DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 5 <-- 5 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI - ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS Šumarski list br. 1-2, CXXI (1997), 3-12 UDK 630* 174.7.001 KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU CRITICAL CONTRIBUTION TO THE CROATIAN BOTANICAL NOMENCLATURE Ivan SUGAR* Sažetak: U članku je obrađeno hrvatsko pučko nazivlje dijela crnogoričnog drveća i grmlja u Hrvatskoj. Pri tom je posebna pozornost posvećena nazivima vrsta koje samoniklo rastu u Hrvatskoj. Nazivi tih vrsta dopunjeni su nazivljem svojti koje se u Hrvatskoj najčešće susreću u kulturi ili se pak češće spominju u literaturi. Kako je nakon B. Suleka u pogledu biljnog nazivlja u Hrvatskoj učinjeno vrlo malo i kako u pučkom nazivlju crnogoričnog bilja u Hrvatskoj vlada prilična zbrka, valjalo je najprije utvrditi određene kriterije za obradu toga nazivlja. Pri rješavanju te problematike krenuo sam od Linneova načela o dvoimenom nazivu i od načela jedan rod-jedan naziv. No, kako je hrvatski jezik živi jezik, tim se načelima suprostavilo bogato domaće pučko nazivlje vezano uz crnogorično bilje, što je značilo da te suprotnosti valja uskladiti. Bilo je jasno da nazivlje valja tako urediti da se, uz maksimalno poštovanje gornjih načela, pokuša sačuvati što više tih naziva tako da ih se prikladno uklopi u naziv određene biljne svojte, bilo kao naziv roda, bilo kao naziv vrstenog pridjevka, ili pak omogućavanjem dvaju, pa i triju naziva kad to bude potrebno. Pri izboru naziva za imenovanje roda ili vrste, vodio sam računa da kao opći naziv bude odabran onaj naziv koji je najrašireniji ili koji je dosad najuobičajeniji u literaturi. Nazivi koji su preporučeni kao opći s ciljem da postupno postanu i normativni, otisnuti su masnim slovima, a oni koji su također naznačeni kao prihvatljivi, razmaknutim slovima. UVOD - INTRODUCTION Jedan od Linneovih životopisaca napominje daje na I kad je konačno došao do spoznaje o potrebi uvođedvoimeno nazivlje Linne bio potaknut izrekom sevilj-nja dvoimenog nazivlja u botaniku, imao je razrađen skog nadbiskupa Izidora Seviljskog (560-636), koja sustav kako ga provesti. Najprije je valjalo utvrditi naglasi: "Ako čovjek ne zna imena, ne vrijedi mu ni pozive rodova, a njih je već bio znatno razradio njegov znavanje stvari" (Hagber g 1959:57). Svjestan vaprethodnik Python de Tournefort u svom djelu Elemenžnosti nazivlja, Linne je rano počeo razmišljati o njeta Botanica (Pariz 1694), u kojem je donio 600 naziva mu, pa početke načela o dvoimenom nazivlju nalazimo, rodova (Linne je taj prvi popis kasnije dopunio s još prema navedenom autoru, u njegovim djelima Hortus 300 rodova, a on se dopunjava i do današnjeg dana) - te Clijjbrdianus (1736), Fundamenta Botanica (1736) i dodati naziv za vrste. Naziv koji određuje vrstu obično napose Critica Botanica (1737). No, iako se potreba za je pridjev, ali može biti i imenica s pridjevnim obiljesređivanjem nazivlja javlja u djelima 30-ih godina nježjem, pa se zato i zove vrsteni pridjevak ili dijagnostigova života, ideju o binarnoj nomenklaturi proveo je čki atribut odnosno epitet (usp. Stafleu et al. 1987). tek u I. izdanju čuvenog djela Species Plantarum Na raspolaganju stajalo mu je golemo nomenklatumo (1753), dakle dvadesetak godina nakon stoje o tim nabogatstvo iz grčkih i rimskih djela, dakle mnoštvo nazičelima počeo razmišljati. va za koje tada (još) nije uvijek bilo poznato na koju su se biljnu svojtu odnosili, zatim prilično zbrkana ostav * prof. dr. sci. Ivan Šugar, Zavod za farmaceutsku botaniku FBF-a Sveučilišta u Zagrebu, Schrottova 39 Zagreb ština uglavnom opisnog karaktera novovjekovnog i sre |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 6 <-- 6 --> PDF |
1. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU dnjevjekovnog botaničkog nazivlja, i napokon mogućnost da i sam stvara nazive (prema imenima botaničara, liječnika, prema biljnim obilježjima, itd.). Linne se pri stvaranju botaničke nomenklature posužio uglavnom nazivljem grčkih i rimskih pisaca, dijelom ih je sam stvarao, dok je novovjekovno i srednjevjekovno nazivlje koje je bilo nadahnuto vjerskim pobudama i motivima, kao što su bili nazivi Paternoster (Oče naš), Gratia Dei (Milost Božja), Oculus Christi (Božje ili Kristovo oko), Spina Christi (Božji ili Kristov trn), itd. uglavnom otklonio kao nepogodna za botaničku nomenklaturu. Ipak su se neki od tih srednjevjekovnih naziva održali i do danas kao vrsteni pridjevci, kao npr. u nazivima drače (Paliurus spina-Christi) i omana (Inula oeulus-Christi). Kako je Linne postupao pri imenovanju biljnih vrsta, pokazat ćemo na primjeru hrasta (Quercus). Plinije St. se u svom djelu Historia Naturalis, a isto se može reći i za druge rimske pisce, služio s više naziva za hrastove, kao što su: quercus, ilex, cerrits, aesculus, robur balanus, glandulifera, c/rvs, aegilops i dr. (Andr e 1956). Naravno da su se tadašnji nazivi sastojali samo odjedne riječi. Pri izboru rodovnog naziva za hrast, mogao je biti izabran i upotrijebljen bilo koji od gore navedenih naziva, tj. bilo quercus, bilo robur, bilo aesculus, bilo cerrus ili neki drugi. No, kao rodovno ime za hrast uzet je naziv Quercus, koji se u rimskoj literaturi koristio istodobno i kao opći naziv za hrast, ali i kao naziv za lužnjak [Quercus robur), a preostale je nazive dodavao kao vrstene pridjevke, po mogućnosti sa sličnim odnosom kao stoje bilo i u rimsko doba ako mu je bilo poznato. A ako nije bilo poznato, tada je vrstene pridjevke dodavao nasumce ili ih upotrebljavao