraj ina je 1881. ujedinjena s Hrvatskom. U to vrijeme sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije teritorij Hrvatske i Slavonije imao je površinu od 42.532 km2 (i to 23.810 km2 civilne i 18.722 km2 vojne površine). (Izvor: D. Pavličević , 1994.). Površina šuma iznosila je 1,532.516 ha (15.325 km2) ili 36 |