DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 46 <-- 46 --> PDF |
0. Piškorić: DRADUTIN KOS, OSNIVAČ HRVATSKOGA ŠUMARSKOG DRUŠTVA Šumarski list br. 1-2, CXX1 (1997), 35-44 pušta u šumu samo tamo, gdje narod ni najmanje ne mari za šumarstvo, za uzgajanje i čuvanje lugova. Koza se penje svakuda, skače preko svih ograda kako bi se zasitila mladim rašćem i mladicama iz korijenja, koje ona osobito rado ima. Šteta je još i veća, gdje nema ograde i gdje koza tanane glavne mladice, koje rastu u visinu, slobodno može obgrizati. Posljedica je toga, da obgriženo mlado stabalje ili sasvim ugine ili mladice razvija samo sa strane, ne ide u vis, ne biva vitko nego raste samo kukavno u širinu. Zato bi trebalo zakonom zabraniti tjeranje koze u šumu na pašu. U Češkoj ako se koza zateče u šumama koje su uz granicu i brane državu, lugar je može bez svakog pitanja ubiti. (Tako glasi dvorska naredba od 14. prosinca 1789. i od 22. svibnja 1794. godine). Konji nisu tako štetni, no i oni mogu svojim oštrim kopitom zgaziti ponik a i već dobrano odrasli podmladak. Isto se može reći i za rogatu stoku te ovce, time, da bi se ovce mogle prije pustiti na pašu u drvosjeke nego rogata stoka, jer mlado stabalje dosta brzo toliko odraste da ga ovca ne može dohvatiti. Svinje su u šumi štetne ako je odlučeno da šumsko sjemenje, npr. žir, bukvicu itd., sasvim pojedu i tako onemoguće nicanje ponika; također su štetne i onda, ako se puste na površine s mladim podmlatkom, kojeg će rovanjem izbaciti iz zemlje te ga tako uništiti. Ako se nakon ovog općenitog razmatranja osvrnemo po hrastovim lugovima, u koje se svakovrsna stoka i bez svakog obzira pušta na pašu, morat ćemo iskreno priznati, da ova paša (uz vrlo rijetke iznimke) nema gotovo nikakovih granica. Hrvatski seljak još ne pozna vrijednost šume nego ih smatra općinskim dobrom pa sebi nabavlja toliko stoke koliko misli daje može prehraniti. Međutim često drži i dva puta više stoke nego što bi je valjalo držati, jer ne zna procijeniti kako ima malo sijena i druge krme. Tada otjera toliko stoke u šumu da ma koliko prostran bio pašnjak nema dosta trave pa stoka i sakriveno rašće potraži i pojede. Zimi pak, kada nema dovoljno krme, bio koliko snijeg, usprkos zabrane, opet tjera stoku u šumu gdje naravno ne nalazi druge hrane osim meke kore i pupove na stabalju i šuma se upropaštava. Stoka se i razboli, a često se javlja i stočna kuga, nevolja za svu zemlju. U Hrvatskoj, gdje je šumska paša gotovo svuda uobičajena, dovoljno nas svakodnevno iskustvo uči, kako je teško i sa zaprekama skopčano uvođenje urednih drvosjeka. Koliko samo stoje ograde oko drvosjeka, koje se svake godine trebaju i popravljati, čega u Njemačkoj već ni traga nema? Pastiri, misleći da im se tako ograničuje njihovo pravo, kvare, pale i u svojoj obijesti ruše ograde, kako bi stoka slobodno mogla ulaziti u branjevine. Sve to bez ikakve kazne, jer kod nas nije rogata stoka kao u drugim zemljama povjerena jednom općinskom govedaru, koji gospoštiji odgovara za svaku štetu učinjenu u šumi, nego svaka kuća ima svog govedara. Time je čuvanje šuma vrlo otežano i lugarima, pa bili i neumorni u službi, gotovo nemoguće je otkloniti svaku štetu ili na samoj opačini uhvatiti govedara, osobito noću i gdje su drvosječi kojekako rastreseni. Iz rečenog se vidi koliko su štetni šumski pašnjaci šumama i lugovima, osobito gdje se stoka tjera bez nadzora i bez svakog ograničenja. Zato mislim, da bi obzirom na drveće trebalo dobro na um uzeti: 1. Da se urbarska šumska paša daje samo na onim dijelovima šume gdje još podmlatka nema a sječa se namjerava provesti nakon više godina; 2. U šumama koje su za sječu dozrele i koje kanimo uskoro sječi neka se nekoliko godina prije sječe ne pušta nikakva stoka, kako bi se novi podmladak mogao zametnuti i razviti te da se tako po obavljenoj sječi uštedi prilična svota koju bi zahtijevalo umjetno pomlađivanje; 3. U hrastove šume koje su predviđene za skoru sječu u godini dobrog uroda žira svinje se mogu puštati samo tako dugo dok ne podruju žir i tako olakšaju zakorjenjivanje podmlatka, ali samo kada je vrijeme vlažno. Ako je šuma pak dobro naplodenja i ako je do idućeg ljeta podmladak obilan, svinje se više ne smiju puštati na takve površine; 4. Ako je ikako moguće izbjegavati drvosjeke na raznim mjestima, jer će se time smanjiti troškovi ograđivanja ili opkopavanje, a i lugarima bit će olakšana služba; 5. Svaka zemaljska gospoštija neka pazi da podložnici drže samo onoliko stoke, koliko im je po zakonu dopušteno držati, te koliko se može pašom i krmom dovoljno opskrbiti. Također bi trebalo da se sva stoka povjeri jednome seoskom pastiru ili govedaru, koji će odgovarati za svaku u šumi počinjenu štetu; 6. Mjesta gdje stoka planduje ili pase noću neka budu po mogućnosti što dalje od sjekoreda, a po potrebi ograđena; 7. Konačno, neka se žirovina proda najkasnije do Josipova a ne do Đurđeva, kako je sada uobičajeno, jer će svinje kada nastupi proljeće i kada se zemlja otkravi, izrovati bukvicu i žir kojeg su ujesen zarijali i tako dijelom ili potpumo uništiti prirodni podmladak. Po mom mišljenju i iskustvu, ovo su najvažnije naredbe koje bi valjalo općenito preporučiti da se koliko je moguće izvršavaju, jer svojevoljna i neograničena paša u šumama mora svakako štetiti napretku mladog rašća, iako su druge okolnosti povoljne. Inače sav naš trud da uzgojimo mlade šume u Hrvatskoj bit će uzaludan. Caprag, m. ožujka (Mart.) 1845. |