na drugi način. Tako je hrast česmina dobio naziv Quercus ilex (u rimsko doba samo ilex), hrast cer (u rimsko doba samo cerrus) Quercus cerris, lužnjak Quercus robur (u Plinija St. je to bio naziv za različite vrste hrastova kao i naziv quercus, a inače se smatra da se to ime odnosilo na hrast kitnjak - Quercus pctraea), itd. Naziv aesculus koji se, kako se danas zna (Andre op.c), odnosio na hrast sladun (Quercus frainetto), poslužio je Linneu kao rodovni naziv za imenovanje divljeg kestena (Aesculus). Gledajući, u sklopu upravo iznesenog kratkog osvrta na postanak binarne nomenklature u botanici, na današnje stanje u svezi s biljnim nazivljem u Hrvatskoj. GRAĐA I METODOLOGIJA Šumarski list br. 1 2, CXXI (1997), 3-12 može se reći daje ono samo nešto malo bolje nego što je bilo stanje s latinskim nazivljem u botanici u Europi u vrijeme kada se pojavio Linne, što znači daje po različitim djelima sabrano golemo bogatstvo biljnih naziva pučkog podrijetla, kojima se svatko služi(o) prema vlastitom nahođenju. Sređivanje te grade i njena sistematizacija u odgovarajući sustav biljnog nazivlja jedna je od temeljnih zadaća botaničke struke u Hrvatskoj. Naime, zbog značenja bilja za ljudski život kao i za održanje života na Zemlji uopće, biljno je nazivlje važno i u svakodnevnom životu, a ne samo u botaničkoj struci, te se o nedostatak toga nazivlja svakodnevno spotiču ne samo botaničari nego i stručnjaci drugih struka, napose botanici srodnih struka, kao što su poljoprivreda, šumarstvo i farmacija, ali i filolozi. Otuda i potreba za sređivanjem toga nazivlja, otuda i poticaj za pisanje ovoga članka. Spoznaja dakle da s jedne strane postoji znatna ali nesređena i nesistematizirana građa, a s druge strane goruća potreba za njenim sređivanjem, navela me na pisanje ovoga članka, u kojem sam obradio dio hrvatskog biljnog nazivlja unutar triju crnogoričnih porodica, kako bih time na veći zamah rada na toj problematici potaknuo širi krug stručnjaka. Iako je nakon objelodanjivanja Sulekova Jugoslavenskog imenika bilja učinjeno vrlo malo na sređivanju biljnog nazivlja u Hrvatskoj, na razini određenih struka su u zadnje vrijeme ipak zabilježeni određeni pomaci. Tako su u zadnjih petnaestak godina u sklopu agronomske struke objelodanjena tri takva rada (Kova če v ić 1979; L o dI e t a 1993, 1994), od kojih su zadnja dva nešto manjeg opsega ali s kritičnije obrađenom građom (Lodeta 1993, 1994). Nedavno je učinjen još jedan pokušaj u tom pogledu (Doma c 1994), ali to djelo, međutim, zbog nekritičkog pristupa obradi biljnog nazivlja, nije preporučljivo za uporabu (Šuga r 1995). Koliko mi je poznato, sličnih pokušaja u drugim strukama nije bilo, pa stoga smatram da će i ovaj članak korisno poslužiti u rješavanju te problematike. Predmet obrade ovoga članka su rodovi i vrste iz porodica borovki (Pinaceae), čempresovki (Cupressaceae) i tisovki (Taxaceae), rasprostranjeni ili znatnije udomaćeni u Hrvatskoj, i to: Abies, Picea, Pinus, Larix i Cedrus iz porodice borovki; Cupressus, JuniperusThuja iz porodice čempresovki. i Taxus iz porodice tisovki. MATERIALS AND METHODS Što se tiče metodologije, u rješavanju nomenklatur-jezicima i narodima. No, mi se u usporedbi s Linneom u ne problematike gornjih svojti krenuo sam od, kako je pogledu nazivlja ipak nalazimo u nešto drukčijem poloveć istaknuto. Linneova načela o dvoimenom nazivu žaju. Hrvatska je naime biljna nomenklatura dio živog a biljnih vrsta, stoje inače uobičajeno i u drugim živim ne. kao što je slučaj s latinskom nomenklaturom, mr |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 7 <-- 7 --> PDF |
I. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU tvog jezika, a ta činjenica nameće drukčiji pristup obradi nazivlja. Polazeći naime, pri imenovanju biljaka, od činjenice da u narodu ima više istih naziva za različite biljke i više različitih naziva za iste biljke, i da pritom za određene vrste, odnosno rodove ima vrlo mnogo sličnih ali i različitih naziva, bilo mi je jasno da, iako i pri izradbi hrvatskog biljnog nazivlja valja krenuti od Linneova načela o dvoimenom nazivu, kao i od načela jedan rod jedan naziv, isto tako valja poći od činjenice daje hrvatski jezik živi jezik te da valja uzeti u obzir i bogatstvo i raznolikost hrvatskog pučkog nazivlja i tu činjenicu i to svojstvo iskazati i u nazivu uz određenu biljnu svojtu. A to znači da se za određeni rod i vrstu uzmu i po dva, pa i po tri pučka naziva kad je to potrebno istaknuti, a da se ostali nazivi na zgodan način uklope također u naziv kao vrsteni pridjevci i tako spasi i sačuva što više narodne jezične baštine. S obzirom na način kako su u članku iskazani i obrađeni nazivi, valja dati i određena objašnjenja. Natuknice znanstvenih, latinskih naziva pojedinih biljnih svojti, na temelju kojih je obrađeno hrvatsko nazivlje, poredane su abecednim redom. Uz odgovarajući znanstveni naziv, hrvatski narodni naziv za određenu biljnu svojtu koji sam, na temelju njegove dugogodišnje, uobičajene i u pučkom nazivlju potvrđene uporabe u različitim znanstvenim i stručnim publikacijama uzeo kao opće prihvatljiv naziv za tu svojtu zbog njegove tradicionalnosti, otisnut je masnim slovima. Isto su tako masnim slovima ispisani i oni nazivi koje sam stvorio kombinacijom postojećih naziva, Šumarski list br. 1-2, CXXI (1997), 3-12 i preporučio, prema iznesenim načelima, kao najpogodnije za službnenu uporabu i s ciljem da postupno postanu normativni. Autorsko ime u zagradi iza takva naziva obilježava upravo tu činjenicu. Razmaknutim slovima ispisani naziv označuje drugi dopušteni naziv, koji je ondje stavljen zbog čestoće njegove uporabe u određenom području ili literaturi, čime je udovoljeno načelu i potrebi da se i taj naziv sačuva kao dio narodne jezične baštine. U zagradama iza svakog naziva štavljenje, kad god je to bilo moguće utvrditi, autor koji je naziv zabilježio kao i mjesto gdje se naziv upotrebljava. Kako mije kao temeljni izvor za obradu nazivlja poslužio Sulekov Jugoslavenski imenik bilja, područje u kojem se određeni naziv upotrebljava i iz kojega potječe, utvrdio sam prema izvornom autoru toga naziva, naznačenom u spomenutom Šulekovu djelu, ali kao autora podatka nisam naravno istaknuo izvornog autora nego Šuleka od kojega sam određeni podatak i uzeo. Kao temelj i ishodište za analizu i prijedlog u ovom radu iznesenih naziva crnogoričnog bilja poslužilo je pučko nazivlje sabrano u djelima, kao stoje u prvom redu Sulekov Jugoslavenski imenik bilja, zatim Haračićevi i Pichlerovi radovi te određena starija građa. U obzir su u tu svrhu uzeta također i prošlostoljetna floristička djela kao i dio srednjoškolske botaničke građe 19. st. Od novijih djela u obzir je uzeta uglavnom pretencioznija građa, dok se na udžbeničku botaničku literaturu, zbog znatne proizvoljnosti u imenovanju biljaka, koje su pojedini autori mijenjali od izdanja do izdanja, nisam odviše oslanjao niti znatnije konzultirao. ANALIZA I PRIJEDLOG NAZIVA. REZULTATI - ANALYSIS AND PROPOSITION OF NAMES. RESULTS Nomenklaturna botanička građa iz porodice borovki, čempresovki i tisovki uzeta je kao predmet obrade ovoga članka zbog njene zamršenosti. U pučkom nazivlju za stanovit broj i rodova i vrsta unutar tih porodica vlada velika zbrka, te izaziva nedoumice u pogledu njihova naziva i u botaničara i u strukovnjaka drugih struka. Stoga sam smatrao korisnim da na tako zamršenom primjeru pokušam dati određena rješenja. U opsegu porodice borovki određeni su nazivi više vrsta u okviru pet rodova, od kojih se tri samoniklo javljaju u Hrvatskoj, a to su rodovi Abies (jela), Picea (smreka, omorika) i Pinus (bor), dok se druga dva susreću često u kulturi, a to su Cedrus (cedar) i Larix (ariš). I. ABIES Mill. - jela; jelva; omorika -alba Mili. - obična jela (Anić, Herman, Vi daković); vit(k)a jela (Fritsch, Horvatić, Sulek); jela (južnohrvatsko primorje, Šulek; Vi siani; Belostenec); borika prava (Visovac, Šulek); capin (Vi si an i); cmrek (varaždinska okolica, Šulek); cmrok (varaždinska okolica, Šulek); čamić (Hasek-Janda); jalva (Šulek); jelić, jelika (Šulek); jelovina (južnohrvatsko primorje, Šulek); luč (Hasek-Janda); omora, omorika (SchlosserVukotinović); smrok (Hrvatsko Zagorje, Šulek); bijela jela (D o m a c, N i k o 1 i ć): taj je naziv prijevod vrstenog pridjevka alba, koji je dosad upotrijebljen u literaturi samo jedanput (Mat kov ić 1970), pa njegovo ponovno uvođenje u terminologiju stvara samo veću zbrku u nazivlju, a uz već uobičajene dosadašnje nazive obična i vita jela, taj naziv je nepotreban. Njegova je tvorba naime, utemeljena na mehaničkom pristupu nomenklaturnoj problematici, tj. na čistom prijevodu s latinskog, zanemarujući nacionalno nazivlje, te je stoga taj naziv suvišan. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 8 <-- 8 --> PDF |
I- Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVL.il Obična jela je jedina samonikla vrsta roda Abies (jela) u Hrvatskoj. U Europi, Sjevernoj Americi i sjevernoj Aziji javlja se inače više vrstajela, a ovdje ću iznijeti nazive samo za dio njih koji se češće javljaju u Hrvatskoj, bilo u kulturi, ili se pak na njih često nailazi u literaturi. -borisii-regis Mattf. - bugarska jela (Vidaković, Herman ); Borisovajela (An i ć ). -balsamea (L.) Mili. - balzamska jela (Šugar); balzamejska jela (Matković); balzamova jela (Ungar- Regu 1 a-Be vi 1 acq ua ); balzamasta jela (Vici ako vic, Herman). Jezično nije ispravan ni naziv balzamova ni balzamasta jela. -cephalonica (Link.) Loud. - grčka jela (Anić. Herman,Vidaković). -concolor (Gord.) Hoopes - koloradska jela (Herman, Ungar-Regu 1 a-B e vi lacqua, Vidaković). -nebrodensis Matt. f. - sicilska jela (Anić). -nordmanniana (Steven) Spach - kavkaska jela (Anić, Vidaković). -pinsapo Boiss. - španjolska jela (Anić. Vidaković). -sibirica Ledeb. - sibirska jela (Anić). II. P1CEA Dietr. - smreka; omorika. -abies (L.) Karsten (= Picea excelsa Lk.) - obična smreka (južnohrvatsko primorje, Š u 1 e k ; Herman, Ungar-Regula-Bevilacqua, Vidaković); obična smrča (Anić); omara (Bosna, Šulek); jela (Sch losser-Vuko t i no v i ć ); omarika (Šulek); o- mora (Bosna, Šulek); o m o r i k a (Vuj i č i ć : Bosna, cit. prema Šuleku); obična omorika (Fri tsch ); smrča (Vidaković). -obovata Ledeb. - sibirska smreka (Vidaković, U ngar-Regula-Be vi lacqua ); sibirska smrča (Anić); sibirska om ori ka (Šugar). -omorika (Pančić) Purkyne - Pančićeva omorika (Anić, Vidaković). -orientalis (L.) Lk. - kavkaska smreka (Vidaković); kavkaska smrča (Anić); kavkaska omorika (Šugar). -polita (Sieb. et Zucc.) Carr. -japanska smreka (Vidaković); japanska omorika (Šugar). -pungens Engclm. - srebrenasta smreka (Herman); bijela smreka (U ngar-Regula-Be vi lac q u a ); plava smreka (Vidaković); bodljikava smrča (Anić); srebrni bor (Ungar-Regula-Bevi lacqua); srebrenasta omorika (Šugar). III. PINUS 1. - bor; smrek (Belostenec, Jambrešić); omara, omarika. omorika, sosna (Stulli); smrok (Sch losser-Vukot i no v ić ). Šumarski list br. I 2. CXXI (1997), 3-12 Ovdje valja napomenuti daje u 1. izdanju Linneova djela Species Plantarum (1753) koje se smatra ishodištem za nomenklaturu sjemenjača (Spermatophvta) i papratnjača (Pteridophvta), pod latinskim nazivom Pi- nus bilo ujedinjeno pet danas odvojenih rodova: Pinus (bor), Abies (jela), Picea (omorika, smreka), Cedrus (cedar) i Larix (ariš). Otuda, u starih hrvatskih leksikografa, kao što su Be 1 ostenec, Jambrešić i St u 1 1 i, uz latinsko ime Pinus i nazivi, kao što su smreka, omorika i dr., koji s tim rodom danas nemaju nikakve veze. - brutia Ten. (= Pinus halepensis L. var. brutia /Ten./ Henry) - brucijski bor (Vidak o vi ć ); brutijski bor (A n ić ). -cembra L. - bor limba (S c h 1 o s s e r 1870-1872); limb a (Šulek: slovenski narodni naziv za taj bor; b o r (Š u 1 e k : Korčula; Schlosse r - Vukotinović , Kišpatić , Herman . Vidaković) . -halepensis Mili. - alepski bor (Anić, Her man, Vidaković); bijeliSe h losser-Vukot i no vic ); bili bor. sosna (Vi s i a n i). -heldreiehii Christ. - bor munika (Šugar); balkanska munika (Domac , N i ko I ić ); bjelokori bor (Anić. Vidaković; taj isti naziv ima u Vidakovića i vrsta Pinusalbicaulis); munika (Anić, Herman); munjika (Kišpatić, Ung a r-Regula -Bevilacq u a). -mugo Turra - klekovina, bor klekovina (Šulek; Visiani; Kišpatić); i sam sam naziv klekovina zabilježio na Velikom Alanu na Velebitu kao narodni naziv za taj planinski bor, a rekao mi gaje g. Danijel Vu k u š i ć ; bor krivulj (Anić); krivulj (U rb a n , D o mac, Nikolić); klenovina, kosodrvina (Schlosser- Vukoti no v ić , Šulek); kleka (Domac): taj naziv nije dosad u Hrvatskoj zabilježen kao pučki naziv za vrstu Pinus mugo, iako je u tom istom značenju dosad jedanput upotrijebljen u literaturi (B u rgerstei n- K i špatić-U rban ). Kleka je pučki naziv za vrstu Juniperus communis (usp. Panči ć 1872, 1892), koji se danas kao ime roda službeno primjenjuje u Srbiji za sve bodljikave vrste roda Juniperus (usp. Flora Srbije, 1:158-163). -nigra Arnold - crni bor (Fritsch, Anić, Horvatić, Burgerstein- Kišpatić-U rban. Vidaković); crveni bor (Šulek: Bosna); gluhi bor (Šulek: Dalmacija). -nigra Arnold subsp. dalmatica (Vis.) Schwartz dalmatinski crni bor (An ić, Herman, Vidaković); bor (Vi s i an i). -pinaster Soli (=P maritima) primorski bor (Anić, Herman. Vidaković. Domac, Nikolić) ; morski bor (Šulek: sinjsko područje); černi |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 9 <-- 9 --> PDF |
I. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU bor (Visiani); crni bor (Schlosser-Vukotinović 1869); crni smrok (Schlosser- Vukotinović 1876); bor crni (Schlosser). -pinea L. - bor pinija (Šulek: zadarsko područje; Anić, Herman, Horvatić; BurgersteinKišpatić- Urban); pinj (Šulek: dubrovačko područje; Horvatić); bor pinjol (Schlosser); pinjol (Šulek, Matković)); bor (Roccabonella, De Toni); pitomi bor (Šulek: zadarsko područje); pin, pitomi bor (Visiani). -peuce Griseb.- bor molika (P anč i ć, Burger- stein-Kišpatić-Urban, Herman, Vidaković); balkanski borovac (Anić, Herman, Vidaković); mura(Anić, Vidaković). -silvestris L. - obični bor (Fritsch, Anić, Herman, Horvatić, Vidaković); bijeli bor (Horvatić, Herman, Vidaković); crveni bor (Herman); smrok, smolasti smrok (Schlosser- Vukotinović); šumski bor (Domac, Nikolić: prijevod latinskog vrstenog pridjevka); bor divii (Visiani); bor(Burgerstein-Kišpatić-Urban, Urban-Domac); bor prosti (Hasek-Janda). -strobus L. - borovac (Schlosser-Vukotinović 1869, Šulek, Vidaković); bor borovac (Schlosser 1872-1874); američki borovac (Herman); borovak (Schlosser-Vukotinović); Wheymuthov bor (Burgerstein-Kišpatić-Urban); Vajmutov bor (Vidaković, Domac, Niko 1 i ć ; prema hrvatskom pravopisu treba pisati Wheymuthov bor); vajmutovac (Anić, Herman). IV. CEDRUSTrew- cedar (Stulli, Dellabella, Šulek, Horvatić, Herman, Vidaković); ceder (Belostenec); cedur (Šulek); kedar (Šulek); bor (Roccabonella, De Toni). -atlantica (Endl.) Manetti - atlaski cedar (Anić, Herman, Vidaković); -deodara (D. Don) G. Don - himalajski cedar (Anić, Herman, Vidaković). -libani Loud. - libanonski cedar (Burgerstein, Anić, Horvatić, Herman, Vidaković). V. LARIXMM. - ariš (Schlosser-Vukotinović 1869, 1876, (Schlosser, 1872-1874; Šulek, Janda, Hasek-Janda, Horvatić, Herman, Vidaković); arež (Šulek: Visovac, Dalmacija); listvenica (Hasek-Janda); mecesan (Hasek-Janda, Šulek). -decidua - europski ariš (Vidaković); obični ariš (Herman); gorski ariš (Fritsch); ariš (Burgerstein- Kišpatić, Nikolić); listopadni ariš (Domac, Nikolić). -sibirica Ledeb. - sibirski ariš (Vidaković). Šumarski list br. I -2, CXXI (1997), 3-12 U opsegu porodice čempresovki obradio sam nazive vrsta sljedećih rodova: Cupressus (čempres), Thuja (smrekuša, tuja) i Juniperus (smrič). U Hrvatskoj od naprijed spomenutih vrsta samoniklo raste više vrsta roda Juniperus, dok se vrste roda Thuja javljaju isključivo u uzgoju. U uzgoju je čest i čempres {Cupressus), ali se on u južnohrvatskom primorju samoniklo širi na mnogim područjima, kao npr. u području Konavala, Pelješca, Neretve i drugdje. VI. CUPRESSUS L. - čempres (Šulek: dubrovačko područje; Visiani: Dalmacija; Schlosser-Vukotinović, Janda, Horvatić, Herman, Vidaković, Domac, Nikolić); bor(Šugar: južna Istra); čepris (Schlosser-Vukotinović 1869, Schlosser 1870-1872). -sempervirens L. - obični čempres (Šulek: dubrovačko područje; Herman, Vidaković); čempris (Šulek: dubrovačko područje); čepres (Šulek: dubrovačko područje); čepris (Stulli); čipres (Stulli, Visiani); čempres, ćepris (Šulek: Bosna i Hercegovina), ćimpres (Šulek: Rijeka); cimpreš (Šulek: Omiš); cipres(Belostenec, Jambrešić); čipres drvo (Šulek: dubrovačko područje); cumpres (Šulek: Dalmacija); ančipres (Roccabonella, De Toni); kupres (Šulek); mediteranski čempres (Vidaković); vazdazeleni čempres (Fritsch- Đurašin); zimzeleni čempres (Domac, Nikolić). -sempervirens L. f. sempervirens - obični čempres vitki (Horvat). -sempervirens L. f. horizontalis (Miller) Voss obični čempres široki (Horvat). -arizonica Greene - arizonski čempres (Vidaković). -torulosa D. Don - himalajski čempres (Vidaković). VII. THUJA L. - smrekuša (Šulek: varaždinsko i križevačko područje; Schlosser-Vukotinović, Kišpatić); tuj a (Herman, Vidaković); klek (Schlosser-Vukotinović 1869; Schlosser 1870-1872). -occidentalis L. - američka smrekuša (Šugar); američka tuja (Herman, Vidaković); zapadna smrekuša (Janda). -orientalis L. - azijska smrekuša (Š u g a r); a z i j ska tuja (Herman, Vidaković); biota (Ungar- Regula-Bevilacqua); kineska tuja (Ungar- Regula-Bevilacqua); istočna smrekuša (Janda). VIII. JUNIPERUS L. - smrič (Šugar); borovica, smrieka, smrik, smrić (Schlosser-Vukotinović |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 10 <-- 10 --> PDF |
I. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU 1869); borovica (Se h losser 1872-1874; Herman, Vidaković, Domac, N i k o 1 i ć ); smreka, smrijek i smrika - rodovni naziv za sve vrste roda Juniperus u Hercegovini (Pichler) ; smrička, redovni naziv za sve vrste roda Juniperus u južnoj Istri (Sugar). -ehinensis L. - kineska glušica (Sugar); kineska borovica (Vidaković). -communis L. - smrič borovica (Šugar); borovica (J a m breš ić, J anda. Burgerstein-Kišpat i ć ); borovičko drevo (Jambrešić); obična borovica (Fritsch-Đurašin, Herman. Vidaković, Domac, Nikolić);brin (Šulek: senjsko i karlovačko područje); kadik (Sulek); smreka (Šulek: dubrovačko područje); smrča (Sulek); smrekovica. smrekovina (Šulek: Slavonija); smrekva crna (Šulek; Istra); smrič (Visiani); smrička (Visiani; u južnoj Istri naziv za sve vrste mdaJuniperus,Š ugar/); smriska (Visiani); smrič drvo (Roccabone 11 a. De Toni); smrkva (Šulek); smreka (Šulek: Lika); smrekovina, naziv za plod od smriča (Šulek); smrek (Belostenec); smrča (B i an k i n i). macrocarpa Sibth. et Sm. smrič pukinja (Šug a r); ljuskavac (Herman, Vidaković; puk (Šulek: južnohrvatsko primorje); pukinja (Herman. Vidaković, Domac, N iko 1 ić). oxycedrus L. obični smrič, smrika (Šugar): borovica crljena, divlja ili morska (Šulek: Dalmacija); bujač (Šulek: splitsko područje); pucalika (Šulek); smrč (Šulek: Boka Kotorska); smrčka, naziv za plodove u južnohrvatskom području (Šulek); smreka morska (Šulek: Dalmacija); smrekinja. naziv za plodove u južnohrvatskom primorju (Šulek); smrekva krvava i črljena (Šulek: Istra); smrič, naziv za biljku i plodove (Visiani: Dalmacija; Roccabonella, De Toni); primorski smrič (Horvatić); smriek (Šulek: južnohrvatsko područje; Pichler : Hercegovina, južnohrvatsko područje); smrik (Šulek, Visiani : južnohrvatsko područje); smrika (Šulek, Visiani : južnohrvatsko područje); smrikva (Šugar: južna Istra); smriska (Visiani); smić, smića (Šulek: Dalmacija); smika (Šulek); smreka (Šulek: riječko područje; Lika); smreka morska (Šulek); primorska smrika (Horvatić); smrika (Herma n ); smrč (Šulek: Skrad); smrkuljica (Šulek): smrska, naziv za RASPRAVA - Razlog zbog kojeg sam se prihvatio nomenklaturne obrade dijela crnogoričnih vrsta u Hrvatskoj bila je činjenica što u pučkom nazivlju glede tih vrsta vlada prilična zbrka. Sjedne strane istim nazivima u određenim područjima nazivaju različite vrste, a s druge strane vrlo različitim nazivima u pojedinim područjima naziva Šumarski list br. I 2, CXXI (1997). 3-12 plodove u južnohrvatskom području (Šulek); smrička (Š ugar: južna Istra). -phoenicea L. - primorski gluhi smrič (Visiani); gluhi smrič je inače Roccabonellin naziv za vrstu Juniperus sabina (gorski gluhi smrič, somina); naziv gluhi smrič uobičajeni je i vrlo živ naziv u Dalmaciji, npr. na otoku Hvaru, za vrstu Juniperus phoenicea; brika, breka (H arač i ć : Lošinj; Hire: područje Skradina); gluhač (Šulek); gluhać (Herman); gluvi smrič (Šulek. Visiani : makarsko primorje); gluhaćuša (Her m an, Vidaković ); somina Sulek: makarsko područje, južnohrvatsko područje); primorska somina (Herman, Vidaković); fenička borovica (Domac. N ikol ić). sabina L. - planinski gluhi smrič, Roccabonella. De Toni); planinska somina (Herman, Vidaković): glušac (Šulek; H i rc : Velebit: J a nda ; H a- sek-Jand a ); gluhi (gluvi) smrič (R o c c a bo n e 11 a, oko 1450. godine: zadarsko područje. De Ton i): glušak (Visiani : Dalmacija); glušica (´?); gluha smreka (Šulek. .1 a n d a ); gluha smrjeka (H a s e k - J a n d a ); klekovina ženska (Šulek: Dalmacija); smrič glušac (Roccabonella. oko 1450. godine. De Toni); somina (Šulek: Visovac); somina jagodna, somina neplodna (Šulek: Visovac); savica (Šulek): smrdljiva borovica (D o m a c . Nikoli ć ). -virginiana L. - virginijska glušica (Šugar); virginijska borovica (Šulek 1856: Janda, Vidaković). Vrsta Juniperus virginiana ubraja se u skupinu gluhih smričeva,tj. smričeva Ijuskavih iglica, iglica koje ne bodu. pa je naziv virginijska borovica i neodgovarajući i netočan, jer je on svrstava u skupinu oštroigličavih vrsta kamo ona ne spada. U skupinu gluhih smričeva ubrajaju se još i Juniperus thurifera, J. phoetidissima, J. ehinensis i dr. U opsegu porodice tisovki, u Hrvatskoj raste samo rod Taxus (tisa) s jednom vrstom. IX. TAXUSL. tisa. -baecata L. - obična tisa (Šulek: južnohrvatsko područje; F r i t s c h. Schlosser-Vukotinović, K i š p a t i ć, Janda, Bergerstein, Horvatić, Herman. Vidaković i dr.); tisovina (Sulek: južnohrvatsko područje); jeličica (Šulek: sinjsko područje); čemika plodna (šulek : Visovac). DISCUSSION ju iste vrste. Bilo mije dakle jasno da za izradbu prihvatljivog nazivlja za to bilje valja dobro razraditi načela i na vidjelo staviti svu raspoloživu građu. Iako su mi u podnaslovu o metodologiji iznesena načela bila vodič u imenovanju pojedinih biljnih vrsta, iz predloženih rješenja vidi se da ima znatnih odstupanja od tih načela. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 11 <-- 11 --> PDF |
I. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU npr. da su za određene vrste zadržana i po dva, pa i tri naziva. No, uz Linneovo načelo o dvoimenom nazivu za svaku biljnu vrstu, valjalo se držati i drugog načela kako bi se sačuvalo što više pučkih, domaćih naziva jer se radi o živom jeziku - njihovim prikladnim uklapanjem u naziv bilo u obliku vrstenog pridjevka, ili pak uvođenjem dvaju ili triju naziva uz onaj koji se preporuča kao najprihvatljiviji zbog tradicijskih razloga. Pri određivanju općeg naziva za određeni rod i vrstu vodio sam računa i o tome, koliko je to bilo moguće, iz kojeg područja potječe naziv. Naime, prave i prihvatljive nazive za biljke valja tražiti u područjima u kojima zajedno raste više vrsta istog roda. Tako se npr. u području primorske Hrvatske, od Piranskog zaljeva na sjeverozapadu do Boke Kotorske na jugoistoku, javlja većina vrsta roda Juniperus. Jedan od najčešćih i najuobičajenijih naziva za vrste toga roda na cijelom spomenutom prostoru je smrič ili pak slični nazivi s istim korijenom, npr. smrika, šmrika, smrička, smrijek itd. Osim toga, to je jedan od dosad najupotrebljavanijih naziva u školskoj botaničkoj literaturi u Hrvatskoj (usp. Urban-Domac 1948; Horvatić 1954; Matković 1970; Vidaković 1982. i dr.), pa je i to bio jedan od razloga da se tim nazivom obilježi cijeli rod Juniperus. Drugi čest narodni naziv u opsegu roda Juniperus je borovica, koji je međutim vezan isključivo za vrstu Juniperus communis. To je jedina vrsta roda Juniperus rasprostranjena diljem Hrvatske, dakle i u primorskim i u kopnenim nizinskim i gorskim krajevima, a naziv je zabilježen još u 18. st. (usp. Jambreši ć 1742, 1763). Međutim, s obzirom da je borovica jedina vrsta roda rasprostranjena u kopnenim dijelovima Hrvatske, smatrao sam da područni naziv za tu vrstu, jedinu rasprostranjenu vrstu voda Juniperus u tim krajevima, ne može biti pogodan kao opći naziv za cijeli rod koji obuhvaća dvije skupine grmova, odnosno drveta jedne bodljikavih a druge ljuskavih, gluhih iglica (Sectio Sabina), pri čemu borovica pripada skupini bodljikavih vrsta, koju obilježava upravo - smrič (Sectio oxycedrus). Nasuprot tome, pučanstvo u primorskoj Hrvatskoj naziva i borovicu - smričem, što očito tom nazivu daje prednost pred nazivom borovica kao općem nazivu za vrste toga roda. To je dakle razlog zbog kojega je naziv smrič kao opći naziv za rod Juniperus valjalo pretpostaviti nazivu borovica. Od mnoštva naziva koji su dosad upotrijebljeni u botaničkoj i drugoj literaturi za imenovanje različitih vrsta roda Juniperus, ima ih nekoliko koji su stvoreni i upotrijebljeni u najnovije vrijeme (usp. Doma c 1994). Izmišljanje naziva za vrste kojih se hrvatski pučki nazivi spominju kao službeni i u stranim djelima, kao što je slučaj s gluhim smričem spomenutim u Rocca Šumarski list br. 1 -2, CXXI (1997), 3-12 bonellijevu djelu Liber de simplicibus, i koji su i danas vrlo česti u govoru, znači zatiranje hrvatske kulturne baštine i uopće prošlosti. Ako dakle, kraj tolikih postojećih mjesnih narodnih biljnih naziva netko osjeća potrebu da danas izmišlja nazive za imenovanje pojedinih biljnih vrsta, izgleda kao da prije toga ničega nije ni bilo na ovim prostorima. Takav pristup toj problematicije neprihvatljiv, ali i neodgovoran. A radi se o sveučilišnom udžbeniku. Neki od naziva za rod Juniperus, kao što je s m r e k a, danas je u Hrvatskoj opće prihvaćeni naziv za vrstu Picea abies (P. excelsa), a to je obična smreka, ili bolje, obična omorika. Iako na razini struke nema zabune s uporabom naziva smreka, ipak činjenica da se npr. u Hercegovini (usp. Pichle r 1905) taj naziv obično upotrebljava kao opći naziv za sve vrste roda Juniperus, a da se nazivi s istim korijenom upotrebljavaju kao nazivi za taj rod i u većem dijelu primorskih krajeva Hrvatske, upućuje da naziv smreka kao opći naziv za vrstu Picea abies nije najsretnije izabran. Stoga sam, da se izbjegne svaka zabuna u imenovanju, uz uobičajeni naziv za smreku (Picea abies), obična smreka, predložio i stari narodni naziv za taj rod, koji se često upotrebljavao u hrvatskoj botaničkoj literaturi i u hrvatskoj književnosti (usp. Šulek 1859, Hasek iJanda 1874, Janda 1878), a to je naziv omorika. Smatram da bi primjena toga naziva ne samo na Pančićevu omoriku nego i na sve vrste roda Picea uklonilo mnoge zabune u imenovanju vrsta toga roda, a time bismo se približili i narodnom nazivlju, što nije bez značenja. Dvije najčešće vrste roda Thuja koje se susreću u Hrvatskoj u uzgoju jesu Thuja occidentalis i 77/. orientalis. Te su vrste zabilježene u literaturi pod nazivom obična američka i obična azijska tuja (Herma n 1971, Vidakovi ć 1982). Kako i druge tuje imaju dvoimeni naziv, ni tim dvjema vrstama nije potreban troimeni naziv, pa su zato u ovom članku i nazvane dvoimenim nazivom. Kako je pak naziv smrekuša već dugo u uporabi u starijoj botaničkoj literaturi, dao sam mu prednost pred nazivom tuj a koji je također zadržan. Određena su objašnjenja potrebna i uz dio nazivlja za borove, osobito uz vrste Pinus mugo, P. silvestris i P. strobus. Na Velikom Alanu na Velebitu, vrstu Pinus mugo pučanstvo naziva klekovina, u što sam se i sam imao prilike uvjeriti prilikom obilaska toga područja. Taj je naziv inače već i Šulek zabilježio kao pučki naziv za tu vrstu (usp. Šule k 1878). Međutim, I. Horvatje u svojim radovima o vegetaciji (Ho rvat 1942, 1949)naziv klekovina upotrijebio za naznaku dvaju vrlo svojstvenih oblika vegetacije u pretplaninskom području, a to su "klekovina bora" (Pinetum mugi), kojoj je kasnije (Horva t 1962) priključio i pretplaninske bukove šume, nazvavši ih "klekovinom bukve". Te je bukove šu |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 12 <-- 12 --> PDF |
I. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU me u svojim ranijim radovima zvao "pretplaninske bukove šume", stoje ispravnije i bolje. Zbog naime dugog ležanja snijega, bukva u najvišim dijelovima Dinarskoga gorja, na nadmorskoj visini od 1400 m na više, poprima osobit oblik te se stabla ne uzdižu okomito nego koljenčasto svinuto - pridignuto. Slična je stvar i s klekovinom koja je sva pripijena uz tlo izvijajući stablo i grane na različite načine kako bi pod teretom snijega ipak opstala. Zbog uporabe gornjeg naziva toga drveta za drugu namjenu, vrsta Pimis mugo ostala je u Hrvatskoj praktički bez naziva, pa se pribjeglo uvođenju stranih naziva koji nemaju temelja u pučkom nazivlju u Hrvatskoj za tu vrstu, kao što su "bor krivulj" (B urgerste i n- U r- ban 1944; Domac 1994; Ungar-Regula-Bevi1 a c q u a 1989. N i k o 1 i ć 1994) i "kleka" (D o m a e 1994). Naziv "krivulj" potječe vjerojatno iz Bosne, jer je na mnogim planinama obilno zastupljen te se u Bosni i Srbiji upotrebljava kao narodni naziv za to crnogorično drvo (usp. Š i 1 i ć 1973; Lak uš ić 1980; Stefan o v i ć 1986; Flora Srbije, 1970:154). "Kleka" je pak naziv za vrstu Juniperus communis i druge vrste roda Juniperus u Srbiji (usp. S im o no v i ć 1969; Flora Srbije, 1970:161). Iako je naziv "krivulj" vrlo smislen, i u sebi. kao i "klekovina", odražava izgled svoga stabla, ipak uz pučki naziv klekovina, za vrstu Pinus mugo zaista nije potrebno u hrvatsko biljno nazivlje uvoditi nikakav novi naziv ni planinski bor, ni krivulj, a još manje kleka. Slična napomena vrijedi i za nazive uz vrstu Pinus silvestris. Kao što proizlazi iz analize nazivlja za tu vrstu, u hrvatskoj stručnoj literaturi su se za tu vrstu ustalila tri naziva: bijeli, crveni i obični bor. U najnovije ZAKLJUČAK - Kao što proizlazi iz prikaza i analize hrvatskog nazivlja vezanog za dio ernogoričnog drveća i grmlja, zbrka s tim nazivljem, barem za veći dio rodova i vrsta, nametala se kao goruća potreba za njegovim sređivanjem i svrstavanjem u odgovarajući sustav. Taje činjenica i mene potakla na obradu upravo toga nazivlja kako bih jednim takvim člankom doprinio rješavanju te problematike, i ujedno otvorio put nizu sličnih članaka s istom problematikom. Pri obradi spomenutog nazivlja i ja sam krenuo od Linneova načela o dvoimenom nazivu, ali mije pri tom bilo jasno daje hrvatsko pučko nazivlje dio nazivlja živog jezika, da predstavlja dio kulturne narodne baštine te da pri izradbi hrvatskog biljnog imenika, uz poštovanje gornjeg načela o dvoimenom nazivu, valja, kako bi se sačuvao što veći dio toga nazivlja, omogućiti i uporabu dvaju, pa i triju naziva za pojedinu biljnu svojtu, ili Šumarski list br. 1 2, CXX1 (1997). 3-12 vrijeme uveden je i najnoviji naziv "šumski bor" (Dom a c 1994), koji je prijevod latinskog vrstenog pridjevka silvestris, čime se, zanemarujući već prilično ustaljene narodne nazive, stvara zbrka a nomenklaturna problematika vraća na početak. Bez obzira je li posrijedi neupućenost u nomenklaturnu problematiku ili se pak radi o svjesnom podcjenjivanju dosadašnje tradicije, takav je rad nekritičan, nekorektan i štetan. Slični su primjeri i nazivi uz vrstu Pinus slrobus - Wheymuthov bor, Vajmutov bor, vajmutovac koji se i dalje forsiraju nasuprot narodnom nazivu borovac koji se u botanici koristi već 135 godina (usp. Schlosser V u k o t i n o v i ć 1869). U šumarstvu je naziv borovac danas uobičajeni naziv za vrstu Pinus slrobus, pa i za još neke vrste borova (usp. Her m a n 1971). Naziv borovac ima svoje duboke korijene i u fitotoponimima Borovac kojih ima više u Hrvatskoj, i to jednako u kopnenim i primorskim područjima (usp. S a b 1 j a r 1 850). Ni naziv "smrča" za omoriku ili smreku (Picea allies = P. excelsa) nije dosad zabilježen kao pučki naziv za tu vrstu u Hrvatskoj, premda je jedanput upotrijebljen u prošlostoljetnoj botaničkoj školskoj literaturi (Hasek- Janda 1874:160) i dvaput u novijoj šumarskoj literaturi (A n i ć 1947; V i d a k o v i ć 1982:286). Za vrstu Picea abies u starijoj hrvatskoj botaničkoj literaturi bili su uobičajeni, kao što je već spomenuto, nazivi omorika i smreka, a u novijoj samo smreka, dok je naziv "omorika" ostao nažalost vezan isključivo za vrstu Picea omorika (Pančićeva omorika), stoje svakako šteta. Otuda i poticaj, iskazan u ovom članku, da se, kao što je spomenuto, sve vrste roda Picea imenuju nazivom omorika kako bi se izbjegla zabuna s različitim nazivima roda Juniperus. CONCLUSION pak postojeće nazive odnosno dio njih koji su više u uporabi uključiti u naziv kao vrstene pridjevke ili na drugi način. I u tom sam smislu i postupio pri obradi nazivlja za crnogorično bilje. Smatram daje to put kojim će valjati poći pri izradbi biljnog imenika za cjelokupnu hrvatsku Horu. Ori obradi biljnog nazivlja upotrijebljenim u ovom članku služio sam se isključivo dosad u narodu zabilježenim mjesnim nazivima koje sam, prema iznesenim načelima i metodologiji, uklopio u naziv za pojedine biljne svojte bilo kao naziv roda bilo pak kao vrstenog pridjevka odnosno kao kombinaciju postojećih naziva. Ako s tim jedinim člankom o hrvatskom pučkom nazivlju za crnogorično bilje i nisam riješio sve dvojbe u pogledu uporabe pojedinih naziva, vjerujem da sam njime barem suzio nedoumice u vezi s nazivima pojedinih biljnih svojti. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 13 <-- 13 --> PDF |
I. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU Šumarski list br. 1-2, CXXI (1997), 3-12 LITERATURA - REFERENCES Andre , J., 1956: Lexique des termes de Botanique en latin. Librairie Klincksieck, Paris Anić, M, 1946: Dendroiogija. Pretiskano iz "Šumarskog priručnika" I. Zagreb Belostenec,L , 1740: Gazophylacium, seu latino-illyricum onomatum aerarium, I. Zagreb Belostenec , L, 1740: Gazophylacium latino-illyricum, II. Zagreb Biankini , P., 1886: O uzgoju i njegovanju cvijeća, uresnog grmlja i drveća. Dubrovnik Burgerstein , A., 1910: Botanika za više razrede srednjih škola. Priredio M. Kišpatić, Zagreb Burgerstein, A., 1944: Prirodopis bilja za više razrede srednjih škola. Preveo M. Kišpatić, priredio S. Urban, Zagreb De Toni, E., 1919: II libro dei semplici di Benedetto Rinio. Mem. della Pontificia Accidentia Romana dei Nuovi Lincei, 5, Roma Domac, R., 1994: Flora Hrvatske. Školska knjiga, Zagreb Fritsch , K., 1926: Pokornoga Prirodopis bilja za niže razrede srednjih škola. Preveo i dopunio St. Gjurašin, Zagreb Hagberg , K., 1959: Karl Linnaeus. Veliki ljudi i njihova djela. Naprijed, Zagreb Haračić , A., 1905: Lussinpiccolo. II suo clima e la sua vegetazione. Lošinj Hasek, C, i Janda, J., 1874: Rukovodnik za prirodopisni atlas. Zagreb Herman , J., 1971: Šumarska dendroiogija. Stanbiro, Zagreb Horvatić , S., 1954: Ilustrirani bilinar. Školska knjiga, Zagreb Jambrešić , A., 1742 (1992): Lexicon latinum. Zavod za hrvatski jezik, Zagreb Janda, J., 1878: Počela botanike. Zagreb Kovačević,J., 1979: Lexicon botanicorum croaticorum vel serbicorum nominum herbarum inutilium. Institut za zaštitu bilja, Zagreb Lodeta, V., 1993: Pregled kratica, znanstvenih i narodnih imena naših važnijih poljoprivrednih korova. Fragmenta herbologica et phytomedica, 27,2:163-172 Agronomski fakultet, Zagreb Lodeta, V., Borošić, J., Lešić, R., Satović, F, Dubravec, K. i Novak, D., 1994: Hrvatska imena povrća i nekih drugih vrtnih biljaka. Glasnik zaštite bilja, 17, 5:212-217, Agronomski fakultet, Zagreb Matković , P., 1970: Biljka, čovjek i prostor. Matica Hrvatska, Split. Pichler,A., 1905: Prilozi poznavanju narodnih imena biljaka u Hercegovini. XI. izvještaj Velike gimnazije u Mostaru, 1-26, Mostar Roccabonell a (Benedetto Rinio), oko 1450: Liber de simplicibus Benedicti Rinij medici et philosophi veneti. Knjižnica Sv. Marka u Veneciji (Marciana) S ablj ar, V, oko 1850: Miestopis kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, markgrofije Istre i kotara grada Tersta. Rukopis, Zbirka rukopisa, 237/3, Hrvatski državni arhiv (HDA), Zagreb Schlosser, J. K., 1872-1874: Vrtna cjetana (rukopis). Botanički zavod Prir.-mat. fak., Zagreb Schlosser, J. K. et Vukotinović, Lj., 1869: Flora Croatica. Jugosl. akad. znan. i umjetn., Zagreb Schlosser, J. K. et Vukotinović, Lj., 1876: Bilinar. Flora excursoria. Zagreb Stafleu, F. A., Me Vaugh, R., Meikle, R. D., Rollins, R. C., Ross, R., Schopf, J. M., Schulze, G.M., De Vilmorin. R., Voss, E.G., 1987: Međunarodni kodeks botaničke nomenklature. U: Međunarodni botanički kodeksi. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb Stulli, J., 1801: Lexicon latino-italico-illyricum. Budimpešta S t u 11 i, J., 1806: Rjecsosloxje, ilirsko-talijansko-latinsko, 2/1, 2/2, Dubrovnik Šilić, C., 1973: Atlas drveća i grmlja. Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo Šugar, L, 1995: Dogradnja bez temelja. Jezik, 42, 3:89-96, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb Šulek,B., 1856: Biljarstvo za više gimnazije. Beč Š u 1 e k, B., 1856: Biljarstvo, I. Uputa u poznavanje bilja. Beč Šulek, B., 1879: Jugoslavenski imenik bilja. Jugosl. akad. znan. i umjetn., Zagreb Ungar, S., Regula-Bevilacqua, L., 1989: Vodič kroz Botanički vrt. Prir.-mat. fak., Zagreb Urban, S. i Domac, R., 1948: Botanika za V. razred gimnazije. Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb Vidaković , M., 1982: Četinjače. Morfologija i varijabilnost. Jugosl. akad. znan. i umjetn., Zagreb |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 14 <-- 14 --> PDF |
I. Sugar; KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU Šumarski list br. I 2. CXXI (1997), SUMMARY: After the analysis of all, until now, used plants names as well as after the consideration of eriterions, purpose of this article is to propose Croatian plant nomenclature for the autochthone and cultivated conifers. Poziv na suradnju, čitateljima Šumarskog lista Pomozite svojim prilozima rad na dovršetku HRVATSKOG IMENIKA BILJA Molimo sve poznavatelje bilja da svojim prilozima pomognu rad na dovršetku Hrvatsko« imenika bilja skupljanjem mjesnih narodnih imena biljaka u svom zavičaju. Poslano nazivlje bit će priključeno dosad skupljenoj građi na kojoj radim već mnogo godina. Svi sakupljači građe bit će poimeniee navedeni u djelu uvodno i uz naziv koji su poslali. Naziv svake biljke valja sadržavati sljedeće podatke: 1. Mjesni naziv biljke; 2.Latinski naziv vrste ili barem roda; 3.Uže i šire područje na kojem se dotični naziv upotrebljava; 4. Ime, prezime i zanimanje sakupljača. Skupljene nazive slati na adresu: Ivan ŠUGAR. Zavod za farmaceutsku botaniku FBF. Schrottova 39. 10000 Zagreb. |